Rutina su tri cigarete, 2dcl kave i tablete minerala i vitamina ujutro. Po mogućnosti u terminu od početka TV kalendara do prvih sportskih vijesti u DJH. Rutina je gledanje TV-a bez tona iz svoje fotelje s jednim daljinskim na podu lijevo i drugim desno od fotelje dok se sluša glazba na računalu. Rutina je brisanje stola od kaljenog stakla prije odlaska na spavanje. Itd. Rutina me održala u komadu zadnjih mjeseci. Nema je zadnjih 10 dana. Stalno neko iskakanje iz tračnica, truckanje i spavanje u krevetima koji nisu moj. Kaže mi danas moja lijepa predavačica da izgledam manje izbezumljeno nego zadnji put kad smo se vidjele u siječnju. Velim da nisam manje, samo drukčije izbezumljena. Sad sam izbezumljena zbog poremećene rutine, fine ravnoteže opsesivno-kompulzivnog poremećaja s jedne i manične-depresije s druge strane vage. Ali dobro izgledam. Baš nekako visoko. Kao da imam barem 1,85 na ravnom. To je valjda zato što nakon milijun godina pokušavam hodati uspravljena i ne gledati stalno u pod. Vježbam gledati ispred sebe. Ako se usjećam hrabro, gledam i ljude. Što nije problem kad ih gledaš sa zamišljene visine. Nekako bezazlenije izgledaju. Skoro bezopasno. Ali je teško hodati uspravljena kad mi je poremećena rutina.
Muvala sam se malo jutros. Pokušavala prehodati Zrinjevac, ovaj zagrebački. Zaboravila ponijeti glazbu pa sam pjevušila u sebi. Sve nekako naopako. A sve okupano suncem. I svi onako pretenciozno i finski velegradski dotjerani. Uvijek sam se u Zagrebu osjećala kao pogrešno transplantirana - tipična predstavnica Ivica Kičmanović sindroma, tu jednostavno nema pomoći. Nije važno kakve cipele imam ili je li moje držanje dovoljno samouvjereno i koliko užurbano izgledam, osjećam se kao da iznad mene bljeska veliki neonski znak INTRUDER. Pa vadim telefon i panično nazivam moje ljude, samo da se ne osjećam toliko izloženo i bezvezasto. Osim u knjižarama. U knjižarama sam uvijek doma i dobro, makar bile i u sred New Yorka. Knjigom u glavu mene treba. I napucati na ulicu u Zagrebu da se uozbiljim.
Lijepo sam družbovala s The Kuharicom poslije ozbiljnog učenja. Prepričavala joj epizode s ruba pameti i granice dobrog ukusa. Umjesto da sam pričala o nekim vedrijim temema. Valjda je to dio procesa - ponoviti sve to određeni broj puta dok ne počne zvučati kao da se dogodilo nekom drugom, po mogućnosti na filmu ili u kazalištu. Rutinski. Pričala sam kako samo ja znam kad me krene - teško zaustavljivo i slažući cigaretu na cigaretu. Dok ih sve nisam slistila. Jednom ću i tu smjehotresnu priču slistiti na isti način.
Mlađe sestre uvijek priželjkuju neki Burberry baloner, putuju po svijetu i idu na koncerte. Starije sestre teško zaboravljaju kako su one imale kraće izlaske i općenito su teškim radom i odricanjem probijale snježne nanose roditeljskih zabrana. To je jednostavno tako. Olakotna je okolnost što su starije sestre uvijek slabe na kolače i torte, a mlađe imaju ruku za slatko. Moja recimo voli raditi tiramisu. Koji ja s guštom, ali ozbiljnog izraza lica, jedem. Da se ne zaboravi kako je u moje vrijeme bilo normalno vraćati se doma iz izlaska najkasnije u 10 sati navečer.
Post je objavljen 22.03.2011. u 22:23 sati.