18

ponedjeljak

studeni

2019

Tito, kletva kralja Zvonimira i pLenković



Zrinski-Frankopani i Hrvatska poslije njih


Legenda o kletvi kralja Zvonimira, po kojoj je kralj na umoru izrekao kletvu (narod, ili velikaše koji su ga po toj legendi smrtno izranjavali) 'Dabogda više nikad ne imali kralja svoje krvi!', (povjesničari dvoje o tom, oni nisu sposobni ni locirati vrijeme nastanka Za dom spremni), istinita ili ne (kralj Zvonimir je bio oženjen kraljicom Jelenom Lijepom (kćerkom ugarskog kralja Bele I.), zbog tog braka dobi sjeverne krajeve, ali je i nakon njegove smrti nastalo svojatanje ugarskog dvora hrvatske krune), obzirom na daleku prošlost nije uvjetovala hrvatsko državopravno rasulo.

Državotvorno rasulo prouzročila je urota Zrinski-Frankopana, nakon koje je Habzburški dvor Hrvatsku dezorijentirao i ugasio državotvornost stalnim nametanjem ulizica.
Slom Hrvatske i dovođenje u stanje koje danas poznajemo (anemičnost, izdaja i odnarođenost) su posljedica politika i postupaka Habsburgovaca tijekom i nakon obračuna sa Zrinskim-Frankopanima (koji su se htjeli nagoditi s osmanlijama kako bi dobili samostalnu državu oslobođenu habzburške vlasti).

Višestoljetna negativna selekcija ikakve ili nikakve vlasti prouzročila je nekritički odnos prema vlasti, državi i narodu/naciji. (Hrvatska je jedina ili jedna od rijetkih država koja je izgubila državni teritorij (Zemun, Boka Kotorska, dio jadranske obale od Dubrovnika do Bara) administrativnim putem a da pri tom nije ništa poduzela već je veličala ideju (jugoslavenstva, komunizma) u čije je ime ostala bez teritorija.

Podjednako (bezumno) nekritički je podnosila ili neutemeljeno veličala (svjetskog megahohštaplera, koji je financirao i tako kontrolirao iznutra mnoge svjetske oružane pokrete) Tita. Sve činjenice govore u marionetskoj figuri (koja je prvo u jUgoslaviji, potom širom svijeta obmanjivala svojom važnošću.
Osporavanje hrvatskog državnog prava (koje je nakon mrtvog kralja Aleksandra nastavio Tito) nije Hrvatima bio povod za pobunu. Nije to posljedica kletve kralja Zvonimira, već negativne selekcije nametnute nakon sloma urote Zrinski-Frankopana.

Nakon kralja Aleksandra Tito, nakon Tita Račan, Mesić, Josipović, Milanović, Plenković, Kolinda.

KGK na nogometnoj utakmici nogometne reprezentacije Hrvatske protiv Slovačke, pjeva se "Večeras je naša fešta, tko ne pije Dalmatinac nije". Igra Hrvatska.
Tko je tu lud?


Od svih političara jedino je Ante Pavelić rekao kako su Hrvati samostalan narod koji je vojno i državno organiziran naselio svoju današnju postojbinu, ali to im je teže prevaliti preko usta nego oprostiti velikosrbima krvoproliće u Vukovaru ...

Politika pomirbe po kojoj unuka partizana , Hrvatica i vjernica, misli kako se politikom može postići stanje u kojem unuci i unuke partizana zauzimaju važne državna funkcije a oni koje su u ime jUgoslavije proganjali moraju slušati njihovo izjednačavanje te nakupine s istinskim domoljubima kojima je razum nalago i žrtvu za Domovinu je suludo tumačenje jedne politike koja ima kraći rok trajanja i drukčije ciljeve. Politika pomirbe daje prigodu zabludjelima proći katarzu i priznati svoje (najčešće zločinačko) krivo ponašanje (recimo po pitanju odumiranja države ili nacionalnom određenju države).
Neprihvatljivo je nametanje ravnopravnosti žrtve i zločinca ...

pLenković je minorna (beznačajana) pojava, koja će nam na kraju puta kojim smo krenuli nakon sloma urote (koja se borila protiv habzburške apsolutističke vlasti) Zrinski-Frankopana otvoriti oči. Ili ćemo (našom greškom) nakon pLenkovića (i kamarile oko njega) birati goreg (dok se ne osvijestimo i uvidimo značenje državnog prava, važnosti naroda i demokracije, vojske i uspostave društva po vlastitoj mjeri).

Za dom spremni, vjekovima.

(Napomena: Tito, pLenković i neki drugi su spomenuti kako bi slikovito predočio beznačajnost tih ljudskih nakaza ...)

«Ja Dmitar, koji se zovem i Zvonimir, s pomoći Božjom kralj Hrvatske i Dalmacije, obvezujem se, obričem i obećajem tebi, opate Gebizone, koji si mi podijelio kraljevsku krunu u ime papino, da ću nepromijenjen vršiti sve što mi tvoja svetost bude naložila. U svem i svačem čuvat ću vjeru apostolskoj stolici i neopozivo ću braniti što su u ovoj kraljevini apostolska stolica i poslanici njezini odredili i što će još odrediti. Gajit ću pravdu, branit ću crkve i brinut ću se za prvijence, desetine i sve što ide crkvu. Nastojat ću oko življenja biskupa, svećenika, đakona i podđakona, da čisto i dostojno žive; štitit ću siromahe, udove i siročad; priječit ću nedopuštene brakove između rođaka, ustanovit ću zakonito vjenčanje prstenovanjem i blagoslovom svećeničkim, a ustanovljeno neću pustiti da se razriješi. Protivit ću se prodaji ljudi, te ću se s Božjom pomoći pokazati pravedan u svemu što je pravo. Uz to određujem po savjetu svih svojih velmoža da se svake godine na Uskrs plati Sv. Petru iz kraljevske blagajne danak od dvije sto bizantskih dukata, te želim i nalažem da ovo čine i moji nasljednici. Osim toga poklanjam prepuštam i potvrđujem apostolskoj stolici samostan sv. Grgura, koji se zove Vrana, i sve blago što ga ima: naime srebrni kovčeg, u kojem je sveto tijelo blaženoga Grgura, zatim dva križa, kalež i patenu, dvije zlatne krune draguljima obložene, evanđelje u srebro vezano; napokon još pokretna i nepokretna dobra (samostana) da bude taj samostan za uvijek svratište poslanika sv. Petra i posve u vlasti njihovoj. Budući da je Bogu služiti isto što i kraljevati, predajem se i preporučujem u tvoje ruke mjesto u ruke sv. Petra i našega gospodara pape Grgura i njegovih nasljednika; i ovu zavjerenicu potvrđujem prisegom:

“Ja, dakle Dmitar Zvonimir, s Božjom pomoći i darom apostolske stolice, kralj bit ću od ovoga časa vazda vjeran sv. Petru i mojemu gospodaru Grguru i zakonitim mu nasljednicima, neću sudjelovati ni riječju ni činom da bud on ili buduće pape nakon njega ili poslanici njihovi život ili uda izgube, ili da budu zarobljeni; a savjet, koji bi mi povjerili, neću nikome na njihovu štetu otkriti. Kraljevstvo pak koje mi se predaje po tvojoj ruci, opate Gebizone, uzdržat ću vjerno, te ga neću nikako odvratiti od apostolske stolice. Gospodara mojega papu Grgura i njegove nasljednike, a i poslanike papinske, ako dođu u moju oblast, primat ću časno i čestito ću s njima postupati i tako ih odpraviti, te otkle god bi me zvali, služit ću im bez krzmanja, koliko ću moći. Tako mi Bog pomogao!».
https://akademija-art.hr/2014/05/10/krunidba-kralja-dmitra-zvonimira-38/



ZVONIMIR, F. Quiquerez, Krunidba kralja Zvonimira, 1878.

Oznake: kletva, kralj Zvonimir, Jelena lijepa, Bela I., urota, Zrinski-Frankopani, Habzurzi, Apsolutizam, nekritički, hrvatsko državno pravo, politika pomirbe, Zemun, Boka Kotorska, žrtve

komentiraj (1) * ispiši * #