Marketing
Zakon vagine #1: Beta muškarci su nevidljivi
Prilikom nedavne rasprave s jednom čitateljicom, u nevezanom kontekstu je napisala:
"Teško je biti karakter i grozno mi je kad moji muški prijatelji izmjenjuju cure i uživaju, a ja to ne radim jer sam djevojka i znam kakve to posljedice nosi (a i moj grad je malen i brzo se sve sazna). A i da ne nosi te posljedice, opet ne bih. Jer sam staromodna ili tko zna što već."
Na što je moj odgovor bio:
Isto tako, nemoj se zanijeti i zavidjeti muškim prijateljima koji su igrači pa vrte cure - to je nešto o čemu ću pisati u budućnosti, ali tipična je ženska projekcija misliti da svi muškarci tako žive. Većina nikada nije ni blizu "vrćenju", pa niti neprekidnim vezama. To što su tvoji prijatelji uspješni (a prirodno da jesu, inače ne bi bili toliko zanimljivi prijatelji - i sam znam koliko moje prijateljice vole slušati o mojim doživljajima i igri) je više iznimka nego pravilo.
Neobjektivnost je univerzalna ljudska osobina, no uvijek me pomalo čudi koliko često upoznajem žene s neobičnim idejama o seksualnom tržištu, točnije one koje pretpostavljaju da je seksualno tržište u svojoj cijelosti jednako malom krugu njihovog osobnog doživljaja. A u ovom slučaju, na jednaki način kako žene ne primjećuju prijatelje beznadno zaljubljene u njih i uvijek su "šokirane" kada ovi napokon skupe hrabrost i na svoj Beta (TM) način kažu da bi htjeli nešto više, tako ne primjećuju ni one mase oko njih koje žive svoje seksualne živote poput deva.
Zašto postoji taj veliki jaz, i u percepciji i u realnosti toga koliko je (u prosjeku) seks dostupan ženama, a koliko muškarcima? Prvi i očiti razlog jest to da je ženska biološka vrijednost znatno veća. U tom smislu, žene su nezamjenjive, muškarci su potrošna roba.
Drugi i najvažniji razlog: "Muškost je VJEŠTINA."
I svaki bod koji se troši na jedan ili drugi oblik te vještine treba zaraditi.
Tamo prije dva posta, u komentarima "Feministica slučajno reklamira igru" sam govorio čitateljici edcatra da je Igra isključivo muška stvar, da je ideja "ženske Igre" besmisleni oksimoron. Zašto? Zbog urođenih razlika između muškaraca i žena.
Ovo je glavni razlog zašto žene ne mogu biti od pomoći muškarcima u ovom području - zato što je njihovo životno iskustvo toliko korjenito drugačije da je, uz vrlo rijetke iznimke, nemoguće poistovjetiti se sa "čvršćim spolom". Njihove početne postavke su dijametralno suprotne. A kao dodatak, što se percepcije tiče, tu je na djelu isti psihološki proces zbog kojeg Beta muškarci idoliziraju žene - rijetko vide oslobođen ženski seksualni nagon. Isto tako i žene (u prosjeku) privlače Alfa osobine jer Alfa = zanimljivo i zabavno, stoga je to i ono što primjećuju na muškarcima, bili oni prijatelji ili ljubavnici. Nitko ne primjećuje prosječne, dosadne ili jednostavno ne-Alfa tipove - mogli bi ne postojati i nitko ne bi ni primjetio. To je normalna i biološka i psihološka razlika.
Upravo zbog te razlike žene nemaju igru, niti (čast iznimkama <3) mogu davati savjete o njoj. Može se empirijski promatrati što žene rade (odabiru) i na temelju toga učiti, ali od savjeta skoro nikada. To je, s biološkog stajališta, zato što djevojčice postaju žene automatski, s prvom menstruacijom. Od tada pa nadalje, vrlo malo je toga što trebaju napraviti kako bi dobile udvarače, prilike i partnere. Kao što znamo, u stvarnom svijetu muškarci obavljaju većinu teškog i riskantnog posla - pa tako i u spavaćoj sobi (jedan izuzetak: rađanje). Ženstvenost je stanje, nešto vrlo lijepo, posebno i životno, ali ipak samo stanje.
Suprotno ovome gore, muškost je vještina, ne nešto što ti se "jednostavno dogodi". Dječaci moraju biti podučeni kako biti muškarci, i to je nešto što žene jednostavno ne mogu razumjeti.
Što god da je prije rečeno o bolnom, seksualno frustrirajućem razdoblju koje većina mladića prolazi u srednjoj školi i na faksu je sasvim istinito. Svaka žena koja pokušava objašnjavati da djevojke prolaze kroz isto je u ozbiljnoj zabludi i, sa svim dužnim poštovanjem, mora zašutiti. Jednostavno nije isto, jer osim ako mlada cura ne izgleda kao Nosferatu, može doći do seksualnog zadovoljstva sa suprotnim spolom, i može ostvariti i vezu i ljubav. Prosječan momak puno teže.
To je razlog zašto većina žena ne može provoditi igru ni savjetovati muškarce o njoj - jer u bilo kojem trenutku, ako žele, mogu doći do seksa (ne kažem da bi to trebale činiti, dapače, ali imaju mogućnost). To nije tako za ogromnu većinu muškaraca. Zato, žene koje čitate ovaj blog, prenesite dalje ovu poruku:
Većina muškaraca nema pristup seksu.
(Pod čime mislim:
1. Sa ženom koja je na skali od 1 do 10 barem 4
i
2. Barem jednom u tri mjeseca)
Točno tako. Kažem vam da, u bilo kojem vremenskom razdoblju na bilo kojem području, ogromna većina muških koje vidite ne omasti svoju kobasicu svaki mjesec s (ispod)prosječnom ili ljepšom curom. To bi bilo nekoliko puta na godinu, zar ne? Ali čekajte, postaje i bolje:
Iznenadilo bi vas saznati koliko ima muškaraca koji se ne seksaju niti jednom godišnje, pa čak ni jednom u tri godine.
Ne vjerujete? Učinite ono što je učinila spisateljica Norah Vincent kada se požrtvovno prerušila u muškarca na godinu i pol i istraživala kako živi drugi spol kako bi to objavila u svojoj fenomenalnoj knjizi "Self-made man". Ukratko rečeno, ono što je pronašla je bilo čudno, bizarno, toplo, prijateljski, hladno, opasno, i, ponajviše, seksualno frustrirajuće. Pročitajte ove odlomke:
Self-Made Man: One Woman's Journey into Manhood and Back
... čim smo sjeli, odabrala sam nekoliko dvadeset-nekih žena koje su sjedile za stolom na drugom kraju sobe. Dopustila sam mom pogledu da malo ostane na njima kako bih provjerila njihov interes. Moje oči su s surele s očima jedne žene i s osmijehom sam ukrstila poglede na sekundu. Ona se isto nasmiješila i odvratila pogled. To mi je bio dovoljan signal, tako da sam ustala, odšetala do njihovog stola i pitala ih žele li nam se pridružiti za jedno piće.
"Ne hvala", rekla je jedna od njih, "odlazimo za minutu."
Jednostavno, ne? Ništa strašno. Ali dok sam se okretala i hramala natrag preko sobe do našeg stola, osjećala sam se kao odbačeni školarac u menzi koji se spotakne i prospe sadržaj svoje tacne na linoleum ispred cijele škole.
"Odbijanje je muškima normalno," rekao je Curtis, smijući se dok sam padala u svoje sjedalo s poniženim uzdahom. "Navikni se."
"Kako se ti nosiš s time?"
...
"Očekujem ga. To je dio igre."
...
Mnoge žene s mojih spojeva - čak i one pasivne - su pričale više od mene. Slušala sam ih kako pričaju satima o najsitnijim, najubitačnijim detaljima njihovih osobnih života; muškarcima u koje su još zaljubljene, muškarcima od kojih su se razveli, cimerima i kolegama koje su mrzili, djetinjstva kojih ih se grozilo prisjećati, pa opet su imale energije prepričavati ih ad nauseam. Slušati ih je bilo kao doživjeti polaganu, frontalnu lobotomiju.
Za ove žene, muškarci kao vrsta - ne pojedinačni muškarci s kojima su bili u vezama - su bili krivi za raspad veze i psihičku štetu koju im je to nanijelo. Nije bilo ni čudo da sam se u toj atmosferi, kao samac koji pokušava hodati sa ženama, često osjećala napadnuta, osuđivana i u defenzivi.
Nije li se očekivalo od ljudi da budu najbolji na prvim spojevima? Nisu li se trebali barem pretvarati da ih zanima druga osoba, barem iz pristojnosti? To je bilo ono što sam činila, pristojno pričala.
Na internetu, korespondencija je bila nužna, čak i kod žena koje sam upoznala na speed-datingu i kasnije im se javila e-mailom. Ove žene su htjele da ih se zavodi riječima. Nisu imale nakane naći se s nepoznatim muškarcem bez prvotnog odmjeravanja, i nisu mislile rasipati jelo ili šalicu kave na udvarača koji se ne bi potrudio smisliti nekoliko rečenica prije toga. Ja sam im sa zadovoljstvom išla na ruku. Bilo je rijetko, rekle su mi, da muškarac toliko piše, a još manje da piše s toliko obzira i ugodnosti.
(Ironično, na online datingu su svi moji uspjesi kada nisam opsežno ili duboko pisao i kada sam sam samo bio neozbiljan. Sve drugo, iskustvo je pokazalo, = jednosmjerna karta za friendzone, suprotno onome što sve žene online tvrde da vole, op.a.)
Za malo kontrasta, otišla sam na nekoliko spojeva s muškarcima kao žena tijekom razdoblja dok sam bila Ned. Muškarci koje sam upoznala tamo i zatim osobno nisu tražili ovaj epistolarni uvod, niti su ga nudili. Htjeli su se naći što prije, uočila sam, jer ih je zanimalo kako izgledam. Njihovi osjećaji i fantazije su se bazirali na tome puno više nego išta što bi napisala. Na spojevima s muškarcima sam se osjećala tjelesno ocjenjivana na način na koji nikada nisam sa ženama, i iako sam zbog ovoga imala neke simpatije za sumnje koje su žene unosile u svoje spojeve s Nedom, imalo je i suprotan efekt. Na neki način, muški površni standardni ljepote su bili manje prodorni i manje okrutni nego ocjenjivanje karaktera od strane žena.
...
Žene koje sam upoznala su htjele da muškarac bude samopouzdan. Htjele se mu se na mnogo načina pokoravati. Osjećala sam to na spojevima, neizrečenu želju da bude uzeta i vođena, bilo u razgovoru bilo tjelesno, i ponekad sam se zbog toga osjećala vrlo maleno u mom kostimu, kao što se osjeća mladi muškarac kada iznenada sazrijeva i iznenada se od njega očekuje da nosi svijet pod svojom rukom poput nogometne lopte. A neke žene su Neda nalazile premalenim da bi im bio privlačan. Htjele su nekoga, rekle su, tko bi ih mogao pribiti na krevet, ili, kako je jedna žena rekla, "tko može voziti autobus". Ned [čak i s dodatnih 7 kg mišića od teretane] je bio previše nježan za to.
...
Ako te nikada nisu seksualno privlačile žene, nikada nećeš shvatiti gigantsku snagu ženske seksualnosti, osim preko posrednika ili teoretski, niti ćeš ikada spoznati ogromnu prednost koju nam daje nad muškarcima. Hodati sa ženama kao muškarac je bila lekcija o ženskoj moći i pretvorila me, od svih stvari, u trenutnog ženomrsca, što je pretpostavljam bio najbolji indikator toga da je moj eksperiment upalio. Vidjela sam vlastiti spol s druge strane, i na neko vrijeme sam zbog toga osjećala iracionalnu antipatiju prema ženama. Nije mi se sviđala njihova superiornost, njihovi optuživački osmijesi, njihovo "zasluživanje" da me izaberu ili odbace jednim prstom, odbacivanje toliko lijeno i bez napora da je činilo moje gubitke pa čak i pobjede neizmjerno ponižavajućim. Tipična muška moć, s druge strane, je kao tupo oružje, sa svim svojim salvima i taktikama smiješno nadjačana štetom koju žena može učiniti samo jednom, oštrom riječi: "ne".
(ili šutnjom, op.prev.)
...
Seks je najmoćnija stvar u našim umovima i, za muškarce, žene imaju jako puno moći ne samo uzbuditi, već i dati vrijednost, samopouzdanje, smisao, inicijaciju, hranu, sve. Vidjevši ovo svojim očima, počela sam se pitati hvaćaju li se najekstremniji muškarci nasilja prema ženama zato što misle da je to sve što imaju, jedina patetična prednost naspram one za koju se čini da ima moć nad njima. Ne opravdavam ovo, jer se to ne može opravdati. Ali kao muškarac, osjećala sam se blago prilagođena ovom mentalnom sklopu ili njegovoj mogućnosti. Nisam ga nastanila, ali vidjela sam kako bi jedno odbijanje moglo biti iskvareno tako da ga se ne može prepoznati u umu odbačenog mužjaka, gdje ženomrzstvo, nasilje i, ultimativno, silovanje, mogu postati okrutni pokušaj uzimanja onoga što ne može biti uzeto jer mu nije dano.
...
Hodati sa ženama je bila najteža stvar koju sam morala raditi kao Ned, čak i kada su mi se žene sviđale i ja sam se njima sviđala. Nisam se nikada osjećala ranjivije prema potpunim strancima, nikada više društveno bez obrane nego u mojem klapavom, posuđenom oklopu. Ali onda, pretpostavljam, možda je to jedna od tajni muškosti koju niti jedan muškarac neće izreći ako si može pomoći. Oklop svakog muškarca je posuđen i 10 veličina prevelik, i ispod njega je gol i nesiguran i nada se da nećeš primjetiti.
"Ne hvala", rekla je jedna od njih, "odlazimo za minutu."
Jednostavno, ne? Ništa strašno. Ali dok sam se okretala i hramala natrag preko sobe do našeg stola, osjećala sam se kao odbačeni školarac u menzi koji se spotakne i prospe sadržaj svoje tacne na linoleum ispred cijele škole.
"Odbijanje je muškima normalno," rekao je Curtis, smijući se dok sam padala u svoje sjedalo s poniženim uzdahom. "Navikni se."
"Kako se ti nosiš s time?"
...
"Očekujem ga. To je dio igre."
...
Mnoge žene s mojih spojeva - čak i one pasivne - su pričale više od mene. Slušala sam ih kako pričaju satima o najsitnijim, najubitačnijim detaljima njihovih osobnih života; muškarcima u koje su još zaljubljene, muškarcima od kojih su se razveli, cimerima i kolegama koje su mrzili, djetinjstva kojih ih se grozilo prisjećati, pa opet su imale energije prepričavati ih ad nauseam. Slušati ih je bilo kao doživjeti polaganu, frontalnu lobotomiju.
Za ove žene, muškarci kao vrsta - ne pojedinačni muškarci s kojima su bili u vezama - su bili krivi za raspad veze i psihičku štetu koju im je to nanijelo. Nije bilo ni čudo da sam se u toj atmosferi, kao samac koji pokušava hodati sa ženama, često osjećala napadnuta, osuđivana i u defenzivi.
Nije li se očekivalo od ljudi da budu najbolji na prvim spojevima? Nisu li se trebali barem pretvarati da ih zanima druga osoba, barem iz pristojnosti? To je bilo ono što sam činila, pristojno pričala.
Na internetu, korespondencija je bila nužna, čak i kod žena koje sam upoznala na speed-datingu i kasnije im se javila e-mailom. Ove žene su htjele da ih se zavodi riječima. Nisu imale nakane naći se s nepoznatim muškarcem bez prvotnog odmjeravanja, i nisu mislile rasipati jelo ili šalicu kave na udvarača koji se ne bi potrudio smisliti nekoliko rečenica prije toga. Ja sam im sa zadovoljstvom išla na ruku. Bilo je rijetko, rekle su mi, da muškarac toliko piše, a još manje da piše s toliko obzira i ugodnosti.
(Ironično, na online datingu su svi moji uspjesi kada nisam opsežno ili duboko pisao i kada sam sam samo bio neozbiljan. Sve drugo, iskustvo je pokazalo, = jednosmjerna karta za friendzone, suprotno onome što sve žene online tvrde da vole, op.a.)
Za malo kontrasta, otišla sam na nekoliko spojeva s muškarcima kao žena tijekom razdoblja dok sam bila Ned. Muškarci koje sam upoznala tamo i zatim osobno nisu tražili ovaj epistolarni uvod, niti su ga nudili. Htjeli su se naći što prije, uočila sam, jer ih je zanimalo kako izgledam. Njihovi osjećaji i fantazije su se bazirali na tome puno više nego išta što bi napisala. Na spojevima s muškarcima sam se osjećala tjelesno ocjenjivana na način na koji nikada nisam sa ženama, i iako sam zbog ovoga imala neke simpatije za sumnje koje su žene unosile u svoje spojeve s Nedom, imalo je i suprotan efekt. Na neki način, muški površni standardni ljepote su bili manje prodorni i manje okrutni nego ocjenjivanje karaktera od strane žena.
...
Žene koje sam upoznala su htjele da muškarac bude samopouzdan. Htjele se mu se na mnogo načina pokoravati. Osjećala sam to na spojevima, neizrečenu želju da bude uzeta i vođena, bilo u razgovoru bilo tjelesno, i ponekad sam se zbog toga osjećala vrlo maleno u mom kostimu, kao što se osjeća mladi muškarac kada iznenada sazrijeva i iznenada se od njega očekuje da nosi svijet pod svojom rukom poput nogometne lopte. A neke žene su Neda nalazile premalenim da bi im bio privlačan. Htjele su nekoga, rekle su, tko bi ih mogao pribiti na krevet, ili, kako je jedna žena rekla, "tko može voziti autobus". Ned [čak i s dodatnih 7 kg mišića od teretane] je bio previše nježan za to.
...
Ako te nikada nisu seksualno privlačile žene, nikada nećeš shvatiti gigantsku snagu ženske seksualnosti, osim preko posrednika ili teoretski, niti ćeš ikada spoznati ogromnu prednost koju nam daje nad muškarcima. Hodati sa ženama kao muškarac je bila lekcija o ženskoj moći i pretvorila me, od svih stvari, u trenutnog ženomrsca, što je pretpostavljam bio najbolji indikator toga da je moj eksperiment upalio. Vidjela sam vlastiti spol s druge strane, i na neko vrijeme sam zbog toga osjećala iracionalnu antipatiju prema ženama. Nije mi se sviđala njihova superiornost, njihovi optuživački osmijesi, njihovo "zasluživanje" da me izaberu ili odbace jednim prstom, odbacivanje toliko lijeno i bez napora da je činilo moje gubitke pa čak i pobjede neizmjerno ponižavajućim. Tipična muška moć, s druge strane, je kao tupo oružje, sa svim svojim salvima i taktikama smiješno nadjačana štetom koju žena može učiniti samo jednom, oštrom riječi: "ne".
(ili šutnjom, op.prev.)
...
Seks je najmoćnija stvar u našim umovima i, za muškarce, žene imaju jako puno moći ne samo uzbuditi, već i dati vrijednost, samopouzdanje, smisao, inicijaciju, hranu, sve. Vidjevši ovo svojim očima, počela sam se pitati hvaćaju li se najekstremniji muškarci nasilja prema ženama zato što misle da je to sve što imaju, jedina patetična prednost naspram one za koju se čini da ima moć nad njima. Ne opravdavam ovo, jer se to ne može opravdati. Ali kao muškarac, osjećala sam se blago prilagođena ovom mentalnom sklopu ili njegovoj mogućnosti. Nisam ga nastanila, ali vidjela sam kako bi jedno odbijanje moglo biti iskvareno tako da ga se ne može prepoznati u umu odbačenog mužjaka, gdje ženomrzstvo, nasilje i, ultimativno, silovanje, mogu postati okrutni pokušaj uzimanja onoga što ne može biti uzeto jer mu nije dano.
...
Hodati sa ženama je bila najteža stvar koju sam morala raditi kao Ned, čak i kada su mi se žene sviđale i ja sam se njima sviđala. Nisam se nikada osjećala ranjivije prema potpunim strancima, nikada više društveno bez obrane nego u mojem klapavom, posuđenom oklopu. Ali onda, pretpostavljam, možda je to jedna od tajni muškosti koju niti jedan muškarac neće izreći ako si može pomoći. Oklop svakog muškarca je posuđen i 10 veličina prevelik, i ispod njega je gol i nesiguran i nada se da nećeš primjetiti.
Kao što uvijek tvrdim, većina muškaraca ne može otvoreno pričati o ovim stvarima, jer postoje osnovani evolucijski razlozi za šutnju, kao i za ne-"jadikovanje" općenito (hint: slabost, ekstremni gubitak moći i dominantnosti, gubitak preselekcije). Nazovi to kako god želiš ali, jednostavno rečeno, nije muško priznati ne samo da se ne seksaš, nego da čak ni ne možeš. To je i treći razlog za čestu zabludu koja je predmet ovog posta: Beta muškarce se i manje uočava zato što se nitko ne ponosi time što je Beta, i zato što bi priznati to i pričati o svojem nezadovoljstvu otvoreno imalo katastrofalne posljedice za izlazak iz tog statusa.
U knjizi "Igra", povirite što Style kaže o svojem početku igračke karijere, kada prvi put upozna Mystery-a i Sin-a i pitaju ga za njegov "broj". Iako "The Game" nije neka velika književnost, to je svejedno jedan od najbolnijih i najiskrenijih trenutaka u književnosti uopće, jer svaki muškarac na svijetu (izuzev 1% super-alfa koji su genetskom lutrijom i ludom srećom postali takvi bez svijesnog napora) zna o čemu to Style priča.
I taj dio boli.
Post je objavljen 23.05.2012. u 19:12 sati.