(Milost kao pobjeda Ljubavi)

Stanje milosti koje čovjek bira i slijedi,
uvjet je za pobjedu ljubavi u našem životu,
nad svim onim što zavodi, navodi i razara.

Kao pojedinci, pozvani smo na milost i na
trud za pobjedu ljubavi u našem životu,
jer će doći vrijeme konačne pobjede Ljubavi
nad svim nasiljem ovoga svijeta, i ljubav
će zasjati nad zemljom kao jutarnje sunce.

Majka Marija, često nas poziva na molitvu,
u ovo vrijeme kada smo pozvani na milost,
u sjaju Božje Ljubavi, daru radosti i mira,
zrakama božjeg sunca koje će nas grijati.

Oni u stanju milosti prihvatili su istinu
i sve što imaju, oni znaju da primaju od
Stvoritelja preko drugih, a što im nije nužno
stavljaju na raspolaganje braći i sestrama.

Čine za druge sve sa ljubavlju i iz ljubavi,
jer, ako se darivanje ne čini iz ljubavi
ono ponižava onaga kome se daruje.

A, ono što činimo sa ljubavlju i iz ljubavi
čini se u stanju radosti, koja nastaje onda
kada znamo da su naša djela naše i riječi
u skladu s nutarnjim glasom savjesti,
kada su naše nakane po volji Božjoj.

U vremenu trebamo dopustiti promjenu srca
tako da ga drugi mogu prihvatiti i prepoznati,
srca koje čeka na njih, da ih primi, sasluša,
da ih utješi i spremno pomogne, da ih ojača,
da im pomogne s ljubavlju bez naplate,
a, kada se tako iskazuje ljubav bližnjima,
srce pobjeđuje, ljubav narasta, tako da
smo u stanju pobjediti svaki grijeh, i sve
poteškoće koje nam na putu dolaze.

Kroz djela istine i ljubavi čovjek dozrijeva,
i preko svoje vlastite žrtve odnosi pobjedu
nad smrti, i ulazi u novu stvarnost u vječnosti...

Blago onima koji spoznaju i slijede milost,
jer je milost radosna vijest spasa u istini,
to je milosno stanje zajedništva s Bogom,
kada smo u miru i zajedništvu sa bližnjima.

(Nada)

U našoj slobodi, koja nam je darovana,
svoju budućnost treba stalno pronalaziti,
ma kakve bile nedaće, ili brodolomi,
ma kakve bile magle, ili tamni oblaci,
kojima se želi zamagliti naša svijest,
kojima se želi zatamiti Ljubav i istina,
u vjeri, prati nas Nada i bdije u nama
do zadnjeg koraka i zemaljskog trena!

Pružena prema obalama, Nada nam daje
novo nestrpljenje da bi smo otkrili još,
postoji život, savjest, ljubav, vjera, rast,
postoji uvijek ono bolje, čemu težimo,
da bi smo u vremenu otkrili najbitnije:
svoj put na putu istine i ljubavi - sebe.

Nada nije ritual, neko lažno pouzdanje,
utemeljeno na nekoj magiji postojanja,
u nekom pobožnom očekivanju sutrašnjice,
naprotiv, Nada je čin, ona u sebi nosi
zadaću, koju terebamo ovdje ispuniti...

Nada ima pravo ime, ona nam nudi spas
u osobi izbavitelja Isusa Nazarećanina.
Nada je rođena u Betlehemu, u samoći,
u neprihvaćanju u strahu i napuštenosti.
Nada je rođena u onoj životnoi stvarnosti
koja graniči sa nemogućim, kada je svaki
uspjeh i korak ujedno i dar Božje ljubavi.

Unatoč svemu, Nada je preživjela u tom
djetetu, umaklom pokolju nevine djece, u
tom čovjeku od prvog dana progonjenom,
izloženom nasilju, progonu, mržnji i smrti,
da bi svi mi danas imali Nadu u vječni život!

Znakovit je pogled na razapete ruke križa,
ruke kojima zaprječuje put mržnji, kojima
zaprječuje put tamnim oblacima zla i smrti,
ruke kojima nas želi svih zagrliti i zaštititi...

To je mjesto rođenja Nade, svima nama,
mjesto na kojem se i mi odlučujemo za križ,
mjesto na kojem i sami prihvaćamo svoj križ,
u daru slobode, u Nadi, u daru Božje ljubavi.

– Na putu istine

Što je istina?, pitao je Pilat Isusa
na sudu dok je Isus stajao pred Židovima.
Iako Pilat nije razumio odgovor, odgovor je bio:
Istina "jest čovjek koji je tu". Isus nadalje kaže:
Istina će vas osloboditi, ja sam Put, istina i život!.

Istinu dakle prepoznajemo u zakonu Božjem,
u Bogu, a u svakodnevnom životu možemo reći
da je istina podudarnost našeg suda s objektivnom
stvarnošću. Istina je hrana našeg duha i naše duše,
ona je poput sunčeve zrake koja se ne može uprljati
ni sa čime izvana. Blago onom tko žive po istini.

Istina, i oni što ju donose, naši su najbolji prijatelji,
ma kako boljela, izrečena u pravi čas, ona je melem
naše duše, osvještenje i poticaj za dalje...

U dubini duše čovjek otkriva zakon što ga
on sam sebi ne daje nego mu se pokorava.
Taj glas uvijek ga poziva da ljubi i čini dobro,
taj glas stalno upozorava da izbjegava zlo.

Glas koji jasno odzvanja u intimnosti srca,
što da činimo ili ne, je glas zakona Božjeg.
To je glas savjesti upisan u našem srcu,
dok ga slušamo, on čuva naše dostojanstvo.
To je najskrovitija jezgra, svetište čovjeka,
u kojoj glas Ljubavi odzvanja u našoj nutrini.

Čovjeku koji želi uspostaviti harmoniju u sebi,
ravnotežu sa samim sobom i sklad sa okolinom,
te postići smisao svoga bitka, zdravlje i sreću,
biva jasno, da je nužno usmjeren ka putu istine.

Prihvaćanje istine koju nam predočava Objava,
znači vjerovati ne samo u Boga, nego vjerovati
Bogu, Istini, koja ne vara i ne može prevarena biti.

Božji zakon kojim razlikujemo dobro od zla, jeste
ujedno pitanje morala i poštivanja moralnih normi,
on ne ovisi o našoj volji i mi ga ne možemo mjenjati.

Po tom zakonu, pitanje autonomne čovjekove volje,
i vizije čovjeka koji kani živjeti bez Boga i savjesti,
doimlju se doista naivno, jadno i beznadno.

(istina i vjera)

Istina je sama po sebi zahtjevna, traži bit,
i teško nam pada riječ istine kada griješimo,
kada nas upozorava, a ujedno i potiče na bolje...
Čovjek je upućen tražiti istinu i želi je spoznati,
da bi po istini mogao lakše i sretnije živjeti.

Ne postoji nešto što je između istine i laži,
to su uglavnom zablude, kao najčešća pojava,
pa mnogi žive u raznim oblicima zabluda.
Zabluda je u biti, samo subjektivno mišljenje
temeljeno na dobronamjernom uvjerenju
koje se ne slaže sa objektivnom stvarnošću.
Radi opravdanja stanja, ili namjernih zabluda,
mnogi olako odbacuju već spoznatu istinu
jer ne žele mjenjati navike i/ili lagodan život.

Na putu spoznvanja istine egzistiraju i ona teža
pitanja koja nam ukazuju na našu nemoć, ali
i pokazuju na rješavanje problema putem vjere...
Ovdje se misli na traženje odgovor na pitanja:
odakle dolazim, zašto ovdje živim, kamo idem,
šta će biti sa mnom nakon života na zemlji...

Ljudski um nije sposoban riješiti problem grijeha
i dara slobodne volje, ujedno treba imati na umu,
da sve to za spasenje i nije nužno, nego se utočište
za spas čovjeku na putu spasenja nudi u vjeri.

Vjera je svjetlo od nadnaravnog izvora, od Boga,
i kao takva je jedina sposobna dati uvid u bit istine.
Stoga, čovjek dok ne spozna stvarni učinak vjere,
na sebi, na svom putu i u svom životnom iskustvu,
trpi od beskonačne gladi za istinom, bez koje se
ne može cjelovito ostvariti niti osjetiti stvarni značaj
i puninu vlastite osobe vođene ispravnom savješću.

Što smo dalje od istine, to se poput alarma diže
glas naše savjesti, koji nas budi i zove na akciju.
Tada valja stati, trgnuti se, jer se prekida dotok
životnih sokova našem biću, ugrožen nam je rast,
da se ne dogodi da tek kod liječnika-specijaliste
dznamo što nam je savjest onomad htjela reći.

Dakle, ustrajući u vjeri ostajemo u spoznaji istine,
pa je temelj našeg života u vjeri i spoznaji istine.
Onaj koji nam je dao život i razum, zasigurno je živ,
toliko razuman, da sve osmišljava i daje život svima,
daje smisao našem postojanju, našoj pojavi, životu.
Racionalno zaključujemo, da je sve manje savršeno
nastalo od savršenog, što čitamo danas u prirodi, toj
otvorenoj Božjoj knjizi, koja nas uči živjeti u istini.

(zdravlje)

Najveći dar Gospodara prirode je naš život,
a najveći dar za održavanje života je zdravlje.
Zato čovjek mora činiti sve da očuva zdravlje
da bi sačuvao svoj zdrav duh i zdravo tijelo.

Da bi ostvario tu harmoničnu ravnotežu
u tjelesnoj građi i psihičkom doživljavanju,
pored higijene, zdrave i umjerene ishrane,
čovjeku je potrebna mirna savjesti - što je
temelj našeg tjelesnog i duševnog zdravlja.

Uz to potrebna je vjera u smisao života
vedro raspoloženje, rad i aktivnosti (sport),
pravilan odmor, liječnička preventiva i dr...

Umjerenost u svemu, preduvjet je zdravlju,
zato svaki čovjek vlastitom savješću mora
dati sebi pravu mjeru u svim stvarima.

Vrhunac duhovnog razvoja čovjeka, na
putu svetosti, jeste iscjeljivanje savješću,
a to je liječenje vlastitog bića, stalnom sviješću,
da je podvrgavanje volji Božjoj u prihvaćanju
raznih kušnji, pa i smrti, u planu Božjem,
jer, su sve to nužna stanja ili sredstva po
kojima se u Ljubavi, u ovom redu spasenja,
za smrtna čovjek može postići besmrtna sreća,
u Bogu - izvoru svakog bitka, života i sreće.

Liječenja duha, duše i tijela raznim terapijama,
koje se danas nude sa više ili manje uspjeha,
ipak, one samo djelimično pomažu čovjeku.

No, vjera i savjest, kao vrhunaravne kategorije
ljuskog duha, omogućuju izlječenje čovjeku,
omogućuju mu prelaz u duhovnu svevrenensku
stvarnost ljubavi i sreće, za kojom čovjek žudi.

I ne zaboravimo, sve što je ljudsko ima kraja,
i kada se dođe do tog kraja, a to je smrtni čas,
tada zataji sve znanje, svaka znanost, medicina
i sve terapije, a preostaje još samo - savjest,
taj most preko kojeg prelazimo u jednu drugu
stvarnost, u stvarnost darova ljubavi Božje...

(sloboda)

Sloboda je dar Neba, Božji dar čovjeku.
Bog je ograničio svoju svemoć radi velike
ljubavi prema čovjeku, darujući mu slobodu.

Tko dakle, u svojoj slobodi prihvati vjeru
i u vjeri ljubav, taj kreće putem svetosti.
Svetost znači nutarnje duhovno ozdravljenje,
od posljedica grijeha i rast u Božjoj blizini.

Tko raste prema naumu koji je Bog utisnuo
u ljudsko srce, ostaje u ljubavi i postaje svet.
Čovjek se može oduprijet božjem naumu
ali, tada se udaljava, te izostaje njegov rast.

Ostaje tajna zašto čovjek odmah, sa lakoćom
i sa radošću ne prihvaća poziv na svetost,
jer je svetost najnaravnije stanje duha.

Marija je sveta, jer je snagom milosti
ostvarila puninu svetosti i u njezinom
životu Božja volja se potpuno ostvarila.

Marija želi da mi slijedimo siguran put,
put nutarnjeg oslobođenja od grijeha,
jer je to naš prvi korak prma svetosti.

Važna su mala odricanja, žrtve, napori,
da bi se potom krenulo većim koracima
prema željenim dubinama Božje ljubavi.

Majka nas ne želi siliti, jer ne želi robove
nego želi odgajati svoju slobodnu djecu
Ona čeka naš odgovor i trpi ako izostane,
jer i mi trpimo ako na ljubav nema odgovora.

Vjera je čin ne samo razuma nego i srca.
Ljubav je čin srca, događanje srca i razuma.
Zato se nitko ne može siliti na ljubav niti na vjeru.
Ostaje činjenica da čovjek mora imati neku vjeru
da bi živio i mora biti ljubljen da bi mogao preživjeti.

"Zbog toga uložite svu revnost, da sa svojom vjerom
spojite poštenje, s poštenjem znanje, sa znanjem
uzdržljivost, sa uzdržljivošću postojanost, s
postojanošću pobožnost, a s pobožnošću bratsku
ljubav, a s bratskom ljubavi ljubav uopće.
Ako, naime, posjedujete sve ove kreposti,
te ako napredujete u njima, one ne dopuštaju
da ostanete ni besposleni u pravoj spoznaji
našega Gospodina Isusa Krista..."(2 Pet 1,5-9)