Dan žena je prigodno pao na Pokladni utorak. Gradom hodaju maskirana djeca i muškarci sa crvenim karanfilima i ružama. Što je također svojevrsna maska (isprika časnim iznimkama). Većina ih taj cvijet nosi kao amputiranu ruku - nemaju ideju što i kako započeti s tim, a i fantomska bol je prisutna. Svejedno, lijepo ih je vidjeti. Jutros sam susrela čitavu povorku između glavne tržnice i pošte. Da ne znam, pomislila bih da sam upala u vremenski stroj i završila u 1984. Karanfila kao na Dan Republike.
Sutra počinje korizma. Aktualno novinarsko pitanje ovih je dana čega će se tko odreći. Netko slastica ne bi li profitirao kojim kilogramom manje prije sezone s manje slojeva odjeće za kamuflažu. Ambiciozniji pucaju na prestanak pušenja. Osim zdravstvene tu je i prikladna ekonomska računica. Ugl, svi planiraju učinit nešto dobro za sebe. Što je u redu i psiholozi se slažu oko toga da mentalno zdrava pojedinka treba sebe staviti na prvo mjesto, usrećiti sebe, kako bi bila dobra i za svoju okolinu. Ili nešto slično tomu. Iako ja i dalje mislim da je bit korizme nešto drukčija. Možda više usmjerena na činjenje dobra drugima? Možda, tko će to znati u današnje vrijeme. Matična mi se crkva većinu vremena bavi dnevnom politikom, tako da je teško od njih dobiti konačan i jednoznačan odgovor. Treba brinuti o tolikim nekretninama, a to je time consuming aktivnost. Navodno.
Jeca-štreberica i ja smo pakirale danas. Stan izgleda čudno, ogoljeno. I dalje imam hrpetine nepotrebnih stvari. Koje su sad samo privremeno spakirane i stavljene na neprikladno mjesto. Omiljena kategorija: o tomu ću misliti/brinuti kasnije. Sutra kupujem boje. Cijela ta priča oko stana postaje stvarna i počinje me uznemiravati. Bila sam danas u poreznoj. O sreće, o veselja. Začuđujuće brzo smo riješile prvu etapu razmjene papira. Gospođa iz sobe 4 i ja. Razmijenile smo i brojeve telefona. Još ćemo se čuti. Doviđenja. Doviđenja. Sad čekam poziv.
Dobila sam rješenje/presudu o razvodu. Nisam planirala studirati sadržaj tog lista papira, ali nije mi bilo suđeno. Dok sam pravila kopije za poreznu pohvatala sam neke riječi na papiru. Spojila ih u rečenicu. Iduće čega se sjećam je zvuk mentalne roletne koja je treskom pala. Dakle, ako ikad padnem u zamku da pomislim kako je onaj-čije-se-ime-ne-spominje imao/ima/će imati nekih ljudskih osobina, sjetiti ću se te rečenice koju je izdiktirala njegova zakonska opunomoćenica na tom veselom ročištu, a po njegovoj izjavi. I tu će biti kraj mog pomišljanja.
Poslušala sam danas prvi album Frankie & The Heartstrings, Hunger. Objavljen je početkom ove godine. Teško mi je bilo što reći nakon dva slušanja. Indie, britanci, slično koječemu... Bilo je na par mjesta nekog veselja. Iscrpnije nakon što to apsolviram. Kako stojimo sa slušanjem glazbe u korizmi? Hmmm....
Post je objavljen 08.03.2011. u 18:29 sati.