Igniss - Gdje politička korektnost odlazi umrijeti.
Najpopularniji sadržaji:
Jesi li Alfa? (Test za MUŠKARCE) | Jesi li Alfa? (Test za ŽENE) | Kako vratiti bivšu / bivšeg | Prvi poljubac | 6 stvari kojima možeš baš sada postati bolji zavodnik | Za žene: obrana od kretena | Je li visina bitna? | Cure koje vole kretene | "Al ono fakat! Tvoja pi*ka je super!" | 10 Igrinih zapovijedi
srijeda, 30.05.2012.
Veliko ne-ne zavođenja: Ribanje komplimenata
|
Ruku gore, kauboji: tko je od vas prilikom razgovora ili na spoju izjavio nešto tipa "tko bi me ikada mogao voljeti ovakvog/u?" . Ili napisao bilo što slično na Facebooku ili u drugoj pisanoj komunikaciji sa suprotnim spolom? Ribanje komplimenata: davanje izjava koje direktno ili indirektno traže komplimente od drugih, također poznato i kao "emocionalna masturbacija". Bilo koja izjava koja sa sobom nosi makar i trunku nade da ćeš dobiti kompliment smatra se ribanjem komplimenata. Ribanje je ekstremno opasna radnja koja može u samo sekundi detonirati svu privlačnost koja je do tada izgrađena u vašem odnosu. Žene, kako smo već naveli, u muškarcima (koliko god trubile o "nježnim osjećajnim tipovima"), traže snagu i samopouzdanje. Ako je tvoje nepokolebljivo samopouzdanje zid od željeza, ribanje je slana voda koja ga korodira. To je razlog zašto je ribanje toliko često navedeno u primjerima Anti-Igre, te mu je posvećen cijeli post o prepakiravanju loših osobina. Istina, postoji jedna iznimka: kontrolirana "igra ranjivosti" (vulnerability game), precizno dozirana u vrlo malenim količinama. No kako sam već naveo da prosječan današnji muškarac ima problem s previše ranjivosti umjesto premalo, mislim da moje pravilo o ribanju stoji u preko 90% svih muško-ženskih interakcija u našoj državi. Kao što sam rekao, mi smo jedno prilično amerikanizirano društvo.  Autor: Chibird Najstrašnija vrsta ribanja je istraživanje što druga osoba misli o tebi. Indirektno to nije toliko loše (može se shvatiti i kao vrlo mali signal), no pitati ženu nešto tipa "sviđam li ti se" će probiti tvoj balon zavođenja brže nego balon tržišta nekretnina 2007.. Poslije seksa možda još i može proći, ali prije... uh-oh. Izazivam te, ako želiš neku nepovratno odbiti, samo joj ispali tu raketu i gledaj kako će istog trena prekrižiti ruke na prsima. Navest ću još neke vrlo opasne varijacije ribanja koje treba izbjegavati... - "što misliš o meni?" - "kako bi reagirala kad bi..." (umetni nešto s velikog popisa seksualne eskalacije) - "možeš li nas ikada zamisliti zajedno?" - "ne znam što bih kada bi me ostavila" - "ne mogu se zamisliti bez tebe" i naravno, krunski dragulj... - "smijem li te poljubiti?" ... te još neke manje opasne ali svejedno potpuno nepotrebne i štetne: - što misliš o mom... (atributu, boji očiju, kosi, mišićima, autu, postignuću) - naglašavanje koliko je nešto bilo teško za tebe (PVV) - pretjerani humor na svoj račun (dakle, ne P&P) Ovo ne znači da ne trebaš isticati svoje uspjehe i općenitu vrijednost - to su sve dobre stvari. Važno je jedino to da to ističeš kao nešto što se podrazumijeva da je dobro i privlačno samo po sebi, a ne nešto za što si zabacio udicu i sada ribaš komplimente od nje kako bi te usrećila. Kada žena riba komplimente, to još može i proći kao nesigurno, patetično (upućuje na attention-whoring pogotovo ako je na internetu, tj. znak je niske kvalitete) ali barem donekle slatko, jer je ranjivost ženstvena i ona bi je morala imati u stvarno nerazumnim količinama da bi to postao ozbiljan minus. No kada muškarac to radi, reakcija je univerzalna - BLJUUURGHHH! Oznake: srednja igra, veliko ne-ne zavođenja, beta |
- 09:48 - Komentari (15) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 28.05.2012.
Interludij: o ekonomskoj krizi
|
Uzevši u obzir popularnost ove teme, već dugo želim ponešto napisati o ekonomskoj krizi i stanju u kojemu se naš svijet trenutno nalazi. Bit ću kratak: "Svi ćemo umrijeti! MWAHAHAHAHAHAHAH!" Dobro dobro, nisam baš tako mislio. Iako ne bi bilo zgorega ispuniti cijelu knjigu raspravama o krizi, potrudit ću se da objašnjenje stane na nekoliko stranica i da bude razumljivo laiku. SAD, 2007.: Kriza počinje pucanjem balona Početni uzrok krize je "balon tržišta nekretnina", koji se u SAD-u puhao desetljećima, još od početka liberalizacije financijskog tržišta tijekom kasnih 70-ih. Tijekom tog razdoblja, vrijednost prosječne nekretnine je porasla sa oko 3 puta prosječne godišnje zarade jednog kućanstva na prvo četiri, a zatim 4.5. To nije bilo zbog nedostatka nekretnina samo po sebi - naprotiv, cijelo vrijeme je nastajao višak koji je jednog dana došao na naplatu, već zbog divlje interakcije kredita kojima su nekretnine kupovane, zalagane, stavljane pod hipoteke i s time kupovane nove. Ukratko, realni prihodi su stagnirali, a nekretnine bivale sve više i više precijenjene.  Banke, nekada vrlo oprezne s jamstvima i procjenama, počele su davati kredite naslijepo, u očekivanju da cijene nekretnina ionako rastu pa da će, ako kredit ispadne nenaplativ, jednostavno zaplijeniti kuću i svejedno zaraditi još i više. Cijela stvar se naziva "balon" zato što u tom lancu ulagali u nekretnine, potpomognuti najdostupnijim kreditima u povijesti, u očekivanju da će cijene tih nekretnina rasti. Njihove cijene i jesu rasle, no to nije bilo zbog stvarnog porasta vrijednosti, već samo zato što su sa svakom rundom novih kredita nekretnine postajale sve više i više precijenjene. Drugi uzrok krize su bili financijski derivativi. O njima bi se moglo pisati nadugo i naširoko, no dovoljno je reći da su derivativi vrlo komplicirani instrumenti koji se bave "osiguravanjem duga", i u osnovi su krediti koji jamče za druge kredite, bave se budućim stanjem na burzama jamstva za obveznice i drugih derivativa, a zapakirani u termine poput "financijske inovacije". U prošlosti, skup zakona poznat kao "Glass-Steagall Act", donesen poslije Velike depresije 1933., ograničavao je djelovanje banaka na samo klasične depozite i kredite, što i jest svrha postojanja banaka - pomalo dosadan i ne-rizičan posao. Po tom zakonu, banke se nisu smjele baviti (kompliciranom) burzovnom trgovinom poput derivativa zato što su u sebi imale depozite štediša, kredite poduzećima i platni promet na nacionalnoj razini, i stoga su bile vitalne za funkcioniranje sustava. Visokorizični poslovi poput derivativa i komplicirane burzovne trgovine su prepušteni isključivo investicijskim fondovima. Počevši od 1986., poslije pola stoljeća urednog funkcioniranja Glass-Steagall je počeo dobivati prve krhotine u svom oklopu. Kroz intenzivno lobiranje i medijske kampanje, predstavnici banaka su počeli agitirati da im se dopusti trgovina derivativima. Unatoč opoziciji g. Volckera, tadašnjeg čelnika Federalne rezerve (centralne banke SAD-a), odbor ga je nadglasao i bankama je dopušteno imati do maksimalno 5% prometa u trgovini derivativima. Nakon nekoliko godina, prag je podignut na 10%. Pa 25%. Tijekom sljedećeg desetljeća, ovo lobiranje za deregulaciju financijskog tržišta je postajalo sve snažnije, i nekoliko puta je predlagano ukidanje Glass-Steagalla, sve dok nije uspjelo 1999. Pobornici ukidanja su pozdravili promjenu kao "ukidanje zastarjelih ostataka zakona iz ere Velike depresije". To je bio trijumf 30-godišnjeg lobiranja predstavnika velikih banaka poput Goldman Sachs, Citigroup, JP Morgan i sl., koji ih je stajao gotovo 300 milijuna dolara. Tržište se iznenada pretvorilo u apsurdnu, kaotičnu situaciju gdje se trguje derivativima derivativa na derivative, koji su opet derivativ nečeg trećeg, a odluke o kupovini i kupnji donose komplicirani kompjuterski algoritmi za trgovinu umjesto ljudi koji proučavaju financijsku pozadinu tih papira. Trenutna nominalna vrijednost svih derivativa u opticaju se procjenjuje na oko 500 BILIJUNA (tisuća milijardi, tj. američkih trilijuna) $. Za perspektivu, to je 5 s 14 nula, iznos 5 puta veći od cijelog svjetskog godišnjeg BDP-a. Ono što je najviše uznemirujuće u svemu tome jest da je cijelo to bizarno tržište trgovine derivativima derivativa koncentrirano u samo nekolicini banaka.  Povod krize je bilo to što se kombinacija balona nekretnina i financijskih derivativa vrlo brzo pokazala pogubnom. Financijski sektor je već strelovito rastao, no ovo je bila prava eksplozija. I u ljeto 2007. je dosegnuta konačna granica - točka gdje je stvoreni višak u balonu bio toliko ogroman, a krediti i derivativi na te kredite toliko napuhani, da u osnovi, više nije bilo dovoljno novih klijenata koji će uzimati nenaplative kredite kako bi financirali nadolazeće naplate starih nenaplativih kredita i njihovih derivativa. S tom kreditnom kontrakcijom, balon je iznenada puknuo. Banke, koje su iznenada dobile hrpu nenaplativih kredita i derivativa tih kredita, posegnule su za hipotekama - no zapljene nekretnina povodom nenaplativih kredita postale nedovoljne za pokrivanje gubitaka na tim derivativima. Sustav se iznenada urušio - broj nekretnina u zapljeni se udvostručio, a cijene nekretnina su u samo godinu-dvije pale u prosjeku oko 25%. Najveće banke nisu mogle podnijeti tolike gubitke (nijedna banka na svijetu nema toliko rezervi), i kako bi se spriječio njihov bankrot koji bi bio katastrofalan za cijelu ekonomiju, Američka vlada je posegnula za svojim sredstvima i izbavila ih - u osnovi, porezima svih građana je platila neodgovorno kockanje malog broja pojedinaca u potpuno dereguliranim financijskim institucijama. Bijes javnosti je, razumljivo, bio velik, i ubrzo je donesen novi skup zakona, Dodd-Frank Act, kojim bi se opet ograničilo djelovanje banaka na način sličan Glass-Steagallu, i osiguralo to da se takva kriza više nikada neće ponoviti. No sabotaža u kongresu i senatu (od strane većinom Republikanaca, koji dobivaju veliku većinu sredstava za kampanje upravo od banaka i uspješno su progurali zakon kojim se ukida bilo kakve limite donacija od strane korporacija) je blokirala ključne elemente tog zakona, do te mjere da se banke i dalje bave istim djelatnostima kojima su izazvale krizu, a vlada nije u mogućnosti čak ni ograničiti milijunske bonuse koje su glavni mešetari isplaćuju za svoje "uspjehe". Banke, sada kada im je država sanirala sve kockarske dugove, ostvaruju nezapamćene dobitke i isplaćuju još veće bonuse nego prije. 2008: kriza se seli na stvarno tržište Puknuće velikog balona na financijskom tržištu se, sasvim očekivano, odrazilo i na stvarni svijet. Kada se raspao balon tržišta nekretnina, prva gospodarska grana koja je iznenada zaribala je bila građevina i proizvodnja. Uslijedila su masovna otpuštanja i gubici, zbog čega se iznenada smanjila i kupovna moć svih tih otpuštenih radnika, što je dovelo do novih otpuštanja i u proizvodnji i u uslugama (neke od kompanija poput General Motorsa je opet morala spašavati vlada), što je dovelo do pada vladinih prihoda od poreza i velikih budžetskih deficita, što je dovelo do otpuštanja u javnim službama i tako dalje. U praksi se ova pojava naziva negativni ekonomski ciklus (negativna ekonomska spirala). To je lanac događaja koji samo povlače jedan pad ekonomske aktivnosti za drugim, sve dok se ne dosegne neko određeno dno (koje može biti vrlo, vrlo duboko). Općeprihvaćeni i dokazani način za rješavanje ekonomske krize zove se "gospodarski poticaj", protu-šok kojim se gospodarstvo oživljava i vraća natrag u pozitivnu ekonomsku spiralu. Glavna ekonomska teorija koja objašnjava ovaj efekt i njene metode naziva se kenezijanizam, po Lordu Keynes-u, britanskom ekonomistu koji je živio u prvoj polovici 20. stoljeća. Gospodarskim poticajima, kroz umjerenu inflaciju i velika ulaganja u javne radove i zaposlenje, riješena je Velika depresija. II. Svjetski rat, sudeći po boom-u Američke ekonomije poslije njega, je također bio primjer vrlo velikog gospodarskog poticaja. Osim toga, zaštitne mreže poput socijalne pomoći i naknada za nezaposlenost služe kao "automatski stabilizator", tj. kao poticaj koji se automatski povećava u doba krize i time je pokušava ispraviti. U svakom slučaju, kenezijanizam se više puta u povijesti pokazao logičnim i stvarnim sredstvom rješavanja krize.  2009-2012: mit o "dobroj vili poslovnog pouzdanja" Suprotno svim normalnim ekonomskim teorijama, još jedan mit koji je iznenada nastao (i bio protežiran najviše od strane konzervativnih političkih stranaka koje su se zalagale za tu istu deregulaciju koja je dovela do krize). Mit dobre vile poslovnog pouzdanja izgleda otprilike ovako: Ako država pokaže da štedi i da smanjuje svoj dug, vanjska kreditna tržišta joj neće povećavati kamatne stope na njen vanjski dug, a poduzeća će osjećati klimu pouzdanja za proizvodnju i zapošljavanje novih radnika. Primjetit ćete da je ovo prvi put da sam spomenuo vanjski dug u ovoj raspravi. To je zato što vanjski dug, iako je problem koji treba riješiti, nije uzrok ekonomske krize, niti je posebno vezan za nju. No kako bi se izbjegla ponovna regulacija banaka i sprječavanje kockanja koje je krizu izazvalo, bilo je potrebno podići dimnu zavjesu. U ovom slučaju, vanjski dug je postao dimna zavjesa za političare. To je kritična točka: dobra vila poslovnog pouzdanja promovira štednju, rezanje, smanjivanje javne uprave i uloge države i sl., a kako bi se omogućilo više novca u proračunu za smanjivanje vanjskog duga. No već smo rekli da je kenezijanizam, tj. gospodarski poticaj, jedina metoda kojom se može izaći iz krize. Ako režemo, što se događa? Još je manje ljudi zaposleno -> još je manja potražnja -> još je manja proizvodnja -> još su manji prihodi od poreza -> još je veći deficit. Ne samo da rezanje ne rješava ekonomske krize, već i vodi drastičnom povećanju javnog duga i kamata na taj dug! SAD je, opet zbog republikanske sabotaže, uspio progurati poticaj koji nije dovoljno velik za gospodarstvo kojem pokušava pomoći. Efekt je bio da se kriza zaustavila, no stope rasta su i dalje oko 1% godišnje, daleko premalo uzevši u obzir stopu rasta stanovništva od 2.5% (dakle, efektivno je SAD i dalje u recesiji). A uzevši u obzir da ljudi koji su dugo vremena nezaposleni postaju svakom godinom sve više beskorisni i nezaposlivi, lako je vidjeti kako kriza koja potraje dulje od par godina može trajno uništiti gospodarski potencijal društva. Zbog toga što je u krizi i porezi su znatno opali (a tamo nikako nije moguće donijeti zakone o povećanju poreza za najbogatije), SAD i dalje ima proračunski manjak i njegov vanjski dug znatno raste. Unatoč tome, kamatne stope na 10-godišnje obveznice SAD-a su pale s 2-3% na 1% - kada se uzme u obzir blaga inflacija, to znači da svijet vrlo rado plaća SAD-u proviziju samo zato da im se na sigurnom pričuva novac! Dugoročna prognoza rasta je ono što je najvažnije za kamatne stope vanjskog duga tog gospodarstva, ne trenutna razina duga. To je konačni dokaz da je dobra vila ekonomskog pouzdanja samo mit, bezobrazno izmišljen kako bi se opravdali beskonačni rezovi javne potrošnje. Europa, 2010: Mit o dobroj vili osvaja EU  Budući da su financijske institucije povezane na globalnoj razini, dio financijskog šoka se prenio i u Europu. Kao posljedica krize koju je to izazvalo, bankrotirao je Island, a mnoge zemlje su morale spašavati svoje banke na isti način kao i u SAD-u. Kod nekih je to dovelo do teških problema, kao kod Irske, gdje je balon bio izuzetno velik. Kada je Irska odlučila garantirati za svoje banke, iznenada se opteretila dugom koji je nekoliko puta veći od cijelog njenog godišnjeg BDP-a. To je značilo da je problem krize u EU uistinu postao kriza vanjskog duga, a ne kriza općeg gospodarstva kao u SAD-u. Dakle, Irska se iznenada našla opterećena gospodarstvom u padu (zbog implozije tržišta nekretnina i građevine) + vanjskim dugom zbog propasti banaka. Sličan, iako manji problem, pojavio se i u Velikoj Britaniji. Što je bilo idealna klima za još jedno pojavljivanje dobre vile. Po njoj, ako postoji veliki vanjski dug, jedino rješenje je rezati kako bi se "vratilo povjerenje u javne financije". A kako je gore pokazano, ne postoji to rezanje koje može izvaditi zemlju iz gospodarske krize i u suficit proračuna. Kako je Irska poslušno provodila svoje rezove, tonula je sve dublje i dublje. Isto tako je napravila i Velika Britanija i, na iznenađenje gotovo nikoga osim njenog premijera Davida Camerona, Engleska je danas i dalje u recesiji goroj i trajnijoj čak i od Velike depresije 1929. U obranu Irske, Irska nije imala drugog izbora jer je vezana Eurom. Što nas vodi do sljedeće točke... Europa, 2011: Kako se Euro pretvorio iz korisne zajedničke valute u zamku Euro ima mnoge koristi, od omogućavanja lake međusobne trgovine, integracije i zajedničkog tržišta, pa do ugleda i statusa. Nažalost, Euro istodobno uključuje i valutnu zajednicu bez fiskalne zajednice. Puno država s različitim budžetima i vanjskim dugovima ne može praktično dijeliti istu valutu. Ili moraju imati vlastitu valutu, ili moraju imati barem na nekoj razini zajedničke financije. U uvjetima krize vanjskog duga, postoje dva moguća načina rješavanja tog duga: a) devalvacija, tj. tiskanje još vlastitog novca, što izaziva inflaciju i stoga relativno smanjenje opterećenja vanjskim dugom. Ako je država dužna 100 (recimo) drahmi, ima budžet od 200 drahmi (dakle, opterećenje vanjskim dugom je 50%) i onda tiska toliko novaca da ima inflaciju od 20%, sada ima budžet od 240 drahmi. Iako je sve u njoj sada skuplje za 20%, dakle narod nije ništa bogatiji, njeno opterećenje vanjskim dugom se sada smanjilo na 40%. i b) štednja, tj. smanjenje državnje potrošnje i drugih izvora vanjskog zaduživanja. Što je najbolji put za otplatu dugova ako društvo ostvaruje gospodarski rast. Ali rekli smo da je Europa u krizi, stoga gospodarskog rasta nema, tj. on je jedva 1%. Državne dugove stvarno treba smanjiti, nije dobro biti opterećen u vrijednosti 50% ili više svog BDP-a jer u toj točki kamate na taj dug postaju toliko velike da se na njih mora previše trošiti umjesto da sredstva idu na poticanje gospodarskog rasta. Ali državne dugove se otplaćuje odgovornim ponašanjem i štednjom prilikom razdoblja rasta. Ukratko, štedimo od onoga što zarađujemo, ne od onoga što smo naslijedili. Grčka je došla u krizu zato što prilikom gospodarskog rasta nije otplaćivala ništa, dapače još se zaduživala i trošila preko svake granice. Zato je treba državnim ugovorima prisiliti da ih otplaćuje čim bude ostvarivala gospodarski rast. No ona sada ne može otplatiti taj dug rezanjem - zato što je u recesiji, tj. negativnom ekonomskom ciklusu. S druge strane imamo zemlje koje su prije imale suficite (npr. Španjolska), pa kad je došla kriza su svejedno zbog eksternih faktora upale u kratkoročni šok i vanjski dug, i zatim se same ukopale pokušajem naglog rješavanja tog vanjskog duga, a sve u svrhu zadovoljavanja "dobre vile kreditnih tržišta". Europa, 2012: Kako riješiti ekonomsku krizu Trenutne zemlje u krizi (PIIGS - Portugal, Irska, Italija, Grčka, Španjolska, Velika Britanija (ne računa se jer nije u Euru), te uskoro lako moguće i Slovenija) stoga imaju sljedeće izbore: a) devaluacija -> nije moguće jer nemaju svoje valute i zabranjeno im je samovoljno tiskati zajednički novac Maastrichtskim sporazumom iz 1992. b) štednja -> nije moguće jer su u recesiji izazvanoj šokom bankarske krize iz SAD-a i produbljenoj rezovima To jest, ne mogu ništa napraviti. Kako pokušavaju rezati, sve su manje sposobne plaćati dugove koji se gomilaju, a kamatne stope na dug rastu i rastu (zato što su kamatne stope na dug temeljene na gospodarskom rastu/padu države, a ne na tome koliko već duguje, suprotno učenjima "dobre vile" i političara koji je obožavaju). Mogu izaći iz Eura - ideja toliko katastrofična da se rijetki usuđuju na to pomišljati, uzevši u obzir još veći šok koji bi uslijedio zbog nagle promjene valute i gubitka dijela vanjske trgovine, pa ipak će Grčka vjerojatno napustiti Eurozonu za dva mjeseca jer je potonula toliko da je nikakvi krediti ne mogu spasiti, i nastat će lančana reakcija. Ili se mogu nadati da će Njemačka i Francuska (i popularni duo Merkozy koji ih je vodio do nedavno i ima glavni utjecaj na Europsku centralnu banku - ECB) promijeniti ekonomsku politiku, prestati inzistirati na rezovima, i omogućiti umjerenu inflaciju u Eurozoni. Sad kad je u Francuskoj za predsjednika izabran Francois Hollande, koji se protivi dosadašnjoj politici, mogući su pomaci.  Rješenje za krizu i dalje postoji: Europska centralna banka može pokupovati obveznice zemalja u problemima, tj. efektivno tiskati još eura, te se tako postaviti kao posljednji jamac za vanjske dugove. Zatim može izdati zajedničke "Euro-obveznice" koje bi bile upotrijebljene za gospodarski poticaj i povratak u pozitivni ekonomski ciklus, uz uvjet da se uvede stroga kontrola njihove upotrebe i fiskalna integracija članica Eurozone. To bi istog trena zaustavilo nekontrolirani rast kamatnih stopa koji trenutno uništava navedene države. Istodobno bi i izazvalo inflaciju koju bi jednako podijelile sve članice. U Njemačkoj, zemlji koja se ne smatra krivom za to što su Grčka i Irska, svaka na svoj način, glupo nagomilale dugove tijekom dobrih vremena, te u zemlji gdje postoji strah od hiperinflacije, ova opcija je vrlo nepopularna. Zašto bi radišni i odgovorni Nijemci pokrivali dugove nekih tamo Grka? No s druge strane, kako je Njemačka prebrzom ekspanzijom Eurozone "zaključala" Grčku i druge države u valutnu uniju, tako da se devalvacijom ne mogu izvući iz problema, mora podijeliti neku odgovornost za to. U suprotnom će se dogoditi neminovni kolaps prvo Grčke, zatim Španjolske i Irske, a onda i gotovo cijele Eurozone. U tom slučaju bi Njemačka izgubila puno više - ugled, političko vodstvo, te naravno veliko izvozno tržište. A širenje (ovaj put opravdanog) euroskepticizma dilje Europe bi bio korak unatrag od pola stoljeća za cijeli kontinent (sjetimo se da je Hitler došao na vlast upravo nakon dugogodišnje gospodarske krize, i da je neonacistička stranka dobila 15% glasova na zadnjim izborima u Grčkoj - vidite kamo vode dugotrajni ekonomski problemi). A gdje je Hrvatska u svemu tome? Mi smo u krizi bili i dugo prije svjetske krize (hvala lijepa zna se kome). Isto kao i sve zemlje EU, ne možemo devalvirati kunu (tj. tiskati još kuna) jer je smo vezani za euro valutnim klauzulama (tako da inflacija ne bi ništa napravila, samo bi pogoršala stanje jer bi iznenada dobili realan tečaj kune). Nažalost, budućnost gdje istodobno država ima volju ukinuti valutnu klauzulu i HNB ima volju uvesti veću stopu inflacije se čini gotovo nemoguća. Najbolja nada za nas je, uzevši u obzir nadolazeće pridruživanje EU i euru (iako smo već de-facto u njemu još otkad smo bili de-facto vezani za marku odmah nakon Domovinskog rata), da ECB provede gore navedene mjere i stvari se vrate u normalu. I mi kao članica EU imamo to u interesu i imamo pravo lobirati za to. Ako je ovo sve istina, nije li to teorija zavjere banaka? Ne bih rekao. Iako se u SAD-u, gdje nema nikakvih ograničenja koliko neka korporacija može donirati političaru, već može početi govoriti o "organiziranom" kriminalu s ciljem omogućavanja nastavka kockanja na račun države, ne postoje nikakve masonske udruge gdje se bankari skupljaju i žrtvuju malu djecu bogovima Matrixa. Ova kriza je samo rezultat kratkovidnih odluka raznih vlada, prvo u SAD-u (potpuna deregulacija financijskog tržišta), a zatim u EU (pokušaj rješavanja krize rezanjem, neutemeljeno u ekonomskoj znanosti), i obične ljudske pohlepe i nesretnih okolnosti, a ne globalnih zavjera s ciljem porobljavanja ikoga. Začudo, čak i državne institucije mogu naučiti na greškama, jer da to nije slučaj, odavno bi prestale postojati i živjeli bi u anarhiji. Iako je trenutno stanje loše i treba se oštro boriti protiv njega (počevši od izbora čelnika koji se ne drže rezanja kao pijan plota, kao što je Francuska napravila s g. Hollandeom), bilo bi površno i jednako kratkovidno tretirati ga kao neku globalnu teoriju zavjere. I kad pišem o raspadu seksualnog tržišta, uvijek tvrdim da to ima globalne efekte, ali isto tako ni ne nazivam to zavjerom |
- 14:54 - Komentari (8) - Isprintaj - #
petak, 25.05.2012.
Znanost potvrđuje Igru: dodir
|
Budući da je počeo vikend, i neki od vas će već od večeras ići u razne pijan... pardon, izlaske, čini mi se prikladno naglasiti jednu stvar koja mnogima ne leži prirodno, a trebala bi. Prošla istraživanja su pokazala da lagani taktilni kontakt povećava prihvaćanje velike količine različitih zahtjeva, no efekt dodira na prihvaćanje romantičnog zahtjeva nikada nije bilo proučavano. U ovoj studiji, tri eksperimenta su održana u kontekstu udvaranja. U prvom eksperimentu, mladi muški suradnik u disku je pitao mlade žene da plešu s njim tijekom razdoblja kada su bile sporije pjesme. Dok je formulirao svoj zahtjev, suradnik bi dodirnuo (ili ne) ženinu podlakticu na 1 ili 2 sekunde. U drugom eksperimentu, 20-godišnji suradnik je prilazio mladim ženama na ulici i pitao ih za broj telefona. Zahtjev je opet bio popraćen laganim dodirom (ili ne) po njenoj podlaktici. U oba eksperimenta, pronađeno je da je dodir povećao prihvaćanje muškarčevog zahtjeva. Replikacija drugog eksperimenta u kombinaciji s anketom danoj ženi je otkrila da je dodir asociran s visokom razinom dominantnosti. Veza između dodira i dominantne pozicije muškarca je bila prihvaćena kao teoretsko objašnjenje ovih rezultata. Izvor: "Courtship compliance: The effect of touch on women's behavior", Social Influence, Volume 2, Issue 2, 2007, Pg. 81 - 97 A naravno, onda imamo i ovo: Zašto lagano dodirivanje može udvostručiti tvoje šanse dobivanja spoja Tijekom razgovora, lagani dodir može usaditi subliminalni osjećaj brige i povezanosti, vodeći do uspješnijih društvenih interakcija i boljeg timskog rada [...] Tijekom jednog dana, tri mlada i zgodna Francuza [sudionika studije] su po slučajnom odabiru prišli 240 mladih žena koje su ugledali kako šetaju same. Svakoj bi rekli iste riječi: "Zdravo. Ja sam Antoine. Samo sam htio reći da mislim da si vrlo lijepa. Moram na posao ovo popodne, ali pitao sam se bi li mi mogla dati svoj telefonski broj. Nazvat ću te poslije i možemo poslije negdje popiti piće." Ako bi žena odbila, rekli bi "Šteta. Nije moj dan. Želim ti ugodno popodne," i nastavili tražiti sljedeću mladu ženu za prilazak. Ako bi im žena dala svoj broj, rekli bi da je ponuda bila samo u svrhu znanosti, u kojem trenutku bi se ona većinom nasmijala. Ključ eksperimenta je bio ovaj: s polovicom žena kojima su prišli, mladići su dodali lagani dodir po njenoj nadlaktici u trajanju od jedne sekunde. Druga polovica nije primila nikakav dodir. Istraživače je zanimalo jesu li muškarci bili uspješniji kada su dodirnuli ženu ili kad nisu. Koliko je važan dodir kao društvena smjernica? Tijekom dana, mladići su prikupili tridesetak brojeva. Kada ne bi dodirnuli ženu, imali su stopu uspjeha od 10%; kada bi je dodirnuli, njihova stopa uspjeha je bila 20%. Lagani dodir od jedne sekunde je udvostručio njihovu popularnost. Zašto su dodirnute žene bile dvostruko više zainteresirane za spoj? Jesu li mislile "ovaj Antoine baš dobro dira - vjerojatno bi bilo zabavno popiti čašu Bordeauxa s njim jedne večeri u Bar de l'Ocean-u? Vjerojatno ne. Ali na podsvjesnoj razini, dodir prenosi subliminalni osjećaj brige i sigurnosti. ... Zanimljiva je činjenica da je, nakon što su subjekti ispitani o prilasku, samo trećina dodirnutih žena je bila svjesna da ih se uopće dodirnulo. Dodir (alt: "kino", od "kinesthetics") je vitalan dio zavođenja. Ako je ne dodiruješ rano u upadu, vjerojatno nećeš dobiti njen broj, a kamoli nešto više. Nikada, ali baš nikada, ne slušaj uvrijeđene feministice kada tvrde da bi muškarci trebali držati ruke k sebi dok ih žena ne pozove na dodir (u prijevodu: nikada). Istina je, kao i uvijek, potpuno obrnuta: muškarci koji dodiruju rano i bez dozvole su oni koji osvajaju ženska srca. Također, kao što vidimo iz istraživanja, dobra igra je skoro neprimjetna - nije udarac po glavi, već vrlo suptilni skalpel (jer glavna igra u ovom slučaju nije bio vrlo direktni upad, već dodir). Odgovor zašto postoji ova pravilnost se nalazi u obje studije: dodir se povezuje s većom razinom sigurnosti, (iznimka: creepy, vrlo agresivni dodir), ali najvažnije, i s većom razinom dominantnosti. A za one koji su zaboravili osnovne postavke igre, ponovit ću: Žene se pale na moć. Muškarci se pale na ljepotu. Trgovci i prodavači također poznaju male tajne dodira i neće se ustručavati primjeniti isto dok pokazuju neki proizvod. Jedini aspekt u kojemu ovo postaje malo teže je u muško-muškom dodiru, gdje su postavke malo drukčije pa bi druga strana mogla reagirati svojim povrijeđenim osjećajem dominantnosti - tako da se nakostriješi na sami dodir. Štoviše ženski svijet je manje vizualan od muškog, a više taktilan. Pogledajte sljedeći put kako žene proučavaju odjeću i njen kroj i materijal. Stoga je logično da će muškarac koji komunicira i dodirom ostaviti veći trag u njenoj svijesti i podsvijesti. U svakom slučaju, s rijetkom iznimkom vrlo zatvorenih kultura, dodir vodi povećanoj razini prihvaćanja. A u igri, povećana razina prihvaćanja malih stvari uskoro vodi do velikih stvari, i do prihvaćanja najveće - seksa. Jedna važna stvar kod dodira je to da treba biti prirodan. Za mnogo muškaraca koji su od slučajnosti, loših iskustava ili previše ispiranja mozga razvili nekakvu averziju prema tome ili jednostavno zaboravili kako se to radi, isprva će se logično bojati izgledaju li ukočeno i je li njihov dodir djeluje neprirodno, planirano. To je lako moguće na samom početku, ali najvažnije je sjetiti se da dodir nije ništa loše - dapače! Cilj bi ti trebao biti postati muškarac koji je samouvjeren i kojem je normalno komunicirati sa suprotnim spolom i na taj način. Kao i mnogo stvari u igri, na ovo se može gledati kao creepy samo ako pretjeruješ (za sve postoje granice, pogotovo za intimne dijelove tijela) ili se vidljivo sramiš toga što radiš. Ako si samopouzdan i dodir je za tebe nešto prirodno, takav će biti i ženama. Potpuno shvaćam da ovo nije lako započeti, ali negdje se mora početi, a svaki eksperiment donosi dragocjeno iskustvo i povećano samopouzdanje, tako da put to "internalizacije" nije toliko dugačak kao što se može činiti na samom početku.  Začudili biste se koliko je naći sliku gdje muškarac dodiruje ženu u nekom ne-seksualnom kontekstu pa sam morao izabrati obrnuti slučaj. Prokleta poplava "romantičnih fotografija"... Igroskeptici koji tvrde da je to sve slučajno ili da je najbolje "samo biti svoj", koji nisu nikada napustili svoje podrume i isprobali igru na nekoj ženi koja nije na napuhavanje često pitaju gdje su znanstvene osnove za igru, poput randomiziranih, dvostruko-slijepih istraživanja. Eto vam sad. Istina, povećanje stope uspjeha dobivanja broja s 10 na 20% nije spektakularan uspjeh. To je povećanje od 100%, no i dalje se ne uspijeva 4 od 5 puta, što je stopa koju će neki teško progutati. Treba uzeti i u obzir da su ovi momci opisani kao "zgodni", tako da je njihova početna stopa isto malo veća od one prosječnog muškarca koji tek počinje. No s druge strane, to je bio samo jedan jedini, lagani dodir u trajanju od 1 sekunde. Pravi dodir eskalira tijekom razgovora (koji je manje direktan i stoga u pravilu ima veće stope uspjeha), s vremenom prelazi na erogene zone, i još tko zna što sve ne. A najbitnija stvar je ova: to je samo jedan mali, mali dio igre. Ako svaka njena komponenta - demonstracija više vrijednosti, dvostruki komplimenti, pravilan timing, tehnika P&P, Alfa jezik tijela, prepakiravanje, kvalificiranje, misterija i distorzija vremena ima takav efekt, svaki po samo 5%, rast uspjeha je sigurno puno veći od onog dobivenog već samim dodirom. Taj uspjeh nije neograničen, naravno, ali gle čuda, točno je onoliki koliki treba biti da ti uz razuman napor značajno unaprijedi ljubavni život. Mislim da ne bi puno Beta muškaraca odbilo jednostavnu sitnicu koja im može udvostručiti šanse da dobiju broj cure koja im se sviđa. Ovakve studije ne postam kao savjet iskusnim zavodnicima, jer to im vjerojatno ne treba i već su to sami iskusili milijun puta, već kao mali poticaj onima koji razmišljaju o ovome i nisu baš sigurni, onima koji uče igru i imaju previše informacija pa ih treba podsjetiti na bitno, i naravno svima koje općenito zanima dinamika muško-ženskih odnosa. Ali najljepši dio je ipak zariti bodež istine u igroskeptične trollove koji periodično ovdje istresaju svoje vreće obmane kao hrvatske ceste sol po oštroj zimi. Oznake: dodir, upad, spoj, znanost, znanost potvrđuje igru, psihologija, seksualne preferencije |
- 19:38 - Komentari (7) - Isprintaj - #
srijeda, 23.05.2012.
Zakon vagine #1: Beta muškarci su nevidljivi
|
Prilikom nedavne rasprave s jednom čitateljicom, u nevezanom kontekstu je napisala: "Teško je biti karakter i grozno mi je kad moji muški prijatelji izmjenjuju cure i uživaju, a ja to ne radim jer sam djevojka i znam kakve to posljedice nosi (a i moj grad je malen i brzo se sve sazna). A i da ne nosi te posljedice, opet ne bih. Jer sam staromodna ili tko zna što već." Na što je moj odgovor bio: Isto tako, nemoj se zanijeti i zavidjeti muškim prijateljima koji su igrači pa vrte cure - to je nešto o čemu ću pisati u budućnosti, ali tipična je ženska projekcija misliti da svi muškarci tako žive. Većina nikada nije ni blizu "vrćenju", pa niti neprekidnim vezama. To što su tvoji prijatelji uspješni (a prirodno da jesu, inače ne bi bili toliko zanimljivi prijatelji - i sam znam koliko moje prijateljice vole slušati o mojim doživljajima i igri) je više iznimka nego pravilo. Neobjektivnost je univerzalna ljudska osobina, no uvijek me pomalo čudi koliko često upoznajem žene s neobičnim idejama o seksualnom tržištu, točnije one koje pretpostavljaju da je seksualno tržište u svojoj cijelosti jednako malom krugu njihovog osobnog doživljaja. A u ovom slučaju, na jednaki način kako žene ne primjećuju prijatelje beznadno zaljubljene u njih i uvijek su "šokirane" kada ovi napokon skupe hrabrost i na svoj Beta (TM) način kažu da bi htjeli nešto više, tako ne primjećuju ni one mase oko njih koje žive svoje seksualne živote poput deva. Zašto postoji taj veliki jaz, i u percepciji i u realnosti toga koliko je (u prosjeku) seks dostupan ženama, a koliko muškarcima? Prvi i očiti razlog jest to da je ženska biološka vrijednost znatno veća. U tom smislu, žene su nezamjenjive, muškarci su potrošna roba. Drugi i najvažniji razlog: "Muškost je VJEŠTINA."  I svaki bod koji se troši na jedan ili drugi oblik te vještine treba zaraditi. Tamo prije dva posta, u komentarima "Feministica slučajno reklamira igru" sam govorio čitateljici edcatra da je Igra isključivo muška stvar, da je ideja "ženske Igre" besmisleni oksimoron. Zašto? Zbog urođenih razlika između muškaraca i žena. Ovo je glavni razlog zašto žene ne mogu biti od pomoći muškarcima u ovom području - zato što je njihovo životno iskustvo toliko korjenito drugačije da je, uz vrlo rijetke iznimke, nemoguće poistovjetiti se sa "čvršćim spolom". Njihove početne postavke su dijametralno suprotne. A kao dodatak, što se percepcije tiče, tu je na djelu isti psihološki proces zbog kojeg Beta muškarci idoliziraju žene - rijetko vide oslobođen ženski seksualni nagon. Isto tako i žene (u prosjeku) privlače Alfa osobine jer Alfa = zanimljivo i zabavno, stoga je to i ono što primjećuju na muškarcima, bili oni prijatelji ili ljubavnici. Nitko ne primjećuje prosječne, dosadne ili jednostavno ne-Alfa tipove - mogli bi ne postojati i nitko ne bi ni primjetio. To je normalna i biološka i psihološka razlika. Upravo zbog te razlike žene nemaju igru, niti (čast iznimkama <3) mogu davati savjete o njoj. Može se empirijski promatrati što žene rade (odabiru) i na temelju toga učiti, ali od savjeta skoro nikada. To je, s biološkog stajališta, zato što djevojčice postaju žene automatski, s prvom menstruacijom. Od tada pa nadalje, vrlo malo je toga što trebaju napraviti kako bi dobile udvarače, prilike i partnere. Kao što znamo, u stvarnom svijetu muškarci obavljaju većinu teškog i riskantnog posla - pa tako i u spavaćoj sobi (jedan izuzetak: rađanje). Ženstvenost je stanje, nešto vrlo lijepo, posebno i životno, ali ipak samo stanje. Suprotno ovome gore, muškost je vještina, ne nešto što ti se "jednostavno dogodi". Dječaci moraju biti podučeni kako biti muškarci, i to je nešto što žene jednostavno ne mogu razumjeti. Što god da je prije rečeno o bolnom, seksualno frustrirajućem razdoblju koje većina mladića prolazi u srednjoj školi i na faksu je sasvim istinito. Svaka žena koja pokušava objašnjavati da djevojke prolaze kroz isto je u ozbiljnoj zabludi i, sa svim dužnim poštovanjem, mora zašutiti. Jednostavno nije isto, jer osim ako mlada cura ne izgleda kao Nosferatu, može doći do seksualnog zadovoljstva sa suprotnim spolom, i može ostvariti i vezu i ljubav. Prosječan momak puno teže. To je razlog zašto većina žena ne može provoditi igru ni savjetovati muškarce o njoj - jer u bilo kojem trenutku, ako žele, mogu doći do seksa (ne kažem da bi to trebale činiti, dapače, ali imaju mogućnost). To nije tako za ogromnu većinu muškaraca. Zato, žene koje čitate ovaj blog, prenesite dalje ovu poruku: Većina muškaraca nema pristup seksu. (Pod čime mislim: 1. Sa ženom koja je na skali od 1 do 10 barem 4 i 2. Barem jednom u tri mjeseca) Točno tako. Kažem vam da, u bilo kojem vremenskom razdoblju na bilo kojem području, ogromna većina muških koje vidite ne omasti svoju kobasicu svaki mjesec s (ispod)prosječnom ili ljepšom curom. To bi bilo nekoliko puta na godinu, zar ne? Ali čekajte, postaje i bolje: Iznenadilo bi vas saznati koliko ima muškaraca koji se ne seksaju niti jednom godišnje, pa čak ni jednom u tri godine. Ne vjerujete? Učinite ono što je učinila spisateljica Norah Vincent kada se požrtvovno prerušila u muškarca na godinu i pol i istraživala kako živi drugi spol kako bi to objavila u svojoj fenomenalnoj knjizi "Self-made man". Ukratko rečeno, ono što je pronašla je bilo čudno, bizarno, toplo, prijateljski, hladno, opasno, i, ponajviše, seksualno frustrirajuće. Pročitajte ove odlomke:   Self-Made Man: One Woman's Journey into Manhood and Back ... čim smo sjeli, odabrala sam nekoliko dvadeset-nekih žena koje su sjedile za stolom na drugom kraju sobe. Dopustila sam mom pogledu da malo ostane na njima kako bih provjerila njihov interes. Moje oči su s surele s očima jedne žene i s osmijehom sam ukrstila poglede na sekundu. Ona se isto nasmiješila i odvratila pogled. To mi je bio dovoljan signal, tako da sam ustala, odšetala do njihovog stola i pitala ih žele li nam se pridružiti za jedno piće. "Ne hvala", rekla je jedna od njih, "odlazimo za minutu." Jednostavno, ne? Ništa strašno. Ali dok sam se okretala i hramala natrag preko sobe do našeg stola, osjećala sam se kao odbačeni školarac u menzi koji se spotakne i prospe sadržaj svoje tacne na linoleum ispred cijele škole. "Odbijanje je muškima normalno," rekao je Curtis, smijući se dok sam padala u svoje sjedalo s poniženim uzdahom. "Navikni se." "Kako se ti nosiš s time?" ... "Očekujem ga. To je dio igre." ... Mnoge žene s mojih spojeva - čak i one pasivne - su pričale više od mene. Slušala sam ih kako pričaju satima o najsitnijim, najubitačnijim detaljima njihovih osobnih života; muškarcima u koje su još zaljubljene, muškarcima od kojih su se razveli, cimerima i kolegama koje su mrzili, djetinjstva kojih ih se grozilo prisjećati, pa opet su imale energije prepričavati ih ad nauseam. Slušati ih je bilo kao doživjeti polaganu, frontalnu lobotomiju. Za ove žene, muškarci kao vrsta - ne pojedinačni muškarci s kojima su bili u vezama - su bili krivi za raspad veze i psihičku štetu koju im je to nanijelo. Nije bilo ni čudo da sam se u toj atmosferi, kao samac koji pokušava hodati sa ženama, često osjećala napadnuta, osuđivana i u defenzivi. Nije li se očekivalo od ljudi da budu najbolji na prvim spojevima? Nisu li se trebali barem pretvarati da ih zanima druga osoba, barem iz pristojnosti? To je bilo ono što sam činila, pristojno pričala. Na internetu, korespondencija je bila nužna, čak i kod žena koje sam upoznala na speed-datingu i kasnije im se javila e-mailom. Ove žene su htjele da ih se zavodi riječima. Nisu imale nakane naći se s nepoznatim muškarcem bez prvotnog odmjeravanja, i nisu mislile rasipati jelo ili šalicu kave na udvarača koji se ne bi potrudio smisliti nekoliko rečenica prije toga. Ja sam im sa zadovoljstvom išla na ruku. Bilo je rijetko, rekle su mi, da muškarac toliko piše, a još manje da piše s toliko obzira i ugodnosti. (Ironično, na online datingu su svi moji uspjesi kada nisam opsežno ili duboko pisao i kada sam sam samo bio neozbiljan. Sve drugo, iskustvo je pokazalo, = jednosmjerna karta za friendzone, suprotno onome što sve žene online tvrde da vole, op.a.)  Za malo kontrasta, otišla sam na nekoliko spojeva s muškarcima kao žena tijekom razdoblja dok sam bila Ned. Muškarci koje sam upoznala tamo i zatim osobno nisu tražili ovaj epistolarni uvod, niti su ga nudili. Htjeli su se naći što prije, uočila sam, jer ih je zanimalo kako izgledam. Njihovi osjećaji i fantazije su se bazirali na tome puno više nego išta što bi napisala. Na spojevima s muškarcima sam se osjećala tjelesno ocjenjivana na način na koji nikada nisam sa ženama, i iako sam zbog ovoga imala neke simpatije za sumnje koje su žene unosile u svoje spojeve s Nedom, imalo je i suprotan efekt. Na neki način, muški površni standardni ljepote su bili manje prodorni i manje okrutni nego ocjenjivanje karaktera od strane žena. ... Žene koje sam upoznala su htjele da muškarac bude samopouzdan. Htjele se mu se na mnogo načina pokoravati. Osjećala sam to na spojevima, neizrečenu želju da bude uzeta i vođena, bilo u razgovoru bilo tjelesno, i ponekad sam se zbog toga osjećala vrlo maleno u mom kostimu, kao što se osjeća mladi muškarac kada iznenada sazrijeva i iznenada se od njega očekuje da nosi svijet pod svojom rukom poput nogometne lopte. A neke žene su Neda nalazile premalenim da bi im bio privlačan. Htjele su nekoga, rekle su, tko bi ih mogao pribiti na krevet, ili, kako je jedna žena rekla, "tko može voziti autobus". Ned [čak i s dodatnih 7 kg mišića od teretane] je bio previše nježan za to. ... Ako te nikada nisu seksualno privlačile žene, nikada nećeš shvatiti gigantsku snagu ženske seksualnosti, osim preko posrednika ili teoretski, niti ćeš ikada spoznati ogromnu prednost koju nam daje nad muškarcima. Hodati sa ženama kao muškarac je bila lekcija o ženskoj moći i pretvorila me, od svih stvari, u trenutnog ženomrsca, što je pretpostavljam bio najbolji indikator toga da je moj eksperiment upalio. Vidjela sam vlastiti spol s druge strane, i na neko vrijeme sam zbog toga osjećala iracionalnu antipatiju prema ženama. Nije mi se sviđala njihova superiornost, njihovi optuživački osmijesi, njihovo "zasluživanje" da me izaberu ili odbace jednim prstom, odbacivanje toliko lijeno i bez napora da je činilo moje gubitke pa čak i pobjede neizmjerno ponižavajućim. Tipična muška moć, s druge strane, je kao tupo oružje, sa svim svojim salvima i taktikama smiješno nadjačana štetom koju žena može učiniti samo jednom, oštrom riječi: "ne". (ili šutnjom, op.prev.) ... Seks je najmoćnija stvar u našim umovima i, za muškarce, žene imaju jako puno moći ne samo uzbuditi, već i dati vrijednost, samopouzdanje, smisao, inicijaciju, hranu, sve. Vidjevši ovo svojim očima, počela sam se pitati hvaćaju li se najekstremniji muškarci nasilja prema ženama zato što misle da je to sve što imaju, jedina patetična prednost naspram one za koju se čini da ima moć nad njima. Ne opravdavam ovo, jer se to ne može opravdati. Ali kao muškarac, osjećala sam se blago prilagođena ovom mentalnom sklopu ili njegovoj mogućnosti. Nisam ga nastanila, ali vidjela sam kako bi jedno odbijanje moglo biti iskvareno tako da ga se ne može prepoznati u umu odbačenog mužjaka, gdje ženomrzstvo, nasilje i, ultimativno, silovanje, mogu postati okrutni pokušaj uzimanja onoga što ne može biti uzeto jer mu nije dano. ... Hodati sa ženama je bila najteža stvar koju sam morala raditi kao Ned, čak i kada su mi se žene sviđale i ja sam se njima sviđala. Nisam se nikada osjećala ranjivije prema potpunim strancima, nikada više društveno bez obrane nego u mojem klapavom, posuđenom oklopu. Ali onda, pretpostavljam, možda je to jedna od tajni muškosti koju niti jedan muškarac neće izreći ako si može pomoći. Oklop svakog muškarca je posuđen i 10 veličina prevelik, i ispod njega je gol i nesiguran i nada se da nećeš primjetiti. Kao što uvijek tvrdim, većina muškaraca ne može otvoreno pričati o ovim stvarima, jer postoje osnovani evolucijski razlozi za šutnju, kao i za ne-"jadikovanje" općenito (hint: slabost, ekstremni gubitak moći i dominantnosti, gubitak preselekcije). Nazovi to kako god želiš ali, jednostavno rečeno, nije muško priznati ne samo da se ne seksaš, nego da čak ni ne možeš. To je i treći razlog za čestu zabludu koja je predmet ovog posta: Beta muškarce se i manje uočava zato što se nitko ne ponosi time što je Beta, i zato što bi priznati to i pričati o svojem nezadovoljstvu otvoreno imalo katastrofalne posljedice za izlazak iz tog statusa. U knjizi "Igra", povirite što Style kaže o svojem početku igračke karijere, kada prvi put upozna Mystery-a i Sin-a i pitaju ga za njegov "broj". Iako "The Game" nije neka velika književnost, to je svejedno jedan od najbolnijih i najiskrenijih trenutaka u književnosti uopće, jer svaki muškarac na svijetu (izuzev 1% super-alfa koji su genetskom lutrijom i ludom srećom postali takvi bez svijesnog napora) zna o čemu to Style priča. I taj dio boli. |
- 19:12 - Komentari (12) - Isprintaj - #
utorak, 22.05.2012.
Ne treba ti operacija grudi
|
U doba razmaženosti, kada bi prilično muškaraca radije racionaliziralo svoju tužnu, a/hiposeksualnu egzistenciju nego uložilo napor u promjenu i naučilo igru. Druga strana novčića su svakako one otužne žene koju racionaliziraju da zaslužuju krasnog pametnog, ljubaznog, bogatog i atletskog muškarca iako su pretile, toksičnog karaktera i opterećene vanbračnim djetetom ili dvoje iz svojih kasnih teen godina. Korak manje od takvih, nešto manje iritantne ali dovoljno brojne da opet budu bizarne, su one žene koje smatraju da će se njihovi problemi riješiti ili kvaliteta života mjerljivo poboljšati ako odu na operaciju povećanja grudi. Oh, draga moja Deluzijo. Tvoj slatki, utješni zov je uistinu nenadmašan u našoj vrsti. Tako na isti način kao što se muškarci pretjerano brinu o duljini penisa, žene se muče brigama o veličini grudi. Podsjetimo se legendarnog "Jesi li Alfa? (Test za ŽENE)" posta: 4. Tvoje grudi su... a) Nepostojeće ili vrlo male: -1 b) Male: 0 c) Srednje: +1 d) Srednje i prirodno čvrste: +2 e) Velike: +1 f) Vrlo velike: 0 Vidi vraga, grudi su važne! Nitko ne poriče da muškarci vole lijepe, čvrste i/ili velike grudi i stalno pričaju o njima. Mnogo je razloga za to, od evolucijskih (signalizacija jedne od glavnih spolnih razlika?) pa do kulturnih (ego, mediji i portali - gledam u vas, dnevnik.hr). Čak i u slučaju velike debljine, povećanje grudi koje ide u paketu s tim je jedina utješna stvar za ženu. Taj "važni" status prsa dolazi čisto iz njihove vidljivosti, ali i iz kulture - mogao bi se postaviti argument da, budući postoje i neke kulture gdje su žene otkrivenih grudi nešto sasvim normalno i lokalni muškarci se nimalo ne pale na to, to implicira da je dio privlačnosti grudiju u našoj kulturi rezultat njihovog tabua (tj. stalnog pokrivanja). Naravno, nemojmo pretjerati s ovim argumentom i širiti ga na spolne organe. Ali stavimo ovo u perspektivu s drugim pitanjima: 13. Koliki je tvoj BMI (Body Mass Index)? Formula za BMI: Težina (kg) / (visina (m) * visina (m)). Npr. osoba visoka 160 cm i teška 50 kg ima BMI = 50 / (1.6*1.6) = 50 / 2.56 = 19.53. a) 14.5 i manje: -10 b) 14.6 do 15.3: -5 c) 15.4 do 16.7: 0 d) 16.8 do 17.7: +3 e) 17.8 do 21.3: +10 f) 21.4 do 23.4: +3 g) 23.5 do 24.9: 0 h) 25.0 do 29.0: -5 i) 29.1 do 34.0: -10 j) 34.1 i više: nemoj se truditi završiti ovaj test Grudi su, kako vidimo, prilično nebitne u usporedbi s općom figurom. Zapravo, kada uzmemo u obzir da se bodovi na tom testu kreću negdje od -70 do +60, veličina grudi čini zaprepaštujućih... *uzdah zaprepaštenja* ... 3% ukupnog rezultata. To je negdje u rangu bonusa koji možeš dobiti jednostavno tako da manje psuješ, ili da budeš trunku ljubaznija, stvari koje te ništa ne koštaju. Osim toga, veličina grudi nije sve. Osobno, više mi znači da joj grudi stoje uspravno i da su čvrste. Nisam nikada čuo da je ijedan muškarac htio prići nekoj ženi ali je pomislio "je*eš ti to, nema dovoljno velike grudi" i odustao. Stoga nije ni čudo da se nakesim kad god sretnem neku kako prigovara da bi htjela imati veće grudi i kako je "onoj tamo bimbo život toliko lakši". Osim ako tvoje grudi uistinu nisu tolike da u bikiniju ne bi bilo jasno da si žena, pretjerana je reakcija brinuti se oko njihove veličine.  Da imam ovdje dvije lopte, moj život bi bio puno sretniji! - Jenna Haze, popularna porno-zvijezda No ono što je još važnije je činjenica da grudi, plus-minus varijacija zbog tjelesne težine ili trudnoće, nisu pod tvojom kontrolom. Imaš takve s kakvima si rođena i to je to (dobro, opasna prisutnost ksenoestrogena u našoj hrani i plastici utječe na raniju menstruaciju, pa tako i malo veće grudi, ali svejedno). Iako implantati, istraživanja potvrđuju, vjerojatno ne izazivaju rak ni druge poremećaje, svejedno je to jedna bolna, neugodna i vrlo skupa stvar... a za što? Da bi bila 3% privlačnija. U znanosti, razlika od 3% nije statistički značajna. A u muškoj seksualnosti, razlika između malih i velikih grudi je samo kap u moru. Ne troši svoje dragocjeno zdravlje i novac na nešto što je važnije razmaženim ženama nego muškarcima. |
- 23:56 - Komentari (5) - Isprintaj - #
nedjelja, 20.05.2012.
Feministica slučajno reklamira Igru
|
Dvije su stvari o kojima najviše volim pisati (poezija se ne računa), a to su pobijanje moderne feminističke mitologije, i zavođenje tj. igra. Koliko je samo tema koje daju materijala za oboje? Koliko samo ima rasprava koje totalno devastiraju hrčka i daju muškarcima nadu u uspjeh i korisne savjete za budućnost, i još sve to istodobno? Zato razumijete da kada vidim (iako slučajnu) reklamu za igru na ultra-feminističkom websiteu, nešto se u meni ozari. To je otprilike kao da ateist prizna da postoji Bog (dobro, ja sam ateist ali jasno vam je već što želim reći). "Tajni svijet muškaraca": igračeva tajnica otkriva sve Elizabeth Haag je nekada radila za profesionalnog igrača i, nakon što smo pisali u ženskim igračima (u potpunosti besmislen pojam, op.prev.) kontaktirala nas je kako bi nam ispričala priču o mizoginiji, seksu u javnim WC-ima - i simpatiji prema muškarcima. Zbog legalnih razloga, Haag nije mogla navesti ime svog poslodavca ili otkriti njegove poslovne tajne, no mogla nam je reći o uznemirujućim manipulacijama kojima je svjedočila - i kako su se njeni osjećaji o zavođenju i muškarcima promijenili tijekom njenog posla. Evo njene priče. Heh heh. Manipulacijama. Takve riječi, isto kao i "mizoginija" (ženomrzstvo), je tipično vidjeti na stranici Jezebel koja je objavila ovaj tekst, jer inače služi kao kolekcija najblesavijih neo-feminističkih teorija na svijetu. Zato me itekako iznenadilo kada sam u članku, za koji je tradicionalno igroskeptično uredništvo valjda mislilo kako će napokon pokazati da su igrači creeeeeeeepy i baš onako lažljiva đubrad vidio stvari od kojih bi svaki normalan muškarac istog trena uskliknuo "Igra, gdje se to uči? Daj mi!" Prošlog srpnja, našla sam se u votka baru u Manhattanu, okružena igračima, učiteljima zavođenja, "seks božanstvom", te nekolicinom pridošlica koji su vježbali svoje novostečene vještine. Bio je to samo još jedan dan u uredu, tijekom jedne godine koju sam provela kao tajnica učitelja zavođenja ili igrača (eng. PUA). Kupovala sam, arhivirala, pomagala s korisničkom podrškom i pomagala u proizvodnji naših proizvoda. Moj posao je manje-više bio isti kao i bilo kakav drugi posao tajnice - samo su naši proizvodi pomagali dečkima doći do seksa. Bilo je to mlado, opušteno društvo, a ja sam bila jedan od dečkiju. Muški su otvoreno pričali ispred mene, i iako sam čula neke neugodne ili proste seksualne stvari, osjećala sam se kao da imam pogled u tajni svijet muškaraca. Tijekom vremena se moje mišljenje počelo mijenjati, ali tada sam se osjećala kao doma. Tvrtka je bila vrlo malena. Bio je tu PUA (igrač, zvali smo ga "učitelj zavođenja" (eng. dating coach)), ja, nekoliko trenera i par zaposlenika u podršci. PUA je imao oko 30 godina, izgledao je prosječno, u javnosti tih i nenametljiv, sigurno ne ono što biste očekivali. Ali iako nije odgovarao stereotipima, nije trebalo dugo za prepoznavanje njegove inteligencije ili da se izgubim u njegovom šarmu i karizmi. Raditi za njega je bilo vrlo zabavno, a on je nakon godina usavršavanja svoje metode sad prodavao knjige, CD-e i osobnu poduku drugim muškarcima kako bi i oni mogli postati magneti za žene. Naša metoda je bila drukčija od većine onoga što ljudi zamišljaju kao "barenje". Savjeti su bili o podizanju muškaraca, ne o denigraciji žena. Vjerojatno mi zato nije smetalo na početku. Nemojte me krivo shvatiti, oni nisu bili "slatki" dečki. Jedan trener koji je u javnosti govorio kako obožava žene je za sebe vjerovao da ga bilo koja žena blizu 30-e želi uvući u trudnoću i brak. Drugi su diskutirali o muškom samopouzdanju kao najvažnijem. Ipak, većinom nisu odobravali ono što su popularni igrači stavljali u cirkulaciju u zajednicama zavodnika (poput dvostrukih komplimenata). Kroz moj posao sam naučila dosta o igračima, njihovim mušterijama, industriji i meni. Svaki PUA ima svoju specifičnu personu zbog nekog razloga, i u mnogo slučajeva te persone rade samo za njih i samo njih. Recimo, najpoznatiji PUA, Mystery, je radio kao mađioničar pa je to ugradio u svoje zavodništvo. To je za njega ispalo dobro, ali je istodobno i razlog zašto sad ponekad viđamo muškarce kako im ne uspijevaju mađioničarski trikovi u barovima kojima misle impresionirati dame. Malo nakon zaposlenja, dano mi je malo materijala za proučavanje. Pitala sam šefa hoću li od toga zamrziti muškarce. Promislio je na trenutak i sa smijehom rekao "Ne, ali možda ćeš zamrziti mene". Očekivala sam da me posao uznemiri i da mi se zgadi, ali većinom nije. Tjedni slušanja o tome kako odvući žene u krevet i učiniti ih ovisnim o sebi mi nisu smetali. To se sve promijenilo jedne večeri, kada je trener spomenuo članak o tome kako vratiti bivšu. Sledila mi se krv u žilama. Ideja da moji bivši imaju takve informacije je bila užasna. Ali kad sam čula o čemu se radi, činilo mi se kao zdrav razum. Mi žene si govorimo da uradimo takve stvari svaki čas (i ionako vjerojatno ne bi radilo na meni, ja sa rastajem vrlo strastveno). Ono što sam shvatila tijekom vremena je da mnogi muškarci stvarno nemaju pojma o zavođenju, seksu i vezama (nije ni čudo kad te stvari u povijesti nisu nikada bile vrlo bitne u odnosu na Beta hraniteljstvo, i onda su najednom naglo postale bitne tijekom 50 godina, op.a.) Boje se probati poljubac jer ne znaju čitati signale koje šalješ. 99% kurikuluma mi nije smetalo. Ali taktike trenera i igrača osobno su bile druga priča - mnogo mračnija. Za njih, manipulacija ženama je često bila igra. Uživali su vidjeti koliko daleko mogu doći sa svojim vještinama. Upoznala sam djevojke koje se varalo. Vidjela sam SMSove žena koje su molile da opet budu s njima. Neki od ovih dečkiju su se viđali s više djevojaka istodobno nego što je zamislivo. Znali su kako odvući žene u krevet (ili javni WC) u samo par sati ili čak minuta. Imali su trikove za navođenje cure da im kupi nešto ili da pristane na seks u troje. Cure bi im izjavljivale ljubav nakon samo jednog susreta, bez ikakvog uzvraćanja. Bile su tu i priče koje si mgao ispričati ženi kako bi paničarila da će te izgubiti svaki put kada napustiš sobu, i iako nisam nikada ovo vidjela u praksi nimalo ne sumnjam da je istina. Isto tako, mnogo je muškaraca u zajednicama zavodnika (ne nužno mojoj) koji pričaju puno o igri ali nikada ne vide baš puno akcije. To su bili plusevi i minusi za moj osjećaje prema kolegama i muškarcima općenito. Treba naglasiti da većina klijenata koja posjećuje ovakve tvrtke ne završi spavajući s tri različite žene na dan. Možda se nadaju ali, ultimativno, samo žele zbariti par djevojaka ili pronaći curu. Ne mogu nikoga kriviti što to želi. Zavođenje je kao bilo koja druga vještina. Mnogi uče slikanje, ali vrlo malo ih postane Picasso. Većinom su igrači i njihove mušterije na potpuno drukčijim razinama. Dečki koji rade u tom polju su većinom mnogo vještiji sa ženama nego što će njihovi klijenti ikada postati. Trebalo mi je neko vrijeme, ali u jednom trenutku sam shvatila da ću, ako ikada više želim biti u vezi, morati napustiti moj posao. Imala sam neugodan osjećaj da me mijenja. I, vratit ću se onoj noći u votka baru: zezala sam se s jednim učiteljem zavođenja iz Australije i, nakon primanja par šala, našalila se drugim dečkima da je "samo ljut jer sam ga prije odbila". On je poludio. Postao je bučan i agresian, i vrlo ozbiljno je uvjeravao svih u grupi da to nije istina. Slijedio me kroz sobu satima, malo pokušavajući dokazati da mu moji komentari nisu smetali, uvjeravajući me da se šalio, ili vičući na mene. Onda sam shvatila. Nije se mogao nositi s javnim odbijanjem. Nije nikakva tajna da su mnogi igrači, učitelji zavođenja, i sl. nesigurni. Većina muškaraca uđe u igru nakon cijelog života punog odbijanja, ili kada ih jako povrijedi samo jedna žena (iako je ovo u teoriji istina, sama moderna anomalija potrebe za učenjem velikih količina igre umjesto jednostavnog bivanja dobrim dečkom bez igre je ono što u muškarcima izaziva određenu revulziju, a ne učenje igre, op.prev.). Počinju učiti zavođenje kao metodu kontrole. Profesionalni igrači, čini se, kontroliraju svaki aspekt veze u koju se upletu. To postaje obrambeni mehanizam koji je otišao van kontrole. Na svu sreću, većinom su oni iznimke, a ne pravila. Pretpostavljam da sam oduvijek znala ovo, ali vidjeti to u stvarnosti je to stvarno učvrstilo. Drago mi je da više ne radim za tu tvrtku, ali sretna sam zbog uvida koji sam dobila. Nakon ove godine u kojoj sam radila s našim klijentima (uključujući i momke koji su samo htjeli curu, one koji su se razveli i nisu imali pojma kako nastaviti, i muževe koji su pokušavali popraviti svoje brakove), gledam na stvari malo drukčije. Imam puno više suosjećanja i poštovanja za dečka koji prošeta preko plesnog podija reći zdravo, jer sada shvaćam koliko ovo teško može biti muškarcima. No također vidim i mračnu stranu: dubine do kojih će muškarci ići kako bi kontrolirali ženu. A one su, uvjeravam vas, vrlo duboke. U principu se slažem sa svime što je napisala, samo na gospodina koji je vikao na nju gledam malo drukčije. Ona ga nije odbila, već ga je zezala na prilično netaktičan i neukusan način. Svakako je njegova reakcija pretjerana, no ipak bih rekao i da takav tip teško može biti nekakav igrač velikog kalibra. Zašto? Zato jer igra, neminovno, čak i kod najvještijih, najbogatijih, najljepših muškaraca, neminovno uključuje i određenu količinu odbijanja čisto zbog nekih bioloških postavki, a jedan od važnih dijelova interne igre je nošenje s tim odbijanjem i strahom od odbijanja. Neka su neki tamo igrači u svijetu "manipulatori", ali meni je dobivati SMS-ove cura koje mole da budu sa mnom prilično dobar trade-off. |
- 17:53 - Komentari (10) - Isprintaj - #
petak, 18.05.2012.
Je li ovo bilo Beta?
|
Anonimni čitatelj iz Istre piše: Imam pitanje. Isplati li se u početku, dakle, na prvim izlascima pustiti dominaciju dok se ne dođe do cilja, pa onda početi sa alfa igrom ili je treba udariti dok je vruće? Dakle, zbario sam jednu malu u disku, srednje dvadesete. Izgleda kao dobra cura, otvorena, ok, pričali smo i malo plesali (ništa više) i rado mi je dala svoj broj. Sve je bilo dobro, dopisivali smo se sljedeći dan i onda sam je navečer zvao vani. Ona je inzistirala da joj se ne ide opet u onaj disko i da bi radije u neki drugi, ne znam ni sam zašto, ali nisam na to pristao... ipak mi je ego za nijansu jači. Nakon toga se ona povukla ali je rekla da će ići pa možda biti u nekom trećem disku pa da svratim i vidjet ćemo. Ispričao sam se da imam drugog posla i nismo se više čuli. Možda sam napisao previše opširno o sitnim detaljima ali si jednom prilikom napisao da su ti detalji najvažniji kako bi mogao dati konstruktivan savjet. Dakle moje pitanje glasi: EGO ili BETA SEKS? Ako se to može tako reći. Moja reakcija: Ne, naravno ne smijem se čitatelju i njegovoj situaciji, već pitanju. Stvarno..."EGO ili BETA SEKS?" Ova Alfa/Beta stvar je definitivno prešla svaku granicu.   Podsjeća me na jednu genijalnu temu s Rooshevog foruma kada je neki tip opisao manje-više sljedeće: "Smuvao sam neku malu u disku, ljubili smo se i pipali, i onda ju je njena debela prijateljica odvukla (tipično). Ja sam se naljutio i rekao joj da je grozna što to dopušta prijateljici, ona se isto naljutila i otišla. I kad sam bio baš u nedoumici što da radim, a ona je uskoro odlazila, mislio sam da mogu A) vratiti se unutra i smuvati neku drugu, ili B) pokušati s njom. Progutao sam ponos i izabrao B Beta izbor, uhvatio je za ruku i rekao joj (iako je i dalje bila u bitch-modu) rekao joj "gle, ovo je sranje, sviđaš mi se, ne dajmo da nam jedna rečenica uništi noć". Pogled u njenim očima je bio tako seksi... i onda smo se nastavili ljubiti i otišao sam s njom doma. Beta ili ne?" A onda je netko ispod komentirao: "To Alfa/Beta je stvarno van kontrole. A ja sam se seksao s tri Playboy modela istodobno i pretukao onog tipa koji je udario Princa od Monaka. Je li ovo bilo Beta?" I tako je nastao nezaboravni izraz "Was this Beta? (TM)" Vratimo se na pitanje. Mislim da si učinio ono što se zove "preigravanje", znaš kao ono kad nogometaši vrte loptu da nekog predriblaju pa im na kraju ispadne? U prosjeku je to bolje nego podigravanje (tj. prijateljska zona), ali Igra je ipak fina umjetnost i potrebno je precizno prilagoditi razinu igre njenim potrebama. Ukratko, mislio si da je inzistiranje na lokaciji nekakav drama test, a najvjerojatnije nije bio. To nije velik zahtjev, i ako se nađe s tobom neće ni najmanje utjecati na tebe. Možda bi joj stvarno bilo dosadno tamo ili se boji da će sresti nekog bivšeg dok je s tobom. U svakom slučaju, za tebe to nije neki teret. Ne dozvoliti vozanje je vitalan dio igre i obrane od isparivanja, ali u pravilu je isparivanje agresivnije od toga - recimo, ona odbija ili otkazuje bez da predloži drugu lokaciju ili vrijeme, ili se jednostavno ne javlja, ili ima očito bullshit izgovor u zadnji čas, itd. Ono poslije, nakon što vas je to oboje iživciralo, stvarno jest bio teški drama test koji si donekle ok prošao (nisi pao na njen poziv da budeš otirač koji ide nekamo samo u nadi da će je možda sresti), ali šteta je već učinjena s onim prošlim problemom. Tvoj odgovor nije loš, ni gorak ni predug (barem tako ocjenjujem bez točnog teksta poruke), ali mogao si i samo napisati nešto tipa "gay" i pustiti je da se misli. (Hint: "gay" je čarobna riječ koja tjera hrčka u sprint jer je tako kratka i ne-reaktivna, s blagim neodobravanjem ali opet tako da može značiti bilo što) U svakom slučaju, nakon razdoblja tišine možda se još javi. Tko zna? Ali mislim da, ako su stvari ok sve do toga, mali detalj tipa je li piće u jednom disku ili drugom (osim ako drugi nije deset kilometara dalje ili tako nešto opravdano) nije stvar oko koje se treba uzrujavati. Hoćeš se naći s njom, zbariti je, poljubiti i prasnuti (tim redom). Ako ti ona to nerazumno otežava, onda se ukopaj. Ali ako ti je na putu samo sitnica koja ti ništa ne znači, je li baš toliko bitna lokacija? Druga bi stvar bila da se vi dogovorite za jedno pa onda ona otkaže i ne ponudi nikakvo drugo mjesto ili vrijeme radnje. Što nas vodi samoj srži odgovora na tvoje pitanje "EGO ili BETA SEKS". Ne postoji "Beta seks". Alfa i Beta su samo krovni, opći pojmovi za muške osobine koje u prosjeku vode do seksa ili ne vode i zato je muškarcima u interesu razviti jedne, a suspregnuti druge. Beta osobine su Beta zato što velikom većinom ne vode k seksu (a kamoli ne vrućem, strastvenom, redovitom i zainteresiranom seksu), ili ako eventualno vode, to bude uz nerazumno velik napor, rizik i trošak u smislu "uništavanja cijelog života"). Kada bi živjeli u alternativnom svijetu gdje su sadašnje Beta stvari evoluirale u seksualni uspjeh, a sadašnje Alfa ne, onda bi se ove prve zvale Alfa, a ove druge Beta. Alfa je, u prosjeku, ono što vodi do seksa (u što većim količinama i s curama što veće kvalitete). Cilj je biti Alfa da bi se došlo do seksa, ne da bi se bilo Alfa. Ako se može doći do seksa i Beta metodama (iako one u pravilu ne rade, zato ih i zovemo Beta), koga boli neka stvar je li to Beta? Seks je seks. Nadam se da sam uspio ovo objasniti dovoljno razumljivo. Što se mene tiče, prošli vikend sam obradio čak pet mladih Filipinki, od toga dvije istodobno. Molim čitatelje da mi kažu je li to bilo Beta. Oznake: racionalizacija, racionalizacijski hrčak, muški hrčak, alfa, beta, seks, savjeti |
- 10:25 - Komentari (8) - Isprintaj - #
srijeda, 16.05.2012.
Hraniteljski instinkt
|
Nedavno sam pisao o jednom instinktu koji su sve više i više gube muškarci u modernom zapadnom svijetu (pa tako dijelom i kod nas). Nestanak te osobine, koju sam tada nazvao "ubilački instinkt", znači da velik broj muškaraca više nema sposobnost preciznog određivanja interesa žene za sebe, tj. prepoznavanje signala. Taj novčić ima i drugu stranu. Osobina koja blijedi kod velikog broja žena je hraniteljski instinkt. To je značajan, nadproporcionalno važan dio osobnosti (koja, je osim izgleda, drugi veliki faktor privlačnosti na ženi). Ljepota stvara interes, no upravo je prisutstvo ili odsutstvo hraniteljskog instinkta najbitnija kvaliteta za nastavak tog interesa i smislu dubljem od samo seksualnog. Ili drugim riječima, ono što sam istaknuo kada sam pisao o kvalitetnoj ženi. Ljepota i seks su ono zbog čega muškarac želi ženu. Ali hraniteljski instinkt je ono zbog čega je voli. Ilustrirat ću što je to. Nakon što sam upoznao ženu ali prije nego što sam je poljubio ili završio u krevetu s njom, ja imam "lošu" naviku maštati kako će sve to izgledati. Hoće li biti nježno ili strastveno? Kamo ćemo ići i o čemu ćemo pričati? Što bi moglo biti s nama u budućnosti i koje ćemo sve lijepe trenutke i darove podijeliti zajedno? To romantično fantaziranje je jednostavno dio ljudske prirode, pa tako i moje.  No ako ne dođem u dodir s njenim hraniteljskim instinktom, ako ne doživim nešto od njega, moj mozak se užurbano povlači iz fantaziranja kao jež u svoje bodlje. Točnije, ako od nje osjetim da je ona tip (a većinom stvarno i jest) koji nema hraniteljski instinkt i/ili kojeg će odbiti to moje slatko zamišljanje jer će me početi doživljavati kao očajnog Betu, to je kao da sam se opekao. Moj mozak jednostavno ne može nastaviti s tim romantičnim klišeom. Recimo, da se pojavim lijepo sređen na spoju s nekom djevojkom koja ima taj instinkt, ona bi mi rekla da izgledam super ili nešto slično. Djevojka bez njega bi komentirala "jesam li možda šminker", ili nešto ironično i hladno što bih mogao čuti i od stranca na ulici. Treba li mi kompliment od nje? Ne, treba mi samo da sve prođe ok i da bude otvorena za poljubac negdje tijekom druge trećine spoja. Recimo da se lijepo zabavljam s njom i oboje se smijemo. Djevojka s tim instinktom bi me dotakla i rekla da joj je jako lijepo sa mnom. Kada je djevojci bez tog instinkta lijepo, umjesto toga će se baciti na neku dugu i kompliciranu priču o tome što je njena prijateljica ili bivši napravio prošli tjedan i očekivati da iz toga dedukcijom shvatim da je zadovoljna. Moram li čuti od nje da joj je lijepo? Ne. Nastavit će me privlačiti i bez toga. Recimo da sam umoran i negdje smo kod nje ili kod mene. Djevojka s tim instinktom bi me izmasirala, ili možda ponudila da će skuhati nešto što će mi se svidjeti. Djevojka bez njega bi me pitala koji mi je vrag odjednom i otvorila perece. Mora li mi djevojka skuhati ukusnu hranu ili me masirati, ili me možda pitati kako se osjećam, dati mi dar ili paziti na mene, ili reći da joj se sviđam? Naravno da ne. Treba mi jedino da raširi noge za mene, ali ove male, potpuno opcionalne stvari su ono što aktivira romantični dio muškog mozga i potiču me da joj se posvetim s više žara i emocije, kao nekome koga želim čuvati. Nijedna od tih stvari mi ne treba, ali one mi govore da se mogu opustiti, ne brinuti se o igri i jednostavno uživati u novim trenutcima s njom. Ako tih stvari nema, jednostavno nema ni nikakve indikacije da će moj osjećaj sreće i zadovoljstva porasti ako budem u njenom društvu. Ponekad me straši koliko danas ima žena (iako, hvala svim bogovima, još nisu sve zaražene) koje ne razumiju ovu osnovnu činjenicu: interes prema njima se iskazuje zbog seksa, ali ljubav grade druge kvalitete. Nema ničeg ni lošeg ni ponižavajućeg u pažnji i brizi za svog muškarca, dapače to je vitalna stvar. Ako je moja interakcija s njom poput poslovne, bez hraniteljskog instinkta, ili još gore, ako odbija pokazati ikakvu ženstvenost i ljudsku ranjivost ili će nagraditi isto od mene s povlačenjem i hladnoćom, to nema nikakve budućnosti. Naravno da ću se vratiti po ono što želim, ali neću se nikada vezati. Oznake: ženstvenost, ljubav, romantika |
- 14:55 - Komentari (13) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 14.05.2012.
Izlet u Beta pakao: Poliamorija
|
"Moram odmah upozoriti da sam u čvrstoj vezi punoj ljubavi, ali poliamoričnoj. Ako ti se to ne sviđa, samo nastavi... ali ako si zainteresiran za prijateljstvo ili istraživanje potencijalnih novih veza u kontekstu etičke ne-monogamije, onda se slobodno javi :) Ja sam poštena, otvorena, seksi i zaigrana žena. Identificiram se kao Panseksualna i Poliamorična. Vatreno sam lojalna i puna ljubavi, i posvećena sam bivanju najboljom osobom koju mogu..." - Generička izjava "poliamorične" djevojke uživo i na internetu Negdje u posljednjih par desetljeća, racionalizacija je odabrala neobičan tijek: u pokušaju normalizacije novih, eksplozivnih navika i običaja, počela je koristiti tone latinskih riječi kako bi te iste običaje umjetno učinila prihvatljivim. Ili točnije, učinila ih naizgled znanstveno legitimnim, kao da je to neka genetska osobina koju se nikada ne može mijenjati pa je stoga svi moraju ne samo trpiti, već i slaviti kao dio genetske različitosti naše vrste. I ne, ne govorim o homoseksualnosti i ne, neću se time baviti u ovom članku jer je to velika stvar koja zaslužuje svoj prostor. Vratimo se mi poliamoriji. Jedna od glavnih predstavnica novog vala "znanstvenizacije", poliamorija je ubrzo stekla neviđenu popularnost kao sredstvo za uljepšavanje tradicionalno loših osobina: promiskuiteta, nepouzdanosti, varanja i mijenjanja partnera brzinom svjetlosti. No što je zapravo poliamorija (alt. višeljublje)? To je, kažu njeni sljedbenici i definicija u literaturi, održavanje intimnih odnosa romantične i/ili seksualne prirode s više od jedne osobe, uz znanje i pristanak svih partnera. Razlikuje se od poligamije po tome što ne mora uključivati brak. Imate 10 sekundi za odgovor na nagradno pitanje: na današnjem seksualnom tržištu, tko su u prosjeku najveći pobornici poliamorije? ... ... ... Ako ste odgovorili "mlade žene", bili ste u pravu. Čestitam, uzmite virtualni kolačić:  Ako niste, onda mogu reći samo ovo:  U svakom slučaju, ovo nije ništa skandalozno. Već sam spominjao nekoliko puta da, iako je monogamija majka civilizacije, ljudi nisu prirodno monogamna vrsta. Više partnera je svakome vrlo vrijedan resurs, za svaki spol na svoj način. Muškarci žele imati svoje hareme; žene žele imati svoje brižne i lojalne partnere s otvoenom mogućnošću unapređenja, što je u praksi jednaka razina zamjenjivosti. No zašto kažem da su mlade žene prirodno više zainteresirane za poliamoriju? Jednostavno: poliamorija je u svojoj suštini fleksibilna (za razliku od poligamije tj. mnogoženskog vjenčanja, isto "kulturnog" ali mnogo rigidnijeg i finalnijeg običaja), što se savršeno poklapa sa ženskim imperativom za otvorenom mogućnošću zamjene za boljeg partnera. Osim toga, kako žene same po sebi imaju garantirano višu biološku vrijednost i stoga, u prosjeku, i komparativno veću vrijednost na seksualnom tržištu što god radile (tijekom onih par zlatnih godina, naravno!), pojavljuje se još jedan razlog za poliamoriju: zato što mogu. U povijesti to ne bi baš bilo moguće osim za apsolutno najljepše i najpoznatije od svih žena, dok je danas seksualno tržište teško nagnuto prema ženama u gotovo svakom praktičnom i legalnom smislu. Kada dodamo na to, pod utjecajem kulture progresivno sve više Beta pi**...ovaj, muškarce, bez trunke ubilačkog instinkta, nije ni čudo da danas postoji plodno tlo za poliamoriju. Uistinu, ono što me najviše čudi nisu te neobične djevojke koje u maksimizaciji svog attention-whoring potencijala vrte na tucet beznadnih tipova oko malog prsta (ili su, rjeđe, dio svih njihovih harema istodobno). Već sam ukazao na to da je u današnjim uvjetima ženska seksualnost postala kao lavina koja se kotrlja niz planinu, oslobođena svih kočnica dok se snježne grude kaotično rasipaju na sve strane. Čude me horde Beta tipova koji radosno pristaju na takav aranžman, pa čak i ako osjećaju knedlu u grlu kao indikaciju da nešto tu ne valja opet pristaju na bilo što, samo da nisu sami jer znaju da će sljedećih 12-36 mjeseci biti osuđen na druženje s rukom pomirenja, i još uz to promatrati seksualno bogatstvo i osvajanja Alfi kako bi ih se više mučilo slatkom nedostupnošću lovine. Naravno, netko će sad reći da je itekako moguće istodobno romantično voljeti više osoba i da sam ja zatucan i posesivan, blah blah blah... ali suočimo se s tim, kada muškarac koji spava s tisućama žena priča o tome da je "vođen samo ljubavlju", mi svi znamo da sere. Svakako, ja ću ga braniti kao srednji prst društvu i ženama koje su ga izabrali, no nitko neće nikada kimati glavom i pričati "da, taj ženskar Miki, on je stvarno osjećajan i tako želi podijeliti sve što ima sa svim ženama koje upozna...". Nema nikakvog razloga da isto činimo ni za žene i podržavamo motanje jedinstvenog miksa "lakoće", besramnog traženja pozornosti i ultimativne ciničnosti prema partneru u "poliamoriju". A jednako važno je i ne glumiti da su muškarci koji kapituliraju pred takvim zahtjevima i to racionaliziraju jer nemaju nikakve druge opcije nekakva progresivnost na koju bi se trebali ugledati. Na svu sreću, ova pojava je i dalje tek na marginama društva, za razliku od SAD-a i ostalih snažno amerikaniziranih zemalja, gdje se proširila brzinom gripe. Poliamorija, već i sama njena naznaka, je također i gigantski alarm da cura nema gotovo niti jednu od onih osobina koje čine kvalitetnu ženu. Ako je to slučaj, nemoj imati nikakvih iluzija osim tvoje hrenovke kako ispunja njen hot-dog (i to uvijek u zaštitnom omotaču), i bit ćeš zadovoljan vašim odnosom. Sve drugo vodi u neugodne posljedice prije ili poslije, koje svaka Beta-orbiterska budala koja padne na sirenin zov Poliamorije zasigurno zaslužuje. |
- 23:28 - Komentari (10) - Isprintaj - #
Percepcija i realnost tijela (arhiva)
|
S rastom broja objavljenih članaka o toj temi, dodao sam još jednu kategoriju u arhivu, "Percepcija i realnost tijela". Iako oni nisu pisani kao savjeti, budući da je tijelo značajno važnije za žene nego za muškarce, ipak sam je simbolično smjestio odmah ispod kategorije "savjeti za žene". Čak i slijepi muškarci preferiraju vitko žensko tijelo Nisu sva tijela dobra tijela! Zašto je toliko modela anoreksično? Stvarno? "Ljepota je u oku promatrača" Pozor, anoreksične djevojke! Zašto sam ostavio svoju debelu ženu Made in China Rođeni za zgražanje: kako je Internet nasjeo na #bikinibridge Idealno žensko tijelo u prošlosti Što je princip hendikepa i kako ga okrenuti u svoju korist? (Dio 1 - Žene) Debeo struk, tužan penis Ne postoji "zdrava pretilost" Oznake: percepcija tijela, debljina, anoreksija |
- 15:33 - Komentari (3) - Isprintaj - #
subota, 12.05.2012.
Zašto je toliko modela anoreksično?
|
Kad god pišem nešto o debljini ili o tome što muškarci vole, neizbježno je podizanje bure oko anoreksije. Kao, bolje je biti morbidno pretil nego anoreksičan (vrlo upitno, medicinski i estetski gledano), pa iz toga slijedi i da je bolje biti debeo nego mršav ili vitak (potpuno nedokazivo i medicinski i estetski). No činjenica je da u svijetu puno više ljudi predebelo nego pothranjeno, a u Hrvatskoj je, 13. po debljini u svijetu i 5. po debljini u Europi, najmanje 10 puta (1000%) više pretilih nego anoreksičnih žena. I pod pretilih ne mislim samo na obični višak kilograma (prekomjerna tjelesna težina), što bi ionako bilo loše, već na ozbiljnu, kliničku pretilost. Pa ipak, mediji, "stručnjaci za percepciju tijela", šarlatani i ostali toliko racionaliz... pardon, trube o anoreksiji da bi čovjek pomislio da postoji nekakva zavjera izgladnjivanja prosječne zapadne i hrvatske žene do te mjere da joj se vide sva rebra i ruke su joj kao nečiji prsti, a kosti joj imaju gustoću ptičjih. Nije im ni teško pronaći materijal: naime, među tim malim brojem previše mršavih, odnosno anoreksičnih žena, priličan broj je među modelima, a modeli su na prvoj crti medijske fronte. I istina je: mnogo modela je premršavo. Zašto?  Zdravo, moj BMI je između 13 i 14! a) Postoji ogromna razlika između modela za modne piste i modela za muške i lifestyle časopise. Tipični anoreksični model, kao onaj s gornje slike, je model za izlaganje fancy odjeće s potpisom, a ne za seksualnu privlačnost. Njen cilj nije ni zdravlje ni ljepota, već izlaganje odjeće, i to je sve. Za usporedbu, lifestyle časopisi, a pogotovo časopisi koji se prodaju muškarcima (poput onih o sportovima, autima, muškom zdravlju i etc.), nikada neće sadržavati anoreksičnu ženu. Dopustite mi da (pun intended) ilustriram:  Naravno da će ona uvijek biti vitka, jer tko normalan želi platiti za listanje slika žena kojima rola trbuha viri iz bikinija? No nikada neće biti anoreksična. To je ono što čini ogromnu razliku među modelima, do te mjere da ću ih sada podijeliti na odjevne modele i modele ljepote. Dok bi značajan dio mladih djevojkaka mogao bez problema poslužiti kao model ljepote, odjevnih modela ima toliko malo da je njihov udio u populaciji zanemariv, i primjećujemo ga jedino zbog medijske izloženosti modnih revija. b) Modne uratke je lakše kreirati za "štapiće" i na njima bolje izgledaju. Na modnoj pisti je cilj gledati odjeću, ne djevojku. Ne samo da je lakše dizajnirati i sašiti odjeću za tanko tijelo (pitajte samo današnje dizajnere u tekstilnim poduzećima koliko im muke s mjerama izaziva "balonizacija" ciljnog tržišta), već bi i ultra-zgodna djevojka s normalnim oblinama odvlačila pozornost od odjeće.  2/10, ne bih prasnuo. Ali stvarno to mislim. Više me zanimala ta krpica. Cilj modne revije nije da se publici i Yves Saint-Laurentu digne neka stvar na model koji predstavlja njegov uradak, već na odjeću. No to se ionako ne bi dogodilo, jer... c) Glavni igrači modne industrije su premoćnom većinom ili žene ili gay muškarci. Čak i kad bi to htjeli, većina njih nema nemilosrdnu, lasersku sposobnost procjene ženske ljepote na način na koji to mogu heteroseksualni muškarci (jedna iznimka: "bijeli vitezovi", koji žive u trajnoj deluziji). Sasvim je normalno da se njihovi ukusi drastično razlikuju, i da u odlukama miješanih odbora za najljepše žene redovito bivaju odabrane vitke i mršave, ali opet nipošto anoreksične ljepotice.  (Miss Namibije, Odile Gertze, u prvih 25 na Miss svijeta 2010.) Uzevši u obzir koliko su anoreksične neke od žena na modnim pistama, to polje bi bilo opravdano regulirati, no samo ako će se na jednak način regulirati i jednako nezdrava prekomjerna težina, dakle nikada. U tom slučaju bi ga trebalo bi striktno odvojiti od svih drugih modela ljepote, shvatiti da odjevne modele ionako nitko ne smatra uzorima što se težine tiče, i prestati kriviti normalne muške preferencije za stanje u modi. No unatoč ovoj važnoj razlici, racionalizacijski hrčci diljem svijeta će bez sumnje nastaviti upozoravati na "epidemiju anoreksije", "izgladnjivanje zbog ljepote" i "negativan image ženskog tijela". |
- 13:21 - Komentari (11) - Isprintaj - #
četvrtak, 10.05.2012.
Direktna vs. indirektna igra
|
"Direktno il indirektno - to je pitanje! Je l' dičnije sve djevojke i žene Straha od prilaska u srcu Promatrati ili zgrabit kompliment Upast i teškoj suši kraj Učinit? Upast, zavest, ništa više! I zavevši dokončat srca bol I prirodnih još tisuć' žudnji Što baština su tijelu. To je kraj, Da živo ga poželiš: upasti I zavest! Zavest, pa i seksati se možda!" - Hamlet o Igri, parafrazirano Dva suprostavljena pristupa igre su direktni i indirektni pristup, a njihovi ekstremi su gotovo jednako neuspješni. Na jednoj strani imamo kralja otvorenosti, apokaliptični upad "Želiš se j**ati?" Na drugoj strani imamo indirektnu samo-kastraciju, ili prijateljsku zonu koja je omiljena metoda "zavođenja" svih Beta muškaraca na svijetu. Očigledno, prvi pristup ima problem s uskakanjem prije nego je izgrađena ikakva privlačnost ili povjerenje, a drugi pristup gradi puno povjerenja ali apsolutno nikakvu, čak i negativnu privlačnost. Negdje između toga je nevjerojatan spektar pristupa i tehnika, koje drastično ovise o situaciji, tvom karakteru, karakteru i povijesti žene kojoj pristupaš, ukupnoj okolini, i sl. Recimo, noćna igra je po prirodi puno direktnija od dnevne, i u disku na plesnom podiju nije nimalo čudno doći do prvog poljupca unutar 15 minuta od upoznavanja. U dnevnoj igri, s druge strane, gdje je žena već na oprezu što joj je prišao stranac, bolje je suptilno pokazivati svoju vrijednost nego je odmah bombardirati pretjeranim interesom. U društvenom krugu i drugim opuštenim prilikama isto tako ima vremena za polagano "kuhanje". Ukratko, što je iz interakcije lakše zaključiti da od nje želiš nešto (daljnji kontakt, izlazak, seks, što god) s njom, to je igra direktnija. Ako si to izrazio riječima unutar par minuta, to sasvim sigurno spada u direktnu igru, dok ako si suptilan i to se može osjetiti samo u pozadini, to je bliže indirektnoj igri. Ako ne znaš koliko bi ti direktnosti odgovaralo, 60%/40% je zlatna sredina. Iako ima situacija u kojoj je vrijeme drastično ograničeno i direktna igra je jedino što može upaliti, ne ide joj u prilog ni to što se nijedna žena ne želi osjećati "droljasto" (čak i ako radi nešto takvo), a direktna igra ima tendenciju izazvati takav osjećaj. Ako ne prelaziš 10 minuta razgovora prije sljedećeg koraka, već si prilično direktan i ne bi trebao brzati. Mnoge žene će uplašiti previše jasan pristup, a da im je dano malo više vremena da se "zagriju" bi bile itekako zainteresirane za tebe, dok je suprotnih slučajeva puno manje. Ključna stvar u jednadžbi je ipak, uvjeren sam, tvoj karakter. Cilj ti je biti odvažan i samouvjeren zbog koristi koje te osobine univerzalno donose, ali u konačnici je većina ljudi ipak definirana svojom osobnošću: točnije, ekstraverzijom ili introverzijom. Neka istraživanja upućuju na to da je oko 70% populacije ekstrovertiranog tipa, a 30% introvertiranog. S druge strane, to su podaci iz SAD-a, a SAD je u skoro svakom pogledu bučno i ekstravertirano društvo koje nagrađuje taj tip osobnosti. U Japanu je bez sumnje obrnuto, kao i u Južnoj Koreji. Genetska predispozicija također znatno utječe na stupanj ekstraverzije, i teoretizira se da čini čak do 50% ukupne osobnosti. Dok se ne budu provodila detaljna istraživanja o ovome u svakoj državi, o točnom postotku možemo nagađati. Ako si vrlo ekstrovertiran, i nisi samo-svjestan u toj mjeri da bi te potencijalno grubo odbijanje pogodilo, za tebe je dobra opcija biti direktan. Ali ne na ovaj način No ono što jest činjenica je definitivno ovo: velika većina muškaraca postaje više introvertirana u ženskom prisustvu. Osjeća, barem u maloj mjeri, anksioznost, zbunjenost, sram, strah od odbijanja, i sve ono što ljudi osjećaju kada se izlože nečemu novom (koliko muškaraca ima znatno iskustvo u prilasku ženama?) i potencijalno opasnom. To je sasvim normalno. No kao posljedica toga, isto tako mi se čini da i optimalna igra mora uzeti u obzir tu mušku osobnost. Ovdje se pojavljuje problem zbog toga što je igra u najpopularnijim resursima koji su postavili temelje nadprosječno ekstrovertirana i pisana od strane nadprosječno ekstrovertiranih ljudi, i stoga prosječnom muškarcu ne leži baš dobro. Za igru je bitno odabrati najuspješniju tehniku, bez sumnje, no jednako je važno i da je pristupačna običnom čovjeku. Igra koja ne može biti upotrijebljena u praksi je besmislena. Stoga: bez majmunarija, bez centra pozornosti, bez izigravanja klauna, - uvijek imaj na umu eskalaciju na sljedeću razinu, ali bez izlaganja. Suprotno mitologiji, "zdravo ja sam XYZ i sviđaš mi se" je alat s jako slabom stopom povrata. Ali ako netko ima osobno uspješno iskustvo s njim, rado bih ga čuo. Oznake: direktna igra, indirektna igra, rana igra, igra, upad |
- 21:24 - Komentari (6) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 07.05.2012.
Ženskošovinistički naslovi u medijima
|
Jedna od posljedica razvijenih društava, s pripadajućim feminizmom i ogromnim populacijama bijelih vitezova, je ponovno polagano uvođenje šovinizma u društvo. Naša civilizacija je provela prilično vremena u raznim oblicima muškog šovinizma, to nitko neće poricati, koji je pomalo uklanjan iz našeg društva da bi potpuno nestao krajem prošlog stoljeća. I to je bilo u redu. Jedini problem je to što feminizam, kao i bilo koji ideološki pokret, jednom kada je potrošio legitimne probleme, mora opravdati svoje postojanje i to čini kroz izume fantomskih kriza, prijetnji i ekstrema. Stoga nije ni čudo da se taj nesretni trend vratio kao bumerang i manifestirao kroz ekstrem suprotan onom iz povijesti: ženski šovinizam. Da budem jasniji, govorim o pojavi diskriminacije i jednostrane političke korektnosti u medijima. Naše društvo je konačno evoluiralo, i kada neki debil iz Sabora ispali da je "žena za madraca a ne za mudraca" ili "manje pričaj, više rađaj", svi se opravdano zgražamo. To je stvarno gnjusno i uvredljivo. No negdje dok smo se borili protiv tih istih primitivaca iz miljea muškog šovinizma, dopustili smo jednoj drugoj vrsti diskriminacije da se uhvati i zalijepi na našu psihu, kao što se školjke i muzgavci uhvate za brodsku oplatu. To je drugi ekstrem: potpuna sloboda ženama da pišu gadosti o muškarcima i da impliciraju da su kao cjelina dosadni, nesposobni, nemoralni, nasilni, silovatelji, loši očevi i etc., a sve bez da ikada budu izazvani eksplozija, bojkot i zgražanje, kao što bi se neminovno dogodilo u suprotnom slučaju. Kako bih ilustrirao ovaj problem, uložio sam 5 minuta i prikupio neke od novinskih naslova u zadnjih par godina: 1. "Sanja Pilić: Smiješno mi je kad čujem da muškarci pišu poeziju" (Slobodna Dalmacija, 03.02.2011.) Naša poznata književnica Sanja Pilić, tijekom promocije svoje nove knjige, izrazila je svoje mišljenje o muškim kulturnim dostignućima: "Smiješno mi je kad čujem da muškarci pišu poeziju. Muškarci su danas počeli pisati kao žene. Današnju mušku poeziju donedavni pjesnici osudili bi kao trivijalnu." Bravo, gospođo šovinistice! Vašu poeziju ne smatram ničim posebno maštovitim ili kvalitetnim, što je porazno kad uzmem u obzir to da općenito nisam baš impresioniran modernom književnošću na ovim prostorima pa ne tražim puno. Moju najdražu pjesmu je napisala žena. Ipak, drago mi je da ste se upustili u bljuvanje nesretnih stereotipa i otkrili svoj karakter. Vjerujem da bi njega neke moderne pjesnikinje, koje su stvorile dobra i značajna djela, mogle uistinu osuditi kao "mediokritet".  2. "Ispovijest Riječanke koja je preživjela havariju: Muškarci na brodu su se ponijeli kao kukavice" (Jutarnji list, 18.01.2012.) i "Spašavaj se tko može: Muškarci prvi bježe s tonućih brodova" (Jutarnji list, 13.04.2012.) Povodom potonuća Costa Concordije početkom ove godine, mediji su bili prepuni napisa o tome kako je evakuacija tamo protekla loše, točnije u maniri "svatko za sebe". Novinari, analitičari i bijeli vitezovi su odlučili ignorirati jednakost spolova i prigovarati o "kukavičluku". Kakav kukavičluk? Spolovi su danas jednaki i nitko se ne treba žrtvovati zbog toga ili implicirati da su žene slabije u nekom pogledu. Pa čak i unatoč tome, na brodu je bilo više slučajeva muškaraca koji su se svejedno žrtvovali kako bi spasili žene i djecu, no to medijima nije bitno. Bitno je samo sramoćenje. Na ovo može biti samo jedan odgovor: "Ispovijest Engleza koji je preživio havariju Titanica: Žene na brodu su se ponijele kao kukavice" Ali drugi članak citira švedsko (čije drugo?) "istraživanje" koje tvrdi da žene manje preživljavaju brodolome od muškaraca. Što bi bilo u redu da to istraživanje nije selektivno provedeno na samo zapanjujućih 18 brodoloma u zadnjih 150 godina, uključujući i one gdje je na brodu bila samo jedna jedina žena (pa je stopa smrtnosti za taj brod 100%). Za usporedbu, na moru svake godine nestanu i potonu deseci brodova svih mogućih veličina. Također besramno pokušava negirati postojanje kavalirstva kao zapadne kulturne tradicije kroz stoljeća, i tvrditi da su muškarci s Titanica otišli u smrt samo zato što su bili prisiljeni na oružjem. To nema smisla jer je na brodu bilo ukupno tek nekoliko revolvera ili pušaka, posade (pomoraca) oko 150, a putnika oko 2000 - teško bi bilo moguće takvu masu "prisiliti" na išta. No zato je lako fantazirati i pljuvati po žrtvama, uključujući i zanemarivanje činjenice da je na Costa Concordiji (od ukupno samo 28 poginulih) jedan muškarac poginuo jer je dao svoj pojas ženi koja nije znala plivati, a violinist iz orkestra se utopio nakon što je spasio grupu djece. To je prilična stopa kavalirstva za tako malo smrti no, kako vidimo, feminizmu nikada nije dovoljno muških žrtava. 3. "Žene: Muškarci, varamo vas jer ste dosadni u krevetu" (Slobodna Dalmacija, 15.03.2011.) Legitimno je da neki muškarci jesu dosadni u krevetu. Legitimno je i da neki muškarci nemaju dovoljno igre pa u današnje doba više nisu toliko privlačni koliko bi trebali biti. Nisu legitimni hipergamija, nerealni kriteriji i industrija razvoda. No sve to skupa nije opravdanje za varanje, pogotovo za varanje u braku o kojemu se ovdje govori. Ako skupiš sve ljude koji su ti imalo bitni u životu u crkvi/kod matičara i svečano se pred njima zakuneš na vjernost, čini mi se da "dosada u krevetu" baš i nije opravdan razlog za izlete. Implicirati ovako nešto u članku, pogotovo kada bi se to moglo reći na način tipa "Istraživanje: mnoge žene bi voljele da im partner bude maštovitiji u krevetu". Ali bez brige, to je sve u redu jer tako i ja imam slobodu pisati članke poput "Muškarci: Žene, varamo vas jer ste debele!" 4. "Priznanje: za neuspješnost veza krivi muškarci, a ne žene" (Slobodna dalmacija, 22.09.2008.) Ili, opširnije: "Muškarci, a ne žene, krivi su za to što mladi ljudi sve duže ostaju samci protiv svoje volje - žene nisu savršene, ali muškarci nemaju nikakve ideje o tome kako da se ponašaju prema ženama. Muškarci su često pregrubi i sebični, ali to ustvari samo skriva činjenicu da su oni u osnovi vrlo nesigurni i da nemaju pojma o tome što je to ljubav ili seks..." Eh, čekaj malo. Vremena su se drastično promijenila i prilagodba je teška. Seksualno tržište je postalo vrlo trnovito za oba spola. Ja volim svaljivati krivnju na oba spola: na one žene koje imaju nerealne kriterije i pale se isključivo na naj-Alfa tipove s kojima će loše završiti, i na Beta muškarce koji su se ne svojom krivnjom našli u lošoj situaciji, ali su vidjeli što igra može učiniti i odracionalizirali to kao "trikove koji im ne trebaju". Naravno, da naslov nije strukturiran ovako, kao globalno priznanje muškog roda nevinim i povrijeđenim ženama, neki čitatelji bi mogli slati protestna pisma. Pitam se što bi bilo da neki poznati sociolog, makar i temeljeno na statističkim činjenicama, izjavi da su žene krive za većinu propalih brakova? Oh wait. 5. "Vedrana Rudan: Trgovale p***om ili predavale na fakultetu, muškarci sve žene doživljavaju kao kurve!" (Slobodna Dalmacija, 09.01.2009.) Prema Vedrani Rudan nisam nikada imao nekog poštovanja, najviše zbog toga što svojim niskokvalitetnim i senzacionalističkim tekstovima o teorijama zavjere potpiruje ono najniže u našoj naciji, koje bi rado našlo izvor svih zala u Židovima, Amerikancima, Britancima, Masonima, Iluminatima, Marsovcima i tko zna kome. Svaka čast njenoj književnosti, no nako njenog svakodnevnog demonstriranja nepoznavanja osnovnih političkih i socioloških realnosti je, da upotrijebim riječi Sanje Pilić, smiješno kada daje takve izjave o muškarcima. Osim toga, ovo je posebno debilna izjava u današnje doba, kada nikada do danas nije postojala tolika koncentracija muškaraca koji izuzetno dobro misle o ženama i dijelom upravo zbog toga imaju probleme s pronalaskom partnerica. 6. Briljiraju na svim poljima: "Mlade žene u 30-im mnogo su moralnije od muškaraca" (Večernji list, 17.04.2012.) "Profesor Roger Steare razvio je moralni DNK test prije četiri godine kako bi mjerio moralnost obaju spolova... – Muškarci bi trebali odrasti, ostaviti svoj ego po strani i pokazati poniznost i sućut. Oni te osobine imaju urođene, a dokaz je što ih koriste u privatnom životu, no na poslu ih ostavljaju po strani – kazao je dr. Steare, a piše Daily Mail..." Jesu li žene mlade, ili su u 30-im? I kao drugo, zašto nije naglašeno da je to samo u poslovnom svijetu kao što je istraživanje pokazalo? Wooops, možda jer bi onda naslov djelovao neutralnije i poštenije, a jednostavno ne možemo dopustiti tako grubo miješanje realnosti, zar ne? 7. Nogometna kriza trese i sponzoruše: Zamisli tragedije, prohodam s nogometašem, a završim s konobarom (Jutarnji list, 13.12.2011.) Istina, ovaj članak je sam po sebi pomalo satiričan, no uvjeren sam da ga nitko ne bi tako ležerno shvatio stvar kada bi neki hrvatski sportaš pričao kako je prohodao s lijepom mladom djevojkom, a ona se poslije udebljala i odrezala kosu. 8. Erica Jong: "Današnji mužjaci boje se žena koje idu na umjetnu oplodnju jer misle da će time njihovi kur*evi zakržljati. I da ženama više nisu potrebni ni za djecu" (Jutarnji list, 06.11.2011.)  Uh, tko, što, kako gdje??? Po kojem istraživanju? Prvi put čujem za ovakvu pojavu... ne znam što je Erici Jong bilo da tako prolupa, jer mi je inače njen književni stil prilično dobar i dijelim njen antagonizam prema kršćanskim/islamskim fundamentalistima koji ograničavaju kontracepciju (plus joj dugujem mnogo seksualnog zadovoljstva zbog njenog pravdanja promiskuiteta - high five). "Današnje žene se boje muškaraca koji gledaju gledaju pornografiju jer misle da će dobiti upalu vagine. I da muškarcima više nisu potrebne ni za orgazam". Da, to bi dobro prošlo. 9. "Škorić: Nisam dobila jer odlučuju muškarci" (Jutarnji list, 09.03.2012.) Neuspjela scenaristica vrlo nisko jadikuje o tome kako ju je diskriminirao žiri natječaja HAVC-a. Kako bi bilo da Dalibor Matanić, čiji scenarij isto nije prošao, ispali da je to zato što je žiri pod utjecajem feminizma? 10. "Nema novca, a nema ni vjernosti: muškarci više varaju u recesiji" (Večernji list, 14.10.2011.) "Muškarci s nestabilnim poslom ili neredovitim prihodima tijekom recesije skloniji su nevjeri, otkriva novo istraživanje. Kada su muškarci pod stresom posežu za drugim oblikom preživljavanja što rezultira buđenjem seksualnog nagona. Ovo je biološka poruka muškarcima da prošire svoje gene i osiguraju preživljavanje vrste." Napokon jedno istraživanje koje je kvalitetno provedeno i došlo je do sasvim legitimnog zaključka. Iako, možemo li zamisliti da bi ikada bilo objavljeno istraživanje "Nema igre, a nema ni vjernosti: žene više varaju dosadne dobroćudne dečke"? O sljedećem sam već pisao: 11. "Kakav frajer! Bivši suprug Marijani Čvrljak prepustio cijeli iznos BB nagrade, plaćat će i alimentaciju" (Slobodna Dalmacija, 25.09.2011.) Što reći, nego "Predsjednik uručio Orden Danice Hrvatske zlostavljanoj ženi" I moj apsolutni favorit, i po svojoj teškoj diskriminaciji, uvredljivosti i gluposti, i tako da vidite da ovo nije lokalizirana pojava: 12. ARE MEN STUPID? (JESU LI MUŠKARCI GLUPI?) (CNN, 23.04.2012.) Ovaj članak se odnosi na nesretni skandal Tajne službe SAD-a u Kolumbiji, gdje je stvar otišla policiji i medijima kada je jedan od članova koji su pripremali teren za posjet predsjednika Obame poslije radnog vremena otišao "u eskort" i odbio platiti prostitutki koliko je tražila. Prilično glupo od tog agenta, slažem se, iako ni posebno skandalozno ni vrijedno svjetske pozornosti. No problem naravno nije u skandalu, već u kretenskom naslovu osvrta na skandal. Hmmmm da vidim, kako bi bilo da navedem iti jedan od obilja primjera i upotrijebim ga za neki od sljedećih naslova? - Jesu li žene kurve? - Jesu li žene glupe? - Jesu li žene lude? Već vidim kako bi ostao poštovani kolumnist u najpoznatijoj medijskoj kući na svijetu. |
- 14:28 - Komentari (22) - Isprintaj - #
nedjelja, 06.05.2012.
Ubilački instinkt
|
Uvijek me čudi koliko muškaraca nema ono što zovem "ubilački instinkt". Ona magična sposobnost, po funkciji jednaka nadnaravnoj sposobnosti preciznog i ujednačenog određivanja ženske privlačnosti čak i bez osjetila vida, trebala bi biti jednako jaka i genetski uvjetovana jer je u istoj mjeri korisna za parenje i nastavljanje gena. Pa ipak, primjećujem teško odsustvo te osobine u današnjem društvu. Što je to "ubilački instinkt"? Opustite se, nema veze s nasiljem. "Ubilački instinkt" je samo sposobnost preciznog određivanja interesa žene za sebe, tj. prepoznavanje signala. Imati ubilački instinkt znači imati aktivno znanje o lakoći ili teškoći potencijalnog upada, interesu za mene bilo koje žene s kojom je ostvaren prošli kontakt, te stanju seksualnog odnosa i veze.  Ukratko, ubilački instinkt se sastoji od preciznosti poimanja sljedećih situacija: - "mogao bih prasnuti ovu" - "ovo je bezveze i nije vrijedno napora" - "njeno odbijanje je samo drama test" - "mogu postići nešto sitno uz jako puno igre" - "ove su spremne na seks za jednu noć" - "sviđam li joj se ili me samo koristi za malo pozornosti?" - "opet će se naći sa mnom ako se ne budem ispričavao" - "stvarno ne može doći" vs. "samo me zavlači" - "želi li stvarno da joj kažem što mislim o njoj?" - "želi li se ona stvarno naći sa svojim bivšim i je li to opasno?" - koliko i kakva vrsta igre je potrebna za njeno osvajanje? - je li ona materijal za nešto dugoročno?  Meta locirana! Dobre vijesti su da se ubilački instinkt može razviti vježbom i učenjem. Točnije, njegov rast se ostvaruje na dva načina: praktičnim iskustvom, i razumijevanjem motivacija na seksualnom tržištu. Sa svakim mjesecom prakticiranje igre, tvoj ubilački instinkt će nesumnjivo rasti, sve dok se jednog dana ne nasmiješ na pomisao da nekada nisi imao pojma je li neka tamo bila zainteresirana za tebe, i možda čak s pomalo gorčine shvatiš da si propustio neke prilike. Bon voyage! Oznake: interna igra, igra općenito |
- 01:43 - Komentari (14) - Isprintaj - #
četvrtak, 03.05.2012.
Zašto Beta muškarci idoliziraju žene
|
"Kada svjedoči spokojnoj ljepoti i sjaju ženske vanjštine, Beta muškarac zaboravlja tigrovo srce koje kuca ispod toga; i ne želi se sam prisjetiti da te baršunaste usne skrivaju i nemilosrdne očnjake." - Herman Melville, Moby Dick (parafrazirano) Zašto toliko muškaraca provodi život s glavom na mekanom jastuku deluzije o seksualnoj prirodi žena? Kako to da je moderno društvo u prosjeku, predvođeno legijama bijelih vitezova, Beta i Omega tradicionalista, neoliberala i sanjara toliko voljno nuditi bezuvjetno razumijevanje za bilo kakvo žensko ponašanje, a istodobno principijelno osuđivati muške prijestupe? Čak i oni kojima je loše pa zbijaju šale o Alfa/Beta svijetu većinom svejedno imaju više poštovanja samo po sebi za jedan spol nego za drugi. Ponudit ću iznenađujuće jednostavan odgovor: Beta muškarci vrlo rijetko svjedoče onom najgorem od žena. Da bi razumjeli zašto, moramo se na trenutak zamisliti u ulozi Bete negdje na početku seksualnog života, recimo u srednjoj školi. Provodi najveći dio svojih najnapaljenijih teen godina - kada bi mogao eksplodirati samo na dodir - ignoriran od mase prelijepih cura na vrhuncu svoje seksualnosti. One mu ne pridaju ni trunku pozornosti dok lebde pored njega na svojim anđeoskim oblacima, privučene starijim i iskusnijim momcima s više Igre i resursa, i tako njegova mašta slobodno fantazira o njima, ispunjajući nepoznat prostor oko cura za kojima čezne idoliziranjem i najljepšim pretpostavkama. Kako je sklon idolizirati (čisto zbog ekstremne oskudnosti onog za čime čezne!), isto će se dogoditi i s nevinim, neobaveznim razgovorom kada ipak dođe u situaciju pričati s takvom curom zbog koje je u toj dobi izrazito podložan Jednoitisu i maštanju o blitz-šlatanju kao nevjerojatnom izrazu ljubavi (na koji bi on napaljen, ima dojam, "prisilio" nevinu djevojku koja bi mu činila uslugu). (U najnovijem slučaju, za generacije koje su odrasle s Facebookom, ne ide u korist ni to što u toj dobi stižu prve poplave povrijeđenih retardiranih grupa i slogana o tome kako cure samo žele dobre dečke, a koji daju dodatni dojam da bi ih on trebao spasiti od toga svojom pristojnošću. No o tome drugi put.) Zatim dolazi zlatno doba faksa, kada mnogo obilnije sudjeluje u društvenom životu sa suprotnim spolom, od kojeg će ga većina upotrijebiti za prijateljstva gdje će služiti kao emocionalni tampon i podrška samopouzdanju. Naravno da su djevojke (iako i dalje trajno aseksualne za njega) vrlo ljubazne, jer poklonjenom Beti se ne gleda u usta, ili tako nekako. Nažalost, suprotno uvriježenom mišljenju, o seksu se priča s prijateljima, a ne prijateljicama, te će stoga vrlo rijetko čuti o "onoj avanturi". Umjesto toga, čut će molbe za pomoć sa zadacima ili kompjuterima.  Došla bi mi bliže da nije tako čista... Ipak, nije sve tako crno. Pri kraju srednje i tijekom faksa, većini Beta muškaraca će se ipak posrećiti, pa tako i njemu. Kroz malo sreće, alkohola (možda i povoljan ovulacijski ciklus ili šokantno slamanje srca od strane "onog lošeg dečka", neprimjetni Beta mladić bi se mogao naći u prvoj ozbiljnoj vezi (ponekad je to i prvo seksualno iskustvo). Ona je stvarno dobra prema njemu, u svakom slučaju bolja od svih ovih koje su ga prije zeznule, samo je što se tiče seksualnosti nekako povučena i treba joj puno vremena. Vrlo je osjećajna, boji se seksa, i želi samo čekati i čekati kao što je uvijek i čuo, a on će joj rado ugoditi. Naposljetku, ne želi ispasti agresivan! Začudo, ona je najsramežljivija i najčistija djevojka koju je ikada upoznao! (kad bi samo znao zašto, heh) Kada se nakon par mjeseci napokon osladi, jednostavno se ne može suzdržati a da svoju curu i sve žene uopće ne proglasi bićima čistoće i čednosti, koja ispunjavaju sva takva očekivanja o kojima je prije slušao. Naravno, moguće je i da je ona legitimno ne baš seksualna osoba, u kojem slučaju on sigurno nije onaj Alfa koji će je osloboditi inhibicija. Prolazi sljedeće desetljeće, i naš Beta je nakon svojih 2-5 "partnerica" odlučio oženiti se (točnije, svi su mu, ignorirajući manjak utjecaja godina na muškarčevu vrijednost na seksualnom tržištu, rekli da je to jedina društveno prihvatljiva opcija ako ne želi ostati "star i zauvijek sam"). Njegov kritični manjak iskustva u ovom trenutku dolazi na naplatu: ne samo da nije naučio gotovo ništa o dinamici seksualnog tržišta, vjerojatno i nije baš dobar u čitanju jezika tijela, općenitom "onom nečemu", igri, prolasku ponekih drama testova ili uočavanju signala svoje žene. Prije pedeset godina bi to možda bilo nevažno, no danas može značiti razliku između najboljeg i najgoreg. Uzevši u obzir sve takve penale s kojima je ušao u brak, nije nimalo neobično ako godinama ne primjeti nevjeru, ili da potpuno nespreman ga dočeka "Iznenađenje! Imam papire za razvod!" U svakom slučaju, ako stvari krenu loše (makar i kroz misteriozno "trajno presušivanje seksa"), i on i društvo će se pobrinuti da okrivi samog sebe. Naposljetku, to je ono čemu služe muškarci: kavalirskom prihvaćanju krivnje kako se ne bi opterećivalo nježniji spol. U svakom slučaju, kroz cijelo ovo vrijeme, možda je naš Beta čuo i za druge žene i što one rade. Takve žene su seksualno puno slobodnije, no one za njega i dalje predstavljaju anomalije koje će otpisati klišeom tipa "pa to je samo par droljica", u upornoj deluziji idoliziranja, tj. onoga što se u psihologiji naziva "Madonna/kurva kompleks". Također je moguće da je Beta koji smatra da se treba žrtvovati za sve žene koje idolizira u međuvremenu evoluirao u djelomičnog Alfu, i sada je njegovo mišljenje o ženama loše ali i dalje smatra da se za manjinu i dalje isplati žrtvovati.... što znači da je u dubini i dalje Beta i samo je postao trunku manje podložan onome od čega pati cijeli život. Ne kažem da bi pravi Alfa morao smatrati da su sve žene kurve ili tako nešto (naravno da nisu!), no svakako bi realno sagledao situaciju, shvatio da su i one ljudi sa svim plusevima i minusima koje ljudi imaju, i riješio se ideje da je na NJEMU žrtvovati se za one "posebne". Ne razumije osnovnu postavku seksualnog tržišta: žene su samo ljudi. Idolizirati ih ne koristi nikome. Ukratko, kroz kombinaciju neiskustva, naivnosti, racionalizacije i društvenog ispiranja mozga, Beta muškarac poima žene na gotovo dječji način. Nikada nije dobio pristup onome što je Tyler Durden, jedan od poznatijih igrača, nazvao "tajnim društvom". Sve što zna o ženama je ono što su mu se udostojile pokazati, i po tome zaključuje da su nježne, diskriminirane, moralne, i ne seksaju se baš puno. To mu je nadalje potvrđeno onim manje seksualnim ženama s kojima dolazi u kontakt, a koje samo reagiraju na njega u takvom setu društvenih okolnosti. Kad bi Bete znali kako žive Alfe, koliko ženske pozornosti dobivaju na tanjuru, koliko imaju prilika i koliko uživaju u nezasitnom, grubom, deplasiranom, vlažnom ženskom libidu, glave bi im eksplodirale. Ako se Beta ikada odvaži istupiti iz svog mentalnog zatvora, otkrit će sasvim drugi svijet, u kojemu ženski prirodni seksualni nagon, ako je opremljen dovoljnom mladošću i/ili ljepotom, oslobođen svih društvenih pritisaka, pleše i zabavlja se u korist manjine Alfa muškaraca i njihovih podignutih falusa. Svijet vrištanja, sisanja i nabijanja, avantura u mračnim i uzbudljivo javnim mjestima, predavanja dominaciji snažnog muškarca, prožet kontrastom između još malog ostatka društvenih normi i neograničene seksualne slobode. Za Beta muškarce, taj svijet jednostavno ne postoji. No oni koji se usude pogledati, ako prežive šok, će prijeći granicu i više se nikada neće osvrnuti. Oznake: racionalizacijski hrčak, muški hrčak, racionalizacija, beta |
- 15:54 - Komentari (17) - Isprintaj - #
|
Voljeli biste da obradim neku temu ili trebate pomoć s ljubavnim problemom (za oba spola)? Komentirajte/ pošaljite na: ignissblog(na)yahoo.com Ako ne napišete drugačije, prihvaćate mogućnost njegove prezentacije na blogu. Vašu adresu, sliku, ime i detalje NIKADA NEĆU OBJAVITI. Na isti mail zatražite dozvolu za prenošenje članaka.
Klikom na gumb ispod otvarate PayPal prozor za donaciju Ignissu.
Molim donirajte jedino ako osjećate da vam je moje pisanje znatno promijenilo život na bolje i želite se zahvaliti i ovim putem. Nemojte donirati kao političku poruku, naknadu ili motivaciju za privatni savjet, ili kupnju knjige alternativnim putem. Na lijevoj strani prozora možete unijeti iznos (u USD), a na desnoj poruku uz donaciju. Unaprijed hvala! Podržite Igniss blog i postanite pokrovitelj na Patreonu |
