Prije petnaest godina došao sam kući i ostao kod kuće tri nedjelje. Cijelo sam vrijeme bio potišten i zlovoljan. … Prve sam noći spavao u komorici; ponekad bih se u noći probudio i u mraku vidio kako je majka ustala iz kreveta i sjedjela za stolom. Sasvim mirno kao da spava … Pažljivo sam slušao i razabrao da to nije disanje u snu, nego s mukom zatomljeno jecanje.
Preselio sam se pod krov na sijeno. … Namjestio sam ležaj u sijenu, a sto sam postavio kraj vrata. … Mrzovoljan, potišten i u crnim brigama pisao sam tada svoje prve ljubavne priče. …
Jednom sam poželio crnu kavu. Ne znam kako mi je došla ta misao; zaželio sam je. Možda samo zato što sam znao da ni hljeba nema u kući, a kamoli kave. Čovjek u svojoj rastresenosti zloban je i nemilosrdan. Majka me pogledala velikim plahim očima i nije odgovorila. Dosadan sam sebi i zlovoljan, bez riječi i pozdrava vratio sam se u potkrovlje da pišem…
Čuo sam tihe korake na stepenicama. Dolazila je majka; penjala se polako i oprezno, u ruci je nosila šolju kave. Sada se sjećam da nikad nije bila tako lijepa kao u tome trenutku. Kroz prozor je koso sijao pramen podnevnog sunca ravno majci u oči; bile su krupnije i bistrije, sva nebeska svijetlost blistala je iz njih, sva blagost i ljubav nebeska. Usne su se smiješile kao u djeteta koje donosi radostan dar.
A ja se osvrnuh i rekoh zlobnim glasom:
„Ostavi me na miru! Sada mi ne treba!“
Još nije bila na vrhu stepenica; vidio sam je samo do pojasa. Kad je čula moje riječi, nije se ni pomakla, samo joj je ruka u kojoj je držala šolju zadrhtala. Gledala me je prestrašeno, svjetlost u očima je umirala.
Od stida mi krv udari u lice, hitrim koracima pošao sam prema njoj.
„Dajte majko!“
Bilo je prekasno; svjetla više nije bilo u njenim očima, ni osmijeha na njezinim usnama.
Popio sam kavu i tješio se:
„Noćas ću joj reći onu riječ, onu ljubaznu riječ koju je očekivala njezina ljubav…“
Nisam joj rekao ni uveče, ni drugi dan, a ni na rastanku.
Napisao: Ivan Cankar. Pripovijetka „Šolja kave“.
Post je objavljen 16.11.2011. u 10:37 sati.