Uključila sam link ovog bloga na svoj Last.fm profil. Što se vama ne čini posebno važnim da bi se uvrstilo u daily report from the dark side, ali za mene je giant step. Jedno je kad me čitaju meni dragi ljudi ili ljudi koji su dragi mojim dragim ljudima. Nešto je sasvim drugo kad se otkrije položaj i pusti posve nepoznate ljude da bacaju poglede po mom ispiranju misli. Kažem, giant step. Uvijek ga mogu maknuti, to mi daje osjećaj sigurnosti. Makar i bio lažan. Legitimno je pitanje o opravdanosti pisanja za javnost. Ako sam htjela svoje stanje podijeliti s prijateljima, mogla sam pisati mailove. Ako sam htjela samo sebi pomoći, bilo bi dovoljno pisati bez dijeljenja. S obzirom na to da sam se odlučila na blog, jasno je da sam htjela u nekom trenutku outati svoj (polu)privatni prostor. Eto, outam se. Barem da netko to napravi kako treba i na vrijeme. A ne uhebe život ljudima oko sebe.
Vratila se Jeca-štreberica iz Brisela i donijela praline! I limenu kutiju za kolekciju. Uskoro ću trebati policu samo za limene kutije belgijskih i inih čokolada. Planirale smo pripremu stana za dolazak majstora i biranje boje za zidove. Tona posla koji se mora obaviti u par dana. Lako je kad se imaš na koga osloniti. Pakirat ćemo da će se prašiti. Onda će se samo prašiti. Dok ja budem na putu.
Hannah se dočepala kompa, konačno. Objavljuje fotke divljih životinja i ne izgleda mi kao da bi se vratila doma. Lako je tako. A kod nas prosvjedi. Neću pisati o prosvjedima, rekla sam da neću. Ionako je sve ispalo onako kako smo predvidjeli. Mladi pastir je ispao baš onakav kakvim ga pamtim. Riječima Feralovaca: Kreten bija - kreten osta. Eto ti vođe, nacijo. Sinoć skoro dobio batina u Osijeku. Da mi se da baviti time, slavodobitno bih se nasmijala. Iako je i to zauzimanje za "dostojanstveno" prosvjedovanje u Osijeku upravo urnebesno smiješno. Nije valjda iz Zenice stigla uputa da tužnici i tužnice ovoga grada moraju birati nenasilje kao svoj put? O tempora... Ali neću, neću o politici. Iako me vuče. Ipak sam ja, kao i Transporter, nacionalno onesviještena s velikim početnim slovom. O nacionalnom se, kao i vjerskom identitetu, u boljim kućama ne razgovara. To je u kategoriji "podrazumijeva se". Malograđanski sam ljuta kad se takve stvari izvlače na ulicu, što je u ovoj tužnoj zabiti postalo uvjet bez kojega se ne može ni o cijeni pšenice pregovarati. A o cijeni pšenice bolje da i ne počinjem, tj. o svemu što se poljoprivrede u Hrvata tiče. Nema zemlje sa više seljaka, a manje obrađenih površina (o prinosima o jedinici da i ne govorimo). A svi bi poticaje. Molim lijepo, imam i ja dvije biljke na umoru u loncima za cvijeće. Kako mene nije država uzela u obzir? Pfuj!
I dalje previše pušim. Nikotin se lijepi po svim predmetima u stanu. Smanjila sam u usporedbi sa zadnja tri mjeseca kada mi je cigareta bila jedina stabilna točka u svemiru. Dan za danom za danom, skoro dvije kutije dnevno. Dogorjela cigareta u ruci, kava i mineralna. Ja u fotelji. Zurim u prazno. A nikotin se lijepi. Nije problem oprati ga sa prozora. Odvratno je, ali nije problem. Nije problem ni skinuti zastore i obaciti ih u mašinu. Odvratno je gledati boju vode koja izlazi iz mašine. Posebno je odvratno razmišljati o slojevima nikotina na svojoj koži, kosi, noktima. Naslagama u vlastitoj unutrašnjosti. Svejedno i dalje trošim nikotinske štapiće kao da mi život visi o tankoj dimnoj vlati koja se odmotava preko sobe. Carver i Kiš su sigurno imali u nekom trenutku sličnu ideju. Nimalo skromna usporedba.
Sad kad je ormar presložen, dogovoreno bojanje dijela zidova, većina fotografija izvađena iz okvira i prve dvije vreće smeća izbačene iz stana, a kosa odrezana, što sam naučila?. Nije bilo do mene. Ja sam svoj položaj otkrila još u prošlom stoljeću i nisam čučala u ormaru čekajući pravi trenutak za napad. Još samo trebam realizirati napad štiklom i mogu zaključiti poglavlje.
Post je objavljen 06.03.2011. u 14:51 sati.