< kolovoz, 2011 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Srpanj 2012 (7)
Lipanj 2012 (28)
Svibanj 2012 (39)
Travanj 2012 (10)
Ožujak 2012 (13)
Veljača 2012 (22)
Siječanj 2012 (46)
Prosinac 2011 (44)
Studeni 2011 (105)
Listopad 2011 (67)
Rujan 2011 (57)
Kolovoz 2011 (10)
Srpanj 2011 (98)
Lipanj 2011 (57)
Svibanj 2011 (235)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga Poučne priče

poučne misli,pričice i slično

Linkovi

30.08.2011., utorak

BRODOLOMAC



Jedan bogati Atenjanin krenuo je s drugima na putovanje morem. Kad je naišlo jako nevrijeme i brod potonuo, svi su se pokušali spasiti plivanjem. Ali Atenjanin, koji je u svakoj prilici zazivao Atenu, i sada joj je obećavao svašta ako ga spasi. Jedan stradalnik koji je plivao u blizini reče mu: ''Možeš se moliti Ateni, ali moraš i plivati!

RODITELJIMA S LJUBAVLJU!



Djeca koju stalno kritikuju nauče da osuđuju.
Djeca koja stalno osjećaju neprijateljstvo nauče da se biju.
Djeca koja stalno osjećaju strah nauče da se plaše.
Djeca koja stalno osjećaju sažaljenje nauče da osjećaju samosažaljenje.
Djeca koja stalno nailaze na podsmijeh nauče da budu stidljiva.
Djeca koja stalno osjećaju ljubomoru nauče šta je zavist.
Djeca koja stalno osjećaju sram stiču osjećaj krivice.
Djeca koja su okružena trpeljivošću nauče da budu strpljiva.
Djeca koja stalno dobijaju podstrek stiču samopouzdanje.
Djeca koja stalno doživljavaju pohvalu umiju da poštuju.
Djeca koja stalno doživljavaju odobravanje nauče da vole sebe.
Djeca koja stalno osjećaju da su prihvaćena nauče da otkrivaju ljubav u svemu.
Djeca kojoj se stalno odaje priznanje umiju da pronađu cilj.
Djeca koja vide da se sve dijeli znaju da budu darežljiva.
Djeca koju stalno okružuju poštenje i pravednost nauče šta je pravda.
Djeca koja stalno osjećaju sigurnost stiču povjerenje u sebe.
Djeca koja stalno osjećaju prijateljstvo shvataju da je svijet lijepo mjesto u kome žive.

Djeca koja stalno osjećaju spokojstvo stiču duševni mir.

Šta vaša djeca stalno doživljavaju?

Muve i pčele

Iz iskustva znam da su ljudi podijeljeni u dvije kategorije. Treća kategorija ne postoji. Ljudi pripadaju ili jednoj, ili drugoj kategoriji. Prvi podsjećaju na muvu. Glavna osobina muve je da nju privlači nečistoća. Kada se, na primjer, muva nađe u bašti punoj cvijeća prekrasnog mirisa, ona ga neće ni primjetiti, a zaustaviće se na nekoj nečistoći koju nađe na zemlji. Počeće da kruži unaokolo i osjetiće se sasvim lagodno u smradu. Kada bi muva mogla da govori, i kad biste vi od nje zatražili da vam pokaže ružu u bašti, odgovorila bi vam: „Ja uopšte ne znam kako ruža izgleda. Znam samo gdje da nađem đubre, wc i blato.” Postoje ljudi koji podsjećaju na muvu. Ljudi koji pripadaju ovoj kategoriji navikli su da misle negativno i u životu uvijek traže loše strane, nipodaštavajući i odbijajući prisustvo dobra.

Druga kategorija su oni što podsjećaju na pčelu, čija je glavna osobina da uvijek traga za nečim slatkim i prijatnim da bi na njega sletjela. Kada bi se pčela našla u sobi punoj nečistoće, sa komadićem bonbone u uglu, ona bi zanemarila svu nečistoću i sletjela bi na bonbonu. Kada biste od pčele zatražili da vam pokaže gdje se nalazi baštensko đubre, odgovorila bi: ”Ne znam. Mogu ti reći samo gdje da nađeš cvijeće, slast, med i šećer.„ Ona zna samo za dobre stvari u životu, dok su joj one rđave nepoznate. To je druga kategorija ljudi koja ima pozitivne misli i vidi samo dobru stranu stvari. Oni se uvijek trude da prikriju zlo kako bi zaštitili bližnje, a ljudi prve kategorije se trude da izlože zlo i da ga iznesu na površinu.

Kada neko dođe kod mene i počne da optužuje druge ljude, dovede me u tešku situaciju. I ja im uvijek navedem ovaj primjer. Kažem im da odluče kojoj kategoriji žele da pripadaju, kako bi mogli da nađu ljude iste vrste i da se sa njima druže.

29.08.2011., ponedjeljak

Poklonite svoju ljubav



“Budi ljubavi dostojan ako želiš da budeš ljubljen.” Johann Wolfgang Von Goethe

Ljubav nema nikakve veze sa ponašanjem ljudi oko tebe. Ljubav nije odgovor na određene pozitivne situacije. Vi se rađate s ljubavlju – ljubav je sama tvar od koje ste sačinjeni.Vi možete je poklanjate bezuslovno. Naravno, kada je dajete, ona vam se vraća. Vraća vam se deset puta više. Ali suštinska ideja nije koliko primate, već koliko dajete.

Svijet je danas prepun mržne, a sa toliko ljubavi koju ima da pokloni. To je zato što svi prvo žele da dobiju ljubav, prije nego počnu davati svoju, a ako svako želi prvo da dobije, ko će onda prvi dati?

I zapamtite, ljubav je živa jedino onda kada je dajete. Ako je ne dajete, ona se polako suši, umrtvljuje, postaje „mrtvi teret“. Ona onda postaje mržnja – preokreće se u svoju suprotnost. Postaje strah, postaje ljubomora, postaje posesivnost. Ako vašu ljubav čuvate samo za sebe, onda se ona pretvara u hiljadu čudovišta koja vas vrebaju. A kada se to jednom desi, cijelo vaše biće osjeti negativne emocije, jer to je životni začarani krug. . Kako dajete, tako vam se vraća.

Ako nikome ne poklanjate ljubav – tako se ljubav upropasti. Postaje zatrovana i otrovna, suši se. A onda, ako je takvu date, dajete nasilje, mržnju i ljutnju. Od takve ljubavi postoji opasnost da vas hiljadu čudovišta konačno uhvati u klopku i zatvore u svoj kavez. Postat ćete njihov rob, puni mržnje i negativne energije. Postat ćete rob vlastite ljubavi.

Zato poklanjajte ljubav bezuslovno. To prvi korak prema boljoj budućnosti. Možete primiti ljubav, samo ako volite!

26.08.2011., petak

NISU DOVOLJNE SAMO RIJEČI




Jedan mladić je otišao kod svog duhovnog učitelja i rekao mu: “Učitelju, ti si me savjetovao da stalno ponavljam u mislima frazu, ‘Ja želim radost u svome životu!’ Tu rečenicu izgovaram svaki dan mnogo puta, a radosti u mome životu niti je bilo, niti je ima. Ja sam i dalje jednako usamljen kao što sam i prije bio. I šta sada da radim?”

Mudri učitelj je tiho položio ispred mladića predmete koji su mu prvi dopali ruke – kašiku, čašu i svijeću – i upitao ga:
- “Reci mi, šta bi želio da imaš od ovih predmeta?”
- “Kašiku” – odvrati mladić.
- “Izgovori to sada pet puta.” – zatražio je starac.
- “Ja hoću kašiku. Ja hoću kašiku…” – ponovi učenik pet puta.
- “Eto, vidiš li”, reče mu učitelj, “možeš ponavljati i pet miliona puta na dan da hoćeš kašiku, ali je nećeš imati. Treba da pružiš ruku i da je uzmeš! Same riječi nisu dovoljne, treba nešto i da uradiš.”

20.08.2011., subota

A GDJE TI JE OSMIJEH? – Savremena priča za ozbiljne ljude



Visoko negdje u planinama nalazilo se jedno udaljeno gluvo selo. Gluvo, ne zato što su stanovnici tog sela bili zaista gluvi, već zato što su bili gluvi za ostatak svijeta.

Ljudi u tom selu živjeli su kao jedinstvena porodica. Mladi su poštovali starije, muževi su cijenili supruge.

U njihovom govoru nisu postojale riječi kao: uvreda, vlasništvo, mržnja, tuga, sujeta, bol, pohlepa, zavist, licemjerje…zato što u njihovim životima nije postojalo ništa što bi se moglo nazvati tim riječima. Stanovnici tog sela rađali su se sa osmijehom, i od prvog do posljednjeg dana njihovih života, sa usana im nije silazio taj široki osmijeh.

Muževi su im bili muževni, a žene – ženstvene. Djeca su pomagala odraslima u domaćinstvu, igrali se i zabavljali, verali se visoko po drveću, brali gorke plodove, plivali u planinskom potoku. Odrasli su ih učili jeziku ptica, životinja i biljaka, tako da su djeca naučila jako mnogo od njih. I skoro svi zakoni prirode bili su im poznati.

I stari i mladi, živjeli su u harmoniji sa Prirodom. Naveče bi se svi okupili oko vatre i slali svoje osmijehe zvijezdama. Svako bi izabrao svoju zvijezdu na nebu i pričao sa njom. Od zvijezda su naučili o zakonima Svemira i o životima u drugim svjetovima. I tako je to bilo kod njih od kad su znali za sebe.

Jednog dana u selu se pojavi neki strani čovjek i reče:
- Ja sam učitelj.

Svi se ljudi obradovaše pridošlici. I nemalo zatim, povjeriše mu svoju djecu sa nadom da će im djeca naučiti važnije zakone od onih koje su do tada naučili od Prirode i Svemira.

Učitelj je započeo sa svojim učenjem. No kako je vrijeme teklo, svi su počeli primjećivati kako su se djeca počela polako mijenjati, kao da su bila zamijenjena sa nekom drugom djecom. Postala su u početku razdražljiva, a nakon toga se među njima pojavila i zloba, sve su se češće svađala međusobno i uzimala stvari jedni od drugih. Naučili su se ismijavanju, lažnim i lukavim osmijesima. Sa njihovih lica kao da su bili izbrisani prijašnji osmijesi, na koje su svi u selu bili navikli.

Ljudi nisu znali da li je to dobro, jer sama riječ ‘loše’ nije ni postojala kod njih. Imali su povjerenja u učitelja i iskreno su vjerovali da su to nova znanja i umijeća koja im je učitelj donio iz drugog dijela svijeta.

Prošlo je nekoliko godina. Djeca su narasla, a život u tom dalekom, planinskom selu, sasvim se promijenio. Ljudi su zauzeli zemlju, ogradili je i nazvali je svojim vlasništvom. Postali su nepovjerljivi i predostrožni jedni prema drugima. Zaboravili su za jezik ptica, životinja i biljaka. Svako od njih izgubio je svoju zvijezdu na nebu.

Pored toga u njihovim domovima su se pojavili televizori, kompjuteri, mobilni telefoni, iznikle auto-garaže. Ljudi su izgubili svoje široke osmijehe, ali su zato zadobili cinične kikote.

A učitelj, koji još uvijek nije naučio da se smije, posmatrao je sve to sa ponosom i pomislio: U ZABAČENOM PLANINSKOM SELU NAJZAD SAM USPIO DA PRIKLJUČIM OVE DIVLJAKE MODERNOJ CIVILIZACIJI

18.08.2011., četvrtak

DVIJE LOŠE CIGLE



Kad smo podizali naš manastir u Australiji nismo imali para da unajmimo zidara, pa sam morao da naučim da zidam. I tako, kad sam završio svoj prvi zid, pažljivo ređajući cigle jednu na drugu, odjednom ugledah — o ne! — da sam zabrljao kod dvije.
Sve cigle stajale su u savršenoj liniji, ali dvije sam iskrivio. Izgledale su grozno. Čitav… su zid kvarile. Katastrofa!

Jako sam se zbog toga nervirao i mrzio svakoga ko bi prokomentarisao taj zid. Onda sam jednoga dana prolazio sa posjetiocem i on zastade i pogleda onaj zid.

“Baš je lijep ovaj zid”, reče nehajno.

“Gospodine”, odvratih mu iznenađen. “Jeste li možda zaboravili naočare u kolima?”

Ono što je on odgovorio potpuno je promijenilo moje gledanje na taj zid, na mene samoga i na mnoge druge dijelove mog života.

Rekao je: “Da, ja vidim te dvije krive cigle. Ali isto tako vidim i onih 998 ravnih.”

**

Koliko mnogo ljudi okonča vezu ili se razvedu zato što su u svojim partnerima u stanju da vide samo one ‘dvije loše cigle’?
Koliko nas postanemo depresivni ili možda pomislimo i na samoubistvo samo zato što u drugima vidimo jedino te ‘dvije loše cigle’?
Vidimo samo greške, mislimo da samo one postoje i hoćemo da ih uklonimo. I tako ponekad, nažalost, uništimo i ‘baš lijep zid’.
Svi mi imamo dvije loše cigle, ali je savršenih cigala u nama mnogo, mnogo više, neuporedivo više nego grešaka.

PA VIDIO SAM SVOJIM OČIMA




Jedan je čovjek izgubio sjekiru na koju je posebno bio naviknut. Odmah je posumnjao da mu je sjekiru ukrao susjedov sin.
Pod tim dojmom nekoliko je dana pratio mladića i sve više se uvjeravao – jedino mu je on mogao ukrasti voljenu sjekiru. Ovako je zaključivao:
Njegov način hodanja, izgled, govor, kretnje, upravo sve ga odaje da je lopov. O tome nema sumnje.
Čisteći slučajno jarak gdje je bio gnoj, pronađe nestalu sjekiru.
Odonda iznova počne promatrati susjedova sina, koji se vladao normalno kao i uvijek. Tada prizna samomu sebi:
Njegov način hodanja, izgled, govor, kretnje, upravo sve ga odaje da je pošten i plemenit čovjek.

Lao Tse

Nije li ovo jedna od sličnih situacija u kojoj se nalazimo svaki dan? Naša mišljenja o drugima...

09.08.2011., utorak

ZADRŽITE VILICU




Jednoj mladoj sestri dijagnosticirana je teška bolest i rečeno joj je da joj je ostalo samo još samo 3 mjeseca života. Budući da je odlučila "srediti" svoje stvari prije smrti, pozvala je starješinu kako bi ga upoznala s nekim detaljima vezanim uz njenu posljednju želju.
rekla mu je koje bi pjesme voljela da se pjevaju an njenom pogrebu, koje bi biblijske retke željela da govornik naglasi te u kojo odjeći želi biti pokopana. Sve je bilo dogovoreno i starješina se spremao otići. Tada se mlada sestra sjetila nečeg što joj je bilo jako važno.

"Ima još jedna stvar", rekla je uzbuđeno.
"Što je to?" upitao je starješina.
"Ovo je jako važno", nastavila je mlada sestra. "Želim biti pokopana s vilicom u svojoj desnoj ruci."

Starješina je gledao u mladu sestru, ne znajući što da kaže.
"To te iznenadilo, zar ne?" upitala je mlada setra.
" Pa, da budem iskren, zbunjen sam ovim zahtjevom", odgovorio je starješina.
Mlada sestra mu je objasnila:
"Moja baka ispričala mi je tu istu priču i otada sam je ja uvijek pričala drugima.
Pokušavala sam prenijeti tu istu poruku osobama koje volim i koji trebaju ohrabrenje. U svim ovim godinama otkako posječujem krščanska druženja i radujem se pozivu na obroke, sječam se kako mi je nakon što bi se sa stola maknulo glavno posuđe, uvijek netko znao šapnuti: "ZADRŽI VILICU." To mi je bio omiljeni dio druženja jer sam znala da dolazi nešto bolje ... nešto poput ukusne torte ili slasnog kolača. nešto prekrasno i hranjivo.
Zato bih voljela da se ljudi, kad me u lijesu vide s vilicom u desnoj ruci, pitaju: "Što znači ova vilica?" Time ću im poručiti: zadržite svoje vilice. Najbolje tek slijedi!"

Oči starješine ispunile su se suzama radosnicama kad ju je zagrlio na odlasku. znao je da je to možda posljednji put da je vidi živu u ovom sustavu stvari. No ujedno je je znao da je njena slika novog svijeta jasnija od njegove. Imala je jasniju i čvršču sliku novog svijeta nego mnogi puno staiji ili iskusnijji od nje. Ona je ZNALA da slijedi nešto bolje.

Kad su ljudi prolazili pored lijesa te mlade sestre, vidjeli su je odjevenu u lijepu haljinu i s vilicom u desnoj ruci. uvijek iznova starješina je čuo pitanje: "Što znači ova vilica?"

I uvijek iznova, starješina se nasmiješio. Tokom pogrebnog govora ispričao je prisutnima o razgovoru koji je vodio sa sestrom neposredno prije njene smrti. Također im je objasnio što ta vilica znači. Starješina je prisutnima rekao kako ne može prestati razmišljati o vilici, a uvjeren je da neće moći prestati ni oni. Bio je u pravu.

Zato sljedeći put kad posegneš za vilicom, sjeti se da najbolje tek slijedi.


avgust 2011-od Koka


Kako da zaboravim maglovite dane

kad su mi donijeli suncane

Kako da zaboravim poraze

kad su me doveli do pobjede.

Kako da zaboravim probleme

kad sam iz njih nesto naucila.

Kako da zaboravim samocu

kad me naucila ljubavi i donijela mi prijatelje.

Znas, zadala sam si cilj:

AKO ZELIS MOGU TE NAUCITI SANJATI!