Ha! Raštika za ručak! Jesam li rekla da mi Supermenica kuha raštiku svaki put kad dođem. Obilato se nahranila iako je i Prinćipesino rođendavanje danas. I ima kolača sa sirom i višnjama. I ribetine razne na gradela za večeru. Ipak sam raštikovala. Najjednostavnija je hrana najčešće najfinija. Stvar je u domaćoj raštiki i malo ulja, pravog domaćeg. Kao i sa ribama na gradela: arbuni, orade i lubini, malo maslinovog ulja i petrusimula. Supermenica je rekla da se neću vratiti u Osk dok ne počnem ličiti na insana. Nakon što sam se pojavila obučena u smiješno male traperice. Mislim da takve nisam nosila ni u srednjoj školi.
Dječije je rođendavanje naporno ako i sami niste dijete, ili barem imate svoje pa su vam sve te fore s izvođenjem trikova zabavne. Izvođenje trikova je kad rodbina nasrne na dijete sa zahtjevima "A pokaži kako ti znaš...., Kako se ti ono zoveš, ajde reci..., A koliko ti ono imaš godina..., A kako ti kažeš..." A dijete najčešće zbunjeno gleda u sve te nazovi odrasle i misli se "A koji je vama krasni?" Prinćipesa nije dozvolila da se izreže torta u obliku omiljenog crtanog lika. Ne i NE! Cijelim je svojim malim bićem stala u obranu integriteta nečeg za nju posve stvarnog i voljenog. Njezina je odlučnost i ustrajnost poučna i zadivljujuća. Bila je jako šik u svojoj maloj crnoj haljini i lakiranim cipelicama. Pravo žensko. Koje je bilo spremno do smrti braniti tortu. Ceremonijalno fotkanje rezanja torte je propalo. Kao i puhanje svjećica. Integritet torte je ostao očuvan. Izrezali smo jedno od rezervnih, ali opet bez puhanja svjećica.
Veći sam dio rođendavanja provela iza šanka i prešetavajući se po sobi s Ljepotanovićem u naručju. Plesali smo na "Pčelu Maju" i onu blesavu pjesmicu o malomu Juju (kojega je smazao krokodil). Kasnije je netko na kablovskoj ubo neki prekostrašni program s domaćom trash glazbom na koju su se klinci raspametili (kao i većina odraslih). Ja sam prepoznala Mišu Kovača prije nego je postao Mate. Snimka s nekog starog festivala na kojoj je Mišu još uvijek lucidan, u odijelu s dvorednim kopčanjem i izvezenim amblemom. Splitski je festival bio dio odrastanja, baš kao i Mišo, Oliver, Meri i sl. Ne stidim se toga, i to sam ja.
Nakon što su se djeca razišla i pao mrak na stol su stigle ozbiljnije stvari, ozbiljnije tekućine od kojih odrasli postanu neozbiljni, a neki i djetinjasti. Navikla sam se u takvim prigodama biti "mala od kužine". Višedesetljetno iskustvo u posluživanju, dodavanju, sapiranju posuđa, slaganju meze, postavljanju stolova. Slaganje salate za 15-20 ljudi za mene je piece of cake. "De, kad si već na nogama dodaj..." Pa mi je najlakše stalno biti na nogama. Pošteđena sam dugotrajnijih razgovora i sudaranja laktovima. Nevjerojatno puno posuđa je potrebno za takve događaje. U našim kućama/domovima postoje posebne komode, ladice, kredence i ormari s opremom za takve gozbe. Pokušavam zamisliti kako bi to izgledalo u mojih 30m2. Da počnem prikupljati inventar za večeru za 15 osoba. Prije svega, imam li ja u životu 15 ljudi koje bih pozvala na cjelovečernje objedovanje? Jer to nije mala stvar. U životu kakvim žive moji Supermeni i moja braća posve je prirodno imati obavezu ugošćavati i biti ugošćen kod barem 15-20 ljudi kroz godinu. Kumovi razni, rodbina, prijatelji, svega tu ima. Svi su povezani na različite načine i dijele isti način življenja koji sam ja kroz godine udaljenosti u svojoj glavi pretvorila u idiličnu sliku. Koja to možda i ne zaslužuje biti, ali meni je tako lakše živjeti na mom kraju svijeta.
Post je objavljen 12.03.2011. u 12:49 sati.