Petak je završio jutros oko 2,30. Nekako smo se u ta doba razlišli sa družbovanja. Unatoč umoru nisam spavala tupim snom, opet je podsvijest otplesala svoj makabristički ples. Što ne čudi s obizirom na to da se u nekoliko odvojenih dijelova ovog petka pojavilo groblje . Bila sam po prvi put na Aninom groblju. Zakopali su barba Miru. Nije dugo trajalo, nije bilo previše ljudi. Valjda je bilo taman koliko je potrebno da se može reći "ispratili smo ga". U povorci su, kao i uvijek, muškarci išli naprijed, a žene su malim koracima dovršavale sporu pogrebnu rečenicu ljudi. Bilo je sunčano, topio se preostali snijeg i led. Muškarci u uniformama su ispucali plotun. Nekolicina nas je poskočila, većina je ostala nepomična. Čitala sam natpise na nadgrobnim spomenicima iz nekih drugih vremena. Švapska prezimena, posljednji pozdravi uklesani goticom. Sjene grada koji je nekad postojao. Nježnosti na njemačkom jeziku ispisane goticom su mi tako kafkijanski začudne. Sadržaj u sukobu sa formom. Groblje je prekriveno nasadima umjetnog cvijeća. Irisi, ruže, tulipani i krizanteme bez mirisa, načeti ledom, suncem i kišom. Falilo mi je da netko nešto zapjeva. Ne Fala ili neku sličnu tugaljivo licemjernu, da netko zapjeva nešto što slavi život. Nekako imam osjećaj da bi barba Miri bilo drago. On je bi od one vrste ljudi kojih je sve manje, koj su znali slaviti život čak i kad je bilo gadno i opako bolno.
Kasnije sam išla na otvorenje izložbe fotografija "iz sutona u svjetlost". Tema? Osječka groblja. Taksist koji me dovezao pred galeriju je rekao "Mislio sam da znam sve kafiće u gradu". D&D su me pitali "Otkud ti ovdje?" Ispostavilo se da poznam nekoliko ljudi koji se bave fotografijom. Zapravo sam se poprilično domaće osjećala. Dok sam se muvala uokolo, počesto sam se zaustavljala kako bih nekoga pozdravila ili uzvratila pozdrav. Fotografije su korektne. Nekoliko je lijepih. Bez obzira što ih je naručio osječki Ukop doo. Gradonačelnik je pozirao kao da je na izboru za miss. Dok su predstavljali autora i izložbu, oči su mu bljeskale kao mački na cesti. Dežurna kulturna klika je čekala tajni znak da se obruši na izloženo iće i piće. Kao na pravoslavnim sahranama. Grupa mladih muškaraca i žena je lijepo pjevala a capella. Glasovi su im se gubili u žamoru posjetitelja. Stajala sam u prvom redu njihovog malog koncerta u kutu galerije i bilo mi je dobro. Kao i u životu, muškarci su se bolje zabavljali pjevajući. Jedan od njih je pjevao s takvim iskrenim veseljem da je na trenutke izgledalo kao da pjeva posve sam na velikoj pozornici za mnogobrojnu publiku koja je platila ulaznicu samo da bi ga čuli. Zato volim pjevanje. Odnese te.
Volim šetati po grobljima. Volim tu tišinu i ravnopravnost u smrti. Na spomenicima možete pročitati nevjerojatne priče. Metkovsko je groblje neveliko, ali može se potrošiti i do dva sata u obilasku i polaganoj šetnji. Na Predloac se dolazi putem popločanim onim starinskim granitnim kockama ili skalama (stubama), od volje vam. Pogled na dolinu Neretve je divan. Uskoro ću poći doma. Radujem se. Jako se radujem.
Post je objavljen 05.03.2011. u 10:25 sati.