Znam, svi trebate. Svima je dosta svega, ili barem dosta većeg dijela vaše svakodnevice. U redu. Ovo je moj blog i meni treba mjesec dana bez stresa. Ne želim prodavati stan, poštovati rokove, trčati po gradu, biti u strahu od kašnjenja na dogovore i odgovarati na pitanja o kilaži, iščekivati sudska rješenja i odlaziti na sastanke stanara na kojima se već 10 godina raspravljaju iste teme bez kvoruma. Treba mi mjesec dana ničega, apsolutne ladovine.
U međuvremenu, kako je sve to u istoj kategoriji sa letećim svinjama i Hrvatskom bez korupcije, moram pokušati ranije ići na spavanje i hraniti se nečim što nije čisti rafinirani šećer. Za početak.
Supermen je danas rođendavao. Kad sam ga jutros nazvala pio je kavi i čitao novine u društvu svoje bolje polovice. I on loše spava i pod stresom je. Zato što ga tijelo ne sluša pa je na prisilnom mirovanju, a nije navikao. Postane li ikad bolje? Mislim to sa stresom. Kako život postane komplicirana nakupina stresnih incidenata? Nije li za očekivati da s godinama postane bolje ili barem lakše?
U vremenu i prostoru u kojemu živimo nije za očekivati bitno poboljšanje ili značajniju promjenu. Nakon stresa oko školovanja slijedi stres oko traženja posla. Kada i ako ga nađete brinete se da ga zadržite i da vas plaćaju dok radite. Uskoro se razočarate u posao, poslodavca, radne kolege i s grčem u stomaku svako jutro ustajete iz kreveta. Molite se da vam roditelji požive dovoljno dugo i zadrže svoje poslove ne bi li vam mogli biti jamci za kredit kad se odlučite na stres stjecanja nekretnine. Počinjete razmišljati o uparivanju, obitelji, prokreaciji. Strepite nad zdravljem i budućnošću svog potomstva dok desetljećima otplaćujete kamate, a glavnica se čini svjetlosnim godinama daleko. Uplaćujete u dobrovoljni mirovinski fond jer strepite radi malverzacija u onim ne tako dobrovoljnim. Uplaćujete dopunsko zdravstveno jer smo se smrdljivo amerikanizirali do te mjere da rutinski odlazak liječniku može rezultirati višednevnim boravkom u bolnici (stress related illnesses) za koji ćete morati podići kredit. Ne želite se baviti politikom ali se politika i te kako bavi vama. U srednjim 40-ima počinjete razmišljati o opravdanosti uplaćivanja posmrtne pripomoći za sebe jer ste shvatili kako će troškovi pogreba financijski dotući vašu nejač. Noćima ne spavate jer niste sigurni koliko je dobra ideja bila kredit u švicarcima. Ignorirate početak paradentoze jer iole kvalitetniji stomatolog već godinama ima samo privatnu praksu, a vi još niste dobili na lotu....
Što je to što nas drži da se kolektivno ne samoubijemo? Što je to što nas tjera da nastavljamo i iz dana u dan prkosimo svim statistikama ove zemlje? U mom slučaju riječ je o čistoj inerciji, furam se da mi je svejedno i puštam da se kotrljam i dalje. Koja je vaša priča?
Post je objavljen 29.03.2011. u 20:39 sati.