27.03.2012., utorak

RIBOLOVAČKA PRIČA Dva su čoveka otišla na pecanje. Jedan je bio iskusan ribolovac, a drugi nije. Svaki put kada bi iskusni ribolovac uhvatio veliku ribu, stavljao bi je u veliku kutiju sa ledom da bi je održao svežom. Kad god bi, međutim, neiskusni ribolovac uhvatio veliku ribu, on bi je vraćao nazad u vodu. Iskusni ribolovac je posmatrao taj ritual celi dan i na kraju dana, umoran od gledanja kako neiskusni ribolovac baca velike ribe nazad u vodu, upita ga:”Zašto stalno vraćaš nazad u vodu sve te velike ribe koje upecaš?” Neiskusni ribolovac odgovori:”Zato što imam mali tiganj.” *** Ponekad smo i mi sami kao taj neiskusni ribar, odbacujemo naše velike planove, velike snove, velike poslove i velike prilike koje su nam date u životu. A samo zato što je naš tiganj premali za našu ribu tj. zato što je naša vera premalena za naše probleme.

- 17:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.03.2012., nedjelja

od Nane 25.3.2012 U životu sam imao mnogo pobeda i mnogo uspeha, i kad se okrenem njima, shvatim da mi je svaki od njih manje radosti doneo, nego svaki onaj trenutak, kada bih se životno potpuno neuspešan i poražen, vraćao kući da pokupim moju vučicu Teu i da šetamo, onako bez nekog cilja, čisto srećni i zadovoljni što smo tu, jedno za drugo. Ja sam čuvao njen život od užasnog sveta u kojem živimo, a ona je čuvala moj život, od mene samog. Čovek se lako navikne na sreću, pa ni sreća više ona “sreća” ne bude, ona sreća, što je bila kad smo je prvi put osetili, ali se isto tako navikne i na nesreću, pa nauči kroz sive oblake, da hvata zrake sunca i da uživa u njima kao što nikad nije umeo da uživa u sunčanim danima nekog dobrog odmora na peščanoj plaži. Tako čovek nauči najvažniju lekciju o sreći – da je sreća stvar perspektive, a ne okolnosti. Nauči da u svakom životu u svakom trenutku stvari ima stvari kojima se može radovati i stvari zbog kojih može tugovati, i čovek sam bira da li će uživati u sreći ili se daviti u sopstvenoj tuzi. Jasno, nekad čovek ne može birati. One noći, dvadeset minuta posle ponoći 18. marta, pre dve godine umrla je Tea, tu, baš ovde gde sada sedim i pišem ti ove reči, meni na rukama. Tada sam končno ostao sam na celom svetu, jer sam se svega drugog već ranije odrekao. Eto, ako ti nešto znači prošlo je više od dve i po godine, a ja još ni jednom nisam išao onom stranom ulice kojom smo ona i ja šetali. Čak ni ne gledam na tu stranu. Čak mi nije lako ni da napišem ovo. Obećao sam sebi, da ću jednom uspeti da sve to prebolim, i da ću ti onda napisati celu tu priču, o meni, o svom životnom padu, o razlazu sa svojom porodicom, razočarenjem u ljude, ljudske vrednosti i smisao, zvezde i o tim beskranijm šetnjama sa nekim starim vučjakom, vučicom koju sam našao bolesnu i povređenu i nazvao je Tea. Koja je sačuvala moj život od mene samog. Ali to vreme još nije došlo. Iako se više slabo sećam bilo čega iz tog perioda, kad kažem ili napišem ime “Tea”, kao da se i meni samom, otvore neka vrata koja me vrate u tu martovsku noć, pa vidim sebe kao dečaka, kako ležim, glavom naslonjen na svog vučjaka i plačem. Tada sam naučio da, ako si živ, onda moraš da se boriš dalje. Uspešan ili ne, moraš da se boriš, dok si živ. To ne znači da u toj borbi nema predaha, osvrtanja, tuge i stajanja, ali čak i kad si na dnu, na kakvom niko nikad nije bio, a još dišeš, znači da moraš da se boriš. Nemoj da misliš da sam skrenuo dnevniče, pa kao kakav ludak ne razumem da postoje veće patnje, veće stvari u životu, rekoh ti jednom, izgubio sam najboljeg prijatelja u saobraćajnoj nesreći u noći mog 22. rođendana, pa opet, iako se ceo svet moje mladosti tog jutra srušio, iako sam odrastao čitav život u nekoliko sati, iako ni to nikad nisam preboleo, nisam osetio takvu tugu i samoću kao kad mi je umro pas. Valjda zato što sam iza tog psa konačno ostao sam sa sobom. A to je najteže u životu, da staneš sam pred sobom da pogledaš, na sebe, i u sebe, i razumeš ko si, i gde si. Tako sam naučio da svaka tuga koju sam u životu osetio je bila tuga nad samim sobom. Tako sam naučio da svaku radost koju sam osetio je bila radost zbog samog sebe, bilo da sam sebično ugađao svojim porocima, bilo da sam na rukama nosio povređenog, krvavog psa lutalicu, kod najbližeg veterinara, da bih mu bez odobrenja spasao život. I još sam naučio da ko ne ume da tuguje, ne ume da se raduje, i da je svet tako veliki, da kad bismo skupili sve naše novce, i titule i zvanja koje sebi dodeljujemo, i sve sujete i važnosti, pa čak i suze i osmehe, ne bismo mu ni dugme na kaputu mogli time prišiti. Eto, tako smo mali, i tako smo malo važni, ali pošto znam da sve novce koje sam zaradio, sve titule i zvanja koja sam imao, pa čak i suze i osmehe koje sam razvukao, ne bih ni za dugme mojoj Tei skupio. I na kraju, mada to još nisam naučio, ali sve mi kaže da tako jeste, onog trenutka kad prestanem da se borim, a to je onaj trenutak kad prestanem da dišem, tog trenutka će ona stajati pored mene, i opet ćemo ići onom, našom stranom ulice. Čovek bez vere je hedonistička isprazna ljuštura, a meni je Tea pomogla da ponovo nađem veru, ne veru u svetlost i Boga, nego u tu šetnju sa njom, do kraja vremena i sveta, eto, zbog toga se dalje borim, čistije i poštenije nego ikad pre, jer konačno nemam šta da izgubim, kako god da se završi, pobeđujem.

- 21:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.03.2012., subota

SAOSEĆANJE Saosećanje nije kad snob ode u sirotinjsku četvrt grada. Svako može da umiri svoju savest povremenim pletenjem za hendikepirane. Da li ste ikada zaista zavirli u slomljeno srce prijatelja, osetili vapaj duše tog spremišta emocionalne agonije; toliko da je on postao vaš gotovo koliko i vašeg neutešnog bližnjega; a onda, seli s njim da nečujno jecate? Ovo je početak saosećanja.

- 20:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.03.2012., ponedjeljak

od Snježe 18.3.2012 Ako si umoran i put pred tobom čini se dugačak i beskrajan, primijetiš li da si pogriješio i krenuo krivim putem ...ne očajavaj, ne dopusti da te ponesu dani i vrijeme... Započni opet! ... Ako ti se život odjednom pokaže u nekom novom čudnom, neobičnom i neočekivanom svjetlu, ako te razočaraju stvari, ljudi i događaji ...ne trudi se i ne pokušavaj shvatiti zašto i koji su razlozi... Započni opet! Ako znaš što znači ljubiti, biti ljubljen i nekome biti jedinstven, ali si ipak spoznao skučenost i siromaštvo svojih granica ...nikad ne ostavljaj ništa napola dovršeno... Započni opet! Ako te drugi ponekad prijekorno i začuđeno gledaju, ako su nečim razočarani ili čak srditi ...ne buni se i ne pitaj ništa... Započni opet! Jer i stablo opet pupa, zeleni i lista zaboravljajući zimu, grana voćke ne pitajući zašto, opet cvjeta, ptica opet svija svoje gnijezdo ne misleći na jesen, jer život je nada i uvijek započinje iznova.

- 22:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

od Snježe 19.3.2012 Nikada se ne suočavaj sa nevoljom polovično... Nervoza je rđa života; kada dodaš sutrašnji teret na današnji, njihova težina postaje nepodnošljiva... Izbegavaj klupu za oplakivanje i zahvaljuj se, umesto toga, za svoje poraze... Ne bi ih dobio da ti nisu bili potrebni... Uvek uči od drugih... ... Onaj koji uči od sebe ima budalu za nastavnika... Budi oprezan... Ne preopterećuj svoju savest... Upravljaj svojim životom kao da ga provodiš u areni punoj glodara... Izbegavaj preterivanje... Ako primetiš nešto u sebi što te ispunjava ponosom, pogledaj bolje i naći ćeš više nego što je potrebno da se postidiš... Budi mudar... Shvati da nisu svi ljudi stvoreni jednaki, jer nema jednakosti u prirodi, pa ipak, nijedan čovek nije rođen sa kojim nije rođeno i njegovo stvaralaštvo... Radi svakog dana kao da ti je prvi, ali ipak nežno postupaj sa životima koje dodiruješ, kao da će se svi završiti u ponoć... Voli svakoga, čak i one koji te odbijaju, jer mržnja je luksuz koji ne možeš sebi da priuštiš... Potraži one kojima je potrebna pomoć... Nauči da onaj koji pruža iz jedne ruke, uvek dobija u obe... Budi dobrog raspoloženja... Iznad svega, zapamti da je vrlo malo potrebno da bi se stvorio srećan život... I smej se, što više.

- 22:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.03.2012., subota

Jedan mališan koji je posjetio svog djeda našao je kornjaču i počeo ju promatrati i diviti joj se. Istoč časa kornjača se uvuče u svoj oklop i dječak je uzaludno pokušavao da je štapićem izmami van. Djed je sve to promatrao i spriječio da da dalje muči životinju. TO je pogrešno - kaže djed. Dođi pokazat ću ti kako se to radi. i ponese kornjaču u kuću te je stavi na peć da se ugrije. Za nekoliko minuta kornjača se ugrijala, ispruži glavu i noge van te počne hodati prema dječaku. Kaže djed: Ne pokušavaj nikada nekoga prisiljavati na nešto. Samo nastoj ugrijati drugog svojom DOBROTOM i on će ti puno lakše postati - dobar prijatelj.

- 16:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.03.2012., srijeda

Hrabra djevojčica Njeno ime je Nikki. Stanuje u mojoj ulici. Ta mlada dama godinama mi je bila nadahnuće. Njena me je priča ganula i, kada mi loše krene, uvijek se prisjetim njene hrabrosti. Sve je počelo ljekarskim nalazom dok je još bila u sedmom razredu osnovne škole. Obistinilo se sve ono čega se njena porodica najviše bojala. Dijagnoza je bila leukemija. Sledeći mjeseci prolazili su u odlascima u bolnicu. Hiljadu su je puta pregledali, pipkali i bockali. A zatim je na red došla i hemoterapija. Zajedno s njom i mogućnošću da joj hemoterapija spasi život, mlada je devojčica oćelavila. Gubitak kose u sedmom razredu grozna je stvar. A više nije rasla. Porodica se zabrinula. U ljeto prije početka osmog razreda kupila je sebi periku. Bila je neudobna, svrbjela je, ali ju je ona ipak nosila. Bila je omiljena među učenicima. Bila je glavna plesačica u navijačkoj ekipi i mlađe devojčice uvek su se okupljale oko nje. No, činilo se da se sve mijenja. Ona je izgledala čudno, a znate kakva su djeca. Pretpostavljam kao i svi mi ostali. Ponekad se podsmehujemo i činimo ono što znamo da će jako povrijediti nekoga drugoga. Perika joj je vrlo često u prve dvije nedelje škole skinuta s glave. Ona bi zastala, sagnula se drhteći od straha i stida, vratila periku na glavu, obrisala suze i otišla u učionicu uvijek se pitajući zašto niko nije stao u njenu obranu. I to je trajalo dvije očajne i paklene nedelje. Kazala je roditeljima da tako više ne može izdržati. Odgovorili su: “Možeš ostati kod kuće, ako želiš.” Ako vam, naime, dijete umire u osmom razredu, onda nije važno hoće li ga i završiti i krenuti u sledeći. Bitna je jedino njena sreća i duševni mir. Nikki mi je kazala da gubitak kose nije ništa. Govorila je: “To mogu podnijeti.” Čak je rekla da je ni gubitak života ne zabrinjava. “I to mogu podnijeti”, govorila bi, “No, znaš li kako je izgubiti prijatelje? Hodati hodnikom i gledati ih kako se zbog tebe razdvajaju poput Crvenog mora, ući u školsku trpezariju kada se poslužuje pizza, naše omiljeno jelo, i gledati ih kako ustaju od stola ostavljajući napola pune tanjire? Kažu ti da nisu gladni, ali ti znaš da odlaze zbog tebe. Znaš li kako je to kada niko s tobom ne želi da sjedi na času, a ormarići lievo i desno od tvoga su ispražnjeni? Knjige ostavljaju u nekim drugim ormarićima, samo da im se ne dogodi da moraju stati pored djevojčice s perikom, one koja ima neku čudnu bolest. A nije čak ni zarazna. Ne mogu je dobiti od mene. Zar ne shvataju da su mi najpotrebniji moji prijatelji?” “Da, da”, pričala bi, “gubitak života nije ništa jer zbog vjere u Boga znaš gdje ćeš provesti vječnost. Gubitak kose takođe nije ništa, ali porazan je gubitak svih prijatelja.” Namjeravala je da i dalje izostaje iz škole, ali tog se vikenda nešto dogodilo. Čula je priče o dvojici dječaka, jedan je išao u šesti, a drugi u sedmi razred. Onaj iz sedmog je bio iz Arkansasa i, iako to nije bilo popularno, u školu je ponio knjigu Novoga zavjeta. Tamo su mu prišla trojica dječaka, zgrabila mu Bibliju iz ruku i kazala: “Mlakonjo jedan! Religija je za mlakonje. Molitva je za mlakonje. Da više nikada nisi donio tu Bibliju sa sobom!” Dječak je uljudno pružio Bibliju onom najvišem dečaku i rekao: “Evo ti je, saznaj imaš li dovoljno hrabrosti da je nosiš samo jedan dan po školi.” Kažu da je od tog trenutka stekao tri nova prijatelja. Sledeća priča koja je nadahnula Nikki bila je ona o dečaku iz šestoga razreda, Jimmyju Masterdinu. On je bio ljubomoran na Kaliforniju jer je imala državnu parolu: “Eureka!” Ohio nije imao nikakvu. Zato je smislio šest riječi od životnog značaja. Sam je prikupio dovoljan broj potpisa i odnio ih u Senat. Danas, i to samo zbog hrabroga, maloga šestaka, službena parola države Ohio glasi: “Uz Boga je sve ostvarivo.” S ponovo probuđenom hrabrošću i nadahnućem, idućega je ponedjeljka Nikki stavila periku na glavu. Obukla se najlepše što je mogla. Mami i tati je kazala: “Danas ću ići u školu. Moram nešto učiniti. Postoji nešto što moram saznati.” Roditelji nisu znali na šta je mislila i bili su zabrinuti, ali su je svejedno odvezli u školu. Svakoga bi ih dana, prije no što je izlazila iz auta, Nikki zagrlila i poljubila. Nikada nije propuštala da to učini, iako su joj se mnoga djeca podsmijevala i rugala. Danas je bilo drugačije. Zagrlila ih je, poljubila, no kada je izišla iz auta, smireno se okrenula i kazala: “Mama, tata, znate li šta ću danas učiniti?” Oči su joj se punile suzama, no bile su to suze radosnice i suze snage. Uzvratili su: “Šta, dijete?” Odgovorila je: “Danas ću saznati ko je moj najbolji prijatelj. Danas ću saznati ko su zaista moji prijatelji.” U tom trenutku je skinula periku s glave i stavila je na zadnje sjedište auta. Dodala je: “Ili će me prihvatiti onakvu kakva jesam, ili me uopšte neće prihvatiti. Nemam više vremena za čekanje. Moram danas saznati ko su oni.” Krenula je, napravila dva koraka, okrenula se i rekla: “Molite se za mene.” “Već se molimo, dušo”, uzvratili su. Hodajući prema grupi od šestotinjak djece, čula je kako njen otac govori: “To je moja ćerka!” Tog dana se dogodilo čudo. Prepešačila je igralište, ušla u školu, a da niko nije rekao ili učinio ništa ružno. Niko se nije smijao malenoj, hrabroj devojčici. Nikki je naučila hiljade ljudi da je biti svoj, koristiti Bogom dani dar i boriti se za ono što je ispravno, bez obzira na trenutnu nesigurnost, bol, strah i osude, jedini ispravan način življenja. Od tada je Nikki već završila i srednju školu. Brak koji nikada nije bio predviđen dogodio se nekoliko godina kasnije. Danas je Nikki ponosna majka jedne malene djevojčice nazvane po mojoj ćerki, Emily. Svaki put kada se suočim s nekom naočigled bezizlaznom situacijom, pomislim na Nikki i snaga mi se vrati. Bill Sanders

- 10:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Gluva žena Čovjek se zabrinuo shvativši da mu žena više ne čuje onako dobro kao prije. Pomisli da bi joj možda dobro došli slušni aparati. No nije znao kako joj to reći, a da se ona ne uvrijedi. Odluči pozvati njihovovog kućnog doktora i porazgovarati s njim na tu temu. Doktor mu objasni jednostavni test koji će primijeniti na ženi kako bi se ustanovilo o kakvom se gubitku sluha radi, i kakva je terapija potrebna. “Ovako ćeš učiniti”, rekao je doktor, “odmakni se od nje deset metara i obrati joj se tonom normalnog razgovora, da vidiš hoće li te čuti. Ako te ne čuje priđi joj dva metra bliže pa joj se opet obrati istim riječima. I sve joj se tako približavaj, po dva metra, dok ne dobiješ odgovor od nje.” Tu veče žena je bila u kuhinji spremajući večeru, a muž je bio u dnevnom boravku. ”Ok, sad sam otprilike deset metara udaljen od nje. Baš da vidim šta će se dogoditi”, pripremi se muž za testiranje. Normalnim tonom joj se obrati: ”Draga, što ima za večeru?” Nema odgovora! Približi se dva metra u pravcu kuhinje i ponovi opet normalnim tonom: ”Draga, što ima za večeru?” I dalje nema odgovora. Približi se još za dva metra i ponovi isto. Opet bez odgovora. Došao je već do vrata kuhinje… ”Draga, što ima za večeru?” Opet ništa. Dođe joj do iza leđa i opet ponovi: ”Draga, što ima za večeru?” “O Bože dragi, pa po peti put ti već govorim, piletina i krompir. Što je s tobom?!”

- 10:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Balon i igla(ne budimo ponosni...) Neki je mladi pravnik predivno uredio svoju kancelariju. Kao krunu svega postavio je luksuzni telefon na sto da bi djelovao otmeno. Došao je jedan klijent. Prvi klijent! Nije to bila mala stvar. Odmah je trebalo ostaviti utisak. Mladi je advokat klijenta, za početak, pustio da čeka oko pola sata. Da bi na njega napravio još veći utisak, kad je ovaj ušao, mladi advokat odglumi važan telefonski razgovor. “Moj dragi generalni direktore, mi ovime samo gubimo vrijeme… Da, ako stvarno hoćete… Ali ne ispod dvadeset hiljada eura… Odlično dakle, dogovoreno… Zbogom!”, spusti slušalicu. Klijent je izgledao yaista zbunjen. Gotovo zabezeknut, primjetio je mladi advokat. Uspio je ostaviti čak i bolji utisak nego što se nadao. Nasmješio se zadovoljno prema klijentu. “Što želite dragi gospodine?” “Ja… ja sam iz telekoma, došao sam vam priključiti telefon!

- 09:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Anatomija mržnje Svi nešto ili nekoga mrze, jer živimo u društvu koje mržnju toleriše pa čak i potpiruje. No mržnja izjeda iznutra i razara čovjekov potencijal. Ovdje otkrivamo kako se riješiti korozivne sile mržnje radi ostvarenja vlastite sreće i uspjeha. Kad govorimo o drugim ljudima govorimo u stvari o sebi Definicija: Mržnja je snažni osjećaj koji nagoni da se nekome želi ili činiti zlo, osjećaj krajnje odbojnosti prema kome ili čemu, bolesno stanje neprijateljstva. Blaži oblici su antipatija, prezir, odbojnost, gađenje i neki drugi. Oprečni su joj ljubav, praštanje, tolerancija… Mrzak je neko/nešto prema kojemu/čemu je usmjeren osjećaj mržnje. Drugim riječima: odbojan, odvratan, oduran, gadljiv. Što je mržnja znaju i vrapci na grani. Ovdje smo ne da otkrivamo toplu vodu, nego da pomognemo otkloniti mržnju iz tvog srca, kako bi se oslobođenjem od ovog negativnog osjećaja doslovno stvorili uslovi za ostvarenje trajne sreće i zadovoljstva u tvom životu. Otklanjanje mržnje će sigurno donijeti pozitivnu promjenu na tvoje zdravlje, ali i na finansije i na međuljudske i ljubavne odnose. “Danas, kada problematiku mržnje i njezine posljedice srećemo na svakom koraku, od škole, porodice , pa do šire društvene zajednice, kad je govor mržnje sve prisutniji i jači, očito je da vodi agresiji, nasilju, terorizmu, kojeg od mržnje dijeli samo jedan korak.” – Dr. Borben Uglešić (neuropsihijatar) U svakodnevnom životu smo često svjedoci užasnih izljeva netrpeljivosti prema drugačijem mišljenju, iskazima mržnje prema svima koji ne dijele naše stavove, razmišljanja, ukuse i naklonosti. Kako mržnja ne samo da ne rađa ništa dobro, nego stvara uglavnom probleme, od interesa svakog onog koji mrzi je da se riješi te napasti koja ga nesvjesno izjeda i ugrožava. Iz psihologije znamo da kad govorimo o drugim ljudima govorimo u stvari o sebi. Prema tome kad s mržnjom govorimo o drugima, to nešto kaže i o nama samima. Oni malo sofisticiraniji sagovornici znaju iza našeg izražavanja mržnje otkriti unutrašnjuu mrzovolju, koja nam ne služi na čast. To što mi nekoga ili neke mrzimo, drugima ne znači da bi objekt naše mržnje trebao biti i njihov. Ono što neki mrze drugi vole i obrnuto. Shakespeare je po tom pitanju napisao da: “Ako nekoga mrzi mnogo ljudi, to mora da je dobar čovjek.” Dakle, nemamo ništa od toga mrzeći druge i šireći svoju mržnju na druge. Ukupno, mržnja nam itekako škodi za zdravlje, ugled i sve ostalo. Zaključak je da ako nekoga ili nešto mrziš, pod svaku cijenu trebaš prestati mrziti ili barem širiti mržnju na druge, za svoje dobro, jer o tome zavisi tvoje zdravlje i blagostanje. Slijede dokazi i obrazloženja. Ako si kao većina ljudi, sigurno postoje neke stvari koje mrziš, a vrlo vjerovatno i neke ljude ne možeš podnijeti do te mjere da ih mrziš. Sigurno imaš jake argumente za svoju mržnju i najvjerojatnije si u pravu što ih mrziš. Ali, što imaš od toga? Prisjeti se nekoga koga mrziš. Budi iskren(a), kad sve zbrojiš i oduzmeš, da li ti tvoja mržnja čini kakvo dobro, da li ti pomaže postići tvoje životne ciljeve, da li doprinosi ostvarenju tvoga uspjeha i sreće? Teško da bi odgovor mogao biti “da”, a ako si kao neki od nas tvrdoglav(a), pomislićeš kakve to veze ima s ičim i pa što ako ti ne donosi sreću i uspjeh, jer isto tako ti ne donosi ni neuspjeh ni nesreću. E tu smo da te uvjerimo u suprotno. Ne zato jer nam je stalo do onih koje mrziš, nego zato što nam je stalo do tebe člana naše zajednice. “Ako nekog mrzimo, onda u njegovom liku mrzimo nešto što je usađeno u nama samima. Ono što nije u nama samima, to nas ne uznemirava.” - Hermann Hesse Uzroci mržnje Mržnja nije samo nešto što osjećamo. Ona je poremećaj/devijacija u umu, jer itekako remeti psihičko stanje. Jaku mržnju smatraju psihijatri patološkim fenomenom. Zašto neki ljudi mrze neke ljude, a drugi te iste vole ili ih barem ne mrze? Svi koji mrze, kao uzrok svoje mržnje okrivljuju spoljne uzroke, tj. objekt svoje mržnje. Međutim, te iste drugi ne mrze, a mnogi ih čak i vole. Zato nisu oni pravi uzrok. Pravi uzrok je neki unutrašnji sukob u onom koji mrzi. Ako ćemo iskreno, nešto u nama je što nas navodi na mržnju – neki naš stav. Jedan od uzroka je naša interpretacija koju stvaraju naše predrasude » Zatim su tu strah, ego, zavist, ljubomora, netolerancija, diskriminacija te nedostatak ljubavi ili razboritosti. Često smo izmanipulisani modelima ispiranja mozga da mrzimo neku osobu ili grupu. I tad zvisi o našoj ličnoj sposobnosti da to prozremo, umjesto da preziremo. Zašto ti neka grupa ljudi toliko smeta da ih mrziš, dok drugima ti isti nimalo ne smetaju? Recimo da mrziš Crnce ili ljude druge vjere ili političkog opredeljenja ili izaberi neku sebi mrsku grupu. Da li ih mrziš jer vidiš samo njihove slabosti, a ne i vrline? Da li je stvarno moguće da nemaju vrline? Da li misliš da bi i oni tebe trebali onda mrziti, jer ni ti nisi savršen(a)? Kaže se da ne smijemo suditi o knjizi po njenim koricama. Da li smijemo suditi o čovjeku po njegovoj vanjštini ili pripadnosti? Da li to što mrziš one koje ni ne poznaješ, one koji ti lično nisu ništa skrivili, da li su za to oni krivi ili ti? Na čemu se zasniva ova tvoja mržnja? Na nekom tvom stavu? Da li ti tvoj stav dopušta da vidiš i dobre strane onih koje mrziš ili ograničeno vidiš samo loše strane? Popiši uzroke svih svojih mržnji i vidi šta je pravi uzrok te da li ga je moguće ukloniti promjenom tvoga stava. Ako se odlučiš promijeniti neki svoj stav, da li bi time nestala tvoja mržnja? Pokušaj osim mana popisati i vrline koje objekt tvoje mržnje ima. Svako ima neke vrline, pa ako ih ne uviđaš problem je u tvome uglu gledanja, u tvojoj otvorenosti da spoznaš i ono dobro u ljudima, ne samo ono loše, zar ne? Ljudi će uvijek biti ovakvi i onakvi, često puta drugačiji od nas. Ta raznolikost je ono što čini svijet zanimljivijim. Život bi nam bio predosadan kad bismo svi bili isti i imali ista uvjerenja. Zato ne bismo trebali mrziti one koji su drugačiji. S takvima se ne moramo slagati, niti se s njima moramo družiti, a svakako ih ne moramo mrziti. Ako nas ne ugrožavaju, ne moramo ih se bojati a pogotovo ne mrziti. “Mrzeći druge mrzimo sebe.” - Talidari sigmund freud sigmund freud Cijena koju plaćamo za mržnju je otuđenje koje vodi u samoću i/ili agresivnost. Prava sreća ne dolazi kroz druge nego kroz našu sposobnost da se otvorimo, volimo i budemo u potpunosti slobodni (i od mržnje). Kad uspijemo postići da naša lična sreća ne zavisi o vanjskom svijetu, vanjski svijet je neće moći uništiti. Sigmund Freud definiše mržnju kao svojstvo ega koja želi uništiti izvor svoje nesreće. No međutim, kad ego shvati da pravi izvor vlastite nesreće nije u vanjskom svijetu nego u unutarašnjem, tada nema razloga za mržnju. Spoljni uzroci mogu podstaknuti samo nešto što već je, zato nisu izvor nego samo okidač. Nešto u nama nije kako treba pa nas zato neki ljudi ili neke stvari provociraju jer u nama bude nešto što ne možemo podnjeti. Mrzeći nekoga je pucanje u kurira (engl: shooting the messenger). “Mrziti ljude je isto što i spaliti svoj dom da bi se oslobodili od miševa” – Harry Emerson Fosdick Dubinski uzrok mržnje je ukorjenjen u psihi čovjeka koji mrzi, a ne u objektu mržnje. Onaj koji nalazi razloge za mržnju ne uspijeva pronaći razloge za ljubav. To je zato što je onima koji mrze lakše pronaći mane nego vrline. Kad bismo svi bili takvi i mrzili ove ili one, naš svijet bi bio…onakav kakav je sad. Umijeće ljubavi je ipak nadmoćnije od umijeća mržnje. Na svakom je od nas da se odluči kojim umijećem želi ovladati. Na kraju krajeva sve se svodi na odluku. Prema tome uzrok mržnje je u odluci. Zašto je važno osloboditi se mržnje Zarobljenici mržnje – bez obzira šta misliš da imaš pravo na mržnju, dokle god mrziš ti si zarobljenik, jer ti tvoja mržnja ne dozvoljava onu slobodu koju bi imao/la da ne mrziš. Posljedice mržnje Bez obzira na intenzitet, čim nosiš mržnju u sebi, ona ti svakako škodi – od toga da ti se psiho-fizička kondicija i imunitet time remete do toga da te mnogi zbog tvoje netolerancije najvjerojatnije izbjegavaju ili iza leđa ogovaraju, pa time gubiš prilike (bilo romantične, financijske ili neke druge prirode) koje bi imao/la da si s druge strane na glasu kao osoba puna ljubavi umjesto puna mržnje. Osim toga, mrzovoljni ljudi su ružniji nego inače, za razliku od onih koji s ljubavi gledaju na svijet. Mržnja stvara negativne vibracije u tvom organizmu koje manifestiraju razne poremećaje za koje najvjerojatnije nisi uopšte svjestan/svjesna. Često nismo svjesni da je upravo vibracija i energija prouzrokovana mržnjom odgovorna za nedaće koje nam se u životu događaju. Zanima te zašto ti neke stvari u životu ne idu od ruke? Moguće je da je mrska vibracija kojom zračiš magnet za mrska iskustva. Koliko smo samo puta ostali zapanjeni kad smo oboljeli od neke bolesti, ili kad smo postali umorni bez razloga, ili kad nismo mogli podnjeti uobičajeni stres? I svaki put se u čudu čudimo od kud sad to i zašto je baš nas to spopalo. Toliko toga ne razumijemo, jer ne razumijemo. Ne razumijemo neprekidivu vezu između naših misli & osjećaja i svega onog što nam se događa u životu, od zdravlja do finansija. Ne razumijemo jer je ta veza nevidljiva, al svejedno izrazito snažna. “Korov ne treba sijati. On sam proklija. Ali je treba iščupati, jer će inače ugroziti čitav usjev. Takva je i mržnja.” – Talidari Ako pratiš popularno-naučna izdanja zadnjih godina, sasvim sigurno su te preplavile obavještenja kvantnih fizičara i njihovih “ambasadora” koji pružaju više nego dovoljno naučnih i konkretnih dokaza o ovoj vezi naših misli i osjećaja s našom stvarnosti. Ono što je izvan nas, odraz je onoga što se skriva u nama. Prema tome, mržnja nije izdvojen slučaj. Nemoguće je da neko ko sije mržnju da žanje ljubav, isto kao što je nemoguće da neko ko sije korov žanje recimo jabuke. Možemo i dalje kriviti Boga, za naše nedaće i tako ostati i dalje u problemima, ili možemo uzeti sudbinu u svoje ruke tako da prigrlimo ova otkrića kvantnih fizičara i metafizičara i upotrijebimo ih za svoje dobro. U ovom slučaju, kad se radi o mržnji, to znači odbaciti svaku mržnju i naorružati se pozitivnim osjećajima i mislima. Kako “Mržnju bi trebalo proučavati i suzbijati kao neku opaku bolest.” – Dr. Borben Uglešić (neuropsihijatar) Što se tiče posljedica na zdravlje, od naprednih doktorA i naučnika sve više čujemo da je mržnja kao i ostali psihički poremećaji uzrok za razne bolesti uključujući i rak. Najnovija istraživanja pokazuju da nakupljene negativne emocije u tijelu remete protok energije, kiseonika, krvi i ostalih tjelesnih tečnosti, pa se time stvaraju nakupine u obliku tumora i sl. Istraživanja japanskog naučnog tima, predvođena doktorom Masaru Emoto-om, su dokazala da svojim mislima i osjećajima utičemo na strukturu molekula u tijelu. Oni su fotografisali molekule vode na koju se djelovalo bilo pozitivnim ili negativnim mislima. Kristal vode sa natpisom "Nada" Otkrili su da tečnost na koju su se slale dobre vibracije ima molekule pravilnih oblika, dok se tečnost impregnirana ružnim mislima sastoji od deformiranih molekula. Više od 80% našeg tijela čini tečnost pa svojom mržnjom deformišemo kako tuđe tako i svoje ćelije. Mržnja u nama izaziva mnoge negativne misli i emocije. Čovjek koji mrzi ne može čisto misliti pa ni donositi uvijek potpuno razumne odluke. Zavisno o predmetu mržnje, mržnja može postati i životni stil koji sa sobom nosi mnoge druge negativnosti kao što su nepovjerenje, srditost/ljutnja, tjeskoba, netolerancija, nepristojnost, agresivnost, zavist, ljubomora, sebičnost, škrtost, diskriminacija, nepravednost, nepoštenje, osvetoljubivost, prijetnja, okrivljavanje, kritičnost, prigovaranje, neiskrenost, varanje, laganje, korupcija i sl. Mržnja nas potiče na nečasna djela. Kad nekoga mrzimo onda smo često prema toj osobi netolerantni, kritični, nepristojni, nepravedni, neiskreni i da ne nabrajamo. Sve su to negativne osobine. Prema tome, mržnja ne može biti ničim opravdana, pa čak i ako je neka osoba zaslužila da je mrzimo. Ne moramo se spuštati na nivo te osobe. Razvijanjem negativnih misli i osjećaja u sebi ne pokazujemo da smo bolji od onih koje mrzimo. Ljubav i humanost Kao posljedica mržnje su i razna kriminalna djela. Mnogi koji sjede iza rešetaka su žrtve demona mržnje. Mržnja je ta koja tjera čovjeka na agresiju, ubistvo, osvetu, uznemiravanje i sl. Kako se osloboditi mržnje “Mržnja je za luzere. Ko god dozvoljava mržnji da ga izjeda, nije srećković.” - Talidari Za otklanjanje mržnje, tj. za kroćenje ovog demona možemo se koristiti raznim oruđem kao što su: razumijevanje, tolerancija, izdržljivost, dostojanstvo, čast, nevezanost, odvojenost, odmjerenost, odmak, samokontrola, samodisciplina, pristojnost, praštanje, milosrđe, humanost, sažaljenje, suosjećanje, i kao najidealniji protivotrov je ljubav. Jasno, s ljubavlju se odnositi prema objektu mržnje mogu samo sveci i oni napredniji na duhovnom putu. No i sveci su bili ljudi i svoju svetost zaslužili samodisciplinom i ostalim vrlinama. Tako i svako od nas može postići ovaj ideal ako želi. Jednom kad se to poželi i odluči, bez po muke se može i ostvariti. Najteže je odlučiti. Evo nekoliko vrlina s kojima možemo svladati svoju mržnju: Razumijevanje Razumijevanje da mržnjom činimo više štete sebi nego objektu naše mržnje, jer kao što smo u prethodnom poglavlju napisali štetimo svome zdravlju, ali i međuljudskim odnosima, a time propuštamo i prilike finansijske prirode. Razumijevanje da kad nekoga mrzimo tada dobiva onaj koga mrzimo a mi gubimo, “Ljutnja, ako je ne suzdržimo, često je opasnija za nas od povrede koja ju je izazvala.” - Seneca jer na taj način ta mrska osoba ne treba više ništa činiti da bi nam naškodila – mržnja to čini umjesto nje(ga). Prema tome najprirodnije bi bilo ne dozvoliti nekome tko nas je oštetio da nam i dalje šteti time da ga mrzimo. Ako je neko nečime zaslužio našu mržnju, činimo mu uslugu time što ga mrzimo, jer svojom mržnjom škodimo sebi više nego što nam je ta osoba naškodila. U većini slučajeva nam se neka osoba zamjerila jednom ili nekoliko puta te nas time oštetila, no ako ju zbog toga mrzimo onda šteta ne prestaje nego traje unedogled. Razumijevanje zašto su neki ljudi naklonjeniji mržnji Za mržnju su najodgovorniji nerazumijevanje, strah i nedostatak ljubavi u životu. Oni koji u svom životu nisu dovoljno voljeni, niti sami dovoljno vole, oni su naklonjeniji osjećajima mržnje. Oni će uvijek pronaći nešto za mrzjeti, kako bi mogli osjećati mržnju, jer ne mogu osjećati ljubav. Za mnoge je lakše mrziti nego voljeti. Prava ljubav i mržnja se ne mogu istovremeno osjećati. Tako, ako nas drugi vole, manje ćemo imati povoda za usmjeravanje mržnje prema drugima ili drugome. Najviše mrze oni koji u roditeljskom domu nisu dobivali dovoljno ljubavi. Takvi mrze i one koji im nisu ništa skrivili, kao što su crnci, druga vjerska , politička opredeljenja itd. Manjak ljubavi, a time višak mržnje moraju prema nekome usmjeriti, a često su žrtve njihove mržnje skroz nevine grupe ili osobe. Tako je isto i s nerazumijevanjem i strahom. Što čovjek ima više razumijevanja, to ima manje mržnje. Kao na vazi. Što nam se neko/nešto više gadi to znači da imamo manje razumjevanja za njega/to, a više mržnje. Isto tako, što smo više nesustrašivi, jači ili smjeliji, manje mrzimo. Kad se osjećamo ugroženima od nekoga, onda ih mrzimo. A kad smo toliko snažni duhom da nas niko ne može povrijediti ni ugroziti, tada nemamo potrebe nikoga mrziti. Mrze samo oni koji još nisu dovoljno snažni duhom. Jači duh, slabija mržnja. Kao na vazi. Osim toga, svi autsajderi koji su prisiljeni prilagoditi se regulama društva koje preziru i kojem po svom osjećaju ne pripadaju, takvi među nama će imati više prilike otkrivati razloge za mržnju nego za ljubav. Kad razumijemo zašto ljudi mrze, pa i mi sami, onda ćemo padati manje u napast da to i dalje činimo. Kad razumijemo da nije toliko problem u drugima koliko u nama, u našem stavu, tada bismo se trebali osjećati postidjeni šta to činimo i zato to izbjegavati. Tolerancija O tome koliki je nekome prag tolerancije zavisi koliko će mržnja imati zamaha u životu te osobe. Što imamo više tolerancije, to imamo manje mržnje. Naravno ne treba tolerisati zlo, ali ga ne treba ni mrziti, jer postoje puno bolji, sofisticiraniji i učinkovitiji načini za hvatanje u koštac s tuđom zlobom i slabostima. S druge strane, neke stvari se trebaju tolerisati. Najvažnije je tolerirati različitosti, jer većina mržnji je uzrokovana upravo različitosti. Mrzimo one koji nisu kao mi, za koje smatramo da su po nečemu različiti od nas, nečemu što ne možemo nikako prihvatiti, nikako tolerisati. No međutim ako podignemo prag svoje tolerancije onda se stvari mijenjaju. Da bismo uvažili tuđe poglede na svijet i ponašanja potrebno nam je razumijevanje od kud oni proizlaze te otvorenost da naši pogledi na svijet ne moraju biti bolji samim time što su naši. Kad dozvolimo drugima da imaju drugačije mišljenje i stavove, time dajemo priliku drugoj strani da i oni nama dozvole da i mi imamo drugo mišljenje i stavove. Često nema smisla nadmetati se ko je u pravu i čija su uvjerenja bolja, pa je bolje pronaći način pomiriti se sa svijetom – živjeti i pustiti druge da žive (po svom). Ne zamarati se time što drugi misle i rade, pogotovo ako nas ne vrijeđaju i ne ugrožavaju. “Ako ne možeš tolerisati neku osobinu, toleriši barem osobu, jer svaka osoba ima više osobina, uključujući i one dobre.” - Talidari Tolerancija ne znači prihvaćanje i slaganje s onim što neka mrska osoba zastupa, nego prihvaćanje i slaganje s osobom. Osoba je više od sume njenih osobina. Ako ti se ne sviđa neka njena osobina, to ne znači da ti se takođe ne mogu sviđati sve druge njene osobine. U svakoj osobi postoji više osobina. Pokušaj nikada ne osuđivati osobu, nego samo neku njenu osobinu (ako baš moraš). Svi smo mi ljudi, s našim slabostima i snagama, manama i vrlinama. U nečemu se slažemo, u nečemu ne, ali na kraju krajeva svi smo mi ljudi i svi pokušavamo živjeti najbolje što znamo. Mržnja prema svemu ostalom Neko mrzi kelj, netko školu i učenje, neko ponedjeljke, netko kišu, neko birokratiju. Ima onih koji nešto mrze što drugi vole. Ako smo nešto zamrzili iz razumljivih razloga, to ne znači da su ti razlozi opravdani. Izgovor nije opravdanje. Uvijek će biti razloga za mržnju, mnogi možda i zaslužuju biti predmetom mržnje, no na svakom od nas je da odlučimo što nam više u životu donosi mržnja ili tolerancija. Nikad nismo čuli da nam neko kaže da mrzi serijske ubice ili diktatore ili tako neke grupe koji druge ugrožavaju, ali one koji mrze one koje nikad nisu sreli ili koji im nikad nisu naudili takve susrećemo svakodnevno. Kako je to moguće? Radi li se tu o poremećenim vrijednostima ili s nama nešto nije u redu? Možemo reći da nisu krivi neki što su se rodili na drugom kraju svijeta i time imaju drugu vjeru ili drugu boju kože, kao što ni nisu krivi oni koji su se rodili s invaliditetom … Oni svi su se takvi rodili i bilo bi glupo od njih očekivati da budu nešto što nisu. S druge strane, za one koji mrze možemo reći da su krivi za to što mrze samim time što nemaju dovoljno vrlina koje bi njihovu mržnju ukrotili. Oni se nisu s mržnjom rodili nego su mržnji popustili. Od drugih očekuju da budu kao oni, misleći da su oni bolji. Nije bolji onaj koji ima određenu boju kože ili pripada određenoj religiji, nego je bolji onaj koji ima više vrlina i manje mana. Osim toga, ako je neko lošiji ili slabiji od nas, to nije razlog da ih mrzimo. Mržnja nas ne čini boljima od njih, već suprotno. Svi smo mi žrtve nekih demona, no nemoramo žrtve ostati. Čim prepoznamo da nas je koji napao ili spopao, kao što je recimo mržnja, imamo izbor: po liniji manjeg otpora prepustiti se tom demonu i biti mu rob, ili ne dati se i izboriti se za slobodu. Živjeti slobodno od bilo kakvih negativnih emocija ili stavova donosi sa sobom slobodu na svim poljima, finansijsku slobodu, međuljudsku, slobodu od boleština uzrokovanih psihičkim poremećajima. Mržnju možemo ukloniti ako nahranimo svoju dušu i povežemo se s prirodom “Mržnja je najčešća bolest današnjice!” – – Dr. Borben Uglešić (neuropsihijatar) Umjetnička apoteka Mržnja nije zdrava. Mržnja je bolest. Za koju ima lijeka. Mržnja je od davnina jedna od najomiljenijih tema u umjetnosti. Mnogobrojna literarna djela razotkrivaju ljudske strasti i poroke vremena i nas uvjeravaju kako je mržnja zlokobna i tragična, i donosi nepotrebnu dramu u život. Temeljna uloga literarnih, pozorišnih i filmskih tragedija i drama je produbiti čitateljeve/gledaočeve moralne vrijednosti i u njemu podstaknuti osjećajnost, i na taj način pročistiti njegovu dušu. Kod Homera i Eshila čitamo o mržnji Ahileja i Agamemnona, koja je dovela do Trojanskog rata. Agamemnonu je glave došla mržnja supruge Klitemnestre, koju je, opet, na onaj svijet poslala mržnja njenog sina Oresta, a ovo je helensko tragično kolo poslužilo kao utemeljenje stava da mržnja rađa mržnju. Sofoklova tragička junakinja Antigona uzvikuje: “Za ljubav ja sam rođena, a ne za mržnju!” Mržnja porodice Capuletti i Montecchi (“Romeo i Julija” – Williama Shakespeare) donosi tragičan kraj za dvoje nevinih zaljubljenih. Mržnja se osuđuje preko Danteovog “paklenog” kataloga mržnje, pa sve do sličnih motiva kod Stendhala, Dostojevskog, Brechta i mnogih inih autora. KAKO PRESTATI MRZITI OVDJE I SADA Usredotoči se na sve ono što voliš umjesto na sve ono što mrziš – prestani provoditi vrijeme u razmišljanju o onima koje mrziš tako što se više počneš baviti onima koje voliš. Razmisli koje su to grupe koje voliš i njih veličaj i slavi, ali ne na nečiji uštrb. (Ako voliš jedan fudbalski klub, ne moraš druge mrziti, jer bez njih tvoj tim ne bi mogao slaviti pobjede i učiti na porazima.) Okruži se ljudima (i životinjama) punim ljubavi – zrake ljubavi kojima zrače, pa čak i ako nisu usmjerene direktno prema tebi, te neće mimoići. Druži se s voljenim osobama. Izbjegavaj one koji te ne vole ili mrze. Pripitomi svoj ego – ako te tvoj ego podstiče da mrziš nekoga, onda je vrijeme da ukrotiš svoj ego tako da uspostaviš harmoniju između razuma i srca. Ego je plod razuma, urazumi ga. Budi otvoren(a) za razumijevanje, toleranciju, praštanje i ljubav Budi sada i ovdje – mržnja je plod prošlosti. Zaboravi prošla loša iskustva i stare stavove, i ne odgađaj suosjećanje i praštanje za neka druga, bolja vremena. Zakopaj ratnu sjekiru – ne moraš “pušiti lulu mira” s onima koje si mrzio/la, ali za svoje dobro “zakopaj ratnu sjekiru”. U praksi to znači da se ne moraš s njima družiti, ili se barem nemoj njima opterečivati. Živi i pusti druge da žive. To je stvar odluke – odluči i otpusti svaki negativni osjećaj – možeš to zamisliti kao nešto što zakopaš ili nešto što kao balon pustiš da odleti. Transformiši svoje slabosti u vrline, kao alhemičar metal u zlato, kao kipar kamen u skulpturu, kao umjetnik pretvori nešto obično u remek-djelo. Mržnja ne može opstati ako ju ne hranimo raznim otrovima – ljubomorom, ljutnjom, posjedništvom, sebičnošću, prigovaranjem, kritizikovanjem, predrasudama i sl. Svaku svoju negativnu emociju preobrati u pozitivnu – uz pomoć odluke, smijeha, prirode, umjetnosti, meditacije, molitve… Ili, dozvoli da se transformacija sama od sebe dogodi – uz pomoć strpljenja. Kod nekih destruktivnih emocija ne trebaš ništa činiti, samo trebaš biti strpljiv(a). To je jedna od najvećih spoznaja – pozitivno i negativno se prirodno stalno izmjenjuju. Suprotnosti se prema zakonu polariteta neprestano izmjenjuju. Kao plima i osjeka, dan i noć, ljeto i zima, radost i tuga… Negativno trebamo pustiti da prođe, a pozitivno prigrliti. Pokušaj to. Kada te obuzme bijes, ne radi ništa, samo sjedi i posmatraj. Ne budi protiv toga, ne budi za to. Ne sarađuj sa time, ne potiskuj to. Samo posmatraj, budi strpljiv(a), samo gledaj što se događa, dopusti da se to podiže, ali ništa ne poduzimaj. Čekaj da te prođe. Proći će, jer sve je prolazno. Ne poistovjećuj se s tom emocijom. Ti nisi bijes, ti si samo trenutno bijesan. Ti nisi tvoje emocije, ti si nešto puno više, ti si duša od čovjeka. Pogledaj se u ogledalu, vidjeti ćeš crveno lice, crvene oči, primijetiti ćeš da to nisi ti, da te je nešto obuzelo. Ne daj se, ne čini što bijes od tebe želi. Umjesto toga strpljivo pričekaj da te prođe. Ni jedna emocija ne može zauvijek trajati. No traje duže ako ju ‘hranimo’. Zato svaku negativnu emociju pusti da ode, ne daj joj snage, nemoj joj robovati, a svaku pozitivnu emociju prigrli kako bi što duže ostala. Gledaj dramske filmove – neka te inspišu tragedije i drame onih likova koji su sami bili opsjednuti mržnjom dok nisu kroz neki zaplet doživjeli transformaciju Čitaj krimi romane – najčešće su krimi zapleti uzrokovani nekom mržnjom. Neka te inspirišu da se i sam(a) ne uvučeš u slične nedaće zbog vlastite mržnje Najbolji način da nas drugi ne mrze je taj da mi ne mrzimo druge. Boravak u prirodi – priroda budi u nama pozitivne osjećaje i ublažava ili otklanja one negativne. Pronalazi stvari i ljude koje možeš zavoljeti i uživaj u/s njima. Otkrij novu ljubav prema nekim novim vrstama jela, prema novom žanru filmova ili knjiga, prema nekim životinjama i biljkama… Upotrijebi moć mašte i zamisli da svi i sve što mrziš postaju na neki način vrijedni tvoga poštovanja – zatvori oči i zamisli što bi se trebalo promijeniti kako bi tvoja mržnja prerasla u poštovanje i/ili suosjećanje. Snagom imaginacije i snažnih osjećaja pridonijećeš ostvarenju. Smij se što više i češće – nemoguće je istovremeno smijati se i mrziti. Što više se smiješ to ćeš imati manje razloga i vremena za mržnju. Usidrenje – psihološka tehnika poput Pavlovog refleksa – nađi odgovarajuću amajliju ili melodiju kako bi ti poslužila kao lični podsjetnik za osmjeh ili neke druge pozitivne misli i osjećaje. To može biti privezak, narukvica, prsten, zvonce – nešto što ti je uvijek pri ruci, i kad god na to pogledaš ili poslušaš (slučajno ili ne), to će te podsjetiti da se prisjetiš nečega ili nekoga što voliš. Šećer na kraju: praktikuj Havajsku metodu zvanom ho ‘oponopono, koja se na veliko praktikuje širom svijeta nakon što je objavljeno da je tamošnji novo-zaposleni doktor u jednoj mentalnoj instituciji izliječio sve pacijente bez da ih je prethodno sreo i tretirao. Svi su izliječeni tako što im je svakom pojedinačno gledajući u njihove istorije bolesti poslao 3 misli s ljubavlju: “Žao mi je, oprosti i volim te.” Iako ih nikad prije nije sreo, bio je svjestan krivice društva, čiji je i on sam dio, za njihovo stanje i ponašanje, pa je u svoje ime kao predstavnik zajednice u mislima zamolio svakog od njih da mu oproste (iako im nije direktno ničim naudio, iako su pacijenti bili ti koji su nešto skrivili) uz vitalnu dozu osjećaja ljubavi prema svakom od njih. Najvažnije od svega, pritom je te iste misli ljubavi slao sebi, jer se našao i radio u ne baš najboljim okolnostima. Bez da su išta o tome znali pacijenti su se potpuno oporavili. Pročitaj cijelu priču na engleskom ovdje: The World’s Most Unusual Therapist. Dakle, neka ti pređe u naviku da svakome onom ko ti je nečim naudio ili ga mrziš uputiš ove 3 misli kako bi se ta osoba promijenila, a i ti isto: “Žao mi je, oprosti i volim te.” Šaljući misli ljubavi (umjesto negativnih) prema drugima mijenjaš svoju vibraciju i svoju okolinu na bolje a time i svoj život. Jednostavno evociraj duh ljubavi da promjeni ono u tebi što je kreiralo mrske okolnosti u kojima se nalaziš – bilo da je neka konfliktna situacija, bolest, financijski pritisak ili štogod drugo.

- 09:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Čarolija zahvalnosti Zahvalnost je čarobna vrlina koja rehabilituje naš odnos prema stvarima, odlikama i talentima koje posjedujemo. Posebno je zaslužna za nivo naše sreće i uspjeha, jer usredotočavanjem na sve ono na čemu možemo biti zahvalni, po prirodnim zakonima privlačimo još više toga na čemu možemo biti zahvalni. U nestašici, dok mediji jačaju naš osjećaj da nemamo dovoljno, zahvalnost je čarobni štapić koji odvraća naš pogled od svega onog što nemamo prema svemu onom što imamo i što nam je dragocjeno. Tim preokretom uspostavljamo ravnotežu i pozitivan stav koji dovode do sreće i uspjeha. Sposobnost čovjeka da osjeća zahvalnost jedan je od ključnih elemenata sreće i uspjeha. Čovjek pati onoliko koliko ne umije osjećati zahvalnost. Kad smo zahvalni, onda otkrivamo i potvrđujemo vrijednost onoga što nam je dato kao i one koji su nam to obezbijedili, od majke prirode i Boga preko drugih do sebe samih. Nije toliko važno kome zahvaljujemo koliko je važno da zahvaljujemo. Važno je za našu sreću i uspjeh. U nastavku otkrivamo zašto i kako. “Zahvalnost nije primarno odnos prema određenim osobama; to je stav bića prema cijelom svijetu.” - Talidari Bez obzira kome je u nekom trenutku zahvalnost usmjerena, zahvalnost se kroz praksu razvija. Ne ograničavajući zahvalnost samo na blagodati, već pokazujući je i prilikom nedaća, omogućavaš da zahvalnost neometano jača u tebi i da svoje vrijeme provodiš više radujući se nego gunđajući. Znati reči hvala, znači prihvatiti druge i priznati njihovu vrijednost, a ne samo mane. To je umijeće kojim se mogu pohvaliti plemeniti među nama. Naoružani ovom vrlinom možemo pridobiti mnoge dobre ljude i ukrotiti mnoge demone te tako značajno uvećati svoje šanse za postizanje svojih snova. Prema tome, kad primijetiš da neko ima slabosti, umjesto da mu prigovaraš ili ga ogovaraš, nastoj prije svega ukazati mu na njegove dobre strane kroz zahvalnost. To je pravi put do pridobivanja njegovih simpatija kako bi mu potom u odgovarajućem trenutku mogao/la ukazati na načine kako da se riješi svojih slabosti ili mana. Ništa se neće popraviti napadima, nego podrškom. Kad prihvatimo život kakav on jest, u svoj njegovoj raznolikosti i složenosti, tek tada smo u stanju uistinu se radovati životu i osjetiti zahvalnost zbog te radosti i svakog proživljenog trenutka, kakav god on bio. Ako si kao većina kod nas, sigurno si više nezadovoljan/na nego zadovoljan/na svojim životom. Ako si kao većina, onda sigurna znaš i krivce za to, od politike do članova porodice. Istina, mnogi nam zagorčavaju naš život, no to je zato što im to dopuštamo ili zato što smo i sami krivi. No postoji način kako izaći na kraj s nezadovoljstvima i privuči više zadovoljstva u život – zauzeti stav zahvalnosti. To znači više vremena provoditi u osjećaju zahvalnosti za sve što imamo i jesmo, a manje vremena u razmišljanju o tome šta nam sve nedostaje ili ne ide od ruke. “Trebamo drugima zahvaljivati, bilo zato što su dobri ili zato da bi dobrima postali!” – Talidari Zahvalnost ne bi trebala biti samo posljedica, nego i uzrok. Drugim riječima, ne bi trebali zahvaljivati samo kad nešto dobijemo, nego i zahvaljivati da bi nešto dobili. Svojom zahvalnošću zaslužujemo mnoga dobra. Dakle, nismo samo zahvalni jer smo namireni, već smo namireni jer smo zahvalni. Ne možemo biti zahvalni jedino onda kada nismo u skladu s našom istinskom prirodom, kad zapostavljamo svoju dušu. Bez obzira na životne okolnosti, čim nahranimo svoju dušu i povežemo se s prirodom (svojom unutrašnjom i spoljnom), zahvalnost dolazi sama od sebe. A potom i sve ostale prirodne posljedice kao što su sreća i uspjeh. Kad je neko sjeo s tobom i podučio te važnosti i dobrobitima zahvalnosti? Kod većine je to preskočeno u vaspitanju i obrazovanju. Naravno, događalo se da su nas prekoravali što smo nezahvalni i “naređivali” da trebamo biti zahvalni, pa otprilike znamo da je zahvalnost nešto što je potrebno. No u većini slučajeva imamo osjećaj da je to potrebno onome ko želi da mu budemo zahvalni. Nismo svjesni koliko je vrlina zahvalnosti ključna za postizanje ličnog blagostanja, zdravlja, ljubavi i ostalog. O tome je ovdje riječ. Roditelji, imate li nezahvalnu djecu? Na koga su se ugledali? Da li se imate običaj često žaliti i kukati, a manje hvaliti? Da li ste zahvalni svojoj djeci? Ili samo očekujete da oni budu vama zahvalni? Ako ne pokazujete svoju zahvalnost, nego je samo očekujete, nemaju djeca na koga se ugledati. Rješenje: pokazujte svojoj djeci koliko ste im zahvalni za sve, pa će htjeti još više biti dostojni vaše zahvalnosti i pohvale. I ne samo to, postaće sve više zahvalni i vama. nezahvalnost roditelja “Što više prepoznajete i izražavate zahvalnost za stvari koje imate, to ćete više imati stvari na kojima trebate biti zahvalni.” – Zig Ziglar Suština je u tome da zahvalnost privlači još više toga za čim možemo biti zahvalni. Time što smo zahvalni povećavamo svoje šanse da pridobijemo i mnogo toga drugoga za što imamo razloga biti zahvalni. “Zahvalnost privlači našu pažnju svemu dobrom u životu. Umnogostručuje nam blagoslove. Kada radosno izrazimo poštovanje, zahvalnost nam otvara srce i omogućuje nam da iskusimo još više ljubavi… S takvim stavom – koji zrači iz vas i dodiruje sve i svakog – dobro će vam se neminovno vratiti i to umnogostručeno. Zahvalnost je prirodni izraz srca prepuna ljubavi. Gdje je ljubav na prvom mjestu tamo nema ogorčenja, već u prvom redu svjesnost o divoti i poukama u svim situacijama i u svim ljudima, bilo da nas maze ili gaze. Sva velika ljudska ostvarenja su nastala upravo iz svladavanja prepreka i tegoba, a ne iz njihova izbjegavanja. Zato trebamo biti zahvalni i kad nas spopadnu nevolje, jer su one sito i rešeto koje nas rafinišu. Zahvalnost proizlazi iz svijesti obdarenosti. Mnogo toga uzimamo zdravo za gotovo, misleći da se podrazumijeva. Nismo svjesni koliko smo sretni što imamo sve ono što većina u svijetu nemaju. Tek kad nešto izgubimo postajemo svjesni kako to nismo dovoljno cijenili i na tome bili zahvalni dok smo to još imali. Ne čekaj da te strefi neko zlo, nego budi zahvalan/na kako bi to zlo izbjegao/la. Kroz osvještavanje svega što imamo i što jesmo pronalazimo razloge za osjećaj zahvalnosti a time i sreće što dovodi do uspjeha, zdravlja i svega ostalog. Kroz zahvalnost se još više razvija svijest o tome koliko smo u stvari obdareni, nasuprot svjesnosti o svemu čime nismo obdareni. Zahvalnost je stvar čistoće duha. Što je neko plemenitiji i mudriji to je zahvalniji. Sve što imamo i jesmo zahtjeva zahvalnost. Ljudi čija su srca puna zahvalnosti i uvažavanja su istinski lijepi.

- 09:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Razlika između raja i pakla Čovjek umire i odlazi na nebo. Anđeli mu kažu: “Odvesćemo te u raj, ali prvo da ti pokažemo pakao.” Odvedu ga na mjesto sa ogromnom posudom punom svakakve hrane. Oko posude okupile su se gladne i jadne osobe. Svaka od njih ima kašiku dugačku po tri metra. Hranu mogu dohvatiti, ali je, zbog dužine, ne mogu prinijeti ustima. I tako, ove patetične osobe gladuju pored izobilja hrane. Zatim ga anđeli odvedoše u raj. Na njegovo iznenađenje, ugleda istu scenu. Ponovno gigantska posuda sa hranom, ponovno ljudi sa kašikama od tri metra. Samo što su ovi zadovoljni, sretni, nasmijani i zdravi. “Zašto? U čemu je razlika da su ovi ljudi sretni i siti, a drugi gladuju?”, upitao je anđele. “Pa zar ne vidiš?”, upitali su ga. Kada je pažljivo pogledao primijetio je da svaka osoba hrani kašikom susjednu osobu. “Ovdje ljudi hrane jedni druge. Oni su sretni i zadovoljni jer što su naučili jedni drugima davati.”

- 09:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kraljev savjetnik Bio jednom jedan kralj, dobar i pravedan. Često je preobučen obilazio svoje kraljevstvo da vidi kako živi njegov narod. Dođe jedne noći do neke siromašne kolibe, pogleda kroz prozor i ugleda unutra nekog jevreja kako govori blagoslov. Na stolu je bila skromna večera. Pokuca i zamoli za prijem. „Dobro došao“, reče on, „ sjedni kraj mene, gdje ima za jednoga, bit će i za dvojicu“. Dok su jeli, upita gost: „Od čega ti živiš?“ „Ja sam obućar, svako jutro sa svojim alatom krenem gradom i ljudi mi donose svoju izderanu obuću“. „A što, ako sjutra ne bude posla?“, upita kralj. „Sjutra?“, začuđeno će obućar. „Sjutra je sjutra, novi dan. Neka je blagoslovljen Bog svaki dan!“ Kad je sjutradan obućar stigao u grad, ugleda velike natpise: „Kraljeva naredba: Ove nedjelje je zabranjeno popravljanje obuće!“„Svašta!“, pomisli obućar, „šta sve kraljevima ne padne na pamet! No, dobro, ljudima ću u kuće nositi vodu.“ I zaradio je dovoljno za večeru. I opet dođe preobučeni kralj i reče obućaru: „Zabrinuo sam se za te kad sam vidio one natpise i pitao se kako ćeš danas zaslužiti svoj hljeb“. Obućar mu ispriča što je toga dana radio. „A što, ako sjutra ne bude posla?“ „Sjutra?“, reče obućar. „Ah, sjutra je sjutra. Neka je blagoslovljen Bog svaki novi dan!“. Sljedećeg jutra vojnici su stajali unaokolo vičući: „Kraljevo naredjenje: Ove nedjelje se ne smije nositi voda niti popravljati obuća!“ Obućar odluči poći u šumu, sjeći drva i prodavati ih. Zaradi tako večeru za dvije osobe. Eto opet uveče nepoznatog gosta. Dok su jeli, upita: „A što, ako sutra ne bude posla?“ „Sjutra?“, pogleda ga obućar. „Sjutra je sjutra. Neka je blagoslovljen Bog svaki novi dan!“. Kad je obućar sjutradan krenuo u šumu, zaustaviše ga vojnici: „Svi koji idu u sječu drva, moraju ove nedjelje čuvati stražu u kraljevoj palati“. Oduzeše mu sjekiru i dadoše mu mač. Stražario je besplatno cijeli dan. Idući kući razmišljao je kako će pogostiti svoga gosta. Zamoli seoskog trgovaca za pomoć. Za uzvrat, je morao založiti i ostaviti mač. Za svaki slučaj, istesao je sebi mač od drveta i djenuo ga u korice. Uveče dođe nepoznati gost i začudi se spremljenoj večeri: „Otkud to? Vidio sam da si cijeli dan stražario i nisi ništa zaradio“. Postolar mu sve ispriča i smiješeći se pokaza mu drveni mač. Gost upita: „Ali što, ako ti sutra narede da pokažeš mač?“ „Sjutra?“, reče obućar. „Sjutra je sjutra. Neka je blagoslovljen Bog svaki novi dan!“. Tek što je sljedećeg jutra obućarstigao pred kraljevsku palatu, pristupi mu narednik: „Ej, ti, dođi ovamo! Pred zatvorskim zidom je ubica kojeg danas treba pogubiti. Kralj je naredio da mu ti odsiječeš glavu!“ Užas obuze obućara: „Ne mogu i ne smijem ubiti čovjeka.“ Narednik nije popuštao. Mnoštvo se znatiželjnika okupilo. Obućar priđe osuđenome, pogleda mu u oči i uvjeri se da on nije ubica. Tiho se pomoli da Bog obojicu spasi iz nevolje. A onda, prije nego je izvukao svoj mač iz korica, povika iz svega glasa: „Bože, Gospodaru neba i zemlje, života i smrti! Ako je ovaj čovjek ubjica, neka mu moj mač odsiječe glavu. A ako je nedužan, učini da moj mač, čelični, postane drven!“ Nastade velika tišina. Kad je postolar u vis isukao mač, svi su mogli vidjeti: mač je drven. Mnoštvo je klicalo u oduševljenju. A kralj iziđe iz palate, priđe obućaru i otkrije mu se. Zagrli ga i reče mu: „Od danas, ti si moj glavni savjetnik!“

- 09:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #