Dvorci, crkve i stari gradovi

04.08.2019., nedjelja

Ivan Mažuranić

Možda se netko sjeća romana “ U registraturi” I one riječi koja je označavala svu pogrdu hrvatskog narodnog pokreta ,a koju svako malo Ivici Kičmanoviću govori Iluštrimuš – Ilirec jedan!
Upravo je jedan takav Ilirec nakon svih apsolutizma I mađaronskih pretenzija sjeo na bansku stolicu hrvatske – Ivan Mažuranić ,kako su ga zvali Ban Pučanin. Rođen sa tvrdom hrvatskom idejom na Primorju u Novom Vinodolu kojem još kao školarac diže pjesmu,možemo je zvati I budnicom
Vinodolski dolče, da si zdravo!
Novi grade, pozdravljam te lipo!
Od kada sam, da ti kažem pravo,
Pustil tebe, lipa moja diko!

Prolazi on kao isti takav dječak oštru vlast mađarsku ,nad Rijekom I Kvarnerom,što ga je još carica Maria Theresia poklonila Mađarima,da tamo rade što žele,pa se u njegovoj obitelji I njemu samom od malena rađa sloboda,a kasnije tu istu slobodu pretočuje u onog Smail-agu I time,premda šutljiv prirodom,viče iz nutrine svoju domoljubnu misao.Kasnije isto tako ,boreći se mladu hrvatsku književnost,koja se tek probija na scenu,jer su se većinom čitala strana,pretežno njemačka djela,on se ipak bori za klasični stil pisanja u narodnom desetercu. I to mu ostaje sve do smrti.Snažni epovi I uzori klasike umiru za njim,ostavljajući,premda malen opus,jak utjecaj I na kasniju hrvatsku pismenost .
Nikada mišlju,a niti pisanjem svojim nije napuštao svoj kraj pa nam ostaje I ona
Sinoć se je Kraljeviću
Kod večere nasmijao ...
Ja doduše nisam nikad volio taj izraz I nisam si baš dao truda pročitati Smail agu,nego dok su se drugi kupali I uživali u zadnjim zrakama sunca,otputio na Pećine u Rijeci,kako bih pogledao spomen kuću Brlić-Mažuranić.Tamo me je dočekao gostoljubivo I vrlo pričljivo domaćin ,nasljednik povjesničar umjetnosti Teodor de Canziani I uz lagani razgovor proveo kroz stare zide,koji čuvaju veliku priču.Mi u hrvatskoj ne volimo velike priče,povijesti se sjetimo samo onda kad se trebalo posvađati,I to pretežno novije povijesti,a onu staru prebacujemo I sumnjam da mnogi čak I Rečani znaju da postoji takva kuća,koja nam dolazi iz onih vremena,kad je Hrvatska bila na koljenima I kad se jedan samozatajni čovjek digao na visoku čast I kad s njim nikad više hrvatska politika neće biti ista I kad se kreće polako ipak naprijed,jer polako socijalizam kuca na vrata,a on je samo rekao,dapače naglašavao:
Teže je stečeno sačuvati od samog sticanja.
Ali niti onda ,a pogotovo niti danas te riječi nitko nije zapamtio,a kamoli da ih je I čuo.
Nekako prije same I smrti ,a dogodila se na današnji dan 04.08.1890 godine,izrekao je isto tako I kako vjeruje u prošlost,sadašnjost I budućnost Hrvatske.
Do same banske časti 20 rujna 1873 godine,I premda mišlju I djelom Ilirac,obnašao je visoke dužnosti,kao da se bečki dvor ipak želio približiti bar malo hrvatskoj,da malo I stisne Mađare ,koji su se raširili I postali ipak pre-bahati,premda ih je ban Jelačić na kratko zaustavio,te je tako bio I dvorski kancelar I prokurator za Hrvatsku.Potrebne plemićke titule nije imao,ali I premda ga nazivaju pučaninom,daleko je to ipak malo priča,jer se ipak obitelj kasnije ženila I udavala za plemiće.Tako da je to ipak malo I nategnuto.
Osim Smail age Čengića,kojemu se narugao Ante Kovačić,jednom parodijom na Mažuranića smrt babe Čengićkinje,Mažuranić je spjevao I 14 I 15 pjevanje Osmana – Gundulićevog I taj ep biva tiskan u “Danici” 1844 godine.
Za jedan ovakav pregled jednog života trebalo bi više od ovog malog osvrta,trebala bi knjiga,ali I ta knjiga jest već napisana,ja samo želim ovim svojim člankom podsjetiti na jednog malog čovjeka koji je ostavio neizbrisiv trag u politici,ali isto tako dao podstrek hrvatskoj riječi za daljnje napredovanje.

Ivan Mažuranić – Novi Vinodolski 11.8.1814 – Zagreb 04.08.1890 ,pokopan uz najveće počasti na Mirogoju 06.08. u 17 sati.

Oznake: grad Rijeka


02.08.2019., petak

Kukulj od Limobrana - kapela Mirogoj

Volim Mirogoj.U svako godišnje doba,no ,nekako mi je ipak najdraže u ljeto,kad sparina I vrućina stisnu grad.Nije to više kao nekada,jer je za mene I sam grad izgubio onaj duh,pa se tako I samo to groblje mijenja u skladu s nekim novim pojavama I licima.Grobovi se prodaju ili preuređuju za neke nove vlasnike,jer su stari ili pomrli,nasljednicima ili ne treba ili ne mogu plaćati više grobnice,a novi stanovnici,kao oduvijek,bore se za svoje mjesto,što elitnije na ovom pa tako I u zadnjem spavanju.
Ipak je Mirogoj miran,pjev ptica,miris one ustajalosti starine,vlage,miris arkada,duh prošlosti I povijesti,sa vrednim inventarom.Kipovi,statue,posvete miruju u svako doba,bilo to ujutro ili predvečer.Nekome zvono zvoni po posljednji put,netko tamo place,radnici lupaju,voze kamioneti,ali ipak taj spokoj tog mjesta ostaje I dalje netaknut.Tu više ne treba niti garderoba,niti rukavice,niti balska haljina,svejedno je kako ćeš doći dokle god si tih I miran I ne remetiš san stanovnicima.U lipnju prodire oštar miris lipe,u kasno ljeto miris kestenova cvijeta koji već najavljuje jesen I kišu.Ja sam ipak sada tu u ljeto,nije me briga za blagdane,niti rođendane,dolazim ovamo prošetati,obići grobove svojih,s kojima se moram porazgovarati što se dešava ili desilo doma,posvadim se ,zapalim cigaretu jer su oni još uvijek sa mnom tu I kao da nije niti bilo kraja.Ja se naprosto I samo razgovaram.Baš me briga što me s okolnih grobova gledaju čudno,ja sam se došel sad posvaditi I to ću napraviti.Ne dam se smetati uopće.
Prošetam ja tako grobljem,ne samo svojima,čitam imena,gledam spomenike,Frangeš,Bolle,Felbinger I ostali okupili su ovdje sjajnu garnituru svojih ruku.Moraš se diviti.
Nedaleko od mojih stoji žutina stara,pristojna bizantskog izgleda,sa grbom dosta čudnim u ovim našim krajevima.Mauzolej je to,pravoslavni ,točno nekako na polovici dijela pravoslavnog ,židovskog I katoličkog groblja I kao da ih tjera sve skupa u red.Mir I mir.Na njegovom zabatu stoji uklesan minaret,koji se I inače rijetko sretne u heraldici,ali taj minaret označava upravo to da je ovaj ovdje koji spava u onom kratkom periodu zauzeća od strane Austrije Sandžaka I Bosne,branio pravo te carevine na tim teritorijima.Dobio je za to odlikovanja,viteški naslov I predikat.Predikat po rijeci,a ne po slavnoj kakvoj starini od grada.Kratko je on ustvari službovao na Balkanu,poslali ga iz Tromeđe dalje 1884 godine u sami rub te carske priče u onu ,koja će tek za par godina postati strašno sjećanje na rat Veliki,onaj prvi,u Galiciju,a onda u Češku,gdje u Karlovim Varima I umire.Nikakve veze sa Zagrebom.
Ali ipak u Zagrebu je živjela njegova udovica Judita I preko Bollea I njegovog posredovanja gradu,dala je sazidati ovaj mauzolej svetih apostola Petra I Pavla.
Gradnjom te kapele ona je ispoštovala želju svog muža da ne leži u Pragu, “nije mu se svidjelo tamošnje groblje ,jer je u neprijatnom položaju, okruženo raznim tvornicama i da ne bi želio ni
mrtav u njemu ležati».
Na sama dopuštenja I dozvole dugo se čekalo,uvjetovalo,slično kao I danas,birokracija svoje radi.
Sama posveta kapele Petru I Pavlu isto tako nije bila slučajna,jer se pokojnik zvao Petar – Kukulj od Limobrana (Rijeka Lima u Sandžaku) – feldmaršal.pukovnik ,vitez,a isti titular – ime nosila je prvotno pravoslavna parohijska crkva u Zagrebu 1785 godine ,sve do kupnje nekadašnje Margaretske crkve 1794 godine kada je dobila I ime svetog Preobraženja.
Bolle se na ovoj kapeli poigrao bizantom,kako bi istaknuo upravo vjersku komponentu ,mada je išao I za nekim svojim ekleticizmom.
Do gradnje ove kapele arcade su bile nedovršene,samo je bila dovršena grobnica obitelji Vrapćević,tako da je mjesta bilo dosta ,ali Judita je željela za svog muža ipak nešto trajnije,što će biti ukras ne samo njemu nego I gradu.
Tako I jest,ova kapela-mauzolej ukras je groblja I Judita KUkulj od LImobrana dala je posvetu za vječnost svom mužu,a opet tako treba I biti,zajedno u ljubavi I pred Bogom.

Oznake: Šetnja Mirogoj


26.06.2019., srijeda

Palača Wohinz Rijeka Korzo

Iz raskoši baroka ulazimo u smireniji način gradnje,razgibane valovite fasade postaju jednostavnije,ali ništa manje luksuzne,samo dobivaju jednu decentnu smirenost.
Polovicom 18 stoljeća već počinje jačanje Rijeke kao grada,pa se k tome I pridružuje osim industrije u razvoju,a Rijeku vidimo kao glavnu luku,a poglavito zaslugom Marije Terezije,uprkos tome što je upravu prepustila Mađarskoj.Riječka zdanja možemo zahvaliti poznatom arhitektu koji dolazi iz Trsta Antonu Gnambu I postaje glavni injženjer Riječkog gubernija I vodeći arhitekt I urbanist Rijeke.
Rast grada rast raskošnih palača s vremenom,koju nekako zaokružuje ona Guvernerova,daje Rijeci sve veći sjaj austrijske monarhije sa upravo I takvom arhitekturom I gubi se onaj venecijanski utjecaj.Prve građevine grade se oko Gradskog sata I upravo se uz taj gradski sat I naslanja palača njemačkog trgovca Michaela Wohinza građena 1783 godine.Njezina gradnja označila je,recimo I razvoj same glavne ulice Korzo,a isto tako izgradnjom ove palace izlazimo na Korzo iz onog starog dijela grada Rijeke iz Gradskog sata I ta se palača naslanja na strukturu starije I prijašnje kuće unutar gradskih zidina.
Klasicizam na velika vrata ulazi u grad.Ova je kuća ,osim povijesti,važna I arhitektonski,a karakterizira je dvokatno pročelje s niskim mezaninom između prizemlja I prvog kata.
Prvi kat je piano nobile s kamenim prozorima koji imaju naizmjenično segmentne I trokuste nadstrešnice na konzolama,a središnja os je naglašena ulaznim portalom sa stupovima I balkonom.Iznad posljednje etaže uzdiže se istaknuti belvedere s tri prozora I trokustim zabatom.Premda je u kasnijim vremenima I pregrađivana I povijest te zgrade nije do kraja istražena ipak se oslanjamo na okosnicu prostorne organizacije I to na stubište,koje jest izmijenjeno vremenom,ali je ipak kod njega zadržan osnovni element I concept same gradnje.
Ova kuća slobodno nosi naslov kao preteča svih ostalih palača na Korzu I prijelomna je za razvoj riječke stambene arhitekture.Ujedno predstavlja najranije poznato rješenje ovakve prostorne organizacije,a isto je tako I prva reprezentativna palača na Korzu.

Oznake: putovanje Rijeka


25.06.2019., utorak

Pazinska fojba

U kasnim ljetnim ili čak više možda u zimskim noćima,nekada su bake i djedovi pričali legende,kako bi se skratilo vrijeme, a te legende nosile su se s koljena na koljeno,te tako ostale i nama.Tih običaja uslijed svih medija je nestalo,možda se samo tu i tamo netko stariji sjeti tih storija svojeg djetinjstva.Neke su nas zadivile,neke plašile,neke čudile ili pak one neke rasplakale.Nekih se sjetimo kad se nađemo sami u mraku,a neke nas ponesu na lude dječje igre.Priče o divovima,udovicama,crnim damama ili pak bijelim,danas su dio onoga što zovemo baštinom.Samo te priče smo zaboravili ili potisnuli,pa nam fali samo mali okidač,da ih se prisjetimo,a ja Vam donosim jednu iz Istre.A naša Istra je puna takvih priča.
Istra je bila suha,neplodna zemlja,pa se seljak mučio da dobije nešto od plodova.Kopao je siromašnu crljenicu,golio kamen,a najviše je problema stvaralo neimanje vode,kako bi se natopila žedna zemlja.U Ćićariji se nalazilo veliko jezero.Mislili su Istrani kako bi učinili svoju zemlju plodnom,kako bi to bilo lijepo kad bi se ta velika voda mogla ikako prenijeti bar malo u njihovu sušu.
U ono davno doba,na zemlji su živjeli divovi,neki dobri ,neki loši,pa se tako i skupili Istrani da zamole pomoć od diva Dragonje,koji se nazivao još i Orač.Bio je on visok kao planina,a snažnijeg od njega nije bilo po sve svijetu.Donijeli su mu mnogo darova,kako bi ga odobrostivili i kako bi im on ispunio njihovu molbu,da on potjera vodu iz jezera sve do mora.Upregne div volove,uzme plug u ruke i zaore brazdu od Ćićarije do mora,a iz te brazde poteče voda iz jezera i natopi sve žedne obale.Obale se zazelene..
Zadovoljan svojim poslom,nazva div tu rijeku po sebi – Dragonja,no sutra izore još jednu brazdu,a kako je voda tekla mirno nazove je – Mirna.
Prihvatio se on i treće brazde i želio je da to bude nešto do tad neviđeno.Kad je orući,dođe do sredine Istre,točno ispod pazinske kule – „ Ej.Dragonja,star si,zar ne vidiš da oreš plitku brazdu i još k tome krivu?Trebam li ti ja pomoći?“- Čuje naš div kako vrijeđa žena moćnog pazinskoga kapetana.Iznenađen i uvrijeđen ostavi posao,izvadi plug,okrene volove i ode kući.Voda je tekla brazdom i došla do kule,polako plaveći čitavu dolinu.Stanovnici Pazina uplašeno su preklinjali diva : !Upomoć Dragonjo,nismo ti ništa krivi!!“
Nije se mogao starac div oglušiti na njihove molbe,bio je dobar.Dođe do Pazina i udari snažno nogom o zemlju tako da je napravio veliku rupu koja je progutala svu vodu.
Tako je nastala pazinska Fojba.

Oznake: Putovanje Istra


12.06.2019., srijeda

Kanarinčeva ljubovca

Da li ste ikada prošetali gradom uvečer,pogledali u osvjetljene prozore i pomislili koliko ljudskih priča kriju ti prozori?Koliko ljudskih sudbina,veselja,tuge,čudnih ,osebujnih likova ili čisto onih koji prođu svakodnevno pored nas,a da ih niti pogledamo,onako prosto,ljudski? Prođemo ,a da ih ne pitamo,niti oni nas,a vremena I jesu sve gora I sve je veća udaljenost jedni od drugih , bez imalo topline ili onog naprosto jednostavnog dobar dan,kako si,prolazniče?
Toliko žurimo u životu,da I zaboravljamo ono što je nekad bilo tu,pa se čak niti ne sjećamo kako je što nekad izgledalo I kakva je građevina bila ovdje ili kakvo polje ili livada,gdje sad stoji beton I staklo.Djetinjstvo pamtimo po trenucima,mada I njega pomalo gubimo iz sjećanja I ostaju nam samo mutne mrlje na dječju igru.
Ne mogu reći da sam ja bolji,mada se svakodnevno borim sam sa sobom,ali me tako baci trenutak koncentracije I pokušaja sjećanja na vrijeme koje je odavno iza mene.Neki topli zrak,neki glas,neka ruka ili neka majka I dijete na časak me vrate u neko doba,za mene sretnije.Isto tako ,znam se zagledati u prozore grada,one visoke I one niske,I kao da se zgrade I kuće bliže jedna drugoj u krivulji I kao da samo I naprosto tračaju ili osluškuju ljude u njihovim životima.
Tako I stoji kuća ,kad se penjemo prema gornjem gradu od Mesničke ulice,nekada vesele,žive sa udarcima noževa I sjekirica za meso,a danas kao predznak neke povijesti.Prođemo pored spomenika Andriji Kačiću Miošiću,pa onda red klasicizma I historije,a onda stube ka Gornjem gradu,interesantna građevina sa trijemom,koji obrubljuje koridor,raspored soba u nizu,naznaka baroka,jednostavnosti gradnje u građanskom stilu I onda šutke začujemo u tišini grada,kada I auti prestanu juriti ka našim sudbinama kroz vlast,pjev male ptice,koja će vječno pjevati svoju posljednju ljubav I čuvati tajnu jedne djevojčke tragedije ,I zauvijek ostati svjedokom jednog prepuštenog sirotog propadanja.
Kanarinčeva ljubovca
Kuća na uglu Mesničke ulice I Kapucinskih stuba sagrađena je u 18 stoljeću I jedina je takva cjelovita na samom rubu Gornjeg grada ,nedaleko od nekadašnjih vrata,a pripadala je dvojici vlasnika – bravaru Krmeliću I postolaru ,rekli bi šusteru,Jeliću.Održala se kao takva do današnjih dana ,sa svim drvenim elementima – ganjom (drveni vanjski hodnik),stubištem I krovom na zabatu.
Po nekim verzijama kuća dolazi iz 17 stoljeća ,premda o tome nema zapisa,nego 1748 godine ovdje uz stazu koja je vodila prema Gornjem gradu,gdje su danas stepenice,stoji prazno zemljište,koje se 1758 godine mijenja,jer dobiva “novosagrađenu kuću od zida”.Ona se spominje I kasnije 1784 godine kao zidana,premda nije poznata da li je odmah bila dvokatna.Ipak po svodovima kojih ima u jednoj prostoriji,valjda bivšoj kuhinji,po drvenim hodnicima u oba kata može se to pretpostaviti.
Na samom skoro kraju 19 stoljeća,dvije godine prije velikog potresa,1878 godine,skupina građana Mesničke ulice obratila se Poglavarstvu sa molbom da se kuća sruši,jer je dotrajala.Čekalo se dosta dugo na izlazak komisije na čelu sa slavnim kronikom Zagreba,senatorom Augustom Šenoa.Komisija je kuckala po zidovima,pregledala temelje I zaključila da kuća ipak nije toliko trošna,koliko su građani opisila I da se neće tako lako urušiti,te da će krasiti grad još stoljećima.Kuća je prozvana “Čardakom”,I u tom Čardaku na drugom katu u jednom malom sobičku,prilikom pregleda kuće,Šenoa je upoznao 80-godišnju Amaliju pl.Lenić – Remetinsku,koja mu je ispričala svoju tužnu životnu priču.Dok su ostali članovi komisije uzdisali I prevrtali očima čekajući da jedva izađu van,Šenoa je strpljivo slušao staričinu priču,a samo ga je ponekad prekidao pjev jedinog prijatelja I jedinog “ljubavnika” koji staricu nije ostavio I radio joj društvo,mali kanarinac.
Rasla je mala Amalija,Malčika,bez majke,samo sa ocem I poslugom u drvenoj kuriji.NIje bilo nekog velikog izobilja ili raskoši,ali se živjelo solidno I kruha nikada nije nedostajalo.Dobro odgojena plemićka kći,pomalo ružnjikava I nezgrapna,pa je zbog toga otac I nije previse volio,a niti ženicu baš nisu udarali na vrata,čekala je ona svoju pravu ljubav.Strpljivo,pobožno,podložno tadanjim običajima.U susjedni dvor bogatija obitelj dovela je stranu guvernantu,lukavu,podlu,podmuklu.koja je samo čekala priliku udati se u neku kuću,I tako je zavrtjela glavom ocu naše nesretne Amalije.I otac je pao na uvojke,lepršavost koketne zloće.No,Njemica –guvernanta imala je I dečka,ništa boljeg od sebe,ali je to skrivala naravno.Toliko se omilila plemenitom Leniću,da on zaboravlja I svoju kćer I zamala je pretvorivši u sluškinju svoje žene,bez ikakvih prava kao jedina I prava domaćica odrasla u svom starom plemićkom časnom domu.Otac je bio toliko zadivljen dražima,lažnim naravno I prijetvornim,da je plaćao I ono što nije mogao,te se tako zaduživao sve više,do same propasti.Amalija je uvijedjela kuda sve ovo vodi,načula je razgovor između maćehe I njenog ljubavnika te je pokušala spriječiti krađu,ali otac je nije slušao.Kada je otac otišao na nekoliko dana,sve je bilo gotovo,Njemica – maćeha sa svojim dečkom orobila je stari dom,odnijevši sve vrijedno iz nje,dok je posluga ,koja isto tako nije voljela Amaliju,šutke stajala pa se čak I rugala našoj Malčiki dok je ona kao luda trčala starim domom,kako bi to spriječila.No,bilo je kasno za sve.Maćeha je nestala sa svim zlatom,sa svim srebrnim svijećnjacima I svime onime što je mogla unovčiti ,ostavivši sirotu Amaliju poluludu od suza I nemoći.Propast jednog starog plemićkog doma.I tako dolazi naša Sirota Malčika u Zagreb,kao sluškinja I zatvara svu svoju bol u taj mali Kutak sobe na drugom katu “Čardaka”.Njena jedina ljubav ,mali kanarinac,umire zajedno u srcu I tijelom s njom ,no,ostaje nam priča I jedno tužno svjedočanstvo u priči koju nam je dao Šenoa.

Oznake: Šenoa


29.05.2019., srijeda

Momjan

Kad se nađem negdje na terenu,ne razmišljam o podacima,nego me vuče moj osobni doživljaj samog mjesta,okruženja,prirode,klime,trenutne prognoze,ugođaja,susreta sa samim sobom.Obično me povuku osjećaji ili nedostatak istih.Cijela je Istra jedan veliki spomenik,samo ono što mene muči ,kad se nađem bilo gjde u Hrvatskoj je taj rat koji je projurio kroz naše glave.Jedna dilema koja je me zaokuplja jest i ta kako ustvari dobiti ili izgubiti rat sa ili bez oružja,kako prekinuti ili pojasniti,završiti povijesni niz ratovanja,gubitnika ili dobitnika I sve to svesti na raznolikost I suživot.Poneki put sam miran,ali sve više I više me kopka gdje je povijest u nas zakazala toliko uprkos poklicima u boj u boj I gdje je ta prekretnica kad sami sebe lupimo po glavi I u glavu I kad shvatimo da nije to baš tako kako smo si mi zamislili,a politika je I dalje po onoj staroj,samo kurva.
Istra je krasna,Istra je šarolika ,Istra je talijanska I to nema veze sa nikakvim ugovorima ovima I onima ,nema veze sa Trstom poslije II svjetskog rata,ima samo veze u glavama povapmirenih ljudi,koji su naprosto snobovi I zaboravljaju domaću reč I zahvalnost prema onome što ih hrani.I to nije suživot,to nisu političari,to je samo ono ljudsko u nama,što nam ne da da budemo I jedino samo stanovnici sa poštovanjem prema onome što nas hrani.Kada zađeš dublje u Istru I napustiš Kvarner,talijanski je prvi jezik,a još smo uvijek u Hrvatskoj I svi oni Bastijanići sada su uporno Bastiani I sve fameje sada su famiglie,a nisu dugo tako ,nego jedno kratko povijesno vrijeme,premda Istru pamtimo po izrazito hrvatskoj borbi I hrvatskoj pripadnosti.E, to mene baca u polemiku tko je gubitnik u ratu,jer se rat ne dobiva samo oružjem nego I psihom.
Znaju me pitati kako si došao do tog I tog grada ili mjesta,a ja nemam pojma,jer izgleda da ja uvijek dođem iz nekog kontra smjera ,kojeg nema niti na kartama,samo se sećam nekih detalja,kao ceste,kao šume I kao pa dobro di je više! MIslim da smo krivo skrenuli! Ili pa ovo nemreš verovati! Tako nekako sam se našao u malom mjestu,bilo je oblačno,samo to selo skromno,jednostavno,klasično zapušteno ili se meni tako učinilo,a krije jednu staru utvrdu I to ne staru na način od prije 100 godina,nego pravu povijesnu gradinu od davnina.Parkiramo se pored nekog velikog drveta,preko čijeg je puta crkvica,jednostavna,skromna,fasada u vlazi I to je to.
Naravno je da pri samom ulasku već znamo da će biti jezična barijera,jer uz hrvatski piše I talijanski I još se grad nalazi pa skoro na samoj slovenskoj granici,pa ti odluči kojim ćeš jezikom,a politika je napravila svoje zavadi ,pa vladaj I tu je već sami start.Bolje nikoga ne pitati,jer su lica gruba ,barem ovako izvana nego se snađi kako umiješ.
Momjan Momiano
Kako ćemo ga nazvati,utvrda,grad ,kaštel ,dvorac? Može biti I sve to skupa isto tako,jer iz stare utvrde pretvara se vremenom u dvorac,a onda u ruševinu koju danas gledamo,premda je do pred kraj 19 stoljeća još stajala čvrsta,a onda se tek 20 tim stoljećem pretvara u ruševinu.Kada gledamo tijek vremena upravo tog 20 stoljeća,pa povučemo paralelu ili crtu razgraničenja,onda dolazimo do toga,čisto bukvalno,da je Istra bila “crvena”,narodna I da nije htjela stare tradicije proistekle iz stranih vlasti,njemačkih,mletačkih,austrijskih I talijanskih,pa je sve zaništila.Pravu istinu ustvari nećemo znati,samo znamo da je hrvatska povijest znatno oštećena I da odumire polako u novim vremenima,koji se vani u inozemstvu,vraćaju pod imenom vintage I cijene se.Možda su naši narodi toliko ratovali poradi te iste povijesti ,da im je dosta svega I samo žele krenuti mirno dalje,ali kada gledamo današnjicu to je teško vjerovati.
Sami taj Momjan-grad dolazi nam iz prethistorije,a onda u ranom srednjem vijeku 1035 godine spominje se kao selo u ispravi njemačkog cara Konrada II.I tu kreće povijesni put toga grada,mijenjanjem vlasnika kroz stoljeća od Weimara u 11 stoljeću koji taj posjed poklanjaju akvilejskoj patrijaršiji .U 13 stoljeću ovdje vladaju oni Duino,samo s predikatom od Momiana .Redaju se vlasnici,zgode I nezgode,pa mu čak zbog rata jednog od vlasnika u 14 stoljeću, Wachspeutela sa Venecijom,prijeti I totalno uništenje,odnosno Albert IV potpisuje kapitulaciju I obavezuje se grad srušiti.NIje poznato koliko je grad razrušen,no njegova povijest ide I dalje.Po Albertovoj smrti I nasljednom pravu ,grad dolazi u ruke Habsburga 1374 godine.
Kroz stoljeća prestaje njegova obrambena važnost I postaje kaštel-dvorac i tu dolazimo do obitelji Rota koja ga kupuje u 16 stoljeću I ostaje ovdje sve do 19 do godine 1835 kada biva napušten ,a obitelj Rota seli u palaču u selu,premda ga drže još u posjedu do 1868 godine.
Kao sve stare građevine,jedna drugoj slične ili kopirane I u ovu se ulazilo drvenim mostom.Grad je čuvala kula,koja se I danas još nekako drži na okupu,a romanika I gotika spajaju se u renesansu koja I jest najkarakterističnija. Od drevnih znamenitosti kaštela s visećim mostom još su vidljivi ostaci zida, kule i portal s lukom i dva veličanstvena kamena polustupa. Svjedočanstva o veličanstvenoj građevini ostavili su važni posjetitelji, među kojima slavni biskup Tommasini koji u XVII. st. opisuje predivni dvorac i grb obitelji grofova Rota s natpisom: «Simeon comes rota eques decori, et comodo» (Vitez Simeone Rota ljubitelj ukrasa i ugode). U dvorcu se u ono vrijeme nalazilo nekoliko topova, bačva od sto i više barila vina i mala obiteljska kapela sv. Stjepana prvomučenika.

Oznake: Istra Momjan


28.05.2019., utorak

Veprinac

To ljeto 2016 naprosto je bilo dosadno.More je stalno miješao neki vjetar,stalno su se izmjenjivali sunce i kiša,puhala je bura,pa nije bilo za kupanje,a sjediti neprestano na mjestu nije moj stil.Pakiraj kofere,torbe i na put,da barem nešto vidim od ljeta,a da nije samo plaža,more,alkohol.Rijeka nije daleko,pa ajmo mijenjat lokaciju.
Nekako je jutro bilo teško,premda je bilo sunčano,a onda se popodne sve smirilo,pa auto klizi Lovranom,prema Istri.Odluka nije pala kuda ćemo,nego nas nosi cesta.Izdaleka već s te ceste vidim toranj,pa skrenimo i penjemo se polako uz otvorene prozore,premda klima stalno radi,ali ubrati one zadnje daške ljeta sa pogledom svakako će me grijati zimi.
Na brdu stisao se grad ,u ona davna vremena služio je i kao zbjeg u slučaju opasnosti i zaklon od bilo kakve provale kakve snage prema ovom području.Vladali su ovdje u srednjem vijeku oni Devini,što su svoje ime nosili po zamku Duino kraj Trsta te ga oni i spominju 1351 godine i to Rudolf,a onda zatim godine 1374 u svojoj oporuci opet ga spomene Hugo de Duino i bivaju oni ovdje i kao vladari nad Rijekom sve do 1399 godine,kad im se gubi trag u povijesti,odnosno smrću zadnjeg nestaju rano Duini sa povijesne scene.Dolaze ovdje oni Wallsee (Favalići),koje ćemo sresti po Istri posvuda,a nakon njih dolazi kuća Habsburg.Ne staje borba niti staje vlast koja se mijenja nad cijelim ovim područjem ,pa i dalje ,kao i posvuda srećemo razne vlasnike područja,ne samo ovog nego i Kastva ,Moščenice i svih onih sela i zaselaka koji potpadnu pod zajedničku upravu.Tu ćemo isto tako sresti i Vranicane u 19 stoljeću,pa onda Rapalskim nesretnim ugovorom nakon propasti Carstva 1920 godine ovdje dolazi talijanska vlast.Nikad mira po Hrvatskoj.
To su samo šturi podaci u povijesnim zbivanja na ovom lijepom našom historijatu.Ima ih mnogo i cijeli jedan tekst ovakav kao članak ne bi mogao podnijeti,a da i opet ne lupam glavom o zid,pa zašto,braćo!?
Parkiramo auto skoro pa na vrhu,na malom prostoru stislo se nekoliko lokalaca i među njih uguramo zagrebačku registraciju.Već se od početka vidi ta ljepota ,koju krije taj biser.Stepenice stare,nema im broja,toliko je strmo i penjem se polako uz bol u nogama koja sve više jača.Gradska loža sa troje vrata,koja je još uvijek i dan danas u funkciji,pa onda napred do vrha,sa mogu slobodno reći najljepšim pogledom pa na cijelom Jadranu.Klupa,vjetrić,Kvarner sa otocima,sve se to vidi.Penjem se prema crkvi ,noga je zgrčena,još samo tri stepenice do dvorišta,ali ne mogu više :Pomozi Majko Božja,samo te tri stepenice još molim Te!I pomogla je,u dvorištu sam,obilazak ograđenog dijela,da se zaštiti bogomolja,ako već neki opaki stranac,zlu sklon želi naštetiti.Nigdje nikoga nad Kvarnerom i samo puca pogled i mir.Moje misli su u molitvi u divljenju,ne samo zbog crkve,vidio sam ih bezbroj u tih svojih 30 godina lutanja,ali nekako tu u toj tišini,koju samo prekidaju gušteri kroz rijetku travu,opušten sam i nekako na svoj način sretan.
Župna je to crkva posvećena sv.Marku još u srednjem vijeku,a onda i opet dolazi taj,poneki puta ,nesretni barok i mijenja strukturu i mijenja ukrase,zanemaruje jednostavnost gradnje i sve postaje prevelebno i prenaglašeno.Negdje zaista i ne paše puno baroka,negdje je trebalo ostaviti ono jednostavnosti,za čistu skromnu molitvu ili naprosto ono obično javljanje u pomoć Bogu.Trobrodna je to crkva,dominantna nad područjem,zvonik kao da bježi u svijet nad morem i panoramom i čuva ne samo ovaj gradić nego i Kvarner.Renesansa i barok izmjenjuju se u unutrašnjosti,bogato,raskošno kako i zaslužuje.Nepoznati venecijanski slikar daje nam oltar u 17 stoljeću ,slika ga ljepotom,a prikazuje ono o čemu vjera spori toliko stoljeća,“Posljednju večeru“.
Šetnja,mrak nad Kvarnerom polako gasi dan,sunce se počelo skrivati iza brda i ogleda se u moru,a meni se ne ide odavde.ostanimo malo tu,zapalimo cigaretu,slikamo se nad morem i doviđenja Veprinac do nekog drugog puta.....

Oznake: putovanje Veprinac


27.05.2019., ponedjeljak

Lopar kod Novog Vinodolskog

In unmittelbarer Nhe des Ortes Novi stehen die bedeutenden Ruinen der uralten Burg Lopar, die wahrscheinlich schon von den Rmern erbaut und im Jahre 1598 zerstrt wurde. Hier stand vielleicht die rmische Station Ad Turres. (. U neposrednoj blizini mjesta Novoga stoje znamenite ruševine prastaroga grada Lopara, kojemu su temelja položili po svoj prilici već Rimljani, te koji je razoren god. 1598. Tu je moglo nekoč stajati rimsko mjesto).
Na prekrasnoj plaži Lišanj u Novom Vinodolskom stoje ostaci ,ruine starog antičkog grada Lopara Lopsice, staroga rimskoga grada, koga današnji žitelji zovu Lopar, a možda je to bila štacija od stare Senie u Tarsaticu; zvala se onda Ad Lapores,a krase ga ružičasti I crveni vapnenac od kojega je možda I građen,no malo je podataka ostalo .Spominje se kao rimska utvrda u 3 ili 4 stoljeću ,može biti kao luka ili brodogradilište ili čak skladište za robu koja je dovožena morem,a isto tako I u kasnijim stoljećima bi isto tako bila od izuzetne važnosti za opskrbu,no kako nije do kraja istražena onda se pouzdano niti ne zna.
POslije Rimljana dolazi u ruke Branimira ,kneza Primorske Hrvatske,a onda je tijekom 16 stoljeća dobivaju Frankopani.
Szabo u svojoj knjizi spominje da se ona dobro drži I da je dobro uščuvana još krajem 19 I početkom 20 stoljeća sve do negdje 1935 godine,kad bogatiji građani polako sa ove utvrde uzimaju material I grade vile I kuće,te ju danas zatičemo kao totalnu ruševinu,koju I opet čuva samo bršljan da se totalno ne raspadne.Samoj utvrdi šteti I turizam,jer nije dovoljno eksponirana I čuvana,niti je na koji način zaštićena od daljnjeg vandalizma,te samo ploča kazuje da je ovdje bio grad,a malo onih novih modernih kupača zanima I njena sudbina.One koje bi I zanimalo,nemaju što o njoj saznati.Radovi na samoj utvrdi traju već godinama,kako bi se ona u vremenu datirala I možebitno zaštitila od daljnje propasti.
Szabo nam je I opisuje u stanju u kojem ju je on zatekao :
Diže se dosta dobro uzdržana tik uz more u obliku peterokutnika,komu je šilj okrenut prema cesti,a prednji dio uz more čuva sa svake strane po jedna kula.Poprečni zid dijeli cijelu građevinu u dvoje tako,da je do mora veliko četverostrano dvorište,uz koje se naslanja trokutni dio.Pri sastavu ovih dvaju dijelova vide se ostaci omanjih kula ili doksata na zidu.Prednji dio zida do mora fali,a možda nije nikada niti postojao.Sa svake strane postoje velike kamene stepenice,koje vode na zid,premda nikakvog traga zgradama za stanovanje nema,a taj je zid bio proviđen kruništem.

Oznake: Novi Vinodolski


26.05.2019., nedjelja

Plomin

Svi ti mali istarski gradići raštrkali se okolicom i kao da se igraju skrivača,svaki se baš od njih popeo visoko i samo gleda malim očima odakle će krenuti igra i hoće li ih tko pronaći brže ili sporije.Upravo je takva i okolica,zelena,pomalo štura,kamena puna šuma i zakutaka koje samo dobro oko promatrača ili putnika ako se dobro koncentrira može vidjeti.I tako je volim zamišljati svoja putovanja i Istru.Ne želim krenuti krivim putem politike i moći bogatstva te Istre,kao jedne od najbogatijih regija Hrvatske,nego ju gledam samo onako romantično,baš tako kako i meni usmjerava put.Svakog od tih malih gradića,da ih ne nabrajam posebno, krase male ili velike kuće,stisnute radi topline juga ili bure jedna uz drugu,grle se u mraku ,tračaju danju.Krase ih i zvonici,i freske za koje se poneki put i pitam zašto baš ovdje?! Što je nagnalo majstora upravo ovdje da oslika ova čudesa i ostavi ih za one kasnije?!Možda upravo taj cijeli krajolik budi maštu boja i šarenila,budi i pobožnost,budi interes sveopći upravo onoga koji se nađe na tim putevima starig gradova,crkvi,kapela,grobova sa velikim imenima,jer se za Istru oduvijek borilo,kao za ženu kojoj je suđena ona upravo ljubavna tragedija kakve velike opere ili kakvog velikog epa.
Ja ću ipak krenuti nekako od početka,jer sam vezan za Kvarner,pa kad se krene od Opatije,na samoj ,recimo to tako ,granici Istre,na samoj cesti,na maloj uzvisini,sa prekrasnim pogledom,nekako ipak u nizini,stoji Plomin,kao grad duhova,ali ipak sa nekoliko duša.Auti prolaze tuda,brzina je ,vrućina,ljeto prži,ali kad skrenete s ceste od Rijeke na mali parking,kao da sve to zajedno ostavite iza sebe, i uđete u neku drugu dimenziju života,neku paralelu,spokoja i mira.Od antike je ovdje,i upravo na toj antici nastaše kasnije crkve ,dvorci i kapele.Na stupovima i lukovima,zapuštenih kuća stoje grbovi plemenitih obitelji,kojima nestade traga,samo se povijesno još pišu,upravo po toj ukrasnoj fasadnoj heraldici.
Dobro je napravljen njegov položaj,s istoka i zapada prilazi se cestom,a dolje je more i pogled na Kvarner,na otoke Cres,pa kao da vabi stranca da stane i pogleda.Dominiraju gradićem dva zvonika,starije i mlađe crkve Jurja.Kad uđete i vidite toliko ljudskog truda i muka u kamenu danas prepuštene nepovratu povijesti,obuzme vas tuga,Palače raskoši,danas oronule sa samo ,kako sam i prije napisao,grbovima nekad slavne arhitekture.No,ipak vas neka ruka vodi po tim uskim uličicama sve dalje i dalje i ne da vam mira dok i zadnji kamen ne vidite.Na samom kraju čeka vas rimska ostavština,stare utvrde i crkva sv.Jurja,na čijem zidu ,pored antičkog reljefa stoji i glagoljaški natpis iz 11 stoljeća,za kojeg se tvrdi da je stariji i od Baščanske ploče.U toj crkvi isto tako nedavno je otkrivena vrlo vrijedna freska,iz 15 stoljeća,rad njemačkog majstora Alberta iz Konstanza s Bodenskog jezera,a koji nije samo ovo oslikao,nego i nekoliko crkava i crkvica diljem Istre.
Kreneš kraju,put te čeka,nego te najednom gledaju neke oči,neka usta koja šute ,a opet tako glasno šute i tako čvrsto gledaju u tebe,da bi s njima mogao odmah razgovarati,pa čak popiti i vina.
Ljeti je ovdje otvoren lapidarij,stari kamen,mlada osoba,koja će ti rado pokazati i ispričati sve što zna,ali ja ipak moram dalje,a vi koji ste ovo pročitali,stanite u Plominu i osjetite dašak starine u svojim nogama i neka vas ne smeta novotarija našeg vremena koja se vidi,onaj visoki dimnjak,vrijeme svako ima svoje navade i svoje gradnje.....

Oznake: putovanje plomin


17.05.2019., petak

Zeleni kadar

Prvi svjetski rat,nazvan Veliki rat,započeo je 1914 godine pucnjem u Sarajevu na prestolonasljednika Franca Ferdinanda i ženu Sofiju.Tri godine kasnije sa mnogo žrtava naslućivao se kraj Monarhije.Mnoge bolesti,slaba motiviranost,glad,beznađe koje je vladalo posvuda učinilo je da su mnogi ratnici,hrvatski domobrani dezertirali sve više i više sa ratišta i haračili hrvatskom.Kao nekada hajduci haračili su zemljom pljačkajući ,silujući,spaljujući.Tako su stradali mnogi naši dvorovi, a stanovništvo pogotovo bogatije bilo je svakodnevno u strahu od pljačke i ubojstava.Zvali su se se „Zeleni kadar“.
Nekako je najbolje ili najbliže Krleža opisao ta događanja.Jedan od najpoznatijih pripadnika,a bilo ih je mnogo bio je onaj slavni slavonski Čaruga.
Već prvih dana vlade posljednjeg Habzburgovca cara i kralja Karla Prvog i Četvrtog (odmah poslije smrti cara Franje Josipa I. u novembru 1916) javljali su se u našim krajevima mnogobrojni i raznovrsni simptomi objektivne revolucionarne situacije. Sve su bolnice vrvjele maroderima i simulantima ("Baraka pet Be", "Smrt Franje Kadavera"), svi su vozovi ličili na onaj iz "Hrvatske rapsodije", a po kasarnama javljalo se očito, glasno defetističko raspoloženje, koje je često poprimalo oblike krvavih, dramatskih sukoba ("U logoru", "Tri domobrana" etc.). Po uredima zijevalo je činovništvo gladno i bezvoljno, po redakcijama bunila se omladina (Horvat iz "Vučjaka", Kraljević iz "Velikog Meštra sviju hulja" itd.), po ratištima i u pozadini sve se češće javljao pučkosarkastičan napjev: "Care Karlo i Carice Zita, / što ratuješ kada nemaš žita?" Pojedine vojne jedinice javljale su sve više bjegunaca, i ta masa dezertera lutala je bezglavo po šumama, po bolnicama, po provincijalnim malim garnizonama, zrela da se javi kao protest i pobuna najširih gomila, kojima se besmisao posljednjeg habzburškog rata objasnio potpuno. Da ih povede, nije bilo nikoga. O čitavoj toj složenoj političko-moralnoj problematici zelenokaderaškog mentaliteta govori se u ovoj knjizi na mnogo mjesta. (...)
Zeleni kader, jedini punomoćni predstavnik (političke volje i svijesti) našega naroda za vrijeme rata, razbio je u ono vrijeme (kada je na čitavom kompleksu Centralne Evrope bila stvorena objektivna revolucionarna situacija u marksističkom smislu ove riječi) svoju glavu uludo. Kao nikada doonda osjećao se kod nas potpun nedostatak politički inteligentnih sila. Zeleni kader stavio se izvan habzburških zakona bez odrenenog smjera, bez vođa i bez inteligencije. Mnoga i mnoga rečenica u "Plamenu" nosila je akcenat upravo na toj tužnoj konstataciji, da je jadno (književno) živjeti u nekim pseudociviliziranim, malograđanskim, bijednim i zaostalim prilikama i djelovati književno menu malograđanskim slojevima, koji sami ne znaju što hoće. (...)

Zeleni kader je u buntovničkom, negativnom smislu pojava koja se podudara s historijskim pojmom "jacquerie". Kao što je ta davno već zaboravljena pobuna (1358) u Pikardiji i Šampanji prohujala kao vjetar nad garištima zamaka i grofovskih dvoraca, tako je i "Zeleni kader" kod nas godine 1917-18. spalio mnogobrojne barunske i plemenitaške dvorce, katastre, kotarske i općinske arhive, da nestane kao olujna prijetnja u obliku političkih jalovih seljačkih nemira koji su po čitavoj zemlji trajali još do devet stotina dvadesete - dvadeset i druge. Zelenokaderaški štimung javljao se još sve do izbora Jeftićevih (1935) i Stojadinovićevih (1938) u raznim političkim budnicama, od kojih se jedna pjevala na poznati domobranski carski i kraljevski napjev: "Marširala, marširala dvadeset i peta", a druga na staromodnu srbijančicu: "Kraljica Natalija kolo vodila..." Seljačka stranka je na zelenokaderaškom, anarhoidnom ratnom i poratnom (u austrijskom smislu protudržavnom) raspoloženju seljačkih masa postigla svoje najveće političke uspjehe. Djelujući mehanički, seljački zelenokaderaški mentalitet polagano se pretvarao iz buntovne, defetističke negacije austrijske kasarne u sve konzervativniju negaciju eshaezijskog nasilja i tako se našao u državnopravnim, legitimističkim zamkama kraljevskog jugoslavenskog pseudoparlamentarizma, koji je svojim spasonosnim "sporazumaškim" i portfeljskim formulama taj ogromni politički potencijal potpuno razvodnio i sveo ga na ulogu seljačkog špalira pred kneževskim političkim povorkama i na pratnju folklornih muzičkih festivala i proštenja. Ova domobranska knjiga napisana je na zelenokaderaške motive i svi su njeni junaci u duši zelenokaderaši, i onda kada ginu u bitkama i kada zvekeću protezama ili jadikuju po triperšpitalima. (...)

dvorac Šaulovec krajem studenog 1918 godine

Oznake: 1. svjetski rat


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.