18.11.2011., petak

Ružan i debeo Sve se ovo dogodilo kad sam imao devet godina. Više se ne sjećam tačno, ali mi je još uvijek ostalo u sjećanju kad smo majka i ja jednog lijepog dana išli uzduž ulice. Skroz iznenada počeo sam se tresti od smijeha. Kad me je majka upitala što mi je to tako smiješno, pokazao sam joj jako, jako debelu gospođu koja se upravo prema nama gegala, kako mi se tada učinilo, kao šopana patka. Naglo, kao gromom udarena, majka je stala. Pustila je moju ruku. Ona se nije smijala, a njezine prve riječi – koje nisam razumio – zvučale su zlovoljno. Onda se sagnula prema meni tako da je njezino lice bilo skroz do mojeg i rekla je: „Ali, za volju Božju, to bih mogao i ja biti! Možeš li, dijete moje, to ponoviti?“ Ponovio sam to, ali nisam shvatio što to znači. Tada je majka rekla: „Mi ćemo od toga napraviti igru: uvijek kad vidiš koga da je predebeo ili premršav, krivonog, mrzovoljan ili iznakažen, ili ružan, ili slabo uči, ili se ne zna ni igrati – onda zamisli da si ti u njegovoj koži, a on da je u tvojoj.“ To mi se svidjelo. I od tada sam se uvijek igrao tom igrom i iz godine u godinu u takvim sam situacijama ponavljao: „Ali, za volju Božju, to bih mogao i ja biti!“ I tako mi više nije dolazio smijeh, već poštovanje prema takvim ljudima. Ivan Sirovec

- 10:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.