Svi smo u konačnici nepotrebni i zamjenjivi. To je činjenica koju teže ili lakše usvajamo i prihvaćamo kroz život. Neki, poput mene, uporno odbijaju povjerovati u to pa se većinu vremena trude dokazati i pokazati koliko su važni ostatku svijeta. Na sve moguće i nemoguće načine. Milom ili silom. Uglavnom preko dana, dok ima zainteresirane publike. Kad ostanem sama onda sam uglavnom iscrpljena od pokušavanja. I nije ugodno. Pitam se čemu onda sve. Život i životarenje. Budnost i sanjanje. Pjevanje u kupaonici i po hodnicima. Marljiv rad i trud. Voljenje i nevoljenje. Učenje i zaboravljanje naučenog. Jalova energija rasuta kroz život s nejasnim ciljem. Roditelji vjeruju da potomstvom čine razliku. Umjetnici svojom umjetnošću. Znanstvenici se trude zadužiti svijet svojim otkrićima. Što je sa svima nama ostalima? Treba li se naprezati do apsurda u pokušajima ili se pomiriti sa sudbinom? Ako ne pokušam učiniti nešto bitno, nešto što će makar privremeno u nekom ograničenom prostoru i vremenu učiniti razliku, imam li pravo postojati? Kako opravdati osrednjost, odnosno pristajanje na osrednjost? Na neki bi način osrednjost mogla biti jednaka ništavnosti. Osrednji su uvijek u većini, oni su, mi smo, ja sam ta koja je zbog svoje osrednjosti lako nadomjestiva. Težnja za popravljanjem sebe u odnosu na ostatak svijeta ili nekog konkretnog ono je što me eventualno može pomaknuti sa mjesta. Spasiti od depresije. Stalni napor i želja da postanem bolja verzija sebe čine moj život zakučastim malim svemirom. Potrebno mi je, prije svega, imati poticajnu okolinu. Mikrokozmos sastavljen od ljudi koji inspiriraju na promjenu, koji jesu promjena.Važna je i scena. Meni nije pretjerano nadahnjujuće biti bolja na stadionu. Biti bolja u poslu je nešto sasvim drugo. Naravno. Važno mi je i koliko je cilj izazovan, koliko je teško ostvarljiv. Što teže - to je slasnije primicanje. I na kraju, važna je želja, tj. koliko ja zapravo želim biti bolja u nekom dijelu svog života. Npr. neka bolja verzija mene sigurno ne bi pušila kutiju cigareta dnevno. Nepušači/ce su u mojoj okolini rijetkost, kao i oni koji su uspješno prestali. Cilj doduše jest izazovan, ali nema želje. Nisam ni probala, nisam ni pokušala prestati. Nitko me nije uspio dovoljno motivirati. Zagađujem svoje tijelo i sve oko sebe. Svjesna sam toga, ali i dalje otpuhujem dimove. No, nije isključeno da će se želja jednom pojaviti i da ću prestati. I ne samo kad su cigarete u pitanju. Živim u nadi da će se u mom životu nastaviti pojavljivati ljudi/izazovi uz koje ću htjeti biti bolja vezija sebe.
Jeca-štreberica i ja smo rasturile stan. Omotale sve u plastiku, popakirale hrpice mog života i oslobodile majstoru prostor za promjenu. Ona je uzbuđenija od mene. Njezin je optimizam zdrav i zarazan Ja kasno palim. Nadam se samo da me rezultat neće obeshrabriti od budućih zahvata. Odabrala sam boje za zidove. Umjesto aktualnog gay friendly okružja imat ću totalno ženskaste zidove. Još ne znam kako ću reagirati na njih kada ih prvi put vidim. Uvijek mogu žmiriti.
Post je objavljen 09.03.2011. u 17:43 sati.