Neki je dan Damir na FBu objavio citat Meše Selimovića koji me podsjetio na to koliko mi je Selimovićevo pisanje ugodno. Čak i kad je tužno i ozbiljno, na smrt ozbiljno i tragično. Tvrđavu i Derviš i smrt sam prvi put čitala u neki svojim 17-im i 16-im godinama. Onda opet nebrojeno puta nakon toga. Valjalo bi opet zagaziti u tu bosansku pripovjedačku čaroliju.
"...Sve bi se u životu moglo izdržati za kratko, i da budeš dobar, i hrabar, i pažljiv, ali život ne traje kratko, a ništa ti ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom času slabosti ili oduševljenja. Stid te da odustaneš, muka da istraješ, a nemaš nikog da psuješ osim samog sebe..." (Tvrđava)
Ne mogu se domisliti boljeg izbora riječi da se opiše to tipično ljudsko stanje pristajanja na kompromis koji to zapravo nije, pristajanje na odricanje od sebe same. U bilo kakvom odnosu - prijateljskom, obiteljskom, ljubavnom - zbog trenutka slabosti, oduševljenja ili najobičnije ravnodušnosti (koja i jest neki oblik slabosti). I onaj trenutak kad spoznam da nemam na koga drugog biti bijesna nego na sebe i svoju nepromišljenost. Pa nekako mislim da odluke donesene srcem obično dovedu do toga da bjesnim na neki dio sebe. I pitam se može li dovoljno precizno planiranje, sagledavanje svih mogućih rizika i potrebnih preduvjeta, analiza svih dionika i dobro formuliranje ciljeva pomoći da rjeđe bjesnim tako jalovo i otužno? Koliko dugo i kako iscrpljujuće trebam bjesniti da konačno otpustim? Nemam pojma. Čini mi se ponekad da je najbolje ne vezivati se uz ljude, mjesta, predmete, običaje jer me sve to, prije ili kasnije, ražalosti i prikuje u fotelju s dvije kutije cigareta na dan. A onda opet, ako se lišim svake veze sa životom oko mene, sa mrežom odnosa između ljudi, predmeta i običaja koji zajedno čine jednu dugačku rečenicu, što će ostati od mene? Koliko ja mogu postojati ako se odvojim od svega toga? Nisam ja više ja bez moje poze u fotelji, bez mojih prijatelja, obitelji i običaja da se nedjeljom kuha juha od svega. I bez zbirke epizoda Housea i BBT-a, pisaćeg pribora i okvira za slike. I neću više pristati da me bilo tko izbriše, prepravlja ili popravlja, a da se ne zauzmem za svoje pravo na biti ja u toj dugačkoj rečenici. Nikad više.
Ima nešto u Bosni što me uvijek gane. Ne znam jeste li nekad za dana putovali preko Bosne i gledali širom otvorenih očiju oko sebe. Strpili u kupeu vlaka koji stenje uz kanjon Neretve, kao da će se svaki čas obrušiti i padat ćete dugo uz zaglušujuću buku, ali pogled je vrijedio svake sekunde pretrpljenog straha. U toj je vizuri nešto istovremeno božanski lijepo i tužno - kristalna rijeka u dubokim oštrim usjecima, nepristupačna i opasna, sva ta ljepota kojoj se ne može približiti. Sva ta ljepota u kojoj samo luđaci povremeno zagalame i zagrme, a dobri ljudi šute i sklanjaju se s puta. I onda dugo u tišini bjesne na sebe same. Jer i nemaju na koga drugog.
"Najmanje se govori kad te se najviše tiče." (Tvrđava)
Post je objavljen 24.03.2011. u 21:50 sati.