< studeni, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Srpanj 2012 (7)
Lipanj 2012 (28)
Svibanj 2012 (39)
Travanj 2012 (10)
Ožujak 2012 (13)
Veljača 2012 (22)
Siječanj 2012 (46)
Prosinac 2011 (44)
Studeni 2011 (105)
Listopad 2011 (67)
Rujan 2011 (57)
Kolovoz 2011 (10)
Srpanj 2011 (98)
Lipanj 2011 (57)
Svibanj 2011 (235)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga Poučne priče

poučne misli,pričice i slično

Linkovi

16.11.2011., srijeda

Postoji li grijeh?



Prije petnaest godina došao sam kući i ostao kod kuće tri nedjelje. Cijelo sam vrijeme bio potišten i zlovoljan. … Prve sam noći spavao u komorici; ponekad bih se u noći probudio i u mraku vidio kako je majka ustala iz kreveta i sjedjela za stolom. Sasvim mirno kao da spava … Pažljivo sam slušao i razabrao da to nije disanje u snu, nego s mukom zatomljeno jecanje.

Preselio sam se pod krov na sijeno. … Namjestio sam ležaj u sijenu, a sto sam postavio kraj vrata. … Mrzovoljan, potišten i u crnim brigama pisao sam tada svoje prve ljubavne priče. …

Jednom sam poželio crnu kavu. Ne znam kako mi je došla ta misao; zaželio sam je. Možda samo zato što sam znao da ni hljeba nema u kući, a kamoli kave. Čovjek u svojoj rastresenosti zloban je i nemilosrdan. Majka me pogledala velikim plahim očima i nije odgovorila. Dosadan sam sebi i zlovoljan, bez riječi i pozdrava vratio sam se u potkrovlje da pišem…

Čuo sam tihe korake na stepenicama. Dolazila je majka; penjala se polako i oprezno, u ruci je nosila šolju kave. Sada se sjećam da nikad nije bila tako lijepa kao u tome trenutku. Kroz prozor je koso sijao pramen podnevnog sunca ravno majci u oči; bile su krupnije i bistrije, sva nebeska svijetlost blistala je iz njih, sva blagost i ljubav nebeska. Usne su se smiješile kao u djeteta koje donosi radostan dar.

A ja se osvrnuh i rekoh zlobnim glasom:

„Ostavi me na miru! Sada mi ne treba!“

Još nije bila na vrhu stepenica; vidio sam je samo do pojasa. Kad je čula moje riječi, nije se ni pomakla, samo joj je ruka u kojoj je držala šolju zadrhtala. Gledala me je prestrašeno, svjetlost u očima je umirala.

Od stida mi krv udari u lice, hitrim koracima pošao sam prema njoj.

„Dajte majko!“

Bilo je prekasno; svjetla više nije bilo u njenim očima, ni osmijeha na njezinim usnama.

Popio sam kavu i tješio se:

„Noćas ću joj reći onu riječ, onu ljubaznu riječ koju je očekivala njezina ljubav…“

Nisam joj rekao ni uveče, ni drugi dan, a ni na rastanku.

Napisao: Ivan Cankar. Pripovijetka „Šolja kave“.