Evo ga 60-i blog. Dijamantni pir. Prigodno bih mogla rezimirati o čemu je bilo riječi proteklih nešto više od 60 dana, ali to bi značilo da moram pročitati i neke stvari kojima se ovaj čas ne želim vraćati. Stoga ću samo konstatirati da sam se naslušala puno zanimljive glazbe i podružila puno puta s dragim mi ljudima, izgubila još nekoliko kila, dobila nekoliko dubokih bora i promijenila boju zidova u stanu i kose. Eh da, i razvela se. To i jest bio nekakav rezime? I još danas upoznala Unija a.k.a. Njunjija, najljepšeg psa u ovom dijelu svijeta i šire, prema mojoj vrlo objektivnoj i stručnoj procjeni. Iako mu nisam bila osobito društvo za igru. Da, to bi bilo to za prethodno razdoblje.
Još sam uvijek u Zagrebu i još uvijek nisam osobito sretna zbog toga. Jedino su mi ugodni pernati jastuci u hotelskoj sobi. I učenje. Razmišljam o tomu kako bi bilo opako kada bismo čitava životna razdoblja obrađivali metodom upravljanja projketnim ciklusom. Možda bismo smanjili mogućnost temeljitih zezova. Ako bih dobro planirala i provjeravala održivost i vlastite kapacitete za nove korake u životu možda mi se više ne bi mogla dogoditi neka ružna stvar, ili barem ne tako gadna i grozomorna... Hmm... Problemsko stablo i stablo ciljeva za odlučivanje o promjeni adrese, logička matrica za testiranje uvođenja novih ljudi u moj život.... Vjerojatno su ljudi radili i luđe stvari. Sigurno mi ne bi odmoglo ako bih malo strateški promislila prije donošenja velikih odluka.
Jedino u čemu ozbiljno štekam u Zg je slušanje glazbe. Nemam vremena. Stalno sam učila, a kad nisam učila bila sam negdje ili sam spavala. Ništa novo nisam preslušala od malog Turnera. Kakva Beba. A The Kuharica prijavila da će danas biti premijera prvog samostalnog albuma Hugha Lauriea. Volim na neposlušano. Sva mila i draga se bilježim sa štovanjem bilo komu tko mi to može nabaviti.
Sad je dosta. Ipak je ovo jubilarni blog. Nije dobro previše razrađivati. Moram ostaviti nešto o čemu ću pisati idućih 60.
Post je objavljen 23.03.2011. u 20:41 sati.