Pitanje za disuksiju u velikoj grupi. Možda se možemo za početak podijeliti i u male grupe da bismo bolje uhvatili zalet. Svejedno, pitanje i dalje stoji. Koliko truda je dovoljno da se može mirne duše reći stvarno sam se trudila, ali sad odustajem? I postoje li odnosi u kojima se nikada ne smije odustati, kao npr. roditelji nikada ne smiju odustati od svoje djece i obrnuto?
Sklona sam davanju drugih, trećih pa i petih prilika kad mi je do nekog istinski stalo. Sve se nekako mislim kako je to pošteno, ljudski i moralno na kraju krajeva. Nije u redu odustati od nekoga samo zato što je par puta iskliznuo iz tračnica onog što ja prepoznajem kao ispravno. Osim toga, moje ispravno ne mora nužno biti i opće prihvatljivo. Možda ću i ja zglajzati pa ću se imati na što pozvati? Prag tolerancije raste s intenzitetom odnosa? Je li to normalno ili samo društveno poželjno? Koliko puta treba zatvoriti oči li uši prije nego prihvatim činjenicu da je jedina osoba koju mogu promijeniti ista ona koja me svako jutro gleda iz ogledala? Dva su moguća rješenja nakon te spoznaje: prihvatiti i otpustiti (znači ne izvlačiti to svaki put kad se ponovi neprihvatljivo ponašanje) ili reći hvala, ali ne hvala (i idemo svatko svojim putem). Ovo s prihvaćanjem i otpuštanjem je posebno zabavan, da ne kažem sizifovski, posao koji traži čistu glavu i otvoreno srce, a istovremeno je rizik ogroman. Prihvatiš neku sitnu ili manje sitnu manu jer ti je osoba važnija od neke tvoje, recimo, navike. Prihvatiš i otpustiš. Onda još jednom, pa još jednom, pa još jednom... Jednog se dana okreneš i shvatiš kako ti više nisi ti već neka posve nova osoba. Ne nužno gora ili bolja. Jednostavno drukčija. Neki se tada zapitaju koliko su sretni s tom promjenom. Posljedice postavljanja tog pitanja mogu biti tragične. Pogotovo ako ustanoviš da druga osoba (partnerica, prijatelj, član obitelji) nije činila isto. Netko se s tim jednostavno ne može nositi. Naravno da nije jednako ako je u pitanju partner/ica i prijatelj/ca - nisu ista očekivanja koja imamo od tih odnosa. Kriteriji ocjenjivanja prijatelja i partnera nisu isti. Ili je to samo moja zabluda? Pa kad je onda u redu odustati od druge osobe? Kad isrpiš fond isprika za nečije ponašanje? Kad iscrpiš sebe i sve oko sebe svojim žalopojkama o tomu kako ti netko ždere energiju? Je li društveno prihvatljivije odustati od sebe ili od odnosa?
Odnosi traže ulaganje u kontinuitetu, kampanjski rad nije opcija. Prijatelje i partnere biraš, u obitelji se rodiš. Prihvaćaš i prihvaćaju te, prilagođavaš se situacijama i ljudima. Češće i lakše se prilagođavamo onima koji nas manje vole ili nas ne vole uopće (klasičan primjer je zli šef), a one koje volimo emocionalno ucjenjujemo promjenama (da me voliš ti bi ....). A nekad te jednostavno nikakv trud i volja ne mogu spasiti od razočaranja.
Neku sam glazbu temeljito prerasla, kao npr. kratkotrajnu osnovnoškolsku avanturu s NKOTB (smirite se čistunci). Slično je i sa prijateljstvima iz srednje škole. Ne sva, ne nužno. Nekoj se glazbi sjetno vratim s vremena na vrijeme, kao kad si pustim KLF ili Public Enemy. Bude lijepo, ugodno i poznato, ali nema tu više kemije. Drago mi je poslušati, vrate se lijepe uspomene i to je to. Kao na obljetnicama mature - drago ti je vidjeti ekipu, prisjetiti se tih dana, zaklinjete se da ćete se češće viđati i ostati u kontaktu, ali od toga ne bude ništa.
Postoje i oni bendovi i ljudi koji te "znaju" gotovo pa oduvijek. Znaju tvoju prošlost i tvoju sadašnjost. Uvijek su tu negdje i svojataš ih. Od njih ne odustajem, čak i ako objave albume kao što je "Up" ili "Around The Sun" ostaje činjenica da su me svojedobno zadužili s "Automatic for The People" i "Document".
Post je objavljen 27.03.2011. u 11:02 sati.