Pisati blog općenitog naslova kakav je ovaj pomalo je nalik pisanju školske zadaćnice na "slobodnu temu". Te su mi uvijek bile napete. Privid slobode izražavanja, moralno-etička sačekuša za pubertetlije ne bi li stručna javnost dobila jasniji uvid u stanje naših mlađahnih revolucionarnih umova. Autocenzura je uvijek bila dobro rješenje. Uspjevala sam pisati tako da se sve naslućuje, ali ništa nije do kraja izrečeno. Pomalo kao u ovom blogu (mislim na cjelinu). Koliko je to ispravo, pošteno? Koliko je to radi zaštite privatnosti, a koliko zbog čistog straha od izlaganja? Slobodni stil, slobodno pisanje i disanje. A slobode nigdje. Dube kaže da bi htjela živjeti u nečem nalik Lici, ne posjedovati ništa osim konja, luka i strijele. Nema HEP-a, telekomova, poreznika, banaka, ljubopitljive rodbine i kućnih ljubimaca koji traže pažnju. Obično kažem da se i na 1 konjsku snagu sigurno plaća neki porez. Nema slobode, samo zablude o njenom postojanju. Oni koji za sebe misle da su slobodna duha neka se ne nađu prozvanima, ali ja takvih nisam upoznala.
Ulažem napor u oslobađanje svog uma od ružnih uspomena i iskustava. Iako bi mi baš to trebalo služiti kao obrambeni mehanizam, štititi me od ponavljanja istih grešaka. Ako se oslobodim sjećanja na bol, opet sam kvalificirana žrtva nečijeg poganluka. Ako oprostim, a ne zaboravim licemjerna sam u vlastitim očima. Muči me što više nisam sigurna kakve filtere trebam primjeniti da izdvojim sve lijepo, sve što me hranilo i držalo cijelom sve ove godine, a bez ustrašenog pogleda lijevo i desno. S koje strane je neprijatelj vrebao u tom trenutku, a ja to nisam opazila? Mala paranoičarka u meni radi prekovremeno i neplaćeno. Ima li tomu kraja? I tko je tomu kriv? Kako se izložiti svijetu bez bedema zadrške? Osloboditi se paničnog straha. Lako je s poznatim i dragim ljudima. Lako je hodati sama ulicama. Lako je čitati nove knjige i slušati novu glazbu. Onda netko upali štednu žarulju u mojoj glavi i svijest o novim i nepoznatim ljudima me ispuni očajem. Kako više, ikad više, povjerovati nekomu bez straha od skrivenih planova? Kao onom pitonu koji je odjednom prestao jesti i danima ležao ispružen pored svojih vlasnika. Uzimao im mjeru. Njega su legalno eutanazirali.
Svako jutro zadnja tri mjeseca stanem pred ogledalo i počnem pjevušiti. Planiram zadatke toga dana. Pravim raspored telefoniranja i skajpanja, trasiram put na posao i najdužu rutu za povratak s posla. Gledam vremensku prognozu na DJH. Planiram projekcije, slušaonice i kave s prijateljima. Zapošljavam malu paranoičarku u mojoj glavi mislima o konkretnim i važnim stvarima, ponekad bademima, mirisom svježe samljevene kave, poklonima koje treba pripremiti... Činim što mogu da bih ju zadržala na tračnicama. Ja nisam opisana i sažeta u ovih zadnjih tri mjeseca. Ja znam ženu koja je u istom tjednu umočila prste u Atlantski i Indijski ocean.
P.S. Naslov je naslov zbirke poezije Raymonda Carvera. Dok sam pisala slušala sam albume (cijele ili u komadićima) Belle&Sebastian The BBC Sessions; Toma Waitsa Closing TIme, Destroyer Kaputt i The Black Keys Rubber Factory.
Post je objavljen 03.03.2011. u 18:04 sati.