|
Srpanj 2012 (7)
Lipanj 2012 (28)
Svibanj 2012 (39)
Travanj 2012 (10)
Ožujak 2012 (13)
Veljača 2012 (22)
Siječanj 2012 (46)
Prosinac 2011 (44)
Studeni 2011 (105)
Listopad 2011 (67)
Rujan 2011 (57)
Kolovoz 2011 (10)
Srpanj 2011 (98)
Lipanj 2011 (57)
Svibanj 2011 (235)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
|
30.11.2011., srijeda
Verujem,da je život poput reke ....
" i da većina ljudi uskače u tu reku,nikad zaista ne odlučivši gde žele završiti.
I tako,za vrlo kratko vreme oni bivaju uhvaćeni u struji, struji dogadjaja,struji strahova,struji izazova.
Kada stignu do mesta gde se reka račva,oni ne odlučuju svesno kamo žele poći ili koji im smer odgovara.Oni jednostavno idu,kamo ih voda nosi...
Postoji deo gomile ljudi koju usmeravaju dogadjaji mesto njihovih vlastitih vrednosti.
Zbog toga osećaju,da nemaju nadzor.
Ostaju u tom nesvesnom stanju sve dok ih jednog dana ne probudi zvuk razbesnele vode.
Tada otkrivaju,da se nalaze dva metra od slapova NIAGARE u čamcu bez vesla.
U tom trenutku kažu:"Oh , ......."
A tada je već-kasno.
Nalaze se pred padom.
Ponekad je to emocionalni pad.
Ponekad je pad telesni.
Ponekad je riječ o finansijskom padu.
Velika je verovatnoca,da je ono,što vas trenutno opterećuje u životu moglo biti izbegnuto boljom odlukom-uzvodno!"
|
DVA JEZERA (I DVE VRSTE LJUDI)
U Palestini postoje dva jezera. Jedno je slatkovodno i u njemu žive ribe. Obale su mu ukrašene zelenilom. Stabla šire grane nad njim i produžuju žedno korenje kako bi se napila te lekovite vode.
Reka Jordan to jezero puni bistrom vodom s okolnih brežuljaka. I tako se ono smeši na suncu. A ljudi uz njega grade kuće, ptice svijaju gnezda, i svaki oblik života je srećniji zato što se nalazi upravo tamo.
Reka Jordan zatim teče prema jugu i ulazi u jedno drugo jezero. Ovde ribe ne iskaču ne površinu, ovde ne šušti lišće, nema pesme ptica, nema dečjeg osmeha. Putnici biraju neki drugi smer, osim ako im se silno ne žuri. Vazduh nad tom vodom je težak, a ne želi da je pije ni čovek, ni životinja, ni ptica.
I u čemu je ta silna razlika između dvaju susednih jezera?
Stvar nije u reci Jordanu. Ona i u jedno i u drugo donosi istu kvalitetnu vodu. Nije stvar ni u zemlji u kojoj se nalazi, ni u okolini oko njih.
Evo u čemu je razlika: Genisaretsko jezero prima, ali ne zadržava reku Jordan. Za svaku kapljicu vode koja uđe u jezero, jedna iz njega istekne. Davanje i primanje jednakih su razmera.
Drugo jezero je 'lukavije' i ljubomorno gomila ono što prima. Ne dopušta da ga u iskušenje dovede bilo kakav velikodušan podsticaj. Zadržava svaku kap koju primi.
Genisaretsko jezero i dalje živi. Drugo jezero ne daje ništa. Nazivamo ga Mrtvim morem.
Na ovom svetu žive dve vrste ljudi. U Palestini postoje dva jezera.
|
Poverenje
Ne oslonjaj te se previse na druge ...
Jer, cak i vasa senka vas napusta kada ste u mraku!
|
Zimzeleni se ne lome
Jedne zime posle jake snežne oluje, dečak i njegova majka su odlučili da prošetaju, da malo uživaju u zimskim lepotama. Sneg je zabelio ceo grad, no, najlepše je bilo drveće. Hodajući putem koji je bio oivičen brestovim drvećem, primetili su da su se mnoge grane polomile pod težinom snega.
"Neka od ovih stabala su teško oštećena i verovatno će se osušiti", primetila je majka.
"Brest drži svoje grane čvrsto i ne savija se, sve dok težina ne postane prevelika i one se slome. Bolje bi prošli da su kao zimzeleni borovi. Kada napada više snega nego što mogu podneti, grane se savijaju. Padaju sve niže i niže, savijajući se tako sve dok teški sneg ne sklizne sa njih. Sledećeg jutra oni su opet lepi kao i pre toga."
"Mama, brestovi bi bili mnogo pametniji da nisu tako tvrdoglavi i nesavitljivi." Reče Marko.
"U pravu si, sine, ti zato budi kao borovo drvo. Podnosi ono što možeš i dopusti da ostatak sklizne sa tebe. Ima Neko ko ce ti pomoci da uradi ono što ti ne možeš. Bićeš srećniji i živećeš mnogo duže!"
|
Poznati pedagog Pestaloci rekao je:"Uništi ptici gnezdo, time si uništio sav njen život. Upropasti ljudima domove i život će izgubiti svaku vrednost."
|
Da li ste vi Bog?
1Jedne hladne večeri, za vreme nekih praznika, dečak od šest ili sedam godina stajao je pred izlogom neke radnje. Nije imao cipele, a odeća mi je bila sva u ritama. Jedna mlada žena, koja je tuda prolazila, zapazila je čežnju u njegovim svetloplavim očima. Uzela je dete za ruku i uvela ga u radnju. Tamo mu je kupila nove cipele i toplu odeću.
Izašli su ponovo na ulicu i žena reče dečaku: "Sada možeš da se vratiš kući i neka ti je srećan praznik."
Dečak je pogledao u nju i upitao: "Da li ste vi Bog, gospođo?"
Ona mu se osmehnula i odgovorila: "Ne, sinko, ja sam samo jedno od njegove dece."
Dečak na to reče: "Znao sam da ste u nekakvom srodstvu."
|
Napomena
Po čovekovom iskustvu veruje onaj koji vidi. Po Hristovom iskustvu vidi onaj koji veruje!
Neke stvari nam sa razlogom nisu date!
VERUJTE BOGU NA REČ!!
|
Tolstoj o spoznaji Boga
''Boga je teško spoznati, ali to ne znači da ga nema, već je to znak njegovog veličanstva, a naše slabosti. Bog je čista voda koju bismo hteli da popijemo; a ne možete čistu vodu naliti u prljav sud, pa onda suditi o njenoj čistoći.'' (Tosltoj, Lav Nikolajevič)
|
Čipijev loš dan
Max Lucado priča nam o ženi koja je imala ptića po imenu Čipi. Volela je Čipija jer je bio tako srećna ptica pevačica. Činilo se da joj Čipijevo neprestano cvrkutanje razvedrava dan. Jednog dana žena je čistila Čipijev kavez sa usisivačem kad je zazvonio telefonČipijev loš danDošla je do telefona a da nije odmakla cev usisivača od kaveza. Cev usisivača bila je uperena u smeru jadnog Čipija i bio je u trenu usisan u masinu. Kad se žena okrenula prema kavezu i shvatila šta se dogodilo, bila je užasnuta. Ispustila je slušalicu, isključila usisivač i rastrgala vrećicu s prašinom kako bi došla do svog ptića. Čipi je jadno izgledao, ali još je bio živ. Pojurila je prema kuhinjskoj sudoperi i pun mlaz vode usmjerila na Čipija. što ga je više pokušavala isprati, izgledao je gore. Odnela ga je u kupatilo i pokušala ga osušiti fenom za kosu i to najtoplijim vazduhom. Konačno je osušila ptića i ponovo ga smestila u kavez.
Nekoliko dana kasnije nazvala ju je prijateljica i pitala kako je Čipi:
- Živ je, - rekla je, - ali samo sedi u svom kavezu i bulji u prazno. I - , dodala je tužno, - Čipi više baš i ne pjeva.!
Pouka:
Mi svi poznajemo ljude koji su jako nalik Čipiju. Poznajemo mladiće i devojke koji su nekad u svom srcu imali pesmu. Ali zbog okolnosti koje oni nisu mogli nadzirati bili su svedoci da "život usisava". Kao posledica toga, oni više baš i ne pevaju. Jeste li se ikada osećali bar približno kao Čipi? Jesu li vas povredili oni koje ste voleli? Je li se vaš svet okrenuo naopačke? Jeste li izgubili želju za pevanjem? Kao što je i Čipi shvatio, nema "brzih oporavaka". Za izlečenje potrebno je vreme. Ali postoji neko ko vam može povratiti pesmu i obnoviti vašu radost.
"Pjevajte Jahvi pesmu novu, jer učini dela čudesna."
|
VREME ZA MOLITVU
Jutros sam se probudio rano
i uletio ravno u novi dan;
Toliko me posla čekalo
da molitvu propustio sam.
Odasvud me okružiše teškoće,
i teža bijaše svaka nova stvar
“Zašto mi Bog ne pomaže?” pitah se..
Odgovorio mi je: “Da si me zamolio bar.”
Htjedoh vidjeti svu radost i ljepotu,
ali dan je izgubio čar,
Upitah se zašto mi ih Bog ne pokaže,
On reče “Ali da si zatražio bar.”
Pokušah doći u Božju blizinu;
Svaki sam ključ iskušao.
A Bog me blago i s ljubavlju ukorio,
“Ali, prijatelju moj, nisi pokucao”.
Jutros sam se probudio rano
i zastao prije ulaska u novi dan;
Toliko me posla čekalo
da VREMENA ZA MOLITVU NAĆI … morao sam.
|
Marljivi otac
Otac je bio marljiv čovjek koji je dostavljanjem hljeba prehranjivao suprugu i troje djece. Svako veče nakon posla je pohađao večernju školu, nadajući da će jednog dana naći bolje plaćen posao. Izuzimajući nedjelju, otac jedva da je ikad ručao sa porodicom. Samo je radio i studirao kako bi porodici obezbijedio najbolje što je mogao.
Kad god bi se porodica žalila da s njima ne provodi dovoljno vremena on bi odgovarao da to sve radi zbog njih. Ipak, priželjkivao je da bude češće s porodicom.
Došao je i dan kada su objavljeni rezultati ispita koje je polagao. Na njegovu radost, otac je položio čak sa odličnim ocjenama. Ubrzo je dobio posao nadzornika u jednoj firmi koja je odlično plaćala.
Kao da mu se ostvario san, otac je po prvi put svojoj porodici mogao priuštiti male luksuze kao što su lijepa odjeća, ukusna hrana i odmor u inostranstvu.
Međutim, njegova porodica ga i dalje nije često viđala. Nastavio je da radi naporno s nadom da će jednog dana postati šef. Da bi postao što bolji kandidat za tu poziciju upisao je vanredno fakultet.
I kao i prije, kad god bi se porodica žalila da s njima ne provodi dovoljno vremena on bi odgovarao da to sve radi zbog njih. Ipak, priželjkivao je da bude češće s porodicom.
Očev veliki napor se isplatio i dobio je unaprijeđenje na poslu. Pobjedonosno je zaposlio kućnu pomoćnicu kako bi svoju suprugu rasteretio kućnih poslova. Takođe je promijenio svoj trosobni stan koji mu više nije bio dovoljno veliki kupivši prostranu kuću. S obzirom na to da je uvidio da se školovanje isplati odlučio je da ponovo upiše još jednu godinu studija kako bi još jednom bio unaprijeđen. Porodica ga i dalje nije viđala često. Zapravo, sada je otac nekada morao raditi i nedjeljom kako bi zabavljao klijente.
I kao i prije, kad god bi se porodica žalila da s njima ne provodi dovoljno vremena on bi odgovarao da to sve radi zbog njih. Ipak, priželjkivao je da bude češće s porodicom.
Kao što je i očekivao, njegov naporan rad se isplatio pa je kao nagradu kupio veliku vilu s pogledom na obalu. Prve nedjelje nakon toga, otac je objavio porodici da je odlučio da se više ne školuje niti da juri za novim unaprijeđenjima. Od tog trenutka je odlučio da se više posveti svojoj porodici.
Sljedećeg jutra se otac nije probudio.
|
Nekim ljudima se jednostavno ne dopadaš
Mislim da je jedna od najtežih stvari u životu navići se na činjenicu da se nekim ljudima, jednostavno, nikad nećeš svideti. Svako je svestan da postoji neko ko ga ne voli. Možda neki ni tebe ne vole. Možda znaš zbog čega, a možda i ne znaš. Ali, prijatelju, nekim ljudima se jednostavno ne dopadaš.
Udahni duboko, prijatelju. Nekim ljudima se jednostavno nikad nećeš svideti. Pomiri se s tim. Ako preispitaš svoje srce i zaključiš da živiš baš kao što bi trebalo, prihvati to kao kompliment. Možda nešto čisto u tvom duhu iritira nešto mračno u njegovom, a to je neugodno. Možda je to samo stara ljubomora. Možda je ona naprosto luda? Još jedna dobra stvar kada te neko ne voli jeste preispitivanje samog sebe na koje te dotični navodi. Možda je Bog želeo da iskoristiš tu priliku da upoznaš sebe. Kada učiniš onaj poslovično težak korak i pogledaš se u ogledalu, postavljajući sebi pitanja kao što su: „Da li sam ja odvratan? Da li sam neučtiv? Da li mislim da sam bolji od drugih?“ – odgovori ti mogu samo pomoći da postaneš bolji. Takva vrsta preispitivanja sebe pravi je dar.
I budi pred sobom realan i u ovom slučaju – svako ko dozvoli da se njegova antipatija prema tebi pokaže tako otvoreno, a da za to ne postoji konkretan razlog, verovatno je neko do čijeg dopadanja ti ionako nije baš mnogo stalo.
To me podseća na jednu izjavu Denisa Milera u vezi sa Sarom Pejlin. Tada još uvek nije znao mnogo o njoj (bilo je to prilično davno), ali je imao dobar predosećaj. „Sviđa mi se“, rekao je. „Ona nervira prave ljude.“
Možda je to slučaj i sa tobom
|
Ljubomora
 - Ljubomoru možemo uporediti sa hvatanjem mokrog sapuna. Što jače pokušavate da ga stisnete, to je veća verovatnoća da će odleteti. Opuštenim rukama ćete lako podići sapun. Isto tako, “stiskanjem” možete oterati prijatelja ili voljenu osobu. Oslobodite li se ljubomore, biće manje pritiska u vezi.
|
Djordje B.
Ko kaže, da je osmeh simbol sreće...Ko kaže, da su suze simbol tuge...Nekad pokazujemo veliku radost suzama...A duboku tugu osmehom..."
E, moji divlji bademi...
Nista nije tako lepo dok cveta. I nista tako gorko, kad se proba..."
|
29.11.2011., utorak
Ne propustite ovo pročitati...
NA KATEDRALI U NEMAČKOM GRADU LIBEKU U KAMENU
PLOČU UKLESANE SU SLEDECE REČI:
Hrist naš Gospod ovako nam govori
Zovete me spasiteljem, a ne date mi da vas spasem!
Zovete me svetlom, a ipak mi ne date da i vas osvetlim!
Zovete me putem, a ne idete mojim tragom!
Zovete me životom, a ne doživljavate me!
Zovete me Gospodom, a ne slušate mene!
Zovete me divnim, a ne divite mi se!
Zovete me mudrim, a ne pitate mene za savet!
Zovete me gospodarem, a ne služite meni!
Zovete me svemogućim, a ne pouzdajete se u moja čuda!
NE ČUDITE SE ONDA, AKO VAS JEDNOM NE BUDEM PRIZNAO SVOJIMA, I KAŽEM VAM, IDITE OD MENE NE POZNAJEM VAS!
|
Jovan 3, 16
Jedne hladne, tamne noci u Chicagu pocinjala je snazna oluja... Neki je decacic prodavao novine na uglu, a ljudi su izlazili na hladnocu, i opet se vracali unutra. Njemu je bilo tako hladno da nije ni pokusavao prodati mnogo novina. U jednom trenutku otisao je do policajca i rekao:
- Gospodine, gde bi siromasni decak mogao naci neko toplo mesto da prespava noc? Vidite, ja spavam u kartonskoj kutiji iza onoga ugla, a tamo je strasno hladno preko noci. Bilo bi lepo kad bih nasao toplo mestasce gde bih prespavao.
Policajac je pogledao decacica i rekao mu:
- Idi niz ulicu do one velike bele kuce i pokucaj na vrata. Kad ti otvore, samo reci "Jovan 3, 16", i pustit ce te unutra.
Tako je i ucinio. Otisao je do stepenista, popeo se do vrata, pokucao i vrata mu je otvorila neka zena. Pogledao je prema njoj i rekao:
- Jovan 3, 16
Zena je odgovorila:
- Udji sine.
Uvela ga je unutra i posela u veliku stolicu za ljuljanje pred divnim, velikim, starim kaminom i otisla. On je tamo sedeo neko vreme i razmisljao:" Jovan 3, 16... Nemam pojma sta je to, ali sto god da jeste, to zasigurno utopljava smrznutog decaka.'napravljeno: 2011/10/06
Kasnije se žena vratila i upitala ga:
-Jesi li gladan?
Odgovorio je:
-Pa, samo malo… nisam jeo već par dana, i mislim da bi mi dobro došlo malo hrane.
Gospođa ga je povela u kuhinju i posjela pred stol pun predivne hrane. Jeo je i jeo dok više nije mogao staviti u usta ni zalogaja. Potom je pomislio: "Jovan 3,16… stvarno ne razumijem o čemu se radi, ali to gladnog dječaka čini sitim."
Žena ga je zatim povela uz stepenice do kupaonice – do prostrane kade pune tople vode – i tamo je sedio i igrao se neko vrijeme. Dok je uživao u kadi, pomislio je: "Jovan 3,16… zaista ne razumem, ali to čini prljavog dečaka čistim. Nisam se okupao, mislim, stvarno okupao, čitavog života. Jedino kupanje bilo je kad sam stajao ispred onog hidranta dok je voda prskala uokolo."
Gospođa je ušla, uzela ga i odvela u sobu, ušuškala u veliki stari pernati krevet, povukla pokrivač preko njegovog vrata, poljubila ga za laku noć i ugasila svjetlo. Dok je ležao u tami i gledao kroz prozor sneg što se spuštao te hladne noći, pomislio je: "Jovan 3,16… ne znam o čemu se radi, ali to odmara umornog dječaka."
Idućeg je jutra žena došla, i opet ga povela dolje do onog istog velikog stola punog hrane. Nakon što je doručkovao, povela ga je do one iste stolice za ljuljanje pred kaminom, uzela veliku staru Bibliju, sjela ispred njega, pogledala ga i upitala:
- Razumiješ li "Jovan 3,16?"?
Odgovorio je:
- Ne, gospođo, ne razumijem. Prvi put sam čuo za to prošle noći kad mi je policajac rekao da to kažem.
Žena je otvorila Bibliju i počela mu pričati o Isusu. I baš tu, pred tim velikim starim kaminom, on je dao svoje srce i život Isusu. Sjedio je tamo i razmišljao: "Jovan 3,16. Ne razumijem – ali to stvarno izgubljenog dječaka čini sigurnim."
Znate, moram priznati da ni ja to ne razumijem… kako je Bog bio voljan poslati svoga Sina da umre za mene… i kako se Isus složio da učini takvo što. Ni ja to ne razumem… ali to zaista čini život vrijednim življenja
|
Ljubi ženu...
Budi jako pažljiv da ne nateraš ženu u plač…
Jer Bog broji njene suze…
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Viteštvo možda jeste mrtvo, ali svaki muž bora biti “vitez u blistavom oklopu” koji će tretirati njegovu ženu kao princezu.
Muž mora biti “termostat” u domu, podešavajući emotivnu i duhovnu temperaturu
|
Uporni otac
Pre nekoliko godina ozbiljni zemljotres u Japanu sravnio je sa zemljom jednu veliku školu. Prema površnom uvidu, zgrada je bila potpuno srušena tako da se nije čak ni razmatrala potraga za preživelim.
Jedan čovek se, međutim, popeo na vrh ruševine i počeo da kopa sopstvenim rukama. Radio je čitav dan i čitavu noć. Ruke su mu bile tako krvave i izubijane da su mu ljudi govorili da prestane, ali njihove reči nisu dopirale do njega. Jer, zapamtite, čovekov sin bio je djak u toj školi.
Otac je prihvatao hranu i vodu koju su mu saosećajni posmatrači nudili, ali nije hteo da odustane. Sa jasnim ciljem i odlučnošću, izvlačio je materijal, teglio i gurao dok, uz nadljudski napor, nije pomerio poslednji veliki komad ruševine sa poda gde je pretpostavljao da se nalazi njegov sin. Gledajući kroz razbijeni beton i iskrivljeni metal, video je kroz prašnjavi veo ne samo svog sina već i druge djake koji su bili zatočeni pod ruševinama.
Njegov sin je rekao: „Tata, znao sam da ćeš doći.“ A otac se spustio, uzeo sinovljevu ruku i izvukao ga iz groba.
To je slika Boga kojem služimo! On ne traži izgovore da bi nas izbacio iz svog carstva. On je dao svog Sina da umre užasnom smrću kako bi mogao da nas spase! On žurno i uporno raskopava ruševine greha u našem životu da bi nas spasao.
Da li si spasen? Ako se dvoumiš ili još uvek ne možeš da kažeš „Da“ sa sigurnošću, ti dovodiš u pitanje sposobnost Hristove pravednosti da te spase. Podigni pogled i uhvati se za ruku svog Oca. Oseti Njegovu snagu preko Njegove reči u svom životu. Drži je se svakog dana, svakog časa i budi siguran u svoje spasenje.
|
Naoštri svoju sjekiru
U potrazi za poslom, mladić je došao u šumu i pristupio poslovođi poduzeća za seču drva sa molbom da ga primi na posao. Ovaj mu je odgovorio:
- Sve zavisi od tebe. Evo, probaj srušiti ovo stablo.
Mladić se dao na posao. Vešto i brzo oborio je veliko stablo.
- U ponedjeljak možeš početi raditi kod mene- rekao je poslovođa.napravljeno: 2011/10/13
Došao je ponedjeljak, zatim utorak, srijeda pa četvrtak, a mladić, iako se trudio, sve je teže postizao normu. Tada mu je pristupio poslovođa rekavši:
- Dođi da te isplatim pa možeš ići.
- Nije li isplata petkom, a ne četvrtkom? - upitao je mladić.
- Normalno da, - odgovorio je poslovođa, - ali tebe ćemo isplatiti ranije. Slobodan si jer si prvoga dana napravio posla i više nego što je trebalo, a potom si bivao sve slabiji dok nisi pao ispod norme. Naši dnevni izvještaji pokazuju da si u ponedjeljak bio na prvome mjestu s količinom posečenoga drveta, a sada si u četvrtak, na poslednjem.
- Ali, gospodine, ja radim najviše što mogu. Dolazim prvi na posao i poslednji odlazim s posla. Radim čak i onda kada se drugi odmaraju.
Poslovođa je sažaljivo gledao mladića, a onda ga upitao:
- Jesi li redovno oštrio svoju sekiru?
Mladić je zbunjeno odgovorio:
- Ne, gospodine, toliko sam se žurio postići normu da nisam imao vremena za oštrenje sekire.
Pouka:
Kako je s tobom? Da nisi i ti prezauzet tako da nemaš vremena oštriti svoju duhovnu sekiru? Molitva je taj brusni mehanizam koji će ti dati duhovnu oštrinu i snagu potrebnu za pobedu nad grehom, ali i osposobiti te da možeš raditi za Boga u propovedanju Radosne vesti. Bez molitve, što više radiš, sve tuplji postaješ. Želimo li Božju silu u svom životu, moramo naći vreme za njega.
|
Ko? Ja?
Bio neki student koji je imao mnoštvo problema. Često je bio ljut i razočaran. Kad sve to više nije mogao podnjeti, otišao je u kapelicu. Hodao bi gore-dole između klupa i dlanom udarao po
njima. Vikao je, plakao i grdio Boga.
- Bože, Ti si stvorio svijet… šta si pritom uopšte mislio? Pogledaj samo s kakvim se problemima ljudi suočavaju. Koliko boli, stradanja i gladi! Pogledaj na zanemarivanje, gubitke, zlostavljanje. Kuda god pogledam, vidim zbunjene, usamljene i one koji pate!
I tako je mladić nastavio vikati i besneti.
Napokon, sav iscrpljen, seo je u prvu klupu i beznadno pogledao u zid. Gledao je svetlost koja se prelamala kroz obojene staklene prozore.
- Sve je to veliki nered! Svijet koji si stvorio nije ništa drugo do veliki nered! I sam bih mogao stvoriti bolji svet od ovog!
U tišini prašnjave kapele mladić je čuo glas koji ga je ostavio širom otvorenih usta i očiju.
- To je upravo ono što želim da učiniš.
Pouka:
Lako je ustanoviti da oko nas postoji neki problem. Ponekad se pitamo zašto ih Bog sve ne reši. To je zato što je Bog ovdje postavio tebe, u ovo posebno vreme i na određeno mesto. On te obdario i dao ti silu da pozitivno deluješ u svijetu.
Hoćeš li učiniti svoj dio?
|
Bog više nije potreban?
Jednog dana se sastala grupa naucnika da bi vrednovala uspehe i dosege nauke. Zakljucili su da je nauka toliko uznapredovala da im Bog vise i nije potreban. Zato su izabrali jednoga izmedju sebe da ode Bogu i kaze Mu da im On vise nije potreban. Tako je naucnik dosao Bogu i rekao: "Boze, mi naucnici smo stigli tako daleko da smo odlucili da Te vise ne trebamo. Dosli smo do stepena da mozemo da kloniramo, ali i da ucinimo mnoge druge cudesne stvari. Sad si Ti slobodan i idi svojim putem."
Bog ga je slusao vrlo pazljivo i ljubazno. Kad je naucnik zavrsio svoj govor, Bog je progovorio: "Bravo, covece! A sta mislis o predlogu da organizujemo takmicenje pod nazivom 'Stvaranje coveka'? Naucnik je spremno odgovorio: "Super, vazi." Zatim je Bog rekao: "Sad cemo uciniti ono sto sam ja ucinio u stara vremena s Adamom." Naucnik je odgovorio: "Svakako, nema problema", sagnuo se i uzeo prah zemaljski. Bog ga je gledao, a zatim progovorio: "Ne, ne, ne! Ti uzmi svoj prah. Ovaj je moj."
POUKA: Sve je Bozje. To je tako jednostavna istina. Bez obzira kako gledali na zivot, sve pod suncem, pa i sunce i zvezde pripadaju Njemu
|
o ljubavi...
Nezrela ljubav slijedi načelo: "Volim jer sam voljena".
Zrela ljubav slijedi načelo: "Voljena sam jer volim".
Nezrela ljubav kaže: "Volim te jer si mi potrebna."
Zrela ljubav kaže: "Potrebna si mi, jer te volim."
Erich Fromm
-----------------------
Ljubav je...
Spora da sumnja - brza da veruje;
Spora da osudi – brza da opravda;
Spora da uvredi – brza da pohvali;
Spora da otkrije – brza da pokrije;
Spora da ukori – brza da podnosi;
Spora da potceni – brza da ceni;
Spora da zahteva – brza da pruži;
Spora da izaziva – brza izmiri;
Spora da oteža – brza da pomogne;
Spora da zlopamti – brza da oprosti;
-----------------------
|
27.11.2011., nedjelja
A] Izaberi planinu na koju želiš da se popneš: ne obraćaj pažnju šta drugi ljudi kažu, kao na primer "ona tamo je lepša" ili "ona tamo je lakša". Trošićeš mnogo energije i entuzijazma da bi postigao svoj cilj, tako da si ti jedini odgovoran i ti bi trebao da budeš siguran u to što radiš.
B] Znaj kako da joj se približiš: planine su često viđene iz daleka - lepe, interesantne, pune izazova. Ali šta se desi kada probaš da se približiš? Putevi su svuda oko njih, cveće raste između tebe i tvog cilja, ono što je izgledalo tako jasno na mapi je teško u realnosti. Zato isprobaj sve staze i puteve dok na kraju jednog dana ne budeš stojao ispred vrha koji želiš da dostigneš.
C] Uči od nekog ko je već bio tamo gore: bez obzira koliko se jedinstveno osećaš, uvek postoji neko ko je imao isti san pre tebe i koje ostavio tragove koji mogu da ti olakšaju putovanje; mesta na kojima možeš da učvrstiš konopac, stazice, polomljeno šiblje koje olakšava kretanje. Uspon je tvoj, kao i odgovornost, ali ne zaboravi da ti iskustvo drugih može mnogo pomoći.
D] Viđene izbliza, opasnosti su lakše za kontrolisanje: Kada počneš da se penješ na planinu svojih snova, obrati pažnju na okoliš. Ima litica, naravno. Ima skoro nevidljivih pukotina u planinskim stenama. Ima stena koje su toliko uglačane olujama da su klizave kao led. Ali ako znaš gde stavljaš svaki korak, uočićeš zamke i načine da ih zaobiđeš.
E] Pejzaš se menja, zato uživaj u njemu: naravno, moraš imati cilj u glavi - stizanje do vrha. Ali usput mnoge stvari mogu biti viđene, i nije nikakav problem stati tu i tamo i uživati u vidokrugu koji te okružuje. Svakim osvojenim metrom možeš videti malo dalje, iskoristi to da otkriješ stvari koje još nisi primetio.
F] Poštuj svoje telo: možeš se popeti na planini samo dok pružaš svom telu pažnju koju zaslužuje. Imaš svo vreme koje ti život pruža, sve dok hodaš bez zahtevanja onoga što ne može biti pruženo. Ako ideš previše brzo umorićeš se i odustaćeš na pola puta. Ako ideš presporo, pašće noć i izgubićeš se. Uživaj u okolini, uživaj u hladnoj izvorskoj vodi i voću koje ti priroda velikodišno nudi, ali nastavi da hodaš.
G] Poštuj svoju dušu: ne ponavljaj stalno "Ja ću to uspeti". Tvoja duša to već zna, ono što njoj treba je da iskoristi dugo putovanje kao priliku za rast, da se proširi preko celog horizonta, da dodirne nebo. Opsesija ti neće uopšte pomoći da dostigneš svoj cilj, čak će ti oduzeti zadovoljstvo iz penjanja. Ali obrati pažnju: takođe nemoj ponavljati stalno "teže je nego što sam mislio", zato što će ti ta misao oduzeti unutrašnju snagu.
H] Budi spreman da se popneš kilometar dalje: put na vrh planine je uvek duži nego što misliš. Ne zavaravaj se, doći će momenat kad ono što je izgledalo tako blizu je još uvek veoma daleko. Ali pošto si bio spreman da ideš dalje, ovo ti neće predstavljati problem.
I] Budi srećan kad se popneš do vrha: plači, tapši, viči svoj četvorici vetrova da si uspeo, neka ti vetar - vetar uvek duva tamo gore - pročisti um, osveži tvoja umorna i znojava stopala, otvori oči, očisti prašinu iz tvoga srca. Osećaj je tako dobar, ono što je bilo samo san, udaljena vizija, je sada deo tvog života, uspeo si!
Ispričaj svoju priču: da, ispričaj svoju priču! Daj primer. Reci svima da je to moguće, i drugi ljudi će onda imati hrabrosti da se suoče sa sopstvenim planinama.
|
26.11.2011., subota
Napravi promjene u svom životu....
Molim te, budi svjestan da u SVOM životu, MORAŠ napraviti neke promjene. Te promjene moraju biti religijadovršene, tako da bih Ja mogao ispuniti Svoje obećanje tebi – da ti podarim mir, radost i sreću u ovom životu.
1. PRESTANI BRINUTI
Život ti je zadao udarac, a sve što ti radiš jest da sjediš i brineš. Jesi li zaboravio da sam Ja ovdje, da bih nosio sav teret za tebe? Ili uživaš u gunđanju prema svakoj sitnici koja ti dođe u život?
2. STAVI NA POPIS
Nešto treba napraviti ili pobrinuti se za nešto. Stavi to na popis. Ne, ne na TVOJ popis. Stavi to na MOJU listu. Neka budem Ja taj koji će se pobrinuti za problem. Ne mogu ti pomoći, sve dok to ne predaš Meni. I, premda je Moja lista dugačka, Ja sam na kraju krajeva, Bog... Mogu se pobrinuti za bilo što, što staviš u moje ruke. Zapravo, istinu govoreći, brinem o puno stvari o kojima ti uopće ne razmišljaš.
3. VJERUJ MI
Kada si jednom predao Meni svoj teret, prestani pokušavati ponovno ga uzeti natrag. Vjeruj Mi. Imaj vjere da ću brinuti o svim tvojim potrebama, problemima i iskušenjima. Problemi sa djecom? Stavi ih na Moj popis. Problem sa financijama? Problem sa emocionalnim „toboganom“? Za Mene, stavi na moju listu. Želim ti pomoći. Sve što ti trebaš napraviti jest – pitati.
4. OSTAVI PO STRANI
Nemoj se probudit jednog jutra i reći : „Ha, sada se osjećam puno snažnije, mislim da mogu izaći na kraj sa time„. Zašto misliš da se sada osjećaš jačim? Jednostavno. Predao si mi svoj teret i sada Ja brinem o tome. Ja također obnavljam tvoju snagu i darujem ti mir. Ne znaš li, kada bih ti vratio natrag tvoje probleme, bio bi ponovno na samom početku? Ostavi svoje probleme sa Mnom i zaboravi na njih. Pusti me da radim Svoj posao.
5. RAZGOVARAJ SA MNOM
Želim da zaboraviš na mnoge stvari. Zaboravi ono što te izluđivalo. Zaboravi brigu i kušnje, jer znaš da Ja imam kontrolu. No, jednu stvar te molim – nikada ne zaboravi – molim te, nemoj zaboraviti razgovarati sa mnom- ČESTO ! Volim te ! Želim čuti tvoj glas. Želim biti uključen u sve što se događa u tvome životu. Želim slušati o tvojim prijateljima i obitelji. Molitva je jednostavno razgovor sa mnom. Želim biti tvoj najdraži prijatelj.
6. IMAJ VJERE
Odozgor vidim puno stvari, koje ti odozdo ne možeš vidjeti. Imaj vjere u Mene da znam što radim. Vjeruj Mi, ne bi želio imati pogled kakav imam ja. Nastavit ću brinuti o tebi, paziti te i zadovoljiti tvoje potrebe. Samo Mi trebaš vjerovati. Iako imam mnogo veću zadaću nego ti, čini se da ti imaš mnogo problema u izvršavanju samo svog jednostavnog dijela. Koliko teško može biti da mi vjeruješ?
7. DIJELI
U dobi od dvije godine, naučio si kako dijeliti. Kada si to zaboravio? To pravilo i sada vrijedi. Dijeli sa onima koji su manje sretni od tebe. Dijeli radost sa onima, kojima je potrebno ohrabrenje. Dijeli smijeh sa onima, koji se jako dugo nisu nasmijali. Dijeli svoje suze sa onima, koji su zaboravili kako plakati. Dijeli vjeru sa onima koji je nemaju.
8. BUDI STRPLJIV
U samo jednom životu , stvorio sam mogućnosti da iskusiš različita iskustva. Rasteš od djeteta do odraslog, imaš djecu, mnogo puta mijenjaš poslove, učiš mnoge zanate, putuješ na puno mjesta, susrećeš mnogo ljudi i toliko toga iskusiš. Kako onda možeš biti tako nestrpljiv kada Mi je potrebno malo više vremena od onog što ti očekuješ, da bih rješio nešto sa Svoje liste? Vjeruj u moju točnost, jer je moje tempiranje savršeno.Samo zato što sam stvorio Svemir, u šest dana, svi misle da Ja uvijek žurim, žurim, žurim, žurim.
9. BUDI DOBAR
Budi dobar prema drugima, jer i njih volim jednako, kao što volim i tebe. Oni se možda ne oblače kao ti, možda ne govore kao ti, možda ne žive na način kao što ti živiš..., no ipak, ja vas sve volim, molim vas, pokušajte se slagati – zbog Mene. Svakog sam od vas stvorio različitog u nečem. Bilo bi dosadno kada biste svi bili identični. Molim te znaj da volim svaku tvoju razliku.
10. VOLITE SEBE
Tako mnogo volim tebe, kako onda ti možeš ne voljet sebe? Stvorio sam te samo iz jednog razloga – da bi bio voljen i da zauzvrat voliš. Ja sam Bog Ljubavi. Voli Me. Voli svoje susjede, ali voli i sebe. Moje je srce prepuno bola, kada vidim tebe kako se ljutiš na sebe, kada stvari ne idu kako si ti očekivao. Jako si mi dragocjen. Nikada to ne zaboravi....
|
FATINE LEKCIJE ZA USPJEŠAN BRAK
1. Moj Mujo je jako pažljiv. Triput sedmično me vodi na burek. Ja ga napravim i ispečem, a on mi kaže: "Hajd', izađi bona iz kujne i pojedi i ti malo."
2. Popodne nikad ne spavamo zajedno. On spava sam na kauču u dnevnom, a ja
brišem prašinu i perem suđe.
3. Svakog mjeseca, čim dobije platu, kupuje mi poklone. Uvijek dobijem deterdžent za suđe, da se ne mučim i perem na suho i WC sanitar da ne moram da trljam kadu i pločice samo sa četkom i vodom. Zato svaki dan kažem sebi: "Bona, Fato,
koje si ti sreće. Pa, đe nađe ovakvog čovjeka?"
4. Rođena sam u novembru, pa mi Mujo za svaki rođendan pokloni četri metra drva i onda gleda kako uživam u poklonu dok ga unosim u podrum. Dok uživamo kraj vatre u peći, ja odmah pomenem da bih za Novu godinu voljela dobiti na poklon dvije tone uglja. Iako kipti od bijesa, uvijek se suzdrži pa me ne odalami, al' kaže: "Tek si jedan poklon otvorila, a već misliš na drugi."
Al' takve smo mi žene, šta se tu može.
5. On me kao dobar muž tjera da držim dijetu kako bi dobro izgledala. Stavio je ključ na frižider, a ako napravim batake za ručak, on pojede sve, a meni, duša moja, ostavi samo krumpir. Kad mu kažem: "Mujo, pa nisu nam djeca na dijeti, ostavi im bar jedan batak", on mi odgovara: "Jesu, cure su, moraju biti mršave." Takav je moj Mujo, pravi moderni domaćin, koji vodi računa da mu žena i ćerke uvijek budu vitke.
6. Kad šetamo robnom kućom, izgledamo kao zaljubljeni par jer me on drži za ruku. Lijepo mi je zavrne da ne mogu ništa da pipam.
7. On neće da se ja mučim, pa me svake noći istjera iz spavaće sobe da ne bih morala slušati njegovo hrkanje.
8. Što jes'-jes', ne da mi da sama radim po kući. Uvijek natjera mene i moju majku da zajedno radimo.
9. Nikad se ne kupa bez mene. Jednom mjesečno fino me zamoli da mu ugrijem vodu, naspem u kadu i da mu istrljam leđa. Uvijek plače ako ga šampon ujede za oči, al' šamar mi lupi samo ako ga baš jako peče. Ako budem dobra i ne ujede ga nikako za oči, onda me pusti da se okupam u istoj vodi kad on izađe iz kade...srce moje najveće.
|
25.11.2011., petak
KOLAČIĆI OD BLATA - M. Antić -
Poznata je ona basna o lisici koja je zvala prijatelje u goste, pa umesila kolačiće od blata i motala ih u čokoladu i šećer. Što su gosti mogli, nego - da se najedu zemlje iz pristojnosti.
...Kad god privirim u neki disko-klub, ja se setim te basne. Isti su to kolačići, ista je to gozba, samo što ovde gosti jedu zemlju od srca, kao da nikad ništa bolje u kulturi nisu videli.
Nije važno što će neko ostati sluhom feleričan. Nije važno što će neko ostati zaglupljen, jer ništa drugo ne radi, nego kao papagaj ponavlja onih dvadesetak hitova i to mu je celo obrazovanje. Nije važno što nam sportski tereni zvrje prazni, kad se ta ista omladina još kako dobro giba u zagušljivim prostorijama gde se dim može seći nožem i mazati kao puter. Nije važno što na koncertu, na izložbi slika, u teatru, mlade jedva možeš da izbrojiš na prste obe ruke...
Pa, dobro, a šta je onda važno, drugovi?
- Baš je odvratan dan - veli mi juče jedna učenica od sedamnaest godina, u kući njenog oca, za stolom njenog oca, dok njen otac i ja govorimo o Velaskezu i Čičikovu, Gariju Kuperu i Fokneru, Fišeru i Lunohodu, urbanističkom planu Limana III i debaklu OFK Beograda.
Ceo svet su za nju španska sela. Sedi i švaće gumu, ponekad napravi neki mehur koji prasne, pa onda opet žvaće i kunja.
- Baš je odvratan dan - kaže - kad nema disko-kluba.
A meni dođe, sramota me da kažem, dođe mi da je opalim šakom preko usta, da joj isteram tu gumu na uši. Eto, baš mi tako gadno nešto dođe u dušu i sam drhtim.
Otac sleže ramenima.
- Nije mi žao što ide u disko-klub - veli - ali mi krivo, brate, što je samo to interesuje. I ništa više...
- Ko je to Ajzenštajn? - upitao sam je.
- Fizičar. Tamo neka teorija. Mi smo učili da se zove Ajnštajn. Dobar štos, zar ne?
Štos ili ne, tek? stvarno se pitam ima li i drugih vrsta zabave? Bežanje u površnost je trenutno najlakši način da se preživi mladost. Onda dolaze godine preispitivanja. I mnogima savršeno nije jasno kako ih je to i zašto život zaobišao.
Pišem ovo sa malo tuge posle prekjučerašnjeg obilaska dva disko-kluba. Nisam mogao da sažvaćem kolačiće od blata, čak ni iz pristojnosti, a kamo li oduševljeno, od srca.
Neznam - valjda pripadam onima koji su drukčije gladni.
|
SVE STAZE VODE DO VRHA
Grupa putnika došla je do podnožja visoke planine na čijem je vrhu, kako kažu, bilo neprocjenjivo blago. Željni da dođu do njega tražili su put kojim bi se mogli popeti. Brzo su otkrili da postoje mnoge staze prema vrhu. Na početku svake staze domoroci su tvrdili da je baš ta staza najbolja i zapravo jedina kojom se može doći do vrha.
To je putnike zbunilo jer nisu znali kome vjerovati. Nekoliko odvažnijih ipak je krenulo uzbrdo i uskoro su stigli do visoravni s koje se nazirao vrh. Čuli su kako ih neko doziva s vrha planine. Glas je jedva dopirao do njih, ali je bio razgovjetan. Požurili su nazad do svojih drugova i rekli im da ne brinu jer poruka glasi: “Sve staze vode do vrha.”
Svi su bili oduševljeni i krenuli su podnožjem planine govoreći raznim grupama domorodaca kako svaka staza vodi do vrha, a ne samo njihova. Neki su tu vijest primali s odbojnošću, a neki radosno, no putnici su nastavljali putovati oko planine noseći svima radosnu vijest. No usprkos toj spoznaji niko se od njih nije pokušao popeti do vrha.
Zapravo oni koji su prenijeli poruku s vrha planine čuli su samo njen prvi dio (Sve staze vode do vrha), a drugi dio koji su prečuli bio je:
“Popnite se jednom od ovih staza!”
|
24.11.2011., četvrtak
Umeće malih koraka
Ne molim te, Gospode, za čuda i viđenja, nego za snagu u svakodnevnom životu.
Nauči me umeću malih koraka. Učini me sigurnim u razdvajanju vremena.
Obdari me osetljivošću da odredim šta je veoma, a šta manje važno.
Molim te za razum da odredim suzdržanost i meru, da kroz život ne klizim, već da razumno određujem dnevni raspored, da primetim svetlost i vrhunce, da nađem vremena za lepotu, umetnost i kulturu.
Dozvoli mi da spoznam da snovi o prošlosti i budućnosti ne vode daleko.
Pomozi mi da dobro delujem neposredno, da sadašnji trenutak prepoznam kao najvažniji.
Sačuvaj me naivnog stava da u životu mora sve dobro proteći. Obdari me treznom spoznajom da su teškoće, neuspesi i udarci stalni pratioci života – uz koje rastemo i sazrevamo.
Podseti me da srce često zamućuje razum. U pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji ce mi strpljivo reći istinu.
Uvek ću Tebi i ljudima pustiti da mi govore.
Istinu ne možemo reći sami sebi, ona nam biva kazivana. Ti znaš koliko nam treba prijateljstvo. Daj mi da budem dorastao tom najlepšem, najzahtevnijem i najosetljivijem daru.
Daj mi dovoljno mašte da u pravom trenutku, na pravu adresu uputim paketić dobrote uz popratno pismo ili bez njega.
Stvori od mene coveka koji će brazditi duboko poput broda, kako bi dotakao i one koji su “ispod”.
Oslobodi me straha da propuštam život.
Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba.
Nauči me umeću malih koraka.
|
Veze - ma koje - liče na pesak u šaci. Ako ga blago držiš, otvorenom šakom, pesak ostaje tu gde je. Onog časa kada zatvoriš šaku i čvrsto je stegneš, pesak počinje da ti klizi kroz prste. Možeš zadržati jedan delić, ali većina će se prosuti.
Veze su upravo takve. Ako ostanu slobodne, sa poštovanjem slobode druge osobe, verovatno će trajati. Ali, ako se suviše stegnu, ako postanu suviše posesivne, rasuće se i nestati.
|
Naše mržnje škode nama, više nego našem protivniku. Govorite rđavo o nekom čoveku pola sata - i vi ste posle toga nesrećni i otrovni; a govorite pola sata o njemu dobro, pa čak i kad to ne zaslužuje, i bićete mirni i blaženi, čak i ponosni na lepotu svojih osećanja, ili bar na lepotu svojih reči.
(Jovan Dučić)
|
Ne predaj se nikad!
Kod unutarnjih borba koje čovek vodi sa samim sobom i sa nepoznatim silama u sebi, važi više nego igde pravilo: ne predaj se nikad! — Ni predaje, ni ustupanja! A pre svega, što kažu u Bosni: ne veži tugu za srce!
Biti uvređen nepravdom ljudi manje je nego biti u bedi, a biti u bedi manje je nego biti bolestan, biti bolestan još nije: umreti. Ali i kad je čovek uvređen nepravdom, teško bolestan, pa i na samrti, ne treba, tek tada ne treba da ,,da pusti rđi na se''. Tada treba napregnuti sve sile i ne priznati tugu i malodušnost. Izdržati trenutak, a već idućeg časa čovek je ili na putu da prezdravi ili mrtav. A smrt je najveći i najsigurniji osvetnik.
|
Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore... Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima. Mučno bi bilo živjeti obeshrabren, treba vidjeti i onu stranu koja nije protiv čovjeka.
(Meša Selimović)
|
22.11.2011., utorak
KAKO UPROPASTITI SVOJE DIJETE?
1. Ispunite mu svaku želju, pa ćete ga odgojiti u uvjerenju da se sav svijet okreće oko njega!
2. Kad izgovori neku psovku ili prostu riječ, nasmijte mu se od srca, pa će vaše dijete povjerovati da je veoma zabavno!
3. Nemojte mu govoriti o moralu; ovo valja ovo ne valja, ovo smiješ učiniti ono ne smiješ... Ne govorite mu o dužnostima i obavezama prema prijateljima, društvu, Crkvi...
4. Uvijek pospremite za njim i oslobodite ga svake obaveze.
5. Svađajte se stalno pred njim pa se neće začuditi da se bilo što dogodi u obitelji.
6. Dajte mu novac kad ga god zatraži i neka ga troši kako god hoće. Kad ste se vi patili, neka se vaše dijete ne pati!
7. Ispunite mu svaku želju kad se radi o jelu i piću.
8. Uvijek budite na njegovoj strani kad ga netko kritizira: nastavnik, profesor, susjed... Tada ćete ga odgojiti u uvjerenju kako nikad ne može biti krivo.
9. Kad upadne u kakvu nepriliku, recite da ste vi krivi i tako ćete ga osloboditi svake odgovornosti.
Ako učinite 80% od navedenog budite zadovoljni, postigli ste svoj cilj: Upropastili ste dijete!
|
21.11.2011., ponedjeljak
Dijamantno pravilo Odnosi s drugim ljudima
Odnosi s drugima su najvrijednija imovina u našem životu. Na trenutak razmislite o vrijednosti vašeg odnosa s drugim ljudima. Odnosi s drugima mnogo su vrijedniji od novca.. Biste li mijenjali sjajan odnos koji imate sa svojim djetetom, ili svojim roditeljima za milijun eura? Deset milijuna? Milijardu? Nipošto! Odnosi s.drugim ljudima doslovno su neprocjenljivi!
Odnosi su vredniji i od vašeg zdravlja; čak i od vašeg života. Razmislite o tome.
A ipak većinu nas nikada nitko nije podučio kako da ih poboljšamo. Mi često posrčemo, često činimo više štete nego koristi, uništavajući odnose s drugima, ne iz zlobe nego iz neznanja.
Ove informacije i upute će vam pomoći da pretvorite svoje veze iz neobrađenih dragulja u sjajno drago kamenje - dijamante.
Zapamtite, dijamanti su vrijedni. Ali odnosi s drugim ljudima su neprocjenljivi!
Dijamantno pravilo odnosi se na građenje odnosa s drugima baš kao što se odnosi i na rezanje dijamanata. 
Uz zdrav razum, dijamanti su najrjeđa stvar na svijetu.
Dijamanti su klasa za sebe. i oduvijek su to bili, još otkako su prvi put otkriveni u Indiji, prije više od 2.500 godina.
Stari Grci su poštovali dijamante misleći da su oni krhotine zvijezda koje su pale na zemlju. u Srednjem vijeku samo je kraljevima i plemstvu bilo dozvoljeno kititi se dijamantima. Danas se dijamanti koriste za obilježavanje posebnih prigoda, kao što su zaruke i obljetnice vjenčanja. Ili za označavanje posebnih dostignuća. Dijamanti su zauvijek!
Dijamanti simboliziraju najviši stupanj društvenog položaja, postignuća, bogatstva, ljepote i kvalitete. Jedinstvena kombinacija rijetkosti, trajnosti i ljepote ono je što čini dijamante tako vrijednima. Ni jedna druga tvar nema takav sjaj i iskričavost kada svjetlo padne na izrezan i uglačan dijamant, ravne površine djeluju kao ogledalo, reflektirajući svjetlo tako da stvaraju blistavu vatru koja je jedinstvena za dijamante.
Dijamanti su u prirodnom stanju izuzetno vrijedni. Ali zapanjujuća je činjenica o dijamantima je da njihova vrijednost može biti povećana 10 puta, 100 puta čak i 1.000 puta u rukama vrhunskog rezača dijamanata. Nažalost, i suprotno je istina. Nestručan rezač dijamanata može dramatično smanjiti vrijednost dijamanta.
Isto vrijedi i za ljude i brušenje ljudskih odnosa. Izraz nebrušeni dragulj odnosi se na osobu velikog potencijala kojoj nedostaje uglađenosti i dotjeranosti, a izraz dijamantni dodir odnosi se na svakoga tko zna izvuči ono najbolje iz nekoga ili nečega.
Dozvolite da vam postavim pitanje: slažete li se da su smisleni, pouzdani i povjerljivi odnosi s drugima vredniji od dijamanata? I zar ne bi bilo divno kad biste mogli primijeniti dijamantan dodir na najvrijedniju imovinu u vašem životu - vaše odnose s drugim ljudima:
Zar ne bi bilo divno da možete naučiti "tajne" vrhunskih rezača dijamanata ako da možete ostvariti puni potencijal vaših odnosa s drugima?
Zar ne bi bilo dobro da ste u mogućnosti oblikovati i uglačati vaše odnose sa suprugom, s vašom djecom, s kolegama na poslu i sa svakom novom osobom koju upoznate, tako da odnosi s njima svjetlucaju i sjaje kao dijamanti.
Ovladavanje odnosima je jednostavno; postupaj sa svakom osobom koju upoznaš kao s najvažnijom osobonm u svom životu. To je ključ, ali kako ga stvarno, a ne samo u načelu, prihvatiti?
Zašto su nam odnosi s drugima toliko važni? Samo pogledajte ljude oko sebe. Mislim da ćete se složiti sa mnom da su najsretniji, najispunjeniji ljudi koje poznate oni koji su uspješni u građenju dobrih odnosa s drugima. Oni imaju sretne brakove, odgajaju dobru i pristojnu djecu, stvaraju duboka dugotrajna prijateljstva. Imaju diobru sliku o sebi i mnogo samopouzdanja. Ukratko, oni posjeduju više dobrih stvari u životu - više ljubavi, više smijeha, više intimnosti, više harmonije i više strasti - a trpe manje negativnih emocija koje iscrpljuju ljude, kao što su ljutnja, napetost i nervoza iz kojih izviru sukobi i stres.
Ono što može krenuti po zlu jest da jedno ili oboje ljudi u međusobnom odnosu nije svjesno dijamantnog pravila. Svi znaju zlatno pravilo: "Postupaj s drugima onako kako želiš da s tobom postupaju." Dijamantno pravilo slično je zlatnom pravilu, ali s jednom velikom razlikom. Kada koristite dijamantno pravilo, ne postupate sa svakom osobom onako kako biste vi željeli da postupaju s vama, nego onako kako on ili ona žele da se s njim ili s njom postupa.
Zlatno pravilo je sigurno korak u pravom smjeru jer potiče ljude da sebe stave na tuđe mjesto.
Ali upravo u tome je problem.
Kada sebe stavljamo na tuđe mjesto, još uvijek vidimo stvari kroz svoje oči i osjećaje! to nas navodi na zaključak: "Ovako bih se osjećao u ovoj situaciji" ili "To bih želio". Problem je u tome što obično postoji razlika između onoga što što biste vi osjećali i željeli u dotičnoj situaciji i onoga što bi osjećala i željela ta druga osoba. Tu je najčešće velika razlika.
Dijamantno pravilo potiće ljude da vide stvari ne samo s gledišta druge osobe, nego kroz misli i osjećaje druge osobe! Drugim riječima dijamantno pravilo naglašava njihove, a ne vaše misli, osjećaje i vrijednosti.
Benjamin Disraeli je rekao da najveće dobro koje moženo učiniti za drugoga nije da s njime podijelite svoje bogatstvo, nego da mu otkrijete njegovo bogatstvo. To bismo trebali znati.
Postoje dva načina za otkrivanje vrijednosti neke osobe. Najbolji način je da promatrate ljude i slušate što govore. Pažljivo promatrajući ljude otkrit ćete što oni najviše vrednuju u svom životu.
Drugi način otkrivanja vrijednosti neke osobe jest da je pitate. Trebate samo postavljati prava pitanja na pravi način.
Prijatelji moji, kažu na kraju dr. Nate Booth i dr. Steve Price, izazivam vas da započnete postupak rezanja, i oblikovanja i uglačavanja svoje najvrijednije imovine dok ne bude sjajila i svjetlucala kao nikada prije, sada kada ste naučili tajne vrhunskog rezača dijamanata.
Krenimo odmah, od danas, putem vrhunskog rezača dijamanata.
Ostvarimo uspjeh koji želimo i zaslužujemo.
Budimo sretni i živimo dok živimo.
Neka nam život bude predivna avantura a ne ništa.
|
Utjecaj na žetvu
Poslušajmo danas dvije životne priče i razmislimo.
Danas je Butch O'Hare mnogo poznatiji nego kada je postao pilot ratnog zrakoplovstva Sjedinjenih država. Njegova je jedinica bila smještena na nosač aviona u južnome Pacifiku. Jednoga je dana cijela eskadrila bila poslana u akciju.
Nakon što je uzletio, Butch je ustvrdio da netko nije napunio njegov rezervoar, te da zbog manjka goriva neće uspjeti obaviti zadaću i vratiti se na brod. Obratio se zapovjedniku postrojbe, a ovaj mu je rekao neka se odmah vrati na nosač. Nevoljko je napustio formaciju i krenuo prema floti.
Dok se vraćao na matični brod, ugledao je nešto strašno. Eskadrila japanskih lovaca jurila je prema brodovima Američke flote. Svi su američki avioni bili na zadatku, pa je tako flota imala gotovo nikakvu obranu od napada iz zraka. Više nije mogao stići svoju eskadrilu da ih zove u pomoć. Promislivši, zaključio je da mu je ostala samo jedna stvar. Mora se potruditi da nekako Japance odvrati od flote. Podigao se iznad japanskih lovaca i po cijenu vlastite sigurnosti zaletio se među njih kao jastreb među kokoši. Neprekidno je otvarao vatru iz oružja na krilima svoga zrakoplova i napadao jedan po jedan japanski avion. Razbio je njihovu formaciju i sada je nastojao uništiti što više letjelica. Ali mu je nestalo streljiva. No, ni to ga nije omelo u namjeri. Nastavio je uporno napadati zapanjene Japance gledajući da krajem krila ili trupa zakači po neki vitalni dio njihovih aviona i omete ih ili sruši. Očajnički je nastojao učiniti sve što je mogao da ih zadrži što dalje od američkih brodova.
Konačno, ogorčeni ostaci japanske eskadrile okrenuli su se suprotnom smjeru. S nevjerojatnim olakšanjem, Butch O'Hare je svoj izudarani avion spustio na nosač zrakoplova. Njegovi su zapovjednici pregledali film koji je zabilježio sve trenutke borbe i zapanjili se kada su se osvjedočili u O'Hareovu nevjerojatno hrabru odlučnost i požrtvovnost da spasi svoju flotu. Proglašen je junakom i odlikovan najvišim vojnim odličjem. Danas, golema zračna luka O'Hare, u Chicagu, nosi ime u čast toga velikog čovjeka.
U godinama prije Drugoga svjetskog rata, u Chicagu je živio čovjek koga su poznavali po nadimku Easy Eddie. Bio je jedan od najboljih odvjetnika onoga vremena, ali u službi Al Caponea, čovjeka koji je čeličnom rukom i zločinima vladao Chicagom. Eddieva je odvjetnička sposobnost Caponea godinama čuvala od zatvora. Za to mu je mafijaški vođa dobro plaćao. Easy Eddie je uz novac od Caponea dobivao sve što je htio - vile, igrališta, automobile. Uživao je sa svojom obitelji, ne mareći za zao glas koji ga je pratio.
Ali je Easy Eddie imao jednu slabu točku. Imao je sina jedinca kojeg je jako volio. Kako je mali rastao, Eddie je shvatio da je od svega što ima on najveća vrijednost. Zato mu je pružio sve najbolje: od odjeće i automobila do najboljega školovanja. Mladić je živio kao kraljević. Iako je bio duboko upleten u organizirani kriminal, Eddie je nastojao sina poučiti što je dobro, a što loše. Želio je da izraste u boljega čovjeka nego što je on. Ipak, i pored svega što mu je pružio, Eddie nije mogao dati djetetu dvije stvari, jer ih je žrtvovao Al Caponeu - dobro ime i dobar primjer.
Jednoga je dana Easy Eddie donio tešku odluku. Važnije je sinu dati časno ime nego sve bogatstvo koje mu je mogao ostaviti. Odlučio je ispraviti sve zlo što je učinio. Imao je namjeru otići vlastima i reći sve što je znao o prljavim poslovima Al Caponea. To je značilo i da mora svjedočiti protiv Mafije, a to ga je moglo koštati života. Međutim, Eddie je više od svega želio skinuti prljavštinu s imena i dati sinu dobar primjer. Izišao je pred sud i svjedočio. Za manje od godinu dana poginuo je pod vatrom strojnica na ulici Chicaga. Svome je sinu dao najveći mogući dar po najvišoj cijeni.
Sada se sigurno pitate u kakvoj su vezi ove dvije priče. Pa, vidite, požrtvovni pilot Butch O'Hare, koji je spasio svoju flotu, bio je sin odvjetnika Eddiea.
|
Oznake Na Plastičnoj Ambalaži
MALA ŠKOLA EKOLOGIJE I ZDRAVOG ŽIVOTA
ŠTO PIŠE NA DNU PLASTIČNE AMBALAŽE
Vjerovatno pred deset i više godina nitko još nije pomišljao, da ćemo običnu vodu piti iz plastične boce. Još danas je to više iz navike nego potrebe, jer je voda iz većine vodovoda još uvijek pitka. Ipak, često si pijenjem vode iz plastične ambalaže činimo medvjeđu uslugu. Zašto? Radi kemijskog sastava plastike. Na dnu svake ambalaže potražite trokut s brojem u sredini. On govori, koliko je opasna vaša plastika.
1 – PET ( često i PETE ) – Te su boce u većini slučajeva namijenjene jednokratnoj upotrebi. Postoji mogućnost, da ispuštaju teški metal antimon i kemijsku tvar EPA, koja ometa djelovanje hormona. Takve boce mogu ispuštati i kancerogene spojeve.
2 – HDP ( nekad i HDPE ) - Radi se o „dobroj“ plastici, za koju postoji najmanja vjerovatnost ispuštanja kemikalija u vodu.
3 – PVC ( nekad i 3V ) – Ova plastika ispušta dvije otrovne kemikalije, a obje ometaju djelovanje hormona u ljudskom tijelu. Usprkos tome, to je još uvijek najčešće upotrebljavana plastika za boce.
4 – LDPE – Plastika, koja ne ispušta kemikalije u vodu. Unatoč tome se ne koristi za izradu plastičnih boca, nego uglavnom za izradu plastičnih vrećica za namirnice.
5 – PP – Još jedna od „dobrih“ plastika, obično bijele ili poluprozirne boje. Koristi se za boce u koje se pakiraju sirupi, ili čašice za jogurt.
6 – PS – Plastika koja ispušta u vodu kancerogenu tvar STIREN. Najčešće se koristi u čašicama za kavu za jednokratnu uporabu, ili u ambalaži brze prehrane.
7 – PC ( ili bez oznake ) – To je najlošija plastika za prehrambene proizvode, jer izlučuje kemikaliju BPA. Na žalost, koristi se u bočicama za dojenčad, sportskim bocama i posudama za spremanje hrane.
Plastične mase, koje ne otpuštaju kemikalije u vodu su, dakle, 2, 4 i 5, ili s oznakom HDP, HDPE, LDPE, PP. Kod svih drugih radije razmislite o njihovoj uporabi. Još je uvijek najbolje čuvati vodu u staklenim bocama.
Dolazi vrijeme, kada ćemo na žalost, vodu sve češće nositi sa sobom. Najlošiji je način njezino prenošenje u plastičnoj ambalaži; posebno u onoj s oznakama 1,3,6 ili 7.
|
Tapiserija života
Kada sam bio dječak moja je mama često duge zimske dane provodila u izradi tapiserija. U početku me nije zanimalo što radi, ali sam kasnije počeo primjećivati da se bavi nečim neobičnim. Jednom sam sjeo do njenih nogu i odozdo pogledao u donju stranu tapiserije, te je upitao što to radi. Odgovorila mi je da izrađuje tapiseriju. Ja sam joj tada rekao da to što radi odozdo izgleda jako ružno, neuredno i čupavo. Posvuda su ispod platnene podloge visjeli raštrkani krajevi obojane vune. Pitao sam mamu zašto radi tako ružnu sliku. Ona se tada nasmiješila, pogledala me i nježno rekla:
"Sine, bolje bi bilo da se odeš još malo poigrati svojim igračkama, a ja ću te pozvati kada završim. Tada ću ti objasniti što radim."
Tako sam otišao čudeći se zašto je radila tako zbrkan posao. Nisam vjerovao ni da s njene strane to izgleda mnogo bolje. Nakon nekog vremena moju je igru prekinuo majčin glas:
"Sine, dođi vidjeti!"
Došao sam u dnevni boravak, a ona je pokazala da joj sjednem u krilo. Sjećam se da sam bio gotovo zapanjen kada sam vidio savršeno složene niti vune u boji, koje su oblikovale sliku cvijeta pri zalasku sunca. Nisam mogao vjerovati, jer odozdo je sve izgledalo tako neuredno. Tada mi je mama rekla:
"Sine moj, kada si gledao odozdo sve je ovo izgledalo zbrkano i čupavo. Ali ti tada nisi znao da je na gornjoj strani platna bio crtež prema kome sam radila ovu sliku. Bila je to neka vrsta plana. Ja sam ga samo slijedila. Sada kada sve to gledaš s prave strane, kada si iznad tapiserije, vidiš prekrasne i smisleno složene oblike."
Odozdo, odavde na zemlji, sve nam se može činiti bez reda. Ali ako se sprijateljimo sa Stvoriteljem imat ćemo mir da sve, ipak, ide po nekakvome redu.
|
Ispod odjeće
Gospođa u jednostavnoj i izblijedjeloj prugastoj haljini i njen suprug, odjeven u priprosto, ručno šiveno iznošeno odijelo, sišli su s vlaka u Bostonu i prošetali ulicama grada, tražeći jednu od najpoznatijih ustanova u Sjedinjenim državama. Kada su stigli na odredište, bojažljivo su, bez ikakve najave, ravno ušli u ured ravnatelja sveučilišta Harvard.
Kada ih je ugledala, tajnica se istoga trenutka upitala što ovi provincijalci, pomislivši čak i seljačine, imaju raditi na Harvardu. Namrštila se i upitno ih pogledala.
"Želimo vidjeti ravnatelja", blago je rekao čovjek.
"Ravnatelj će biti zauzet cijeli dan", odgovorila je tajnica.
"Nema veze. Sačekat ćemo", uzvratila je žena.
I tako su sjeli, a tajnica je iz sata u sat nastojala da ih ignorira. Nadala se da će se njih dvoje konačno obeshrabriti te otići. Ali oni nisu otišli. Tajnica se konačno naljutila i odlučila obratiti se ravnatelju. "Oni su uporni, ali će možda otići ako vas vide samo na par minuta", predložila mu je. Ravnatelj Harvarda nije bio osoba koja bi gubila vrijeme s bilo kime, ali on nije podnosio da u njegovome uglednome uredu sjede ljudi odjeveni u iznošenu odjeću. Ukočenoga izraza lica, držeći se dostojanstveno, prišao je bračnome paru i upitao ih što žele.
Žena je prva progovorila: "Imali smo sina koji je bio student na Harvardu jednu godinu. Jako je volio ovo sveučilište. Ovdje je bio sretan kao nigdje drugdje. Ali prije godinu dana on je poginuo. Mjesecima smo teško tugovali za njim. Konačno, moj suprug i ja smo odlučili da mu podignemo spomenik i to ovdje negdje, na vašem kampusu."
Ravnatelj nije bio dirnut. Štoviše, bio je šokiran.
"Gospođo", rekao je grubo, "mi ne možemo okolo slagati kipove za svakoga tko je pohađao Harvard i umro. Kada bismo to činili ovo bi mjesto sličilo groblju!"
"O, ne", brzo je pokušala objasniti žena, "nismo se razumijeli. Mi ne želimo postaviti kip. Razmišljali smo da bi bilo dobro za uspomenu darovati Harvardu jednu novu zgradu."
Ravnatelj je raširio oči. Još je jednom promotrio njihovu iznošenu odjeću, a potom rekao: "Zgradu? Imate li vi uopće predodžbu o tome koliko bi takva jedna sveučilišna zgrada mogla koštati? U našim nekretninama na Harvardu imamo oko 7 i pol milijuna dolara vrijednosti!"
Žena je za trenutak ušutjela. Ravnatelj je rekao svoje i sada je smatrao da ih može otpustiti. Ona se potom okrenula svome mužu i rekla: "Sedam i pol milijuna. Zar jedno sveučilište košta samo toliko? Zašto, onda, ne bismo otvorili vlastito sveučilište?" Čovjek je na to kimnuo s odobravanjem. Ravnatelj se lice izobličilo u zbunjenosti.
I tako su gospodin i gospođa Stanford izašli iz ureda. Na bostonskome su kolodvoru su ušli u vlak i vratili se u Palo Alto, u Kaliforniji, gdje su kao uspomenu na svoga sina, za koga Harvard više nije mario, utemeljili nadaleko poznato sveučilište Stanford.
Zato kao i tamo, na Harvardu, kada je ravnatelj gledao površno na odjeću, a ne iskrenog srca, tako i danas mnogi odbacuju Isusa iz Nazareta, a istovremeno bi se klanjali licemjerno nekome silnome Bogu. Međutim, pravi Božji prijatelj postaje onaj tko prihvati u svoj život krotkoga Galilejca i živi onako kako je on naučavao.
|
Čujete li?
U vrijeme kada je telegraf bio najbrži i najrasprostranjeniji način komuniciranja na daljinu, neki je mladić, poznavatelj Morzeovih znakova, tražio posao kao telegrafski operator. U novinama je pročitao oglas jedne telekomunikacijske tvrtke i odmah se odazvao.
Kada je stigao na adresu iz oglasa zaključio je da nije prvi došao na natječaj. Ušao je u veliki ured pun zaposlenih djelatnika te tvrtke i drugih telegrafista koji su tražili isti posao. Bilo je kao u košnici. Buku su stvarali razni strojevi, žamor zaposlenih i veselo čavrljanje kandidata koji su čekali za razgovor o zaposlenju. Tek u pozadini se čuo slabi zvuk telegrafske poruke.
Mladić je pročitao obavijest na kojoj je pisalo da kandidati ispune obrazac i pričekaju pred vratima dok ih se pozove kod direktora. Ispunio je dokument, predao ga i sjeo među ostale koji su čekali. Nakon jedne minute, žustro je poskočio sa stolice, progurao se kroz gužvu, otvorio vrata direktorovoga ureda i ušao. Ostali su kandidati počeli negodovati, čudeći se što se događa. Međusobno su se uvjeravali da se nije čuo nikakav poziv. Zaključili su da je mladić koji je ušao pogriješio, te da će sigurno biti diskvalificiran iz natječaja.
Za samo nekoliko minuta na vratima se pojavio direktor tvrtke u pratnji onoga mladića koji je ušao preko reda. Obratio se ostalim kandidatima objašnjavajući im da je natječaj zatvoren i da je posao dobio mladi gospodin pored njega. Zahvalio im se i predložio im da pođu kući. Oni su počeli gunđati, neki su čak glasno prosvjedovali da to nije u redu. Govorili su kako je taj mladić ušeo preko reda i da, osim toga, njih nitko nije zvao na razgovor. Tada im je direktor objasnio da su ipak bili pozvani. Od ranoga jutra iz razglasa je, pomiješana s bukom u uredu tvrtke, dopirala telegrafska poruka: "Ako tko razumije ovu poruku, neka uđe i dobit će posao." Međutim, od svih njih koji su priznali da su nešto čuli, samo je jedan razumio poziv i ušao.
Živimo u svijetu koji tutnji od buke. Tu je prezaposlenost, briga oko stjecanja novca, financijske teškoće u obitelji. Zatim politika, koja je preko medija ušla na sva vrata u zemlji. Svemu tome posebnu bučnost daje zabava svakoga oblika koja zasljepljuje naša osjetila. Zabavljaju se i stariji jednako kao i mlađi. Za svakoga ima ponešto, važno je samo neka je buka u glavi. Zato su mnogi nesposobni prepoznati tihi Božji glas koji uvjerljivo govori o njegovoj ljubavi kroz stvorenja prirode, kroz Sveto Pismo. Čak i zbog nenormalne buke u kršćanskome svijetu, jedva se čuje jednostavna poruka, spasonosni poziv našega Boga. Mnogi, zapravo, čuju, ali malo tko prepoznaje i odaziva se. Malo tko ulazi da ostvari zajedništvo s Bogom dok je još vrijeme. Svi imaju u toj buci neke svoje autoritete koji na kraju ne obećavaju ništa, samo prolaznost.
Imate li uho da vam krasi glavu, uho za brige, politiku i zabavu ili imate uho da čujete - da čujete tihi signal Božjega poziva ljubavi?
|
Pravi menadžer
Neki je pobožni student ekonomije u nadahnutim trenucima napisao kako bi na temelju poznavanja Svetoga pisma izgledalo da se Bog predstavi kao osobni menadžer čovjeku. I to sve izgleda kao da se Stvoritelj javlja na natječaj za čovjekovoga menadžera. Njegov je tekst postao poznat u kršćanskome svijetu, osobito među poslovnim ljudima, a mi ga donosimo u cijelosti.
Poštovanome naslovu... Čuo sam da tražite novoga menadžera u svom životu. Volio bih dobiti taj posao. Vjerujem da sam najbolje kvalificirani kandidat za takvo što.
Stvorio sam nebesa i Zemlju. Ja sam jedini koji je ikada taj posao uspješno obavio. Bio sam prvi menadžer ljudskih bića. U stvari, ja sam ih stvorio, pa stoga prirodno znam kako čovječanstvo djeluje, i što je najbolje za njih da se vrate u dobro stanje. Ako me zaposlite to će biti kao da imate proizvođača za svog osobnog mehaničara. Ako vam je ovo prvi put da razmatrate moj predmet, volio bih istaći da je moja plaća već isplaćena krvlju Isusa Krista na Golgoti. Ono što ja trebam od vas jeste vaše priznanje da je ta suma dovoljna da plati sve vaše grijehe. Želim da to vjerujete u svome srcu i svojim riječima to uvjerenje prenesete i nekome drugom. Sljedeća stvar koju od vas trebam umjesto plaće jeste dopuštenje da promijenim i popravim vaš život da bismo mogli ostati zajedno. Ja bih unio neke globalne promjene i prepravke. Ništa se ne trebate brinuti. Samo trebam vaše dopuštenje da to učinim u svoje vrijeme i na svoj način. Trebam i vaše potpuno predanje i suradnju. Ako mi to date, posao će ići glatko. Evo mojih papira:
Ime mi je - Bog.
Moja je adresa: Svugdje.
Broj telefona se nalazi Bibliji, Psalam 50:15 -
"Zazovi me u dan tjeskobe: oslobodit ću te, a ti ćeš me slaviti."
Moje radno iskustvo teče od početka vremena, čak prije postanka vremena, od vječnosti. Ja sam stvorio vrijeme.
Moja stručna sprema nije određena. Sposoban sam za sve, kao što vele - svemoguć.
Ako vam treba, evo i ovoga - moja prijašnja zaposlenja: Stvorio sam svemir, postavio galaktike na njihovo mjesto, oblikovao svijet i načinio sam čovjeka. Trenutačno već mnogo tisuća godina sve to održavam u pokretu i životu.
Moje je obrazovanje na diplomi iskazano ocjenom - sveznajuć.
Moje su karakteristike kojima se preporučam zapisane u Bibliji ovako:
"Mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav."
"Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve!"
"Ja sam Put i Istina i Život."
"Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe."
"Bog je pravedan sudac."
"Dobrote tvoje, Jahve, puna je zemlja."
"Od koljena do koljena tvoja je vjernost."
Poštovani čovječe, javljam se na vaš natječaj kao voljan i spreman za obiman posao s vama. Sposoban sam sastaviti sve razbijene djeliće vašega života. I mogu odmah početi.
Kao što sam spomenuo gore, ne zahtijevam plaću. Rad u vašemu životu već je plaćen kroz žrtvu Isusa Krista. Vaša je jedina odgovornost da mi prepustite i povjerite sebe, te da to činite svakodnevno. Da vjerujete i budete odani onome što je Isus učinio za vas i što traži od vas.
Ostale detalje o meni predat ću vam na vaš naknadni zahtjev. Unaprijed zahvalan,
tvoj Bog.
|
Prijateljstvo
Jackie Robinson, poznati američki sportaš, crnac, prisjeća se svojih najtežih dana s početka karijere, kada je spoznao prijateljstvo. Na svojoj prvoj turneji s momčadi za koju je igrao, osjetio je bolan otrov američkoga rasizma. Nekoliko puta su ga gledatelji gađali loptom u glavu, protivnički su ga igrači bolno udarali tako da nitko ne primjeti, vrijeđali su ga pisanim porukama i izvikivali pogrde na njegov račun. Čak su i navijači kod kuće imali odbojnost prema njemu.
Tijekom jednoga gostovanja, izgledalo je kao da su teške uvrede i rasistički povici dosegli vrhunac. Da bi stvar bila još gora, Robinson je načinio grešku u igri i sad je stajao na igralištu, duboko ponižen, dok su njegovi navijači dobacivali pogrde. Iznenada, jedan igrač iz protivničke momčadi je zatražio time-out. Bio je to Reese, bijelac. Kada je time-out odobren, Reese je, praćen pogledima navijača, prešao teren, prišao posramljenome crnom igraču i stavio mu ruku na rame. Svi su na igralištu zašutjeli. Robinson je kasnije pričao kako mu je ta prijateljska ruka na ramenu spasila karijeru.
Neki je britanski časopis nagradio najbolju definiciju prijateljstva. Među najboljima bile su:
"Prijatelj je onaj koji umnožava radost, a umanjuje žalost, te čije se poštenje ne kvari."
"Prijatelj je onaj tko razumije našu šutnju."
Nagrađena definicija je glasila: "Prijatelj je onaj koji nam dolazi kada sav svijet odlazi."
Osjećate li koliko ste značajni nekome tko vam je prijatelj? Nemojte žaliti ako trenutno osjećate da vas nitko tako ne voli. Ustanite i pođite prvi. Sigurno vas netko treba. Ako vjerujete, molite za svoje prijatelje i Bog će vas sigurno čuti. Ako i ne vjerujete, položite bar ruku na rame povrijeđenome. To mnogo znači nama ljudima. To je ono što nam je, između ostalog, divni Stvoritelj dao da nas razlikuje od nižih bića. Čineći tako, sudjelovat ćete u Božjoj dobroti. A kada nikoga nema da vama to učini,Bog je prijatelj koji je vjerniji i od brata. Njegova je sposobnost suosjećanja mnogo složenija od naše. Vjerujte. On vas poznaje po imenu i zna sve o vama. Vjerujte u njegovu ruku na vašemu ramenu
|
Mali je Drago nekoliko puta prisustvovao susretu Mladih izviđača u svojoj školi. Upravo kad je odlučio postati njihovim članom, dali su mu zadaću da od komada drveta, papira i gume, uz pomoć roditelja napravi maketu trkaćeg automobila i pojavi se na utrci takvih modela za dva tjedna. Drago se vratio kući i pokazao sve ocu. Zamolio ga je da to zajedno rade. Ali njegov tata nije volio gubiti vrijeme sa svojim klincem. Samo je čitao novine i podrugljivo se smijao na dječakov prijedlog. Drvo, papir i guma, ostali su danima neobrađeni.
Konačno, mama je odlučila uzeti stvar u svoje ruke i isproba može li što pomoći. Budući da nije imala nikakvoga umijeća s alatom, predložila je Dragi da ona čita upute, a on da radi. I mališan je radio dok je ona glasno čitala mjere i način izrade modela. Za nekoliko dana drvo se pretvorilo u trkaći auto, grubo istesan, pomalo nakrivljenoga izgleda. Obojali su ga u plavo. Budući da nije vidio modele ostalih izviđača, Drago je bio ponosan na svoju "Plavu munju", ma kako on igledao. Mama je dijelila radost s njime.
Tada je došla večer utrke. S plavim drvenim autom u ruci i ponosom u srcu, Drago se pojavio u dvorani. Ali se njegov ponos uskoro pretvorio u poniženje. Njegov je auto očito bio jedini model koji je napravilo dijete. Svi su ostali bili izrađeni u partnerstvu otac-sin, s prekrasnim sportskim šarama i svakovrsnim bojama. Izgledali su kao da će svojom brzinom progutati Dragin auto. Nekoliko se dječaka nasmijalo kada je vidjelo njegov neprivlačan, grub i nakrivljen model. Dodatna je neugodnost bila ta što je jedino on imao mamu pokraj sebe. Svi su ostali došli s očevima ili djedovima.
Utrka je tekla po načelu eliminacije slabijega. Iz kruga u krug Dragin se auto kvalificirao za daljnje utrke. Konačno, ostala su samo dvojica - Drago i još jedan dječak. Tek što se trebao čuti znak za početak posljednje utrke, Drago je podigao ruku i zamolio za kraću stanku. Objasnio je da se trebao pomoliti. Sve je stalo i zavladala je tišina. Dječak je kleknuo s igračkom u svojim rukama. Zatvorenih je očiju gotovo nečujno razgovarao s Bogom više od jedne minute. Zatim je ustao s osmjehom na licu i rekao da je spreman.
Publika okupljena u izviđačkome domu se okupila oko male staze. Dječak pored koga je bio otac položio je svoj auto na start. Učino je to i Drago. Na znak za početak utrke, dvije su igračke pojurile nizbrdo. Na iznenađenje svih, Dragin je grubo tesani auto za djelić sekunde prošao kroz cilj prije nego suparnikov. Drago je skočio u zrak i povikao: "Hvala!" Kada se pljesak okupljenih stišao, vođa izviđača je s mikrofonom u ruci prišao pobjedniku.
"Ti si, dakle, Drago, molio Boga da ti da pobjedu?"
"A, ne, gospodine. Ne bi bilo pošteno tražiti od Boga da vam pomogne poraziti drugoga. Ja sam ga samo zamolio za snagu da ne plačem kada izgubim."
Mali Drago nije tražio od Boga da pobijedi, niti je molio za namiještanje rezultata. Dječak je molio za duševnu snagu da podnese rezultat, ma kakav on bio. Kada je te večeri prvi put ugledao ostale modele, u svom njihovome sjaju, nije rekao "To nije pošteno, ovi su dječaci imali pomoć svojih očeva". Ne, on je otišao svome nebeskome Ocu obratiti se za pomoć. Mi odrasli možda previše vremena provodimo boreći se da na tuđim leđima izgradimo svoje svakodnevne pobjede, da postanemo prvi, molimo Boga da namjesti utrku u našu korist. Zato učimo od djece. Učimo da molimo za svoje životne bitke, ali ne tako da povrijedimo druge, već da sve podnosimo dostojanstveno.
|
Drvo za brige
Stolar kojega sam zaposlio da mi pomogne renovirati staru vikendicu upravo je završio svoj prvi radni dan. Ujutro je bio pun elana, ali je do kraja dana bio toliko nervozan da nije želio pričati. Najprije mu se probušila guma na automobilu kada je stigao na posao. Izgubio je cijeli sat od posla popravljajući taj kvar. Kasnije mu se pokvarila električna pila, njegov glavni alat. Jednostavno je prestala raditi. Konačno, na polasku kući njegov auto nije htio startati. Dogovorili smo se da ga ja odvezem.
Dok sam ga vozio kući moj je stolar samo šutio i smrknuta lica gledao kroz prozor. Kad smo stigli, majstor me je pozvao da uđem i upoznam njegovu obitelj. Krenuo sam za njim. Negdje na pola puta do kućnih vrata on je zastao i objema rukama dodirnuo vrhove grana maloga stabla koje je raslo pokraj dvorišne staze. Tada se razvedrio i pošao otvoriti vrata. Na ulazu je još više doživio preobražaj. Ni traga više nije bilo sjeni zabrinutosti i nezadovoljstva. Umjesto toga iskreno se smiješio i pošao zagrliti svoju djecu, a ženi je dao veliki poljubac.
Kasnije, kada me je pošao ispratiti, ponovno smo prolazili pokraj onoga malog stabla. Moja je znatiželja bila jača od mene. Upitao sam ga u svezi s onim što sam vidio i što mu znači to malo drvo. "A, to je moje drvo brige", odgovorio je. "Znam da ne mogu izbjeći probleme na poslu, ali čvrsto vjerujem da takve brige nemaju mjesta u mojoj obitelji, u životu moje žene i moje djece. Zato svaki put kada se vraćam s posla svoje probleme okačim na to drvo i u kuću uđem onako raspoložen kako je moja obitelj zaslužila. Ujutro, kada napuštam dom, ponovno ponesem poslovne brige. Ali je najzanimljivije od svega to što ujutro ne nađem ni pola od onih problema koji su me mučili prošloga dana kada sam ih tu ostavio."
Kao što reče majstor iz događaja koji smo spomenuli: "Znam da ne mogu izbjeći probleme na poslu". Mi možemo izbjegavati mnoge probleme, ali će nas zato stići neke druge brige. I što se bolje budemo snalazili da ih riješimo, brže ćemo napredovati i postajati mudriji. Međutim, što ako dopustimo da nas brige preopterete? Tada nastupa neraspoloženje i time kvarimo svoje zdravlje, kao i sve ostale odnose s našim bližnjima. Najgora posljedica popuštanja brigama jeste gubitak duhovnosti, a time i gubitak smisla.
. Ma koliko Božja riječ blagotvorno djelovala na ljudsko srce, uvijek postoji opasnost da podlegnemo brigama kada nam vjera popusti. Ali i zato postoji rješenje.
Zašto dopustiti da prolazne brige ovoga života zaguše ono dobro u nama i u odnosima koje imamo s bližnjima? Zašto i mi ne bismo imali neko malo stablo na koje ćemo odlagati svoje probleme?
|
Ulaznica
Silvije je nosio naočale debljine, kako su mu to vršnjaci govorili, kao dno od staklene boce Coca-cole. Uvijek je bio uredno ošišan, premda izvan svake mode. On je znao odgovor na gotovo sva pitanja i bio je nastavnikov ljubimac. Bio je najveći lumen u školi i pomalo ciničan, smatrajući druge manje pametnima od sebe. Zbog toga su ga svi prezirali.
Jednoga dana, nakon neobičnoga izostanka iz škole, Silvije se pojavio u razredu s velikim trijumfalnim osmjehom na licu noseći na glavi veliku kapu s ušima Mikija Mausa. Nakon prvotnog iznenađenja, razred je prasnuo u smijeh. Nastavnik ga je potom upitao gdje je nabavio tu kapu.
"Jučer sam bio u Disneylandu!" uzbuđeno je odgovorio lumen Silvije.
"O, stvarno? A zašto nam ne bi nešto malo ispričao o svojemu izletu u Disneyland?"
"OK! Pa, otišao sam do Disneylanda i prva stvar koju sam primijetio bio je oooogromni parking", pričao je Silvije. "Mislim da milijun auta stane na taj parking. Oko cijeloga parkinga vozi jedan šareni manji vlak. Vjerojatno turistički. Tako sam ja sjeo u taj vlak i on me je odvezao do mjesta gdje se kupuju ulaznice. Tamo sam stao u red i na kraju kupio ulaznicu. Kupio sam tu i ovu veliku Miki Maus kapu."
"I kamo si prvo u Disneylandu otišao?"
"Pa, vratio sam se u mali vlak da se još malo provozam oko velikoga parkinga. To je zbilja zabavno. I tako sam se vozio cijeli dan!"
"Cijeli dan? A jesi li otišao do Avanturalanda, Fantazilanda, do poligona s likovima iz Disneyevih filmova i u ostale dijelove parka?"
Silvije se za trenutak zamislio i rekao: "Nisam. A je li trebalo da odem i tamo?"
Smiješno i tragično u isto vrijeme. Silvije nije iskusio pravu zabavu legendarnoga Disneylanda samo zato što nije prošao kroz vrata iza blagajne gdje je kupio ulaznicu. Upravo je s tom ulaznicom u rukama mogao ući u svako vrijeme. Ali to se nije dogodilo. Umjesto toga, cijeli je dan proveo vozeći se oko velikoga parkinga i gledao sretne ljude kako izlaze iz Disneylanda sa širokim osmjesima na licima. I nije nikako mogao shvatiti zašto su svi tako sretni.
Kada cijeli događaj promatramo na jednoj višoj, ozbiljnijoj razini, vidimo mnogo više. S jedne je strane golemi svijet u kome možemo ići lijevo i desno, gore i dolje tražeći unutarnji mir i radost, a nikada se nećemo smiriti. Neki, ipak, i u takvome nesavršenom svijetu misle da su sretni, a ispadaju smiješni kao Silvije s Mikijem Mausom na glavi i jadnom zabavom vožnje oko parkinga. S druge je strane Božji svijet koji nam je otvorio Isus Krist. On nam je osobno i ulaznica za taj svijet. To je dimenzija života koja obiluje mirom i srećom. I svatko može ući, pod samo jednim uvjetom...
Jeste li već kupili ulaznicu za Božje kraljevstvo primajući Krista Gospodina u svoj život? Jeste li prošli kroz ulaz u svijet vjere? Ili se i dalje vozite naokolo misleći da vam je dobro, a ipak osjećajući prazninu? Ne čudite se pobožnim ljudima i njihovim tajanstvenim mirnim osmjesima na licima. Iskusite osobno svetu radost koja vam je na dohvat ruke.
|
Neudobni_svijet
Japanski je ugledni časopis nedavno iznio jedan zanimljiv članak. Naime, oko 10% stanovnika je ljevoruko. A takvi ljudi nailaze na poteškoće u društvu. Najprije, držanje štapića za jelo isključivo lijevom rukom u Japanu se smatra nepristojnim. Stoga mnogi roditelji pokušavaju ispraviti ljevorukost kod svoje djece, misleći da to ostavlja loš dojam na druge.
Ljevorukima nije udobno živjeti u svijetu sklonom korištenju desnih ekstremiteta ljudskoga tijela. Mnoge su sprave i komande napravljene za korištenje desnom rukom. Bankomati svoje otvore za kartice imaju na desnoj strani, mnogi su kućanski aparati napravljeni za desnoruko korištenje, neki alati, čak su i olovke na šalterima pošta i banaka postavljene uglavnom s desne strane strankama. Život iz dana u dan u takvim okolnostima može djelovati lagano stresno na ljevoruke.
Ali se uviđa i izvjesna promjena u posljednje vrijeme. Sve je više na tržištu stvari dizajniranih za ljevoruke. Posebne škare, primjerice, koje su izvrsno prilagođene lijevoj ruci, zatim otvarači za konzerve, ručni satovi s brojevima i gumbom za navijanje za ljevoruke. Ipak, ljevoruki ljudi i dalje imaju mnogo razloga osjećati se neudobno u svijetu onih koji se koriste radije desnom rukom.
Na sličan način činjenica je da svakome tko želi biti vjeran Bogu i njegovim svetim načelima, neće biti udobno u svijetu onih koji su skloni njegovati grijeh. Dapače, usporedba s ljevorukima u desnorukome svijetu vrlo je blijeda s obzirom na to kako vjerni ljudi teško žive u svijetu gdje vlada nepravednost. Grešni je čovjek odavno uklonio Boga s prijestola svoga srca i postavio sebe za božanstvo. Tako je i sve oko njega podređeno sebičnome čovjeku. Kako se osjeća pravi kršćanin pred kioskom punim istaknutih naslovnica pornografskih časopisa? Koliko filmova emitira televizija u kojima nema ni preljuba, ni ubojstva, ni zavjere, ni krađe, ni unižavanja ostalih moralnih načela? Može li iskreni vjernik slobodno govoriti o svojoj vjeri, uzvišenim i čistim stvarima, a da ne bude ismijan potajno ili javno, kao zaostao i nenormalan? U svijetu gdje se ljudi rado okupljaju u hramovima alkoholizma, gdje se iz najnižih pobuda obožava žensko tijelo kao kakvo božanstvo i gdje napreduju oni koji vlast koriste za vlastito bogaćenje, ne samo da je neudobno za kršćane, već takve i progone.
Biblija, međutim, uvijek ima neko ohrabrenje. Tako nama svima koji želimo slijediti Božje putove, a prolazimo kroz ovu trnovitu dolinu u suvremenome društvu, poručuje da nismo ni prvi ni posljednji. Mi pripadamo skupini onih vjernih ljudi kojima pripadaju Božja obećanja i koji su živjeli i umrli u vjeri i nadi, očekujući objavu Boga našega. Poslanica Hebrejima sadrži podužu listu onih koji su živjeli pravedno u ovome svijetu, ali su vjerom gledali u novi svijet čiji su, zapravo, bili stanovnici.
I kažete da je ljevorukima neudobno u svijetu desnorukih? Probajte živjeti vjerno biblijskim načelima, voljeti ljude kao Isus i govoriti o svojoj nadi pa ćete iskusiti što je neudobnost. Kršćanstvo je za najhrabrije. Mi, ipak, unatoč svemu ne bismo mijenjali sklad i pravednost Božjega kraljevstva koje dolazi, ni ljubav nebeskoga Oca, za sve svjetove ovoga svemira.
|
Mali ujedi
Sammy je bio dječak s juga koji je svoje ljetne praznike provodio kao i svi njegovi vršnjaci. Istraživao je šumu izvan sela, igrao se s prijateljima i pecao na jezeru. Pecanje je, zapravo, bilo njegovo najomiljenije gubljenje vremena. Znao je i po cijeli dan tražiti gliste i crve pripremajući se za ribolov sljedećeg dana.
Toga je sparnoga dana ustao rano i gotovo je mogao čuti poziv jezerske vode da dođe na pecanje. Obukao se i iskrao se iz kuće. Na izlazu je pokupio svoj štap i posudu za žive mamce. Uputio se prema šumi jer tamo do tada još nije tražio gliste. Pretpostavljao je da bi ih trebalo biti među panjevima tamo gdje su nedavno rezali trupce. Bio je u pravu. U humusu pod jednim starim panjem našao je što je tražio i za kratko vrijeme napunio posudu mamcima.
Na obali jezera Sammy je iz posude izvukao poveću glistu i postavio je na udicu. Za trenutak je osjetio bockanje u prstu, ali zbog uzbuđenja nije mario. Samo jednu minutu kasnije štap je zadrhtao i dječak je povukao udicu. Oduševio se što je tako brzo uspio uloviti krasnu ribu.
Kada je namještao drugi mamac iz posude opet je osjetio ubod u prstu, ali nije imao vremena gledati što je to, jer je već zamahnuo pecaljkom. Opet isto. Za kratko vrijeme na drugome se kraju najlona koprcala velika riba. Ponovno je stavljao svježi mamac, ali je ovaj put opazio da mu je ruka malo manje osjetljiva, kao pod anestezijom. Pripisujući to sve možda nekom slučajnom ubodu vrha udice, Sammy je nastavio sa svojim omiljenim hobijem. Nakon samo pola sata dječak je u košari imao osam velikih riba. Bio je toliko ponosan da je odlučio svoj ulov pokazati roditeljima, iako je imao još cijeli dan pred sobom za pecanje. Spakirao je opremu i pošao prašnjavim putem prema selu.
Lokalni je šerif upravo vozio tom cestom. Kada je naišao na Sammya, ovaj ga je rukom pozvao da stane. S pobjedničkim osmjehom na licu, dječak je vadio jednu po jednu ribu i pokazivao šerifu. Međutim, stari je čovjek imao strašan predosjećaj gledajući u dječakove ruke. Bile su crvene i tako otekle da su šake izgledale gotovo dvostruko veće. Upitao je Sammya koji je mamac koristio, već pogađajući odgovor. Dječak mu je odgovorio da je našao nekakve posebno velike gliste u šumi pod starim panjem. Nakon što ih je bolje pogledao, šerif je brzo djelovao. Zgrabio je Sammya i ubacio ga u svoj auto. Naglo je okrenuo na uskoj cesti i pohitao u bolnicu. Ali na putu je dječak već izdahnuo od zmijskoga otrova.
Šerif je otkrio da je nesretni mališan pecao s malenim, tek izleglim čegrtušama. Da je Sammy prekinuo s pecanjem nakon prvoga ugriza male zmije, pa i nakon drugoga, mogao je primiti pravodobnu pomoć. Ali je dječaka obuzelo uzbuđenje trenutačne zabave i nije htio poslušati tihi glas male boli u ruci. A kada je ruka tek zamrla od otrova, utihnuo je i taj mali glas.
S grijehom je tako - što više popuštamo sklonostima koje se protive Božjoj volji za nas ljude, to više otupljujemo na grozotu grijeha. Neke stvari koje su nam se nekad činile odvratnima sada odobravamo, čak činimo. U početku, kada nam je grijeh najuzbudljiviji, zanemarujemo tihi glas opomene naše savjesti, glas Božjega Svetoga Duha koji nas upozorava u mislima, u srcu. Kasnije više niti ne čujemo dobro u nama već samo ono što nas vodi u propast.
Ali nije tu kraj. Možda još nije kasno. Zastanite i razmislite. Samo trenutak usred buke vaših misli posvetite Bogu i njegovoj pisanoj riječi, Bibliji. Dajte mu priliku i on će vam ubrizgati protuotrov da vas spasi. Tada ćete jasnije čuti glas vašega nebeskoga Oca kako vas ohrabruje da umjesto puta k vječnoj smrti izaberete ispunjen život koji ima za vas
|
Snaga dobrote
Poznati je Hollywoodski časopis donio dirljivu i poučnu priču o Kathryn Lawes, ženi poznatoga nadstojnika zatvora Sing Sing, Lewisa Lawesa. Njezina je smrt bila točka na sedamnaest godina posebna ozračja u tome zloglasnome zatvoru. Za tih sedamnaest godina nije prošao ni jedan jedini dan, tvrde svjedoci, a da Kathryn nije ušla među osuđenike, izopćene iz društva, u njihovo dvorište, zatvorsku bolnicu, radionice i sobu za posjete. Namrgođena, bezvoljna lica bi se ozarila dok bi ona prolazila. Raspitivala se brine li zatvorenik 10298 za svoju obitelj; kako se osjeća mladi i nemirni 23804 otkako su ga zatvorili iza čeličnih vrata? Jednostavno, bez pretvaranja koje bi oni otkrili u trenutku, ona bi saznala kako je tim ljudima i brzo djelovala da pomogne. Ona bi odnijela, ne poslala, hranu, odjeću i novac obiteljima koje su ostale bez hranitelja kada im je otac uhićen i zatvoren. Nastojala je da pisma ohrabrenja iz takvih obitelji stignu do mladih beznadnih prestupnika. Mnogo je dolara našlo svoj put iz njezine novčarke do džepova tek oslobođenih ljudi, uplašenih pred slobodom.
Svatko je mogao osjetiti gustu tminu koja se spustila na Sing Sing te noći kada je vijest o njezinoj smrti brzojavljena od ćelije do ćelije. Slijedeća je vijest bila kako će se njezin sprovod održati u crkvi izvan zatvorskih zidova. Zatvorenici su se dogovorili i poslali predstavnika nadstojniku zatvora. On ga je, u ime stotina ožalošćenih, zamolio da im dopusti odati joj posljednju počast. Lawes je pokretom glave šutke odobrio.
Noć prije ukopa, južna su se vrata Sing Singa polako otvorila. Tiha je kolona krenula kroz ta vrata u mrak. Ubojice, lopovi, dileri, zločinci svih kategorija izlazili su iz zatvora i kretali se prema nadstojnikovoj kući, oko pola kilometra odatle, bez ijednoga čuvara. Nitko nije kvario tu urednu kolonu; nitko nije pogledao desno ili lijevo, prema prilici za slobodu. Osjećalo se u zraku da bi bilo koji pokušaj bijega završio trenutačnim ubojstvom od ruku ostalih iz ožalošćene procesije.
Kada su stigli u nadstojnikovu kuću, zatvorenici su jedan po jedan obilazili oko lijesa Kathryn Lawes, zastajući koji trenutak da upute tihu molitvu. Zatim su vani ponovno oformili kolonu i vratili se iza hladnih zidova u svoje mračne ćelije.
Čelična vrata, tornjevi i visoki zidovi ponekad nisu dovoljni da zadrže ljude unutra. Ali snaga dobrote je jača od bilo kog materijala ili prepreke.
Nema čovjeka koji nije osjetio u srcu dodir nečije dobrote. Kako se pokajnički osjetimo kada netko pokaže ljubaznost prema nama onda kada to od te osobe uopće nismo očekivali. Kao roditelji znamo izgrditi dijete, a onda u njegovim blagim očima i promijenjenom ponašanju vidjeti dobrotu koja nas dirne. Upravo je sličan pristup bio jedini koji je Bog upotrijebio da dopre do našega srca i promijeni ga.
Nije bilo drugoga načina da pravedni Stvoritelj uništi silu grijeha u našemu biću, a da nas sačuva. Jedino je bilo moguće ono što je i učinjeno - Bog je odlučio da neće primijeniti trenutačnu kaznu za grijeh; otkrit će svoj dobri karakter, svoju ljubav i čestitost čovjeku, zatim će ga pozvati da se sam odrekne vlastitoga zla u srcu i živi u zajednici sa svojim nebeskim Ocem.
|
Njegove staze
Jeste li već čuli za nekoga tko je proveo godine svojega života u pripremi za jedno zvanje da bi konačno završio radeći nešto potpuno različito? Možda ste to i vi? U svojim umovima mi imamo zamisao o tome što bismo željeli raditi i time namjeravamo ispraviti smjer svojega života. Međutim, česte životne krize stvaraju prekretnice koje korigiraju smjer našega života onako kako to nismo zamislili.
U takve ljude je spadao i Samuel Morse. Rođen 1791. u Sjevernoj Americi, Morse je rastao s dubokom željom da bude umjetnik, slikar. U početku je taj san postajao stvarnost. Bio je poznat izvan granica svoje zemlje. Ali u to je vrijeme bilo teško zaraditi za život kao umjetnik. Njegov je umjetnički poziv doživio komplikacije kasnije, kada mu je umrla žena, a odmah nakon nje i njegovi roditelji. Otputovao je u Europu u namjeri da slika i razmisli o svome životu. Na putu natrag na brodu je, za stolom tijekom večere, sudjelovao u jednoj dikusiji o elektromagnetizmu. Tijekom te, sada veoma važne prigode, Morse je izjavio: "Ako se prisutnost elektriciteta može registrirati u bilo kom dijelu strujnoga kruga, ne vidim razlog zašto se neka informacija ne bi mogla prenijeti električnom strujom."
I tako, unatoč mnogim teškoćama i razočaranjima, on je nakon upornih nastojanja završio novi izum i 1837. godine ga primijenio kod patenta koji danas poznajemo kao telegraf. On je također sastavio i takozvanu Morseovu abecedu. Tek mnogo kasnije, nakon mnogih odbijanja i razočaranja taj je projekt dobio priznanje. Samuel Morse kasnije je komentirao: "Jedina zraka nade koja me je stalno pratila dolazila je iz moga pouzdanja u Boga. Kada uzdignem srce prema gore moje se brige za budućnost stišaju i čini mi se kao da čujem Isusov glas i poznate riječi: 'Kada tako krasno odijevam ljiljane u polju, zar se neću pobrinuti i da odjenem tebe?' U to imam snažno pouzdanje i uvijek ću strpljivo čekati na vodeći glas Providnosti." Nakon toga Morse je stvorio nekoliko drugih inovacija i danas ga možemo smatrati ocem telefaksa, modema i ostalih sredstava elektroničke komunikacije. A sve je to počelo onako kako on nije niti sanjao za svoj život.
U Svetome pismu stoji: "Mnogo je namisli u srcu čovječjem, ali što Jahve naumi, to i bude." Božji planovi za nas možda ne slijede uvijek naše urođene i stečene sklonosti. Ali on nam želi dobro, ono krajnje dobro kakvo bismo i mi sami sebi priuštili kada bismo znali sve činjenice koje Premudri poznaje. Zato i nastoji ispraviti naše staze dobrim utjecajima. Nevolja je kada padnemo pod loše utjecaje pa mi nastojimo da se raziđemo od Božjih nauma. Tada sve ide tamo kamo ne bismo željeli.
|
Samo nastavi
Željeći ohrabriti svoga maloga sina da nastavi vježbati sviranje na pianu, majka ga je odvela na koncert velikoga umjetnika Paderewskog. Kupili su ulaznice i udobno se smjestili u prostranoj dvorani. Nedugo nakon ulaska mama je primijetila svoju dobru prijateljicu i rekla sinu neka tu malo sačeka, ide se ona pozdraviti s njom.
Ne mogavši se oprijeti kušnji da istraži koncertnu dvoranu, dječak je ustao i pošao prema hodnicima iza ulaznih vrata. Njuškajući okolo konačno je došao i do vrata iznad kojih je pisalo ZABRANJEN ULAZ. Dohvatio je kvaku i ušao.
Čim su svjetla u dvorani postala malo prigušena i približio se početak koncerta, mama se vratila do sjedala i primijetila da nema djeteta. Iznenada, zavjesa na pozornici se razdvojila i reflektori su obasjali impresivni Steinway klavir na sredini. Sva užasnuta majka je opazila svoga sina kako sjedi za klavijaturom nevino svojim prstićima nevješto tipkajući melodiju "Zvončići, zvončići". Nastao je žamor u gledalištu. Tada je ušao maestro. Brzo je prišao klaviru i šapnuo u dječakovo uho: "Nemoj prestati. Samo sviraj." Paderewski je zatim ispružio svoju lijevu ruku i počeo svirati basove za tu dječju melodiju. Trenutak kasnije svojom je desnom rukom glazbi pridružio i virtuozni obligato. Čarolija je potrajala nekoliko minuta. Zajedno, stari maestro i mladi početnik pretvorili su strašnu situaciju u divno kreativno iskustvo. Auditorij je bio zapanjen.
Na sličan način je i s našim nebeskim Ocem. Znate i sami što sve mi možemo učiniti od svoga života. Teško da tko među ljudima može proživjeti život značajno kvalitetan i zapažen po svojoj punini i smislu. Trudimo se najbolje što možemo, ali mnogi od nas ne uspijevaju stvoriti divnu glazbu, već samo nabadamo po tipkama i griješimo. Ali uz pomoć djelovanja velikoga Maestra, naš bi život mogao biti prava, zapažena skladba.
Ne posustajte kada život za vas ima samo loše vijesti. Još ste živi i još uvijek nije kraj. Isus još nije došao da stavi točku na ovu žalosnu povijest. Zastanite i pokušajte ponovno. Ovoga puta imajte na umu velike savjete Biblije i dobre zapovijedi našega Gospodina koje su temelj ispunjenoga života.
Sljedeći put kada se nađete pred životnim izazovom i kada se od vas očekuje važna odluka, pažljivo slušajte tihi glas u srcu. Vjerujte i čut ćete glas Maestra kako vam govori: "Nemoj prestati. Samo sviraj." Tada ćete znati da vas je njegova ljubav natkrilila svojim rukama. Njegove su roditeljske ruke tu da vaše nevješte napore pretvore u pravo remek-djelo.
|
20.11.2011., nedjelja
Poruka za tebe:
"Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" Ne zaboravite najmanje među vama. Možda baš tvoj najbolji prijatelj je jedan od najmanjih i željan je tvoje pažnje i molitve. Osvrni se oko sebe i pogledaj.
---------------------------------------
Naš Bog vidi svaki detalj vaše krize. On vidi sve životne probleme koji vas pritišću. I potpuno je svjestan da vaša situacija iz dana u dan postaje gora.
Oni koji mole i čekaju na njega s mirnom vjerom nikada nisu ni u kakvoj stvarnoj opasnosti. Štoviše, on zna sve vaše panične misli: "Ne znam kako bih ikada mogao otplatiti ovaj dug. Nemam nikakve nade za moj brak. Ne znam kako mogu zadržati svoj posao."
Međutim, njegova zapovijed za vas još uvijek drži istinu: "Ne paničari i ne idi ispred mene. Od tebe se ne očekuje ništa drugo nego da moliš - i oslanjaš se na mene. Ja dajem čast svakoga tko stavlja svoje pouzdanje u mene."
-------------------------------------------------
Isus govori: "Kad navale sumnje - kad ste na kraju svojih snaga i mislite da nitko ne vidi kroz što prolazite - evo kako ćete naći odmor i sigurnost.
Pogledajte kroz prozor na male ptice. Prođite prstima kroz kosu. Zatim se sjetite onoga što sam vam rekao - da su ova mala stvorenja od beskrajne vrijednosti za vašega Oca. A vaša kosa podsjetit će vas da ste vi za njega od daleko veće vrijednosti. Njegove oči uvijek su na vama. On koji vidi i čuje svaki vaš korak, blizu je."
-----------------------------------
Jedna je stvar koje se bojim više od svega, a to je da ne odlutam od Krista. Zadrhtim na pomisao da se ulijenim i da postanem duhovno nemaran, da me uhvati u nemoljenje i da danima živim bez Riječi Božje.
Možda u svom životu vidite lagano skretanje s puta, sklonost da zadrijemate. Znate da molite sve manje i manje. I vaše hodanje s Gospodinom nije kao što bi trebalo biti. Pavao nam kaže kako: "Zato treba da dobro pazimo na ono što smo čuli, da slučajno ne promašimo cilj" (Heb 2,1).
-------------------------------------------
Kad bi svi koji tvrde da su kršćani svoje istraživačke sposobnosti, umjesto u iznalaženju tuđih pogrešaka, upotrijebili u otkrivanju svojih nedostataka i nastojanju da se poprave, duhovno stanje bilo bi danas znatno zdravije.
-------------------------------------------------
|
ARISTIPOV SAVJET
U staroj Grčkoj neki mladić, koji je htio da se oženi,
dođe jednom kod filozofa Aristipa i zamoli ga
za savjet u vezi sa ženidbom.
Od filozofa je dobio ovaj odgovor:
“Lijepa će te izdati.
Ružna ti se neće sviđati.
Siromašna će te upropastiti.
A bogata će tobom vladati.
Ti sada izaberi, šta ćeš najlakše podnositi.”
*
*
*
*
*
|
PLAMEN MALE SVIJEĆE
Pala je noć.
Čovjek uze malu svijeću iz kutije, zapali je i poče se s njom penjati dugim spiralnim stepeništem.
- Kuda idemo? – upita svijeća
- Penjemo se na kulu, da osvijetlimo put brodovima do luke. – prošaputa čovjek.
- Ali nijedan brod ne može da vidi moju svjetlost! – uzvrati mala svijeća
- …Iako tvoj plamen i nije tako veliki, – reče čovjek – ti svejedno nastavi da goriš…što jače možeš. A ostalo prepusti meni.
I tako pričajući, njih dvoje stigoše do vrha stepenica, a potom i do ogromnog fenjera na vrhu kule. Čovjek približi svijeću i s plamenom njenim upali fenjer. I uskoro velika polirana ogledala iza fenjera, reflektujući svjetlost male svijeće, raširiše svjetlost po moru miljama daleko, osvjetljujući put brodovima i putnicima.
***
***
I kao što plamen jedne obične male svijeće ili čak krese od šibice može da raspali ogromnu vatru i da osvijetli put stotinama ljudi, tako i iskre tvoje duševne topline i primjer tvoje dobrote, mogu korijenito da izmijene živote, poglede na svijet i sudbine ljudi oko tebe, pa čak i ako oni to sami ne razumiju u potpunosti. I baš zbog toga, budi svjetlost za ljude koji te okružuju, isto kao i ovaj svjetionik koji i u najtamnijim noćima i u najstrašnijim burama, nastavlja jednako da svijetli.
|
Prljavo posuđe dokazuje da sam nahranila svoju obitelj,
puna kanta za smeće znači da sam počistila naš nered,
"prljav" pod znači da sam dozvolila djeci da se igraju,
prljavi veš znači da je moja obitelj u čistoj odjeći,
mokra kupaonica znači da smo okupani!
... ... Pa, sljedeći put kad uđeš u moj dom
i vidiš "nered" razmisli prije nego osudiš.
Ako si došao(la) vidjeti NAS... uđi:)
ako želiš vidjeti čistu kuću... molim najavi se!!!
_________________________
I added cool smileys to this message... if you don't see them go to: http://html.expresso.me/smileys
|
19.11.2011., subota
Čarobna mješavina: med i cimet
Naučnici danas prihvataju med kao vrlo efikasan lijek za razne bolesti. Njegovo korišćenje ne izaziva štetne efekte. Savremena nauka kaže da med ne šteti dijabetičarima, ako se uzme u pravoj dozi, kao lijek. Za koja se sve oboljenja preporučuje mjesavina meda i cimeta?
BOLESTI SRCA
Pomiješajte med i cimet, namažite na hljeb i jedite redovno za doručak. Tako se smanjuje holesterol u arterijama i sprečava srčani udar. Oni koji su već preživeli srčani udar umanjiće rizik za novi. Olakšaćete disanje i pojačati otkucaje srca.
OPADANJE KOSE
Protiv opadanja kose pripremite smjesu od vrućeg maslinovog ulja, kašike meda i kašičice cimeta. Prije pranja smjesu držite 15 minuta na kosi, a zatim je isperite.
INFEKCIJE BEŠIKE
Popijte dvije kašike cimeta pomiješane sa kašičicom meda u čaši mlake vode. Ovaj rastvor uništava bakterije u bešici.
ZUBOBOLJA
Napravite smjesu od kašičice cimetovog praha i pet kašičica meda i stavite na bolni zub. Radite tako 3 puta dnevno, sve dok zub ne prestane da boli.
HOLESTEROL
Dvije kašike meda i tri male kašike cimetovog praha pomiješajte sa 4,5 dl čaja. Ovom mješavinom ćete smanjiti nivo holesterola u krvi za 10% u roku od 2 sata. Ako ovo uzimate 3 puta dnevno, možete da izliječite bilo koje hronično povišenje holesterola.
NAZEB
Kod uobičajenih ili ozbiljnih nazeba trebalo bi 3 dana uzimati po kašičicu mlakog meda sa Ľ čajne kašičice cimetovog praha dnevno. Tako ćete izliječiti hronični kašalj, prehladu i pročistićete sinuse.
VARENJE
Za lakše varenje prije jela uzmite dvije kašičice meda posute cimetovim prahom. To smanjuje kisjelinu i olakšava varenje čak i „najtežih“ jela.
PROTIV STARENJA
4 kašike meda, kašika cimeta u prahu i 3 šolje vode prokuvajte i napravite čaj. Popijte Ľ šolje, 3 do 4 puta dnevno. Ovo održava kožu svježom i nježnom i sprečava starenje.
LOŠ ZADAH
Ujutro ispirajte grlo kašičicom meda i cimeta koje ste rastvorili u toploj vodi. Dah će vam biti svež tokom celog dana.
IZLIJEČITE ARTRITIS
Pomiješajte jedan deo meda sa dva dijela mlake vode i dodajte čajnu kašičicu cimetovog praha. Tom masom nježno masirajte zglobove. Bol se smanjuje posle jednog do dva minuta.
Osobe oboljele od artritisa mogu ujutro i uveče piti jednu šolju vruće vode s dvije kašičice meda i jednom čajnom kašičicom cimeta. Ako ovo pijete redovno, čak i hronični artritis možete da izliječite ili bar ublažite.
ZA MRŠAVLJENJE
Svakog jutra, pola sata prije doručka, i uveče, prije spavanja popijte med i cimetov prah prokuvan u šolji vode. Tako ćete sprečiti masnoće da se nagomilavaju u tijelu.
|
18.11.2011., petak
od moje Snježe 19.11.2011
Pala je noć.
Čovjek uze malu svijeću iz kutije, zapali je i poče se s njom penjati dugim spiralnim stepeništem.
- Kuda idemo? - upita svijeća
... - Penjemo se na kulu, da osvijetlimo put brodovima do luke. - prošaputa čovjek.
- Ali nijedan brod ne može da vidi moju svjetlost! - uzvrati mala svijeća
- .Iako tvoj plamen i nije tako veliki, - reče čovjek - ti svejedno nastavi da goriš.što jače možeš. A ostalo prepusti meni.
I tako pričajući, njih dvoje stigoše do vrha stepenica, a potom i do ogromnog fenjera na vrhu kule. Čovjek približi svijeću i s plamenom njenim upali fenjer. I uskoro velika polirana ogledala iza fenjera, reflektujući svjetlost male svijeće, raširiše svjetlost po moru miljama daleko, osvjetljujući put brodovima i putnicima.
***
I kao što plamen jedne obične male svijeće ili čak krese od šibice može da raspali ogromnu vatru i da osvijetli put stotinama ljudi, tako i iskre tvoje duševne topline i primjer tvoje dobrote, mogu korijenito da izmijene živote, poglede na svijet i sudbine ljudi oko tebe, pa čak i ako oni to sami ne razumiju u potpunosti. I baš zbog toga, budi svjetlost za ljude koji te okružuju, isto kao i ovaj svjetionik koji i u najtamnijim noćima i u najstrašnijim burama, nastavlja jednako da svijetli.
|
Ružan i debeo
Sve se ovo dogodilo kad sam imao devet godina. Više se ne sjećam tačno, ali mi je još uvijek ostalo u sjećanju kad smo majka i ja jednog lijepog dana išli uzduž ulice. Skroz iznenada počeo sam se tresti od smijeha. Kad me je majka upitala što mi je to tako smiješno, pokazao sam joj jako, jako debelu gospođu koja se upravo prema nama gegala, kako mi se tada učinilo, kao šopana patka.
Naglo, kao gromom udarena, majka je stala. Pustila je moju ruku. Ona se nije smijala, a njezine prve riječi – koje nisam razumio – zvučale su zlovoljno. Onda se sagnula prema meni tako da je njezino lice bilo skroz do mojeg i rekla je:
„Ali, za volju Božju, to bih mogao i ja biti! Možeš li, dijete moje, to ponoviti?“
Ponovio sam to, ali nisam shvatio što to znači. Tada je majka rekla:
„Mi ćemo od toga napraviti igru: uvijek kad vidiš koga da je predebeo ili premršav, krivonog, mrzovoljan ili iznakažen, ili ružan, ili slabo uči, ili se ne zna ni igrati – onda zamisli da si ti u njegovoj koži, a on da je u tvojoj.“
To mi se svidjelo. I od tada sam se uvijek igrao tom igrom i iz godine u godinu u takvim sam situacijama ponavljao: „Ali, za volju Božju, to bih mogao i ja biti!“
I tako mi više nije dolazio smijeh, već poštovanje prema takvim ljudima.
Ivan Sirovec
|
Okrenuto uho
Znate li micati svoje uho? Nema mnogo ljudi koji to mogu. Obično u svakoj školi postoji bar po jedno dijete koje zna micati svojim ušima gore-dolje, naprijed-nazad. Isto je i s odraslima u raznim kolektivima koji na taj način uveseljavaju svoje prijatelje. Nama koji to ne možemo to izgleda kao vrlo dojmljiv talent. Međutim, mi ljudi, ma koliko u tome vješti bili, ni približno ne možemo micati svojim ušima kako to mogu neke životinje.
Uzmimo za primjer slonove. Oni mogu i mnogo više od samoga micanja ušima. Oni svojim ušima lagano lepršaju. Takvi pokreti doprinose boljem hlađenju unutar krvnih sudova uha. A kada se krv u uhu rashlađuje, tada se pomalo rashlađuje i unutrašnjost tijela slona, što je veliko olakšanje na tropskim vrućinama.
I zečevi također koriste svoje uši za sličnu namjenu. Pogledajte kako ima uši stoje uspravno dok trče. Zračna im struja hladi krv dok nevjerojatno brzo jure bježeći od grabežljivaca. Samo, zečevi ne lepršaju ušima. Oni ih okreću. Oni svoje uši mogu okrenuti u bilo kom pravcu, tako da ne moraju okretati glavu osluškujući zvukove iz raznih pravaca.
Mi ljudi ne možemo okretati svoje uši poput zečeva, ali smo ponekad u takvim situacijama da moramo zamoliti nekoga da okrene svoje uho i čuje nas kada imamo potrebu da nas ta osoba sasluša. Mi, naravno, ne očekujemo da ljudi zapravo okrenu svoje uši dok im govorimo, to je samo izraz. Time izrazom mi više želimo da netko prema nama okrene i svoje oči, kako bismo bili mirni da je obratio pozornost na nas.
Ponekad se pitamo sluša li Bog zapravo naše molitve. Mi ne vidimo njegove oči, njegovo lice. Mi ne znamo kada je okrenuo svoje uho da nas čuje, pa tako ne znamo obraća li pozornost na nas. Ali nam Biblija jasno govori da Bog sluša.
Bog vas čuje. Njegovo uho, točnije, njegovo je lice okrenuto k vama uvijek kada vi svoje srce okrećete njemu. On čuje svaku molitvu, vašu tihu pjesmu, vaš šapat u dubokoj potrebi. Samo nastavite obraćati mu se svakoga dana i vaše će srce sve više imati mir da je Božje uho okrenuto baš k vama i spremno da čuje ono što imate podijeliti s njime
|
Kad bi ti u kući izbila mala vatra, bi li je gasio uljem ili hladnom vodom? Dolijevajući ulje na vatru, samo bi pogoršao stvar, dok bi hladnom vodom vjerojatno postigao željeni rezultat. Slično tome, Biblija nam savjetuje: “Blag odgovor utišava gnjev, a oštra riječ izaziva srdžbu” (Izr. 15:1, 18).
|
"Ja jos nisam video da je neko koga su dobro istabanali to zaboravio, ali sam sto puta video da ljudi zaboravljaju i najlepse savete i pouke."
Ivo Andric
------------------------------------------
"Postupajte prema ljudima kao da su ono sto bi trebalo da budu, i pomocicete im da postanu ono sto mogu da budu."
Johan Volfgan Gete
------------------------------------------
Život je put kojim treba trčati sa prijateljem koji će nam ćutanjem, daljinom i sećanjem dokazati da vredimo onoliko koliko znamo VOLETI..
------------------------------------------------------------
|
Kakvu ljubav mi želimo?
 Mnogo je onih koji su spremni reći:"Voljet ću te ako..." A ono što svi mi, zapravo, želimo čuti jeste: "Volim te. Ne možeš postići ništa zbog čega bih te volio više. Niti možeš učiniti išta zbog čega bih te volio manje. Volim te i to se ne može promijeniti."
|
Do kraja moga života pomozi mi, JEHOVA.
- da stremim ispunjenju onog najboljeg u sebi, znajući da nemam nikakvu obavezu da se obogatim ili postanem veoma uspješan, već samo obavezu da dam ono najviše i najbolje od sebe;
- da ne podliježem strahu od neuspjeha, jer ću tada gledati ka ciljevima koje još nisam postigao, a ne dolje, na zamke koje mi stalno prijete;
- da prigr...lim zlu kob kao prijatelja od koga ću da naučim znatno više nego od niza stalnih uspjeha i srećne sudbine;
- da se podsjetim da su promašaji, čak i kada mi se dese, samo putokazi prema uspjehu, jer sve što je lažno odvešće me u potragu za istinitim, a svako iskustvo ukazaće mi na neku grešku, koju ću kasnije pažljivo izbjegavati;
- da se radujem onome što imam, ma kako malo to bilo, uvijek se prisjećajući one priče koju sam često slušao, o čovjeku koji je bio nesrećan zato što nije imao cipele, sve dok nije sreo čovjeka koji nije imao noge.
Do kraja mog života pomozi mi, JEHOVA.
- da prihvatim sebe onakvog kakav jesam, ne dozvolivši nikada svojoj savjesti ili osjećanju dužnosti da me primora da živim po kalupu koji su drugi napravili za svoju dobrobit;
- da shvatim da nikada ne smijem sopstvenu vrijednost da mjerim nečijim pohvalama ili ljubavlju, jer moja istinska vrijednost najviše zavisi od toga šta sam prema sebi osjećam i koliko sam uključen u svijet oko sebe;
- da odolim iskušenju da nadmašim tuđa dostignuća, jer ta patetična, pa ipak uobičajena težnja nije ništa više do znak nesigurnosti i slabosti, a ja nikada neću biti svoj ako dopustim drugima da određuju moje standarde;
- da u sve svoje postupke, u radu i igri, neprestano unosim varnice entuzijazma, tako da moje uzbuđenje i revnost pri bilo čemu što radim, savladaju svaku teškoću, koja bi u protivnom usporila moje napredovanje;
- da se uvijek podsjećam da moram da uložim vrijeme i energiju u povećanje sopstvene vrijednosti, jer samo budale stoje zaludne, čekajući da im uspjeh sam dođe, a ja sada znam da jedina šansa da se dođe do vrha leži u tome da se prvo iskopa rupa.
Do kraja mog života, molim Te, pomozi mi, JEHOVA.
- da drugima činim ono što bih želio da oni čine meni, da u svakom času od sebe dajem više nego što se očekuje, da postavim sebi ciljeve i da se držim svojih snova, da tražim dobro u svakom zlu koje me snađe, da sve svoje dužnosti izvršavam s poletom i ljubavlju i da, više od svega, budem svoj.
Pomozi mi, molim te, da postignem ove ciljeve, moj izuzetni prijatelju, da u tvoje ime radim sa obnovljenom snagom i mudrošću, spasavajući druge kao što si ti spasio mene. I, iznad svega, molim te, ostani uz mene cijelog mog zivota...!
|
Način na koji nam Bog pomaže...
Dečak priča baki kako mu u životu sve ide naopako. Škola, problemi u porodici, zdravstveni problemi,...
Za to vreme, baka je pravila tortu. Pa upita svog unučića, da li bi hteo nešto da pojede dok priča. On je prihvatio.
... ''Evo ti malo ulja.''
''Fuuuj!''
''A hoćeš li malo živih jaja?''
''Ali bako, pa to je grooozno!''
''A da ti da baka malo ukusnog brašna? Ili praš ka za pecivo, moj voljeni unučiću?''
''Bako bre, pa to su sve grozne stvari za jelo! Što mi to nudiš?''
Baka mu odgovori: ''Tačno je, da ovi sastojci, pojedinačno, izgledaju neukusno i grozno. Ali, kada ih sastavimo, od njih dobijamo predivnu tortu!!''
Vidite, Bog radi na isti način.
Mnogo puta se pitamo zašto dopušta da nam se dešavaju ružne i teške stvari. Ali, On SVE radi sa razlogom.
Mi treba da Mu verujemo, jer nakon svih teškoća koje nas pritisnu, On od toga uvek napravi nešto divno, što nismo ni mogli da pretpostavimo. Isto kao i unuk iz priče.
|
16.11.2011., srijeda
Upozorenje
Poznati filozof Soren Kierkegaard jednom je prigodom ispričao što se događalo kada je neki cirkus bio zahvaćen vatrom. Iako su se mnogi trudili ugasiti plamen, vatreni su se jezici ipak proširili na okolna polja. Osim toga, vjetar je puhao tako da je stihija vrlo brzo napredovala prema selu. Vlasnik cirkusa je odmah shvatio da je selo u opasnosti i da će mnogi stradati ako ih se ne upozori. Trkom je prošao kroz mnoštvo koje je gasilo požar i povikao: "Ima li koga tko bi otišao u selo i upozorio ljude na opasnost?" Na to je bez imalo razmišljanja glavni klaun, u svojemu najšarenijem kostimu, skočio na bicikl i pojurio uzbrdo prema selu. Čim je uletio u prvu ulicu počeo je panično vikati: "Vatra! Vatra! Bježite!" Vozeći se suludo gore dolje po selu vikao je tako da ga je svatko mogao čuti. "Spasite se od požara koji dolazi! Užas, vatrena stihija ide prema selu! Bježite dok je vrijeme!" Radoznali su seljani izašli iz svojih dvorišta, pojavili se na prozorima svojih kuća, zastali na ulici. Ali nakon samo jednog trenutka čuđenja, i oni počeli vikali prema klaunu, smijali su se i pljeskali njegovoj navodnoj predstavi. Što je jače očajni klaun izvikivao svoja ozbiljna upozorenja to su se seljani bolje zabavljali i pljeskali.
Na kraju, neumoljiva je vatra okružila malo selo. Kada su počele gorjeti prve kuće, ljudi su shvatili ozbiljnost situacije ali bilo je kasno. Gubitak ljudskih života je bio veliki zato što nitko nije uzeo za ozbiljno jednoga klauna. Konačno, pa to je bio samo klaun.
A sada se prisjetite trenutaka kada ste i sami imali priliku slušati o navodnom požaru koji se najavljuje. Kako ste reagirali? Ne mislimo, naravno, na pravi požar. Ali ste sigurno doživjeli nešto poput priče koju smo upravo čuli. Ne znate? Ne, nije to što mislite. Sigurno nije to što biste vi ispričali iz svojega iskustva. Radi se o nečem drugom. Pričekajte.
Biblija, kao Božja riječ, ima vijest opomene za naš svijet.
Nemojte samo reći da niste čuli!
Dakle, jeste li već čuli da netko viče "Požar! Spašavajte se!"?
Ne odmahujte rukom, i ne smatrajte to neozbiljnim. Izmirite se s Bogom i spasite sebe od posljedica grijeha dok je vrijeme. Vaš vam je nebeski Otac poslao pomoć i čeka na vas.
|
Postoji li grijeh?
Prije petnaest godina došao sam kući i ostao kod kuće tri nedjelje. Cijelo sam vrijeme bio potišten i zlovoljan. … Prve sam noći spavao u komorici; ponekad bih se u noći probudio i u mraku vidio kako je majka ustala iz kreveta i sjedjela za stolom. Sasvim mirno kao da spava … Pažljivo sam slušao i razabrao da to nije disanje u snu, nego s mukom zatomljeno jecanje.
Preselio sam se pod krov na sijeno. … Namjestio sam ležaj u sijenu, a sto sam postavio kraj vrata. … Mrzovoljan, potišten i u crnim brigama pisao sam tada svoje prve ljubavne priče. …
Jednom sam poželio crnu kavu. Ne znam kako mi je došla ta misao; zaželio sam je. Možda samo zato što sam znao da ni hljeba nema u kući, a kamoli kave. Čovjek u svojoj rastresenosti zloban je i nemilosrdan. Majka me pogledala velikim plahim očima i nije odgovorila. Dosadan sam sebi i zlovoljan, bez riječi i pozdrava vratio sam se u potkrovlje da pišem…
Čuo sam tihe korake na stepenicama. Dolazila je majka; penjala se polako i oprezno, u ruci je nosila šolju kave. Sada se sjećam da nikad nije bila tako lijepa kao u tome trenutku. Kroz prozor je koso sijao pramen podnevnog sunca ravno majci u oči; bile su krupnije i bistrije, sva nebeska svijetlost blistala je iz njih, sva blagost i ljubav nebeska. Usne su se smiješile kao u djeteta koje donosi radostan dar.
A ja se osvrnuh i rekoh zlobnim glasom:
„Ostavi me na miru! Sada mi ne treba!“
Još nije bila na vrhu stepenica; vidio sam je samo do pojasa. Kad je čula moje riječi, nije se ni pomakla, samo joj je ruka u kojoj je držala šolju zadrhtala. Gledala me je prestrašeno, svjetlost u očima je umirala.
Od stida mi krv udari u lice, hitrim koracima pošao sam prema njoj.
„Dajte majko!“
Bilo je prekasno; svjetla više nije bilo u njenim očima, ni osmijeha na njezinim usnama.
Popio sam kavu i tješio se:
„Noćas ću joj reći onu riječ, onu ljubaznu riječ koju je očekivala njezina ljubav…“
Nisam joj rekao ni uveče, ni drugi dan, a ni na rastanku.
Napisao: Ivan Cankar. Pripovijetka „Šolja kave“.
|
Dnevnik života
Jednog dana jedan vrlo bogat čovjek popeo se na tavan svoje kuće u potrazi za nagradom koju je dobio kao poslovni čovjek godine! Kopajući po kutijama, naiđe na malu svesku svoga sad već odraslog sina. Bio je to njegov dnevnik.
„Ne sjećam se da sam je ikada vidio“, pomisli on. Listajući, lice mu obasja osmijeh i oči mu zaiskriše. Stranice su ga na trenutak vratile u prošlost, kada je kućom odjekivao smijeh osmogodišnjeg dječaka. Na neke događaje potpuno je zaboravio. Čitajući dnevnik, postajao je sve ozbiljniji. Uvidio je da je u djetinjstvu njegova sina bilo i tužnih razdoblja, kojih se on kao otac nije sjećao. „Ali kako je to moguće?“ upitao se. „Pa ja na to nisam tako gledao.“
Tad se sjeti da je i on vodio dnevnik, doduše poslovni, pa otiđe po njega u kućnu biblioteku. S jedne od polica izvuče veliku knjigu u kožnom povezu s pozlaćenim inicijalima i položi je na sto pored dnevnika na kojem je olovkom bilo jednostavno napisano Jimmy. Otvori svoj dnevnik na mjestu na kojem je pisalo:
„Protratio cijeli dan. Bio s Jimmyjem u ribolovu, ništa nisam upecao!“ Potom listajući sinovljev dnevnik potraži isti taj datum i pročita riječi svoga sina:
„Bio s tatom u ribolovu. Najljepši dan u mom životu!“
Cijelom svijetu možete biti samo jedna od osoba, ali jednoj osobi možete biti cijeli svijet.
|
Mudar potez
Veliki učitelj, , imao je mnogo učenika. Jednoga dana, jedan od njih je uhvaćen kako krade od svojih kolega i oni su ga prijavili učitelju. Ali on, na opšte iznenađenje, nije preduzeo ništa protiv tog učenika.
Nekoliko dana kasnije taj isti učenik je opet uhvaćen u krađi. I ponovo učitelj nije učinio ništa! Ovo je razljutilo ostale učenike pa su povodom toga napisali peticiju da se taj učenik izbaci iz škole. I zaprijetili su da će svi otići ako on ostane. Učitelj je sazvao hitan sastanak.
Kada su se svi okupili, rekao im je:
‚‚Vi ste dobri ljudi i znate da razlikujete dobro od lošeg. Ako napustite ovu školu, nećete imati problema da se priključite nekoj drugoj školi. Ali šta uraditi sa vašim bratom koji ne shvata razliku između dobrog i lošeg! Ko će njega učiti? Ne mogu tražiti od njega da ide, čak i da to znači da izgubim sve vas.”
Taj učenik više nikada nije ukrao.
|
Dobri čovjek
Bagdadski kalif Al-Mamun imao je prelijepog
arapskog konja. Bogati Omah zelio je tog konja i nudio je mnogo kamila
za njega, ali kalif nije htjeo da se rastane od konja. Omah je rijesio da
dodje do konja po svaku cijenu, makar i prevarom.
Znao je kuda ce proci Al-Mamun, pa se prerusio u prosjaka, legao
…nasred puta i cekao. Al-Mamun je bio covek mekog srca i, cim ga je
vidio, sjahao je s konja da vidi sta mu je.
„Avaj!“ zavapio je lazni prosjak „Danima gladujem i nisam u stanju da hodam.“
Al-Mamun ga pazljivo popeo na konja i Omah je to smjesta iskoristio
da krene u galop, dok je kalif trcao, vicuci mu da stane. Kada je Omah
dovoljno daleko pobegao, zastao je i okrenuo se. „Ukrao si mi konja!“
vikao je Al-Mamun. „Moram da te zamolim nesto.“
„Sta?“ upitao je Omah.
„Da nikome ne kazes kako si dosao do konja.“
„Zasto?“
„Ako se rasiri glas o tvojoj prevari, moze se desiti da jednog dana
niko ne zastane da pomogne nekome ko lezi nasred ulice i zaista umire.“
|
Sreća je uvijek bila tamo gdje je neko umio da voli i živio za svoja osjećanja; ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruža radost onome ko je posjeduje, već onome ko umije da je voli i da joj se divi.
|
“Mrznja je zima našeg srca.” Victor Igo
Od svih otrova uma, najotrovnija je mržnja. Ona je jedan od glavnih uzroka nesreće i pokretačka snaga sveg nasilja, genocida i napada na ljudsko dostojanstvo.
|
Jesi li bar jednom pokušao da podijeliš ono što imaš sa nekim nepoznatim? Jesi li? Ako nisi, uvijek možeš da pokušaš. Što prije – to bolje.
Osjećaj je nevjerovatan.
To se zove PODIJELJENA LJUBAV.
|
15.11.2011., utorak
MASKE GNJEVA
Ponekad koristimo maske da sakrijemo nešto što ne želimo da drugi vide. Ako zaklanjamo gnjev, mislimo da će maskiranje spriječiti druge da vide kakvi smo zapravo. Stoga se skrivamo iza raznoraznih maski u namjeri da prevarimo ljude da misle da smo netko ili nešto što zapravo nismo.
Otkrila sam da te ljudi više poštuju ako im dijeliš sebe onakvog kakav jesi nego ako sve pokušavaš sakriti, a djeluješ kao da sve to imaš. Naposlijetku, ljudi mogu reći ako nešto nije uredu. Možeš misliti da si sakrio svoj gnjev, ali on će konačno pronaći put da se izrazi - bilo kroz ton glasa, jezik tijela ili stavove.
Neki ljudi koriste hladne opterećujuće maske. Kad ih netko naljuti, oni mogu reći da su im oprostili - ali oni postaju hladni ne pokazujući nikakvu srdačnost niti emocije u kontaktu sa tim osobama. Ti ljudi žive osamljeno jer se toliko boje da budu povrijeđeni da izbjegavaju bilo kakav blizak i značajan odnos. Ova vrsta ljudi bira bol življenja izoliranim, osamljenim životom, umjesto da se uhvate u koštac sa problemom i odluče razviti dobre prijateljske odnose.
Drugi ljude vole koristiti maske tihog postupanja. To su oni koji kažu da se nisu naljutili na vas, iako odbijaju razgovarati sa vama ili komuniciraju samo kad je neophodno, obično sa mrmljanjem ili znakovima. Kad ljudi izbjegavaju biti sa njima, dodirivati ih ili činiti nešto za njih, oni se naljute zbog toga, skrivajući se iza maske. No, to nije rješenje.
|
Izlaz prema gore
Ako stavite jednu vrstu jastreba u ograđeni prostor promjera 1,5 do 2 metra, a iznad njega otvoreno nebo, ptica će, unatoč svojoj sposobnosti da leti, biti apsolutni zatočenik. Razlog tomu je da taj jastreb uvijek počinje letjeti sa zaletom na zemlji od oko 3,5 do 4 metra. Bez prostora za trčanje, kako je navikla, ta ptica neće ni pokušati poletjeti. Ostala bi doživotni zatočenik u malome zatvoru bez krova.
Slično se događa i s običnim šišmišem. To je malo noćno stvorenje izvanredan letač, pravi zračni akrobat, gospodar letenja u mraku. Međutim, taj leteći virtuoz ne može poletjeti s ravne površine. Ako ga postavite na tlo ili kućni pod, moći će samo bespomoćno bauljati naokolo i, bez sumnje bolno, tražiti neku uzvisinu na koju bi se popeo i otisnuo se u zrak.
Spomenimo još i bumbara. Toga zanimljivoga insekta, koji krši sve zakone aerodinamike, ipak odličnog letača, stavite u čašu s ravnim dnom i ostavite ju otvorenu. Ostat će tamo dok ne ugine. On uopće ne vidi razlog da potraži izlaz iznad sebe, gdje je otvoreno. Umjesto toga, bumbar se kreće po dnu čaše, kruži upirući se o stijenke uzaludno tražeći rub s kojega bi se otisnuo u slobodu.
Jedna od najopasnijih čovjekovih osobina i navika je postupanje poput jastreba, šišmiša i bumbara koje smo spomenuli. Lijepo nam je dok letimo, dok život ide kako bismo samo poželjeli. Tu svi znamo biti virtuozi, znamo živjeti lijepo. Ali ima dana kada padnemo na tlo. Nema onoga tko nije iskusio probleme i doživio frustracije zbog nečega što ne može riješiti. One lakše brige rješavamo vlastitim nastojanjima iz vlastita iskustva. Za teže probleme tražimo pomoć drugih ljudi, a to se sve i dalje svodi na djelovanje u našoj ravni, tu na tlu, horizontalno. Međutim, kada nam nevolja izgleda poput zida, kada ostali iz naše ravni samo sliježu ramenima, što tada?
Prema našim navikama, u vrlo teškim okolnostima mi ćemo i dalje bauljati naokolo bespomoćno tražeći uzvisinu kao rješenje da se otisnemo u slobodu. Ali sjetite se da smo svim onim letećim životinjama ostavili otvoreno nebo iznad glave. I vi imate bogomdana krila. To je vjera koju je Bog svakome udijelio, samo trebamo okrenuti prema gore, prema Bogu i potruditi se da poletimo.
Podignite pogled, pozovite vječnoga Savjetnika, jer i kada se ne nadate rješenju briga, iznad vas je slobodno nebo i ruka vašega Boga koja je ispružena da vam pomogne.
|
Suputnik
Mislim da nakon što proživite 94 godine svojega života imate pravo početi zaboravljati stvari. Takvo bar iskustvo ima većina starih ljudi. Djed moje žene Karen doživio je 94. rođendan i došao do točke kada ne prepoznaje čak ni članove svoje obitelji. A to nije tako velika obitelj - jedan sin i dvije unuke. Za njegov rođendan Karen je nazvala svoga djeda. Njegova druga unuka, njezina sestra, upozorila ju je da se djed ničega ne sjeća, ali mu je ipak predala telefonsku slušalicu.
"Zdravo, djede! Karen je ovdje!" vikala je kako bi je bolje čuo. "Sretan ti rođendan i hoću da znaš da te jako volim!"
Za trenutak nije bilo nikakvog odgovora, a onda se čulo pomalo iritantno "A tko je to?"
"Ovdje Karen! Kći tvoga sina Raya! Volim te, djede!"
Sada se djed bar malo nasmijao. Pogledao je zbunjeno u drugu unuku pokraj sebe. Nije imao pojma tko je ta nepoznata žena koja mu kaže da ga voli. Tada je Karen završila na divan način. Opet je povikala u slušalicu:
"Pa, djede, u stvari je na tvoj rođendan najvažnije to što te Isus voli!"
"E, NJEGA znam!" odgovorio je sigurno starac.
Uvijek me dirne sjećanje na taj neobičan razgovor između Karen i njenoga djeda. Njegova je životna suputnica, baka Ana, odavno umrla. On više nije poznavao svoga sina i svoje unuke. Ali je postojao još uvijek jedan prijatelj koji je kroza sve to prolazio s njim - Isus Krist.
|
Poduzmite nešto
Mnoge zanimljive životne priče stvaraju popularne novinske članke. Tako je devedesetih godina vozač kamiona Larry Walters bio zvijezda nacionalnih vijesti zbog onoga što je učinio u okolici Los Angelesa. 33-godišnji Larry je imao naviku svoje vikende provoditi u svome dvorištu, južno od zračne luke Los Angelesa, gdje je u omiljenoj stolici za ljuljanje promatrao što se zbiva u njegovom susjedstvu. Po navici bi jeo sendviče s maslacem od kikirikija i pio Pepsi-colu. Baš i nije imao uzbudljiv život.
Jednog je dana teška dosada potakla Larrya da nešto poduzme. Nije imao namjeru promijeniti svoju naviku. Samo je želio uzdići se na malo veću visinu i imati bolji pogled na susjedstvo. Zato je odlučno otišao u veliki grad, kupio 45 velikih meteoroloških balona, rezervoar helija i dugačko uže. Procijenio je da bi ga baloni napunjeni plinom mogli podići oko trideset metara iznad zemlje, odakle bi mogao pratiti što se događa u oblasti više od kilometra uokolo.
Tako je Larry najprije pričvrstio stolicu za zemlju. Zatim je balone napunio helijem. Jedan po jedan je vezao za rukohvate svoje omiljene stolice. Kada je bio gotov otišao je u kuću i donio Pepsi, sendviče te svoju staru lovačku pušku kojom je namjeravao bušiti jedan po jedan balon dok se ne spusti na zemlju. Zavalio se koliko je udobno mogao i zamolio susjede da prerežu užad koja su ga držala. "Idemo!" povikao je i oni su ga oslobodili.
Ali stvari se u zraku nisu odvijale onako kako je to zamislio jedan dokoni vozač kamiona. Umjesto na procijenjenih 30 metara Larry je uzletio do visine od gotovo 4000 metara. Pitate se zašto nije upotrijebio svoju pušku? Bila je neupotrebljiva jer se prestrašeni avanturist objema rukama čvrsto držao za svoju stolicu.
Larry Walters je sada imao mnogo bolji pogled nego što je očekivao. Nedaleko od njega se iz zračne luke upravo uzdizao veliki DC-10 krcat putnicima, čiji je pilot javio kontroli leta da u zraku vidi čovjeka na stolici za ljuljanje. Na to su brižni kontrolori zapovjedili pilotu da odmah vrati avion na tlo i javi se na liječnički pregled. Putnici su kasnije izjavili da su bili preneraženi onime što su vidjeli.
Konačno, netko je poslao helikoptere da izbave Larrya. Vlasti su zatvorile zračnu luku i preusmjerili sve letove na susjedne piste dok su se oni pozabavili s čovjekom u stolici za ljuljanje koji je sličio privjesku na 4000 metara visine. Kada su ga na koncu spustili, odmah su ga okružile TV-ekipe, policija, vatrogasci, spasilački timovi i veliko mnoštvo radoznalaca. Bio je to glavni događaj.
"Jeste li se uplašili?" upitao ga je jedan novinar.
"Pa, zapravo i nisam", odgovorio je Larry.
"Planirate li to ponoviti?"
"Ne."
"A što vas je, čovječe, natjeralo da to uopće i poduzmete?"
Larry je malo razmislio i zatim jednostavno odgovorio: "Pa, nisam mogao samo tako sjediti na jednome mjestu ne poduzimajući ništa."
Zato nemojte provoditi vrijeme svojega kratkog života samo tako, ne poduzimajući ništa. Bog vas poziva da se uzdignete više od ovoga što nudi svijet.
|
Riža i zlato
Bilo je to prije više stoljeća u udaljenome selu u Indiji. Počela je kružiti glasina da će se dogoditi nešto što još nitko nije doživio u svome životu. Kralj je najavio posjet njihovome malom zabačenom selu. Svi su bili uzbuđeni, a osobito je bio sretan seoski prosjak. Svaki je dan nastojao isprositi dovoljno sitnog novca da kupi malo riže kako bi preživio još jedan dan. Imao je dvije zdjelice - jednu za novac, a drugu s malo riže koja mu je bila jedina hrana. Ali sada je trebao doći kralj, bogati kralj! Kakvo uzbuđenje je obuzelo njegovo srce!
Kada je kralj konačno došao u njihovo malo selo, svi su se sakupili da mu prinesu darove, cvijeće i proslavljanje. Pojavio se, naravno, i prosjak. Odmah je započeo svojim zapomaganjem: "Milostinju! Molim vas. Milostinju za siromašnoga!" I kralj se zaustavio. Prosjakovo je srce ludo udaralo u grudima od uzbuđenja. "Svi nešto prinose kralju na dar. Ti mi daj tu svoju zdjelicu s rižom", bilo je sve što je kralj rekao.
Prosjak je sjeo u prašinu zapanjen onime što je čuo. Pred njim je stajao najbogatiji čovjek u zemlji i traži njegovu malu zdjelicu s rižom. Prosjak je najprije pomislio da odbije, ali je umjesto toga posegnuo u zdjelicu i vrhovima prstiju izvadio tri zrna riže i stavio ih na kraljev dlan. Čovjek u prekrasnoj, zlatom izvezenoj odjeći se zatim okrenuo svome sluzi i zapovjedio da izvadi vreću s teškim zlatnicima iz kraljevske riznice. Prosjak se na te riječi nije mogao kontrolirati već je odmah ispružio svoju praznu zdjelu za sakupljanje novca. Kralj je rukom posegnuo u vreću, izvadio tri zlatnika i stavio ih u prosjakovu zdjelicu.
Povorka je na kraljevu zapovijed, zatim, nastavila obilazak sela, i nikada se više nije vratila. Prosjak je ostao sam, pitajući se do kraja života što bi bilo da je dao kralju punu zdjelu riže.
.........
Naš nebeski Kralj se i danas zaustavlja kod vas. On vas pita da mu date svu rižu u zdjeli - svoj život, sve što vam je dragocjeno. Ako ste spremni trgovati s onime što imate za sve ono što možete imati u Kristu, recite mu da sve svoje povjerenje stavljate u njega danas. Nemojte počiniti grešku da ta svečana povorka zauvijek prođe i vi propustite zdjelicu svojega života zamijeniti za riznicu Božjih blagoslova.
|
Ožiljci svjedoče
Prošlo je mnogo godina otkako je beba Jessica pala u stari bunar. Danas se ona toga ne sjeća, samo sluša prepričavanja o tome događaju i o svoj onoj medijskoj pozornosti koju je privukla u tih 58 sati drame dok su je spašavali. Ali Jessica danas još uvijek nosi duboke ožiljke zbog te nesreće. "Ponosna sam na te ožiljke", kaže danas ona. "Imam ih jer sam preživjela."
Moj sin, koji je rođen dva mjeseca prije termina, nosi na svome trbuhu ožiljak dugačak kao školska olovka i nekoliko manjih na prsima. Njegovi ožiljci pripovijedaju o kirurškim zahvatima koje su liječnici poduzimali boreći se za njegov život. I on te ožiljke nosi zato što je preživio.
Ja također imam veliki ožiljak na leđima od dana kada me je kao petogodišnju djevojčicu na cesti udario auto tako da mi se koža izderala na grubome asfaltu. Ožiljak od kirurške operacije na mome desnom nožnom zglobu podsjeća me da sam kasnije pretrpjela još jednu prometnu nesreću na izlasku iz škole. Svaki je od ovih ožiljaka znak autentičnosti koji govori o preživljavanju.
Što smo stariji više imamo prilike sakupiti ožiljke iz raznih neugodnih situacija. Ali mnogo su manje vidljivi ožiljci na našim srcima, nastali u razočarenjima i ostalim duševnim povredama. Ožiljci zbog odbacivanja, zlostavljanja, sramote i mržnje skrivaju se u našoj duši. Teško je proći kroz život, a ne zadobiti ih. Ali bilo kako da smo zaradili naše tjelesne ili duševne ožiljke, ne bismo se trebali sramiti toga što nam je život učinio.
Sjećam se jedne dječje priče u kojoj igračka, mali plišani zeko, razgovara s prijateljem konjem, također igračkom, o tome kako od igračke postati pravi, živi lik. "Za to treba mnogo vremena", rekao mu je konjić. "Zato se to često ne događa onima koji lako odustaju i koji se dobro čuvaju. Općenito, ako želiš postati živ i stvaran, ožiljci će nanijeti štetu tvojemu krznu, možda će ti ispasti koje stakleno oko ili će oslabiti šavovi na tvojim zglobovima, možda će se čak poderati pliš od koga si načinjen."
U nastojanju da postanemo pravi ljudi mi nailazimo na oštre situacije u našemu životu. Zbog njih krvarimo, zaradimo modrice ili ožiljke. Ponekad su to teške emotivne i duševne rane. Ponekad gledamo u oči i samoj smrti. Ali kada preživimo, mi nastavljamo dalje, poučeni iskustvom. Tako svi imamo nekakve ožiljke. Oni svjedoče o raznim teškim situacijama: o padovima, tuđim greškama, operacijama i verbalnim povredama. Nekad su uzrok tomu slučajnosti, a ponekad naš propust. Ali svima nam je zajedničko da smo iskusili bol, pitali zašto i brinuli o budućnosti. Najvažnije od svega jeste da nakon takvih situacija postajemo iskusniji, učimo, mijenjamo se. Poseban blagoslov od toga očekuje ljude vjerne Bogu. Jeste da zvuči ironično, ali biblijska istina je da na kraju životne borbe, nakon mnogih ožiljaka, Bog jamči ne samo da ćemo postati pravi, već savršeni. Naši će ožiljci nestati, dok će Isusovi ostati. Prorok je pisao: "Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna - radi našeg mira, NJEGOVE NAS RANE ISCIJELIŠE."
Onaj tko vjeruje u razapetoga i uskrsloga Spasitelja ima razloga da zahvaljuje za njegove ožiljke. Ti bolni biljezi na njegovim rukama i tijelu dokaz su njegove ljudskosti koju je podnosio kao i mi, te su apsolutna potvrda da život mora odnijeti pobjedu nad smrti. Isusovi su ožiljci svjedoci da je preživio te poruka nama da ćemo i mi preživjeti.
|
Sigurna_ograda
Dino i Filip su bili prijatelji koji su živjeli u ugodnome susjedstvu, u mjestu gdje su svi bili vrlo ljubazni - svi osim, kako su dječaci to mislili, jednoga gospodina koji je živio između njih u velikoj kući s velikim bazenom za rekreaciju. Njegov je bazen imao najvišu skakaonicu koju su ikada vidjeli. Bila je toliko visoka da ju je svatko mogao vidjeti iznad vrlo visoke sigurnosne ograde koja se širila oko prostora za bazen.
Svakoga su dana Filip i Dino prolazili pokraj kuće staroga gospodina i s čežnjom gledali u njegovu skakaonicu. Maštali su kako se penju i skaču u vodu izvodeći sve moguće figure koje im dolaze na um. Ali vlasnik bazena nije nikoga puštao na svoj posjed, osobito djecu. Ispred visoke ograde koja je okruživala bazen stajalo je jasno uočljivo upozorenje "Zabranjen pristup", što je kod dječaka samo pojačavalo želju da uđu i zabave se. Zavjetovali su se da će pokušati potajno ući preko ograde čim sljedeći put stari ode iz mjesta i malo se zabaviti na njegovoj fenomenalnoj skakaonici.
Dva tjedna kasnije dječaci su primijetili kako gospodin iz kuće s velikim bazenom u prtljažnik svojega auta stavlja dva velika kofera. Utrčali su u Filipovu kupaonicu, popeli se na perilicu za rublje i kroz mali prozor pratili kako auto odlazi. Osjetili su neopisivu radost. Znali su da će navečer ispuniti svoj san. Istrčali su da pripreme sve za najveće uzbuđenje svojega života.
Oko 23 sata i Dino i Filip su se, svaki u svojoj sobi, presvukli u svoje kupaće gaćice, svezali veliki ručnik oko struka i tiho pošli da se sretnu kod niske žive ograde njihovoga bogatog susjeda. Iako nije bilo mjesečine, dogovorili su se da ne koriste svjetiljku da ih netko ne bi opazio dok se šetaju po tuđem dvorištu. Najviše su se plašili mogućnosti da njihovi roditelji saznaju za tu avanturu.
Preskočivši lagano nisku živu ogradu, Filip i Dino su pognuti pretrčali travnjak i brzo se našli pred visokom ogradom od pletene žice koja je branila ulazak u prostor za rekreaciju. Samo ih je još ta velika prepreka odvajala od zabave na pravoj skakaonici. Nisu oklijevali.
Na travnjaku kuće još se imalo moglo vidjeti zbog slabog uličnog svjetla, ali tu, unutar ograde, dječaci nisu mogli vidjeti ni prst pred okom. Filip je napipao svoj put do ruba bazena tražeći mjesto gdje će položiti svoj ručnik, dok je Dino odmah dohvatio ljestve na skakaonici. Za svega par trenutaka našao se na vrhu. "Tko je posljednji - magarac bio!" dobacio je kroz mrak Filipu i glasno se nasmijao.
"Budi tih!" odgovorio mu je Filip dok je polako pružao nogu u bazen da provjeri je li voda hladna. Pružao se sve niže i niže. I upravo u trenutku kada je otkrio stanje u bazenu, začuo se zvuk odskočne daske, težak tupi udarac i strašan krik. Filip je otkrio da je bazen bio prazan, bez vode. Stari ga je susjed isušio. Zbog strašne pogreške Dino je pao na noge i pretprio prijelom kičme te ostale povrede što ga je do kraja života učinilo nepokretnim.
Dječaci Filip i Dino izabrali su da ignoriraju ograde koje je vlasnik imanja postavio da zaštiti sebe i druge od mogućih opasnosti. Da su poštovali upozoravajuću visinu željezne ograde, do tragedije ne bi došlo.
I naš je Bog postavio neku vrstu ograde kako bi nas zaštitio i osigurao nam blagostanje, bilo tjelesno ili duhovno. To je njegov zakon - bilo da ga zovemo Deset zapovijedi, Moralni zakon, Zakon ljubavi ili Zakon duha Biblije, on je nepromjenjiv i uvijek je za čovjekovo dobro. Kada pokušamo ignorirati tu Božju ogradu, osobito kada prekršimo pravila na području spolnosti, opojnih sredstava, upravljanja novcem, itd. - mi uglavnom iskusimo teške posljedice koje ostavljaju ozbilne tragove na nama.
|
Drvena_zdjela
Jedan je starac slaboga zdravlja došao živjeti kod svojega sina. Imao je potrebu svoje posljednje dane provesti u društvu, a tu je imao sina, snahu i unuka od četiri godine. Novi je član obitelji bio dosta drugačiji od ostalih. Ruke su mu drhtale, njegov je pogled bio sve više zamagljen, a kad je hodao vukao je noge.
Obitelj se okupljala oko stola za vrijeme objeda ili večere. Ali su drhtanje njegovih ruku i slab vid djedu jako otežavali objedovanje. Zrna graška bi se lagano otkotrljala iz njegove žlice ravno na pod. Kada bi posegnuo za čašom mlijeko se prolilo na stolnjak. Na kraju su njegov sin i snaha počeli otvoreno pokazivati koliko ih je iritirao nered koji je pravio starac. "Moramo nešto poduzeti", rekao je sin svojoj ženi. "Da, i meni je dosta prolivenoga mlijeka, bučnog jedenja i hrane na podu", složila se ona.
I tako su muž i žena postavili mali stol u kut blagovaonice. Tamo je djed sada jeo sam, dok je ostatak obitelji radosno blagovao u društvu. Budući da je starac već razbio tanjur ili dva, snaha mu je počela posluživati hranu u drvenoj zdjeli. Ponekad bi članovi obitelji pogledali u njegovome pravcu i primijetili kako se u njegovim očima blistaju suze dok je sjedio sam. Ipak su jedine riječi koje bi mu uputili bili prigovori kada bi ispustio žlicu ili prolio juhu. Četverogodišnji je dječak sve to tiho promatrao.
Jedne je večeri otac primijetio da se njegov mali sin igra s komadima drveta na podu. Raspoloženo ga je upitao: "A što to radiš?" Jednako tako raspoloženo i s osmjehom, dječak mu je odgovorio: "Oh, pravim dvije male drvene zdjele za tebe i mamu da iz njih jedete kada ja odrastem." Te su riječi toliko pogodile mlade roditelje da su trenutno zanijemili. A onda su im suze potekle niz obraze. Iako nisu izustili ni riječ, oboje su znali što trebaju učiniti. Snaha je na stol postavila tanjure za sve ukućane, a sin je uzeo staroga oca za ruku i nježno ga poveo da večera s njima. I od tada kao da im više nimalo nije smetalo kada bi djedu ispala žlica ili se prosula hrana iz tanjura.
Djeca imaju odličnu moć opažanja. Njihove oči promatraju, uši uvijek slušaju, a mladi umovi obrađuju poruke koje su primili. Ono što nauče u našim domovima utjecat će na njihov stav prema vlastitim obiteljima do kraja života. Mudri roditelji shvaćaju da svaki dan ugrađuju pomalo materijala u dječju budućnost. Budite mudri graditelji. Biblija bilježi: "Upućuj dijete prema njegovu putu, pa kad i ostari, neće odstupiti od njega." (Izreke 22:6)
Ali još je nešto važno u našoj današnjoj priči. Ljudi imaju potrebu da se osjećaju poželjnima. Svi volimo društvo koje mari za nas. Ljudi osobito vole dodir - kada ih držite za ruku, toplo zagrlite ili ih samo potapkate po leđima. Naš je savjet da to činite sa svima koji vam nešto znače. Ponekad je dovoljan samo osmjeh. Ili ih potaknite da se i oni nasmiju. Učinite da se vaši bližnji povremeno osjećaju ugodno u vašemu društvu. Ljudi su skloni zaboraviti što ste rekli i oni će svakako zaboraviti čak i što ste učinili, ali će gotovo svatko zapamtiti kako se osjećao u vašemu društvu. Pazite na sebe i one koje volite, i to već danas da bi svima bila ljepša budućnost.
|
Utrka života
"Spremni. Pozor. Sad!"
Još dok mi je prasak startnoga pištolja odjekivao u ušima nisam mogao vjerovati što to činim. Okružen s više od 20,000 natjecatelja hitao sam naprijed, nadajući se da ću završiti 40-kilometarski maraton na saveznoj razini. Dok sam utvrđivao svoje mjesto u gužvi koja se rojila niz ulice gradskoga centra, nisam se prestajao pitati zašto sam odlučio trčati tako dugu i napornu utrku. Tada sam pogledao oko sebe i vidio trkače koji se smiješe gledateljima koji su im pljeskali i hrabrili ih. Vikali su: "Vi to možete! Hajde, samo naprijed!" Čak su se i djeca probijala između nogu odraslih da bolje vide one koji bi projurili pokraj njih.
Sama pomisao da toliko ljudi zajedno trči da bi postigli isti cilj nadahnula me je da nastavim umjerenim, ali postojanim tempom. Poticalo me je i uzbuđenje koje se moglo osjetiti u zraku. Svaki mi je povik, svaki pljesak dlanovima, svaka ohrabrujuća riječ davala malo više snage da nastavim.
Na izlazu iz grada prolazili smo pokraj kuća s velikim travnatim dvorištima. Ljudi su nas pozdravljali s druge strane svoje ograde, a neki su čak ponudili i da nas malo poškrope vodom iz prskalica za zalijevanje travnjaka. Tako smo nastavili i nakon dužega trčkanja našli smo se pred oznakom za trideseti kilometar utrke. Pogledao sam oko sebe i primijetio da nas je bilo dosta manje nego na početku. Neki su očigledno ulagali krajnje napore da nastave. Većina je usporila svoje trčanje, a neki su čak i nastavili hodajući. Ponovo sam počeo sumnjati u svoj uspjeh.
Boreći se s odlukom nastaviti ili ne, sjetio sam se što su mi na početku rekli iskusni natjecatelji: "Posljednji kilometri utrke su najteži." I bili su u pravu. Svaki mi je sljedeći korak bio sve teži. Ali sam se podsjećao da me isto tako svaki korak vodi sve bliže cilju. Tako sam ubrzao.
Tada sam primijetio jednoga natjecatelja ispred sebe koji se teško borio da nastavi. Trčao bi koliko mu je to izmučeno tijelo dopuštalo, a zatim bi hodao pomalo šepajući na lijevu nogu. Dok sam ga preticao pomislio sam da bih mu mogao ponuditi nekakvo ohrabrenje. I ja sam dosta poticaja dobio od publike koja je pljeskala i dovikivala. Sada bi bilo pravo da to ohrabrenje podijelim s nekim drugim.
Okrenuo sam se njemu i doviknuo: "Gotovo si na cilju! Možeš ti to!" On je podigao svoju glavu i raširenih me očiju pogledao. Iznenadio se što mu se obraćam. Ali je ponovno nastavio trčati, dovoljno brzo da me stigne. Zatim je opet usporio i nastavio hodajući. Opet sam osjetio snažan poticaj da ga ohrabrim. "Gotovo smo stigli. Hajde, možemo to zajedno." Čovjek me je pogledao i tada sam u njegovim očima mogao vidjeti koliko mi je zahvalan. Nastavili smo trčati zajedno. Kada smo prošli posljednji veliki zavoj na cesti rekao sam mu da moramo završiti ovu stvar. Zatim smo u daljini ugledali oznaku za cilj. "Pogledaj", povikao sam, "uspjeli smo!" Posljednje metre utrke istrčali smo zajedno, jedan do drugoga i zajedno smo prešli crtu.
Nikada neću zaboraviti zahvalni pogled u očima čovjeka koji mi se na kraju zahvaljivao što sam mu pomogao da stigne na cilj toga dana. I dok razmišljam o tome maratonu ne mogu se oteti mislima o sličnosti te urke s našom životnom utrkom. Čak je i apostol Pavao napravio sličnu usporedbu između olimpijske utrke staroga svijeta i kršćanskoga života: "Ne znate li da u trkalištu svi trkači trče, ali samo jedan dobiva nagradu? Tako trčite da je odnesete... Plemenitu sam borbu izvojevao, TRKU DOVRšIO, vjeru sačuvao. Već mi je pripravljen vijenac pravednosti koji će mi u onaj dan dati Gospodin, pravedni sudac, i ne samo meni nego i svima koji budu željeli njegov dolazak."
Nitko od nas životnu utrku ne trči sam. Svi mi trebamo nekoga dok podnosimo teškoće razvoda, bolesti djeteta, probleme na poslu, nezaposlenost, siromaštvo, pa i duboko bolno pitanje "Gdje je sada Bog kada nam je najpotrebniji?" Tako netko s više iskustva ili netko s osobitim suosjećanjem može pomoći nama kada je teško nastaviti dalje, kao i mi što možemo ohrabriti druge. To u glavnom ne košta ništa, a ima golemu vrijednost.
|
Mali princ...
Mali Princ se jednom zaustavio kod poslovnog čovjeka koji je brojio zvijezde. On je rekao da posjeduje zvijezde, da mu one pripadaju. Mali Princ ga nije razumio. On je imao drugačije značenje za pojam „posjedovati“. Dok za poslovnog čovjeka „posjedovati“ znači imati dobra koja su mu korisna, koja ga obogaćuju i koja se neprestano akumuliraju, za Malog Princa „posjedovati“ znači imati nešto za što si ti koristan. Za ono što posjeduje, Mali Princ se osjeća odgovoran.
Kada bi naše društvo, koje se isključivo brine kako zaštiti privatno vlasništvo, imalo ovakav pojam „posjedovanja“, izgledalo bi humanije.
-------------------------------------------
„Jezik je izvor nesporazuma“ reče lisica Malom Princu tijekom putovanja. Razmislimo dobro o ishitrenom zaključku o tome kako nas drugi ne razumije, jet također ni mi njega ne razumijemo. Svatko priča svojim vlastitim jezikom i stoga bih prvo trebao naučiti, iako s mukom, rječnik drugoga, jer taj rječnik je on sam.
-----------------------------------
Posebno beznadan slučaj nalazimo u liku alkoholičara. Poznajete ovaj opis posebno dirljiv s obzirom na njegov bezizlazni krug poroka alkohola:
„Zašto piješ?“ upitao ga je Mali Princ.
„Da zaboravim!“
„Što da zaboraviš?“
„Da se sramim!“
„Čega se sramiš?“
„Sramim se što pijem...“
I sve počinje iznova. Autodestruktivni krug koji razvija demonske snage. Za vrijeme razgovora alkoholičar je spusti glavu i na kraju se potpuno zatvorio u tišinu. Pijući, dakle nije uspio ne osjećati sram. Kako pobjeći iz ovog kruga mana i poroka? Pitamo se zaprepašteno, možda i zato što se ovdje ukazuje i na neke od naših mana i poroka. U biti je vrlo jednostavno: treba izaći iz toga kruga u nekom trenutku, nije važno u kojem. Rješenje može biti u tome da alkoholičar prestaje zaboravljati i da istraži dobru priliku za izlazak iz svoje situacije ili da se prestaje sramiti ili jednostavno da prestane piti. U svakom ovom slučaju može se prekinuti poročni krug alkohola.
Svaka figura, svaki čovjek treba živjeti sa svojim nedostacima, zato što su njegovi. Svaki čovjek je u opasnosti, ako misli da je potpuno neuspješan i loš i kada ne prepoznaje i ne prihvaća nedostatke kao svoje vlastite. Stvoreni smo kao umjetnička djela i moguće je osvijetliti čudesnost i ljepotu vlastite figure ili je izgubiti.
--------------------------------------
Lisica nas uči da upravo po vremenu koje „potrošim“ za neku osobu, čini me važnim i dragocjenim u njezinim očima. Ako se ničemu ne posvetim, za mene neći ništa biti važno ni dragocjeno. Ako za mene ne postoji ništa i nitko dragocjen, mogu bez problema nastaviti rušiti sve oko sebe. To je strašan krug poroka i mana!
----------------------------------------
„Zašto slušaš CD?“ –„Zato jer sam sam!“ – „Zašto si sam?“ – „Zato jer nitko ne želi razgovarati sa mnom.“ – „Zašto nitko ne razgovara s tobom?“ – „Zato jer slušam CD!“....
------------------------------
|
15.11.2011-od Snježe
 Jedini autentični oblik dostojanstva je kad ...vas nedostatak poštovanja kod drugih nimalo ne dotiče. Kad neko pljune na vodopad Nijagare, njegova veličanstvenost ostaje nepromijenjena.
---------------------------------------------- EVO JEDNE RECENICE U VEZI LOSEG DRUSTVA PREDAVANJE O LOSEM DRUSTVU BILO JE USMJERENO NA DRUSTVO U SKUPSTINI: UPOZORENI SMO da ne mislimo da ako smo mi dobri da i drugi jesu. To je kao da od bika ocekujemo da nas ne napadne jer smo mi vegetarijanci...
---------------------------------------------------------
|
14.11.2011., ponedjeljak
Čini i dalje dobro....
 Živješe jednom kraljica čija mudrost obasjavaše zemlju poput Sunca, čiju inteligenciju niko ne mogaše nadmašiti a bogatstvo niko nikada dokučiti.
Jednoga dana ministar uđe na njen i reče: "... ti si najpametnija, najveća, najmoćnija žena u našoj zemlji ali čuh nešto veoma uznemirujuće dok putovah našim predjelima. Gdjegod bijah ljudi te poštuju ali neki govore ružne stvari o tebi. S tobom zbijaju šalu i žale se na tvoje mudre presude. Od svih moćnika moćnija si ali kako može jedna takva suprotnost postojati u tvojoj stvarnosti?"
Kraljica se osmijehnu i odgovori:
"Vjerni moj prijatelju, kao svaka osoba u mome kraljevstvu i ti znaš šta sam učinila za sve vas. Sedam zemalja pod mojom su kontrolom, u njima vlada dobro i napredak. U sedam zemalja ljudi me vole zbog moje pravičnosti.
U pravu si, mnogo toga mogu učiniti. Mogu narediti da se ogromne kapije moga grada zatvore, ali jedno ne mogu učiniti - ne mogu zatvoriti zla usta mojih podanika.
Nije važno što neki od mojih podanika govore neistine i loše stvari.
Ono što je bitno jeste da ja unatoč tome, i dalje činim dobro."
|
Kada si umoran – i osjećaš se malim
Kada su suze u tvojim očima – ja ću ih obrisati;
Ja sam uz tebe kada zagusti
I prijatelja više nema,
Kao most preko nemirnih voda, poleći ću sebe.
Kao most preko nemirnih voda, poleći ću sebe.
-------. Ja ću se morati suočiti sa činjenicom da nikad neću osvojiti Oscara. Nikad neću nositi nikakav prsten sportskog šampiona. Nikad neću postići gol pred prepunim stadionom. Moje ime nikad neće biti ugravirano ni na kakav trofej.
Ali ja mogu biti most za nekoga tko ne može bez mene. I poleći ću sebe za tog nekoga.
|
Rimljanima 12:19
Svojom podložnošću Bogu pokazujemo da se uzdamo u njega i da mu vjerujemo kao svom Ocu punom ljubavi. On zna sve što se događa u našem životu i može nas odgovarajuće nagraditi za naš trud. Dobro je sjetiti se toga kad se drugi s nama ne ophode s poštovanjem ili se naljute i planu. Pavao je napisao: “Ako je moguće, koliko o vama ovisi, budite u miru sa svim ljudima!” Taj je savjet još više naglasio kad je dao sljedeću uputu: “Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta srdžbi Božjoj, jer je pisano: ‘Moja je osveta, ja ću uzvratiti, kaže Jehova’” (Rim. 12:18, 19).
-------------------------------
Pavao navodi još jedan snažan razlog zašto se ne bismo smjeli osvećivati — tako pokazujemo skromnost. On kaže: “Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta srdžbi Božjoj, jer je pisano: ‘Moja je osveta, ja ću uzvratiti, kaže Jehova’” (Rimljanima 12:19). Kršćanin koji se nastoji osvetiti postupa oholo. On prisvaja ulogu koja pripada Bogu (Matej 7:1). Osim toga, kad uzima stvari u svoje ruke, pokazuje da ne vjeruje Jehovinom obećanju: “Ja ću uzvratiti.” Za razliku od toga, pravi kršćani vjeruju da će se Jehova “pobrinuti da pravdu dobiju izabrani njegovi” (Luka 18:7, 8; 2. Solunjanima 1:6-8). Oni pokazuju skromnost prepuštajući Bogu osvetu za učinjeno zlo (Jeremija 30:23, 24; Rimljanima 1:18).
Kad drugima ne uzvraćamo zlo, pokazujemo da smo skromni. Ako bismo uzimali stvari u svoje ruke, pokazali bismo da smo oholi, jer Jehova kaže: “Moja je osveta.” Božja Riječ upozorava: “Kad dođe oholost, dođe i sramota, a mudrost je u skromnih” (Mudre izreke 11:2). Kad osvetu za naneseno zlo prepustimo Bogu, pokazujemo da smo mudri i skromni.
-----------------------------------------------------
”Budite u miru sa svim ljudima. Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta srdžbi“ (Rimljanima 12:18, 19). Prepustimo Bogu da odluči kada se i kome treba osvetiti. Bog to može jer poznaje sve činjenice i njegova je kazna odraz njegove savršene pravde.
------------------------------
Biblija nam stoga daje savjet: ”Nikome ne vraćajte zlo za zlo (...). Ne osvećujte se“ (Rimljanima 12:17, 19). Bog ne odobrava osvećivanje — bilo da se radi o fizičkom nasilju ili samo o okrutnim riječima. Osim toga, takvo postupanje nije mudro i naprosto nema smisla. Jedan od razloga je to što ljudi na nasilje obično uzvraćaju nasiljem (Matej 26:52). Slično tome, na okrutne riječi često reagiraju isto tako okrutnim riječima. No, imaj na umu i to da je naš gnjev često neopravdan. Naprimjer, možeš li zaista biti siguran da osoba koja te uvrijedila gaji netrpeljivost prema tebi? Nije li možda naprosto postupila nepromišljeno ili netaktično? Pa čak i ako se radi o zlim namjerama, je li stvarno u redu da se zbog toga osvećuješ?
-------------------------------------
Jehova je savršen u pravdi. Ljudi to nisu. Bog vidi sve činioce neke stvari i uvijek donosi ispravnu odluku. Mi ne možemo računati da ćemo učiniti isto. Zbog toga je Pavao savjetovao: ”Ne osvećujte se za sebe, ljubljeni, već dajte mjesta gnjevu; jer je napisano: ’Osveta je moja; ja ću platiti, kaže Jehova‘ “ (Rimljanima 12:19, NW). Za našu korist, moramo prepustiti osvetu u Jehovine ruke.
|
Uravnotežiti rad i razonodu
”RAZONODA je prekrasna odjeća, no nije podesna za stalno nošenje.“ Tim riječima jedan anonimni pisac prikladno ilustrira vrijednost razonode. Međutim, on pokazuje da bi je trebalo uravnotežiti sa svrsishodnom aktivnošću.
-------------------------------------------------
|
Ako je ovaj život sve što imamo......
”Ne smijemo trošiti život na ispraznosti (...). Ako je ovaj život sve što imamo, onda ništa drugo nije važno. Ovaj je život poput lopte bačene u zrak koja ubrzo ponovno pada u prašinu. On je sjena koja blijedi, cvijet koji vene, vlat trave koja se odsijeca i brzo suši. (...) Na vagi vječnosti naš je životni vijek neznatna čestica prašine. Nije čak ni znatna kap u struji vremena. [Salamun] je sigurno u pravu kad ispituje mnoge poslove i aktivnosti u životu ljudi i proglašava ih ispraznima. Tako brzo odlazimo da je možda bolje da nismo ni došli, mi smo tek jedni od milijardi koje dolaze i odlaze, i samo malo njih uopće zna da smo bili ovdje. Ovakvo gledište nije ni cinično ni turobno ni mračno ni morbidno. To je istina, činjenica kojoj trebamo pogledati u oči, to je realno gledište ako je ovaj život sve što imamo“ (izdanje od 1. kolovoza 1957, 472. stranica [engl.]).
|
11.11.2011., petak
Derek Redmond - Nikada ne odustani!
Mladi trkač Derek Redmond sudjelovao je na Ljetnim olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine. Natjecao se u disciplini 400 m i mnogima je bio favorit. Trčanje mu je krenulo dobro, no 250 m prije cilja pukla mu je tetiva koljena i srušio se na stazu.
Nekoliko se trenutaka previjao od boli dok su ljudi s nosilima krenuli prema
njemu. Znao je da mora donijeti odluku, i odlučio je nastaviti trčati unatoč ozljedi i razočaranju. Ustao je i šepajući i plačući krenuo prema cilju. Odjednom se krupniji čovjek probio kroz gomilu ljudi i osiguranje te dotrčao do njega. Bio je to Derekov otac. Rekao je sinu da ne mora trčati, no on je odgovorio da mora i želi pa je otac zaključio: „Dovršit ćemo to zajedno!“
Otac je obuhvatio rukama svog sina i pomogao mu da šepajući dovrši utrku. Pustio ga je tek neposredno prije cilja gdje su ga dočekale ovacije 65 000 ljudi iz publike. Iako nije bio prvi, Derek je završio utrku!
Unatoč boli i unatoč suzama odlučio je dati sve motiviran snažnom ljubavlju svoga oca koji ga podiže kada pada. A što je oca natjeralo da napusti publiku i ode svome sinu na stazu? To je bila bol na licu njegovog djeteta. Njegov je sin bio povrijeđen, ali je želio dovršiti utrku. Otac je došao pomoći mu da ju dovrši.
Bog, naš nebeski Otac je takav. Kada smo povrijeđeni i borimo se da nešto završimo, On dolazi i pomaže nam. Bog želi da ostanemo jaki zato što nas voli. U životu se često susrećemo s različitim poteškoćama i padovima, no uvijek je važno ustati i krenuti dalje.
|
Biti pobjednik
Blanka Vlašić nedavno je na Svjetskom atletskom prvenstvu u Japanu osvojila zlatnu medalju u višeboju skočivši 205 cm. Iza tog velikog uspjeha krije se višegodišnji trud, svakodnevni treninzi, mnogo odricanja i suočavanja sa neuspjehom. Ipak, ona je znala kamo ide i što želi ostvariti. Davala se u potpunosti i razvijala svoj dar. Upravo to je biblijski princip.
Isus je rekao da što sijemo, to ćemo i žeti. Poljoprivrednici doista siju sjeme, pa im izrastaju različiti plodovi, dok drugi ulažu novac i tako ostvaruju dobitke, a treći svoje vrijeme provode učeći ili naporno trenirajući. Jedino tako postižu se vrhunski rezultati.
Nijedan poznati slikar, glazbenik ili liječnik nisu postali to što jesu isključivo rodivši se s nekim darom nego su ga morali upotrebljavati kako bi svoju vještinu doveli do savršenstva.
Sam apostol Pavao svoju službu, čitav svoj život koji je posvetio Bogu na jednom mjestu uspoređuje s trkačem na atletskoj stazi. Savjetuje svakome od nas da svoju “trku” otrčimo ne štedeći se i do kraja, za pobjedu Onoga za koga živimo! To uistinu znači biti pobjednik (1. Korinćanima 9:23-25). Ljudi i koji ne poznaju Boga trče i nadmeću se čitav život s tolikom predanošću da bi se oni koji su upoznali Isusa mogli i posramiti.
|
Odustati je lako
Jedan je čovjek spavao u svojoj kućici, kad usred noći, iznenada, njegovu sobu ispuni svjetlost i ukaza mu se Spasitelj. Gospodin mu reče da za njega ima posao koji mora obaviti, i pokaza mu veliki kamen koji je stajao ispred kućice. Objasnio mu je što mora činiti: gurati kamen svom svojom snagom. Ovo je čovjek radio iz dana u dan. Mnogo se godina mučio od sunčeva izlaska od zalaska, njegove ruke upravljene na hladnu, masivnu površinu nepomičnog kamena gurale su svom snagom.
Svake se večeri čovjek vraćao svojoj kući zabrinut i iscrpljen, osjećajući da je cijeli dan istrošio uzalud. Vidjevši da čovjek pokazuje znake obeshrabrenja, đavao se odluči umiješati. Počeo je ga je savjetovati: ” Već predugo vremena guraš taj kamen, i još se nije pomaknuo. Zašto se mučiš radi ničega? Ionako ga nikad nećeš pomaknuti. ” Tako je, uvjerivši čovjeka da je zadatak nemoguć i osuđen na propast, učinio da izgubi skoro svu srčanost i hrabrost. “Zašto bih se toliko mučio oko ovoga?” mislio je. “Jednostavno ću uložiti nešto malo vremena, i minimum truda, i to će biti sasvim dovoljno.” I tako je to namjeravao učiniti, no, ipak je odlučio pomoliti se i iznijeti svoje muke Gospodinu. “Gospodine”, reče, “dugo sam i naporno radio u tvojoj službi, ulažući svu moju snagu da obavim ono što si od mene zatražio. Pa ipak, nakon sveg ovog vremena, nisam pomaknuo kamen ni pola milimetra. U čemu griješim? Zašto ne uspijevam?” Gospodin mu sažalivši se, odgovori: “Prijatelju moj, kad sam tražio od tebe da mi služiš, i ti si prihvatio, rekao sam ti da guraš onaj kamen svom svojom snagom, što si i uradio. Nijednom nisam spomenuo da sam očekivao da ćeš ga pomaknuti. Tvoj zadatak je bio da guraš. I sada, dolaziš k meni, iscrpljen i istrošene snage, misleći da nisi uspio. No, je li zaista tako?” “Pogledaj se. Tvoje ruke se snažne i mišićave, leđa nabijena i preplanula, koža na dlanovima je očvrsnula od stalnog pritiska, a noge su ti postale krupne i čvrste. I pored otpora ti si mnogo porastao, i tvoje mogućnosti su sada daleko veće nego ranije. Ipak, nisi pomaknuo kamen. Ali tvoj poziv bio je da budeš pokoran i guraš. Da vježbaš svoju vjeru i povjerenje u moju mudrost. To si uspio. ” “Ja ću sada, prijatelju moj, pomaknuti kamen.”
Nekad, kad čujemo Božju riječ, želimo koristiti vlastiti um kako bi odgonetnuli što On želi, a zapravo ono što Bog od nas traži je jednostavno: poslušnost i povjerenje u Njega. Na sve načine treba vježbati vjeru koja pomiče planine, ali ipak je uvijek Bog onaj koji zapravo to čini.
|
Cliff Young - Utrka života
Osim što je bio australski farmer, Albert Ernest Clifford "Cliff" Young (1922– 2003) poznat je po nečem izvanrednom – pobjedi i obaranju rekorda koje je ostvario u dobi od 61 godine na teškom Ultra maratonu između Sydneya i Melbournea.
Budući da je cijeli svoj život bio farmer, Cliff je trčao od malih nogu. Njegova obitelj nije imala novca za konje ili vozila pa je Cliff u svome radnom kombinezonu i gumenim čizmama trčao po farmi kako bi sakupio stoku prije oluje. Da bi sakupio 2.000 grla koliko su imali na 2.000 hektara farme, trčao je ponekad puna dva do tri dana. Nikada se nije profesionalno bavio trčanjem, nije imao trenere i sponzore, a i sam stil njegova trčanja više je nalikovao laganom vučenju nogu nego trčanju potrebnom da se istrči maraton.
Želja da istrči maraton ga međutim nije napuštala. U dobi od 60 godina pokušao je istrčati jedan maraton, ali nije uspio zbog nepripremljenosti i neiskustva. Godinu dana kasnije, 1983. godine prijavio se na Ultra maraton od Westfield Parramatta u Sydneyu do Westfield Doncastera u Melbourneu. Radilo se o ekstremnoj utrci dugoj 875 kilometara koja bi trajala oko 6 dana te je bilo uobičajeno da trkači 18 sati trče, a 6 sati spavaju. Većina preostalih natjecatelja imala je ispod 30 godina i bili su vrhunski atlete u odličnoj fizičkoj kondiciji.
Kada se vremešni i priprosti Cliff pojavio na utrci u radnom kombinezonu i gumenim čizmama (vjerovao je da će padati kiša) pobudio je zanimanje mnogih. Mišljenja su bila oprečna, ali zajedničko im je bio to da ga nitko nije shvaćao ozbiljno – bilo je onih koji su mislili da je samo željan publiciteta, neki su se ismijavali njegovom trkačem stilu, dok su se neki čak bojali za njegovo fizičko stanje do te mjere da su sumnjali hoće li uopće preživjeti utrku.
Na početku maratona, zbog svog sporog trkaćeg stila i godina, Cliff je bio posljednji. Kako je maraton napredovao, Cliff je dobivao prednost i to tako što uopće nije spavao! Dok bi drugi trkači spavali po 6 sati, Cliff je trčao. Kad su ga pred kraj maratona pitali da li misli da će uspjeti do kraja istrčati rekao je: „O da, sigurno, trčat ću cijelu noć i nadam se sutra završiti, nekada navečer.“ Usprkos silnoj nevjerici, Cliff ne samo da je uspio istrčati svoj prvi maraton, već je pobijedio i oborio prijašnji rekord istrčavši maraton za 5 dana i 15 sati. Medijima je kasnije rekao da je trčeći zamišljao kako lovi svoje ovce prije oluje. Kako se na maraton nije prijavio zbog nagrade, novčanu nagradu od 10.000 dolara koju je dobio, podijelio je ostalim trkačima ne ostavivši sebi ništa.
Kasnije su njegov neobičan stil trčanja („Young shuffle”) prihvatili neki drugi profesionalni maratonci (jer zahtjeva manje energije), a postalo je i uobičajeno da se maratoni trče bez spavanja.
Koliko sam upućena, Cliff Young nije bio kršćanin. U ovoj je utrci ipak pokazao puno toga što kršćanima može biti inspirativno. Upornost i odlučnost iz pozitivnih motiva, danas tako rijetke osobine… Čvrsta i jasna, ma koliko jednostavna vizija. Neobaziranje na nevjericu pa i ismijavanje drugih. Spremnost na žrtvu…
|
Instalacija Ljubavi na Ljudsko računalo
Tehnička podrška: Izvolite, kako Vam mogu pomoći?
Korisnik: Pa, nakon dosta razmišljanja odlučio sam instalirati Ljubav. Možete li me provesti kroz proces instalacije?
Tehnička podrška: Da, mogu Vam pomoći. Jeste li spremni?
Korisnik: Hm, nisam baš previše tehnički orijentiran, ali mislim da sam spreman. Što trebam učiniti prvo?
Tehnička podrška: Prvi korak je otvoriti svoje Srce. Jeste li locirali Srce?
Korisnik: Jesam, ali tu je trenutno pokrenuto nekoliko drugih programa. Je li u redu instalirati Ljubav dok ovi drugi programi rade?
Tehnička podrška: Koji programi Vam trenutno rade?
Korisnik: Ovako…trenutno su aktivne Prijašnje Povrede, Nisko Samopoštovanje, Zamjeranje i Ljutnja.
Tehnička podrška: Nema problema, Ljubav će postepeno izbrisati Prijašnje Povrede iz Vašeg trenutnog operativnog sustava. Možda će ostati u Vašoj trajnoj memoriji, ali neće više ometati rad drugih programa. Ljubav će s vremenom pregaziti Nisko Samopoštovanje s vlastitim modulom zvanim Visoko Samopoštovanje. Međutim, morate u potpunosti isključiti Zamjeranje i Ljutnju. Ti programi sprečavaju pravilnu instalaciju Ljubavi. Možete li isključiti te programe?
Korisnik: Ne znam kako ih isključiti. Možete li mi reći kako?
Tehnička podrška: Sa zadovoljstvom. Idite u izbornik start i pokrenite Praštanje. Radite to toliko puta koliko je potrebno da Zamjeranje i Ljutnja budu potpuno izbrisani.
Korisnik: OK, napravljeno! Ljubav se sama počela instalirati. Je li to normalno?
Tehnička podrška: Da, ali zapamtite da imate samo osnovni program. Da bi se program nadogradio morate se početi povezivati s drugim Srcima.
Korisnik: Ups! Već mi se javila obavijest o pogrešci. Kaže: “Greška – Program se ne može pokrenuti na vanjskoj komponenti.” Što da radim?
Tehnička podrška: Ne brinite. To znači da je program Ljubav podešen za pokretanje na Unutrašnjem Srcu, ali još nije pokrenut na Vašem Srcu. Laički rečeno, to jednostavno znači da morate Voljeti sebe prije nego što možete Voljeti druge.
Korisnik: I, što da radim?
Tehnička podrška: Pokrenite Samoprihvaćanje; zatim kliknite na slijedeće datoteke: Oprostiti sebi, Shvatiti svoju Vrijednost, Priznati vlastita Ograničenja.
Korisnik: Ok, napravljeno.
Tehnička podrška: Sada ih kopirajte u direktorij “Moje Srce”. Sustav će prebrisati sve konfliktne datoteke i početi krpati neispravno programiranje. Također, trebate izbrisati Pretjeranu Samokritiku iz svih direktorija i isprazniti Koš za smeće kako bi bili sigurni da je potpuno nestala i da se neće vratiti.
Korisnik: Jesam. Hej! Moje Srce se puni novim datotekama. Smijeh se pojavljuje na mom monitoru i Mir i Zadovoljstvo kopiraju sami sebe u Moje Srce. Je li to normalno?
Tehnička podrška: Ponekad. Nekima treba dulje, ali na kraju sve dođe u pravo vrijeme. Znači Ljubav je sada instalirana i radi.
Jedna stvar prije nego prekinete poziv. Ljubav je besplatan program. Budite sigurni da Ljubav, kao i njezine različite module, dajete svima koje sretnete. Zauzvrat oni će je dijeliti s ostalima i vratiti vam neke cool module natrag.
Korisnik: Hvala, Bože.
Bog/Tehnička podrška: Nema na čemu, uvijek.
|
10.11.2011., četvrtak
11.11.2011
"Svaki zastoj na putu promatrajte kao krivulju na spirali učenja, koju morate proći da bi postali ono što želite[
------------------------------
"Prihvatiti odgovornost za svoje odluke znači da je čovjek spreman umrijeti za njih...
---------------------------
|
MATEMATIKA JE LAKA
******************************
SABERI – Divna jutra i dane.
POMNOŽI – Lijepe riječi i prijateljstva.
ODUZMI – Tugu, bijes i neuspjeh.
PODIJELI – Sreću, osmijeh i ljubav.
|
NE STAJ, KRENI DALJE
Možda ćeš nekad zaista pomisliti da nisi sposoban za uspeh, tapkaćeš u jednom mestu, tražeći način da se otrgneš svega, dođeš do spasenja koje u tom trenutku nije poraz, već samo prosečnost zauvek udaljena od pobede. Biće ti teško da se odbraniš od naleta onih koji čine sve da te privole da udišeš prašinu sa dna zajedno sa njima i budeš bezbrižan u toj prosečnosti. Ne staj, nemoj se povlačiti, razmisli, i kreni dalje, makar te ti koraci iz prašine vodili ka gorem, u blato, gde ti se na prvi pogled ne piše dobro. Biće još gore, vući ćeš se, potonućeš do kolena. Pomislićeš da je kraj onog trenutka kada se kišne kapi obruse na tebe, ali hrabrost koju si ispoljio neće ostati nenagrađena. Voda će sa tebe isprati blato i postaćeš čist kao izvorska voda, za razliku od njih koji će zauvek udisati prašinu prosečnosti.
Postoje trenuci kada neprijatelje najednom poštujemo više nego prijatelje. Neprijatelj je iskren, od njega očekujes napad, ali kada ti prijatelj probode nož u leđa, ne možeš, a da ne shvatiš, da iskrenost neprijatelja zavređuje poštovanje, za razliku od prijatelja koji, nakon svega, predstavlja samo gorku kapljicu razočarenja za tebe, jer si ga posmatrao onim što on nikada nije, niti će ikada biti.
Nekad verujem da u životu svako obećanje treba prihvatiti sa dozom sumnje, neverice, čak i kao laž, jer viteške karakteristike u svetu bez vitezova ne mogu postojati. Sve više mi se čini da danas ljudi olako daju obećanja, a još lakše ih neispunjavaju.
Verujem da je osnovni zadatak svakog od nas da ovaj svet načinimo boljim, da svi postanemo vitezovi, ne po mačevima koje nosimo, već po rečima iza kojih stojimo.
|
..kako kažnjavati djecu...
Imao sam 16 godina i živeo sam sa roditeljima na institutu kojeg je osnovao moj otac u Južnoj Africi oko 18 milja pored Durbana, u središtu šećerne plantaže. Živeli smo duboko u unutrašnjosti zemlje i nismo imali suseda, tako da smo se dve sestre i ja uvek radovali odlascima u grad i posetama prijateljima ili odlascima u biosko...p.
Jednoga dana me je moj otac upitao da ga odvezem u grad gde se održavala jednodnevna konferencija na što sam s radošću poskočio. Budući da sam ionako odlazio u grad gde bih bio celi dan majka mi je dala listu namirnica koju je trebalo nabaviti, a otac me zamolio da se pobrinem za neke tekuće poslove kao na primer odvesti auto na redovni servis. Kada sam odvezao oca tog jutra rekao mi je: 'Nađimo se ovdje u 17 sati, i ići ćemo kući zajedno.'
Nakon što sam na brzinu poobavljao sve zadatke otišao sam direktno u nabliži bioskop. Toliko sam bio zaokupljen dvostrukim filmskim programom u kojem je glavnu ulogu igrao Džon Vejn da sam zaboravio na vreme. Bilo je već 17:30 kada sam se setio. Dok sam otišao u servis i preuzeo auto te odjurio do mesta gde smo se otac i ja trebali naći bilo je već 18:00 sati.
Zabrinuto me je priupitao: 'Gde si do sada?' Bilo me je sramota reći da sam gledao vestern film Džon Vejna te sam odgovorio: 'Auto nije bio gotov, zato sam morao čekati.' Nisam znao da je on već zvao servis. Kada me je uhvatio u laži rekao mi je: 'Nešto nije bilo ispravno u mojem vaspitanju prema tebi što ti nije dalo dovoljno samopouzdanja da mi kažeš istinu. Kako bih video o čemu se radi, tj. gde sam pogrešio, umesto autom propešačiću 18 milja (29 km) do kuće te putem razmišljati o tome.'
Tako se on odenuo i obuo cipele te počeo šetati u smeru kuće. Već se smrklo, ceste su bile neosvetljene, a put uglavnom nepopločan. Nisam ga mogao napustiti te sam tako pet sati i trideset minuta vozio iza njega promatrajući oca kako prolazi ovu agoniju zbog glupe laži koju sam izrekao. Tada sam čvrsto odlučio da nikada više neću lagati.
Često se setim te zgode i pitam se u čudu da me kojim slučajem kaznio na način kako mi kažnjavamo svoju decu bi li uopšte naučio svoju lekciju. Ne verujem da bih. Bio bih kažnjen i malo bih patio te bih ponovo ponovio istu stvar. Ali ova jedna lekcija o nenasilju bila je toliko snažna da je ostala sveža u mom sećanju kao da se dogodila juče. To je snaga nenasilja.
~ Dr Arun Gandi, unuk Mahatme Gandija
|
06.11.2011., nedjelja
P restani razmišljati o svojim granicama..
Počni otkrivati svoje mogućnosti.
-------------------------
Postoji jedna posebna, retka vrsta ljudi koje ja zovem moji ljudi. To su ljudi koje puštam u svoj prostor, u sebe. Svi moji ljudi su u nečemu isti:
Njihovo traženje je stvaralačko. Oni ne ruše, već nešto grade. Ne žele da vladaju, jer vladanje gubi sjaj u očima…
Moji ljudi imaju isto osećanje života. Nije više bitno kako ćemo nazvati naše odnose i koji će oblik oni imati. Forme naših odnosa se mogu menjati, ali to osećanje povezanosti nečim iznad nas, većim od nas, što nas zove i spaja, ostaje.
Mi nekako nabasamo jedni na druge i naše se sudbine pomešaju zauvek, čak i ako nismo zajedno. Kao da smo neke boje koje se lako mešaju međusobno, a mnogo teže sa drugom vrstom.
Boje koje se rastvaraju pomoću svetla…
|
6.11.2011
“Bijes je neprijatelj nenasilja,
a ponos je čudovište koje ga proguta.”
|
LJUDE TREBA TESTIRATI NA…
N ijedna droga, pa čak ni alkohol, ne izaziva fundamentalne bolesti društva.
Ako želimo da otkrijemo izvor naših nevolja, mi ne trebamo testirati ljude na droge, već trebamo testirati na:
glupost,
neznanje,
pohlepu i
ljubav za moć.
|
DUŠAN RADOVIĆ
Ne vaspitavajte decu ako ne umete. Bolje je biti nevaspitan nego loše vaspitan.
----------------
Hladno je. Biće vam potrebne ili rukavice ili tuđa ruka.
---------------------------------------
Vi vredite samo onoliko koliko ste drugima potrebni.
|
04.11.2011., petak
Biti svoj.
Treba imati hrabrosti reći ponosno ono što je tvoje i ono što ti leži na srcu. Ljudi više cijene kada ponosno kažeš nešto i iza toga stojiš, nego kada se savijaš kako vjetar puše. Ne boj se, Ti si poseban i posebna. I kada ti pokažeš svoju posebnost i svoje pravo i čvrsto Ja, ljudi će dolaziti k tebi, tražit će te i pitati kako si tako čvrst i stabilan.
Tada ćeš samo nasmijati – jer ti znaš da to nije tvoja zasluga, ti si se samo naslonio na nešto najčvršće i najstabilnije što postoji. Pogledat ćeš u oči Onoga koji te čvrsto drži i samo ćete se nasmijati, jer ti i On znate kako biti svoj.
|
03.11.2011., četvrtak
majka
Negdje sam procitala ovo:
"Moja majka ima tako tvrd san, da topovi mogu pucati oko nje, ona se nece probuditi..
Ali, ako ja kihnem negdje u Sibiru, odmah ce se probuditi..."
Bila jednom neka starica znana kao "plačljivica", jer je cijelo vrijeme plakala. Plakala bi za kišnih dana, a plakala bi i kada je vedro...
- Gospođo draga, zašto plačete cijelo vrijeme?
- Zato što imam dvije kćeri - mlađu udatu za prodavača cipela, a stariju za prodavača kišobrana...kada je vrijeme lijepo, ja mislim na to kako se kišobrani moje starije kćeri neće prodavati! A kada pada kiša, mislim kako niko neće izaći van kupiti cipele moje mlađe kćeri.
- Ali za vedrih dana trebate misliti, kako će cipele vaše kćeri (mlađe) dobro prodavati, a kada pada kiša trebate misliti kako će dobro ići posao vaše starije kćeri.
- Hej, pa da!
|
02.11.2011., srijeda
ohrabrujuce, drugacije , istinito----
Jednog jesenjeg, toplog, lenjog predvečerja, koje je polako vuklo svoje skute u pravcu noći, baš u momentu kada dan prestaje da bude dan i postaje noć, starim prašnjavim seoskim putem medju zlatnim bojama natopljenim poljima žita, putem kojim je retko ko i kada prolazio, hodala je sićušna, pogrbljena starica, potpuno sede kose odevena u neku potpuno neupadljivu odeću, tako da ni ne mogu da se... setim koju…pretpostavljam da je bila jako stara jer je podupirući se na štap koji je imala u levoj ruci, hodala polako, kao da nije znala da li će biti u stanju da načini sledeći korak, ali je ipak hodala,kao da ima sve vreme ovog sveta na raspolaganju... Korak po korak...da ta starica nikako nije mogla biti neka obična stara žena primetio bi samo neko ko bi se malo bolje zagledao u nju, i oko nje.. njena stopala su ostavljala čudan svetao trag na starom, prašnjavom putu, i bila su potpuno čista iako je hodala bosa, a njen stalno prisutni veseli, osmeh je upotpunjavao pesmicu koju je tiho pevušila, hodajući tako, starim, napuštenim, prašnjavim, seoskim putem i ostavljajući čudnu treperavu svetlost stopala na putu i neopisivi miris svežine na istom...
Najednom je zastala, ugledavši neko stvorenje kako šćućureno sedi ispod jedne stare žalosne vrbe...nekako okruglo, pa čupavo, ma kao neko tamno, staro olinjalo ćebe koje više nikom nije bilo potrebno, pa se eto tu našlo savim slučajno. Nije bila sigurna da li je to "neko", pomislila je u prvi mah da je to "nešto“ i to nešto bez života u sebi, ali je ipak sela na zemlju mnogo gipkije nego što bi joj godine dozvoljavale i upitala: "Ko si ti?"
To "nešto“ se promeškoljilo i potom kao iz niotkuda izroniše dv0 tamna oka bez trunke sjaja u njima i odgovor: "J0 s0m... j0. Tug0", rek0o je gl0s šapatom, skoro toliko tiho da je bilo veoma teško i čuti...
"O, Tug0!“ povik0 m0l0 žen0 sva srećna kao da je videla svog starog prijatelja.
"Ti me pozn0ješ?" pitala je Tuga sumnjivo.
"N0r0vno d0 te poznajem, pratila si me često na mom putu i uvek neki dobar komad njega, putovale smo zajedno“...
"D0, 0li“, sumnjivo reče Tuga, z0što ne bežiš od mene, jel' te nije strah?"
"Z0što bi treb0lo d0 bežim, pa i ti sama dobro znaš, baš kao i ja da uvek stigneš onoga za kim kreneš, nego ono što želim da te pitam je:"Z0što si t0ko obeshr0brena?"
"Tužna s0m", odgovorila je tamna figura slomljenog gl0sa.
M0l0 st0ric0 sede bliže. “ To mi je t0ko ž0o, a reci mi molim te zašto?"
Tug0 uzd0hnu duboko. Da li je moguće da postoji neko na ovom svetu ko želi da čuje zašto je Tuga tužna, razmišljala je u sebi.
"Niko me neće i niko me ne voli“, počela je sa pričom...znam, ali uprkos tome, moja je sudbina takva, da moram ići medju ljude i tamo neko vreme i ostati iako me se boje i izbegavaju me kao najveću zarazu kojoj nema leka..i, i onda čujem kako pričaju uz lažan osmeh pretvarajući se da me ne vide da je život sunčan dan, vedar i bez ijednog oblaka, kako ja ne postojim uopšte i dok to govore umiru od bolova koje im prave grčevi u stomaku i nedostatak vazduha u plućima, pa ih čujem dalje kako u sebi kažu da treba da se obuzdaju, smire i skoncentrišu na nešto drugo, pa onda opet kada osete teret na ledjima i ramenima koji ne mogu da iznesu, dodje im da zaplaču, ali onda ih opet slušam kako sebi kažu-samo slabići plaču, pa onda vidim kako im se sakupljene suze bune i imaju rastuću tendenciju ka eksploziji iste, sa pretećom ogromnom štetom i na ostale organe u telu i opet ništa ne shvatajući i nepriznajući mene, a u želji da uguše čitav niz postreakcija na onu prvu i pogrešnu, okreću se alkoholu i drogama i sve to samo da me ne bi osetili.."
"O, znam, takve ljude sam često sretala na mom putu", reče starica.
Tuga se skvrči još više, nekako skroz tako kao da se izgubi u sebi samoj i postade još manja...
"A, pri tome" , nastavlja starica praveći se da ne vidi reakciju Tuge, „samo želim da im pomognem svojom blizinom i energijom koju čuvam za takve prilike, da izgrade gnezdo u kome će moći da izleče svoje rane, jer znam jedno, samo onaj ko otvori Tugi vrata i isplače sve svoje neprolivene, a nagomilane suze, može izlečiti rane, ma kako velike one bile.. Ali, ljudi to ne žele, umesto toga se maskiraju i crtaju velike osmehe preko svojih rana, ili se umotavaju u debele slojeve gorčine sve dok ne naprave kamene štitove od te iste gorčine, koja im gasi pogled, usporava hod, onemogućava disanje“
Tuga je prikrivala suze, pa je počela glasno da plače, a onda je očajno zajecala na sav glas.
M0l0 st0ric0 je uzela Tugu koja se od očaja još više smanjila u naručje i umirujuće joj tiho pevušila na uho.“ K0ko mek0n0 i nežn0 se Tuga oseća pod rukom“ pomislila je u sebi, mazeći je nežno po glavi.
"Plači samo Tugo", rekla je sa puno ljubavi, „odmori se, da bi opet mogla sakupiti snagu koja ti je potrebna. Od sada nećeš više putovati sama, ja ću te pratiti jer nedam da obeshrabrenje dobije još veću moć nego što je ima.
Tug0 najednom prestade da plače. Onda sede i pogled0 njenu novu prijateljicu, „Ali... 0li – ko si ti stv0rno?
"J0?" reče zvonkim glasom, st0r0 d0m0 i nasmeja se veselo kao devojčica.
"Moje ime je - NADA!"
|
NE ZATVARAJ MENE U SEBE
U brdovitoj i škrtoj pustinji boravila su dva pustinjaka. Pronašli su spilje, s ulazima iz kojih su se lako mogli posmatrati. Nakon više godina molitve i oštre pokore jedan se od njih uvjerio da je došao do savršenosti. Drugi je bio ponizniji, ali i nešto otvoreniji i blaži. Izlazio je razgovarati s prolaznicima, tješio je i ugošćivao one koji bi zalutali.
“Samo gubi vrijeme i krade od molitve i razmatranja”, pomišljao je prvi, koji se nije slagao s ovim sitnim ali i čestim prekršajima drugoga pustinjaka. Da bi mu pokazao na vidljiv način kako je još daleko od savršenosti, odluči na svoj ulaz staviti po jedan kamen kada god po njegovoj procjeni drugi prekrši pravilo. Nakon nekoliko mjeseci ulaz u njegovu spilju bio je zasut sivim kamenjem, a unutra se gušio dobrovoljni zatvorenik, i ne sluteći da je tako podigao zid iznad svoga srca i zatvorio mogućnost da svjetlo milosrđa prodre unutra.”
To je priča o logici jednog ljudskog srca. Kakva razlika u ljudskoj logici. Božije srce je tesko shvatiti zemaljskom logikom.
|
01.11.2011., utorak
“Kako i zašto dolazi do toga da školjka proizvodi biser?
“Kako i zašto dolazi do toga da školjka proizvodi biser? Kao prvo, to je zrno pijeska koje je prodrlo u školjku i predstavlja teškoću za nju, nervira je.
– Ah – kaže ona sebi – kako se osloboditi ovoga? Grebe me, nagriza me. Što ću raditi?
I evo je gdje se sabira, meditira… do dana kada shvati da se neće moći nikada osloboditi tog zrna pijeska, već da ga može obraditi na takav način da ono postane glatko, sjajno i oblo. I kada joj to uspije, ona je sretna.
– Ah, savladala sam jednu teškoću! – kaže sebi.
Tisućama godina, biserna školjka naučava čovječanstvo, ali ljudi nisu shvatili lekciju.
Koja je to lekcija? Da, ako uspijemo obaviti naše teškoće i sve što nas nervira u svjetlu, prozračnu i blagu materiju, imat ćemo neprocjenjivo bogatstvo. Zato već od danas, umjesto da se žalite i nervirate u sebi ne poduzimajući ništa, potrudite se proizvesti tu izuzetnu i specijalnu materiju kojom ćete obaviti svoje teškoće.“
|
Tajna posebnih ključeva
“Jučer ste uspjeli riješiti neki problem, ali evo danas je pred vama novi: vi nikako ne možete upotrijebiti jučerašnje rješenje.
Ne možete sva vrata otvarati istim ključem. Isto tako i u psihičkom životu postoje različiti ključevi za različita vrata. Ako uvijek želimo upotrebiti isti ključ, ostat ćemo pred zatvorenim vratima.
Tri suštinska ključa su ljubav, mudrost i istina. Ljubav koja otvara srce, mudrost koja otvara razum i istina koja otvara volju. Kada treba riješiti neki problem, pokušajte sa različitim ključevima. Ako prvi ne otvori vrata, drugi hoće…“
|
|
