Dvorci, crkve i stari gradovi
04.10.2023., srijeda
Zvornik
|
Premda cifrast i netočan u svojim opisima ,nekako se svi povjesničari ,kao kroničaru i putopiscu toga vremena, utječu ka pretpostavci ili povijesnom događaju koji bi mogao biti točan,no nije uvijek tako. Volio je lutati , putovati, i po nalogu Sultana, ali i po svojoj volji. Kako je skupljao podatke nitko ne zna, možda je imao i kakvo obrazovanje, ali onako kako on piše povijest , ne možemo u to biti uvjereni. I dan danas ima takvih „ povjesničara“, pa nije niti čudo da u ono vrijeme kad Je Evlija Ćelebi pisao svoj putopis ima toliko grešaka. Ljeto je u punom zamahu, temperatura nad Bosnom divlja, no to mi nikako , uprkos teškom hodu i štapu koji me podupire , nije omelo put. Gradačac, Srebrenik, trebala je biti Tuzla, no onda me putokaz omeo, čak možda i krivi omjer kilometara i ja skrenuh van svoje putanje i krenem prema još jednom ljepotanu, gradu Zvorniku, ne znajući što me tamo i kako čeka. Ne poznajem dovoljno Bosnu, niti me interesira politika , niti podjele, jer vjerujem čvrsto da dobrih ljudi ima posvuda. Uvijek me i redovno poljulja ta moja vjera i eto upravo to ljuljanje zateklo me u Zvorniku. Drina, most, Srbija granica, voda mirno teče kroz ljeto, negativna energija već na samom putu, a u gradu toliko mraka uprkos suncu. Ulaz u grad nisam našao, nitko tamo mi ga nije htio niti želio reći, jer je ,nažalost , u ludim glavama siromaštva i neispunjenih snova ostalo mržnje prema zagrebačkoj registraciji. Žalosno. „ Sagradio ga je jedan od srpskih banova po imenu kralj Vornik ( poznato je da su Evlijini podaci o osnivačima pojedinih gradova najčešće bez ikakve povijesne vrijednosti).U doba Gazi Hudavendigara grad je još više utvrđen.Ovaj je grad osvojio Ebu l Feth vraćajući se sa bezuuspješnog pohoda protiv Beograda na Dunavu. To je sjedište zasebnog Sandžaka u bosanskom ejaletu. Has njegovog bega iznosi 345 793 akče.... To je visok četverougaoni kameni grad na obali rijeke Drine, na visokoj stijeni od crvenog mramora.Strijelci nisu mogli da na njegov vrh izbace strijelu.....“ Sami grad sastoji se od tri dijela,ali više se neću pozivati na Ćelebija ,ovo je bio samo prikaz kako on piše ili opisuje to vrijeme. Zvornik kao posjed Zlatonosovića, spominje se prvi put 1412 pa zatim 1415 i 1423 godine. Godine 1423 grad je u rukama Tvrtka II a od 1433 do 1459 odnosno, do pada Smedereva, bio je sastavu srpske despotovine. Turci su ga, prema Đoki Mazaliću, 1460-1461,a prema mišljenju Hamdije Kreševljakovića zauzeli 1463 godine. Kralj Matijaš Korvin bezuuspješno ga je opsjedao 1464 godine.Pod nazivom Zvornik spominje se prvi puta 1519 godine. Austrijanci ga zauzimaju 15.9. 1688 i zadržali su ga do 1.8.1699 godine.Ponovno su ga opsjedali 1737 ,ali ga nisu osvojili. Od 18 stoljeća oba zvornička grada imaju svoje dizdare,a tu je i sjedište zvorničke kapetanije. Često je popravljan i pregrađivan.Popravci se spominju 1426-28, 1776-1777, i 1849 godine.Turci su ovdje držali posadu do 1878 godine. Najstariji dio grada je srednji, sa kulom visokom preko 20m i obujma 50m ,opasanom četvrtastim oborom,pristupnim samo sa zapada. Ovaj dio datira iz perioda Zlatonovića kada je Zvornik bio utrđeni dvor. Četvrtasta kula dobila je pojačanje u doba despota Đurađa 1433. Sjeverna kapija bila je bolje osigurana impozantnom kulom koju Ćelebi naziva Narin-kulom, pa on ovako opisuje: Bedemi su zatvarali prostran ,strm i nepristupačan prostor,bili su tvrdi i debeli po dvadeset stopa, a visoki 80 neimarskih aršina. Moram ovdje napomenuti da se bogata građa o ovom gradu čuva u Dubrovniku,te se pregledavanjem dubrovačke građe može vidjeti da je Zvornik najzastupljeniji grad od svih bosanskih upravo u toj građi. Pregrađivan i dorađivan je kroz stoljeća ,kao i svi ostali gradovi. Najsačuvaniji dio grada je srednji dio, a onda na to dolazi i donji dio grada ,koji se prostire sve do rijeke Drine i tu nastaje današnji grad. Srednji grad ima branič kulu zidove obora i uskog prolaza koji su u 15 st. povezivali dva grada.Ćelebi nam daje prilično iscrpan opis Zvornika iz 17 stoljeća,kako o utvrdama tako i o samoj čaršiji. Poslije 1699 godine grad se pretvara u izuzetno jak fortikacioni objkekat a pri tome nestaje i veliki dio srednjevjekovnog grada,koji se sačuvao samo u temeljima. Visinska razlika između Donjeg i gornjeg grada iznosi 273 metara.Grad je imao i podgrađe koje se spominje „sotto Suonich“ prvi puta 1424 godine. Spominje se u građi i crkva sv.Marije sa franjevačkim samostanom.Fojnička kronika bilježi da je samostan porušen 1538 godine. Oznake: bosna, Bosna do Tokija, put, izlet, ljeto |
27.09.2023., srijeda
Erker
|
Erker nam dolazi iz njemačkog, a znači istaka, ili izbočina na fasadi. Erker se najčešće povezuje sa turskim doksatom. Dolazi nam ustvari kao ukras ili izbočeni dio zgrade , bez potpornja ili stupova, stoji samostalno, vezan za gradjevinu. Nalazimo ga već u gotici, pa se ponešto promijenjen širi renesansom, a nekako je svoj status stekao najviše u baroku. Dio je koji je označavao bijeg u samoću ,povlačenje u neke svoje tajne ili misli, ili kao dio neke utvrde kojoj je služio kao promatračnica o dolasku neprijatelja. Često se u njega smješta kakva fotelja, sečija, klupica ispod prozora. Tu se misli daleko od ukućana u nekom svom svijetu, sa kakvom knjigom ili zagledan u daljinu. Tu se plakalo od prvih ljubavi, patilo za njima, da nitko ne vidi suze, ili potajno pratio pokret neke osobe koja se sviđala. Naći ćemo ga i u ne samo profanom graditeljstvu nego čak i u sakralnom ,kao dio u kojem se nalazi oltar ili proširena izbačena niša. U islamskoj baštini nalazi se na pročelju kuće okružen ili zatvoren staklom na tri strane ,obično u prizemlju. Kako se mijenja vrijeme tako se i moda graditeljstva ponešto mijenja, pa se mijenjaju arhitektonski oblici,dodaju ili se izbacuju ukrasi, a posebice se mijenja na utvrdama, na kojima prestankom opasnosti on dobiva novu funkciju , sada kućnu, koju sam gore opisao. Isto tako on može biti i kao kućna kapelica ,no to rjeđe srećemo. |
23.05.2023., utorak
bestijarij Zagreba
|
Panika u životinjskom svijetu Ovakvu navalu barbaru nije osjetio ni stari Rim, kakvu doživljava Zagreb, a svemu je „ kriv“ potres. Grad nestaje ,a među čuvarima grada nastala je panika. Ruše se i panično pada cijela era jednog graditeljstva u očaj i nestaje brzo, jako brzo. Ruše se fasade , ruši se graditeljska bašina nastala poslije onog velikog potresa 1880 godine. 100 godina kasnije nestaje sve u prah, kao i one iz praha si nastao u prah ,još gore, u pepeo ćeš pretvoriti. Novi, „civilizirani“ barbari i to oni od koje to ne bi očekivao, ruše grad Zagreb i iz starog belog grada nastaje sivilo primitivizma. Baština nestaje upravo pod blagoslovom onih koji su se kleli u istu. Nikakvi zakoni ne mogu zaštiti građevine od navale novaca. Kakvog novca! Smetlište obraza , smetlište bogatstva nestaje na pravom onom odlagalištu smeća. Mi, koji se sjećamo grada i bili ponosni na njega, na njegove ukrase, danas hodamo pognuti gradom od srama jer ga nismo spasili, ali se galami i viče i kune se ,a nestaje sve pred našim očima. Ni malo pijeteta ni malo stida, samo suze i očaj. Grad koji ja više ne prepoznajem, i u njemu se osjećam stranac. Pobjeći kuda ,kamo , nemam, pokušavam se nositi s onim što se naziva – lažno , novim vremenom gradnje i stila. Ja taj stil ne prepoznajem. Zalud otvorene gubice , zalud flore secesije i faune historicizma, zalud neoantike, zalud mudrosti sova, sve nestaje prebrzo za račun onih koji grada niti vidjeli niti čuli niti za njega išta osjećaju osim okusa ćevapa i mirisa sushija. To je nova , neka nova „elita“ i prodana duša za sitniš. Bačena rukavica gradu u lice i on plače, zajedno s nekima koji grad još uvijek osjećaju,a sve ih je manje. Nije novo sve dobro. Izobličena lica gradskog bestijarija Novi demoni u pravom ljudskom obliku preuzimaju grad.Onim kamenima teku suze, a ako ga pogledaš neće ti uzeti dušu jer su je njemu uzeli. Garguj imenuje strašnog zmaja koji je krajem 13 stoljeća živio u rijeci Seini, pokraj grada Rouena. Izvedenica je iz francuske riječi LA GARGOUILLE. To biće mraka i pakla dugi je niz godina, praveći vodene vrtloge, uzrokovalo poplave koje su uništavale ljetinu ,davile stoku i građane Rouena. U žestokoj bobi nadvladao ga je i sasjekao jedan heroj, nadbiskup St.Romain – danas svetac. Potomci ubijenog zmaja, rođeni iz komada njegovog tijela, razbježali su se cijelom Europom. Tu strku povijest zove prvom velikom migracijom garguja. Ta se seoba poklapa sa završetkom gotike u povijesti umjetnosti. Drugu gargujsku strku datiramo pred kraj 19 stoljeća i početak 20. Tijekom te druge seobe garguji se nastanjuju u Hrvatskoj i to u Osijeku, Zagrebu, Zadru ,Đakovu Varaždinu i Splitu. Narod im daje skupno ime – RIGALICE.Legenda kaže da su Zagreb naselili istovremeno kad i Herman Bolle.Za njim su došli iz znatiželje, želeći otkriti što će on učiniti sa skicama i papirima onoga što je zabilježio po svojim putovanjima po Njemačkoj.Krajem 19 stoljeća povjesničari bilježe česte poplave ,oluje i potrese u Zagrebu i okolici. Nitko do današnjih dana nije smatrao da su upravo krivci za to ti garguji. Znanstvenici su skloni tome povjerovati ,jer završetkom gradnje , konkretno, zagrebačke katedrale , a poslije velikog potresa 1880 godine, nevolje su isčezle. Sto godina kasnije ponovo se vraćaju, ali ovaj puta to uzrokuju ljudi, a ne vremenske nepogode. Simbolički gledano predstavalju podzemne sile Zla i pakla. Postavljaju se na pročelja katedrala iz dva razloga. Upozoravaju vjernike da se čuvaju zla i skretanje na krivi put nevjerstva ili pak izriču prosudbu umjetnika o suvremenicima , koji portretirani u gargujske nakaze, zabavljaju narod. Često su to likovi iz Biblije, legendi i narodnih predanja. Garguji su tako čuvari negativnog prostora, čekaći posrnulih duša, postavljači pitanja, žedaći znanja. Funkcija koju obavljaju – otud im dolazi i ime, svodi se na odvođenje voda (rigalice) za velikih kiša. Te rigalica danas kao da su dobile svoju stvarnu djelatnost – i to upravo u Zagrebu, uzimaju dušu i vode je u Pakao i zato možda grad nestaje ,jer su očito uzele mnogo duša.  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad |
12.05.2023., petak
Inkey Rasinja - priča o ljubavi
|
Noć je pokrivala dvoje ljubavnika, kao tajni saveznik jedne romanse, obavijene tajnom i cvijećem, ciklamama. Krili su svoju ljubav, kao što to stoljećima čine mnogi zaljubljeni i upravo ta priča, legenda kao da povezuje sve one velike ,ali tajne ljubavi o kojima i danas nakon proteklog vremena kruži priča, tajnovita ,ali ipak toliko živa kao da je i sada tu , dobro prikrivena koju donese na tren samo dašak ljetnog vjetra u mirisu cvijeća. Govore da je dvorac uklet , da ga treba izbjegavati radi zla koje je učinjeno jednoj velikoj ,ali zabranjenoj ljubavi, između dvoje ljudi , suprotnog društvenog položaja, koji ipak nije spriječio da se dvoje mladih zavoli. Tragika je obavila ovo mjesto i sami mještani zaziru dolaziti ovamo. Dvorac je prepušten zaboravu, propadanju upravo radi straha, da noću ovuda šeta duh one mlade ali lijepe barunice, koja traži svoju ljubav. Dvorac i njegova unutrašnjost kao da lebde u zraku ,a kula dobro čuva tajnu koju ćete ,ako dođete ovamo, možda, samo šaptom čuti od nekoga starijeg. Upravo ti stariji sjećaju se velikaške obitelji koja je vladala sve do 1944 godine i kod kojih ćete po okolici naći vrijedan inventar iz dvorca. Za sam posjed otimali su se i plemići kao i carski dvor , jer je do 1895 godine bio jedan od najvećih imanja u križevačkoj i varaždinskoj županiji , između ostalih ovamo su pripadali i majuri Kuzminec, Prkos, Gorica, Imbriovec, Ferdinanddvor,Gjelekovec,Grbaševec,Ludmilindvor i Gizelindvor. Kroz stoljeća izmjenjivali su se mnogi vladari kao Toma Bakač Erdoedy,njegova kćerka Elizabeta udana za baruna Moscona, zatim Ana Elizabeta (Bakačeva unuka) inače žena Herberta Auersperga i drugi. U tijeku 18 stoljeća ovdje se razmahalo gospodarstvo ,razvija se obrt pa i trgovina. Isto tako pretpostavlja se da je ovdje već postojalo zdanje , na mjestu današnjeg dvorca , obitelji Geiszruk. Kako je obitelj Inkey de Palin došla u posjed imanja postoje oprečna tumačenja kao i podaci. Ivan Geiszruk založio je 1778 godine imanje Rasinja grofu Baltazaru Inkeyu, velikom županu županije Zala, to za rok od 30 godina za 107.000 forinti. Drugo mišljenje tumači nam da su Inkeyi kupili ovo imanje već 1746,ali da se ovdje spominju kao posjednici u ovom kraju več od 1630 godine. U Rasinji govore da su Inkeyi bili dobri vladari prema svojim seljanima i kmetovima, da su bili mecene i pomagali sirotinju. Odakle onda ovakva priča? To ćete se pitati. No, ipak , neke društvene norme nikada neće umrijeti, pa čak niti dan danas. Barun Ferdinand imao je kćer Lily, ljepoticu i ponos ovoga kraja. Voljela je Lily duge šetnje šumom, sjediti pored jezera i posjećivati bakin grob. Za jedne šetnje šumom , desi se joj se nezgoda i u pomoć joj priskoči mlad , lijep i pristao seoski dečko Matko. Matko osvoji mladu ljepoticu i svojom dobrotom ,te se ona zaljubi u njega, ali i on u nju. I premda su i znali da ne mogu biti zajedno, jer ih je dijelio svemir društvenog i socijalnog nazora tog vremena, ipak je ljubav bila jača i oni su se sastajali obavijeni svojom saveznicom , noći i jedinim svjedokom , mjesec , koji je svjetlio njihovoj sreći, ali sreće nije dugo trajala. Za jednog sastanka, a već unaprijed sumnjajuću da se nešto dešava, uhvati ih Lilin otac i tu počinje tragedija. Barun nije želio da njegova ljepotica za kojom su se okretali najljepši prosci i Beča i Budimpešte ljubuje sa jednim običnim seljakom, ma koliko god on bio dobar i lijep i ma koliko god njegova kćer bila sretna. Priča kaže da je sam barun usmrtio Matka ,a kćer zatvorio u kulu, s koje i danas kao da se čuje jauk mlade djevojke – ili je to samo pjev vjetra kroz tornjić. Nikada nećemo znati. Kasnije su vremenom, a ljudi kakvi jesu već , često puta bez osjećaja, mladu barunicu viđali kako sama i kažu luda, zapuštena i tužna , luta besciljno Rasinjom i traži svoga Matka, do kraja svog života i do kraja svijeta u vječnost.       Oznake: ljubav, Hrvatska, legende, rasinja |
10.04.2023., ponedjeljak
Kuraan o Isusu
|
“ zato što oni narušiše svoju obavezu, što zanijekaše Božije znakove,što ubijahu bespravno božje vijesnike I što govorahu :” Naša su srca neosjetljiva”, izazvali sun a se srdžbu Božiju.Jes! Bog je zapečatio njihova srca zbog njihova nevjerstva I malo ih je postalo vjerno. I zbog njihova polagivanja Isata , I radi njihovih krupnih laži na Merjemu I njihova govora “ Mi smo ubili Mesiha, Isa-a ,Merjemina sina,Božijeg poslanika.Neće biti ni jednog čovjeka među posjednicima Božijih knjiga koji neće ispravno vjerovati Isaa prije smrti svoje… Izraelci, cujte ove rijeci: Bog je pred vama potvrdio Isusa Nezarecanina mocnim djelima i cudesnim znacima koje, kako i sami znate, Bog ucini po njemu medju vama.” ( Djela Apostolska, 2:) “Mjesto toga vi zelite ubiti mene, koji sam vam objavio istinu koju sam cuo od Boga.” (Ivan, 8:40) kada Allah reče: “O Isa, dušu će ti uzeti i k Sebi te uzdignuti i spasiću te od nevjernika i učiniću da tvoji sljedbenici budu iznad nevjernika sve do Smaka svijeta. Meni ćete se, poslije, svi povratiti i Ja ću vam o onome u čemu se niste slagali presuditi: one koji ne budu vjerovali na strašne muke ću udariti i na ovom i na onom svijetu i niko im neće moći pomoći.”… A onima koji budu vjerovali i dobra djela činili, On će njima punu nagradu dati. – Allah ne voli nasilnike. Ovo što ti kazujemo jesu ajeti i Kur´an mudri. Ovako će Kura an pisati o Isusu, sinu Božjem, rekli bi to Bogo –čovjeku, jer Bog je samo jedan,a sina je svojega poslao da ljudima vrati samo jedno – ljudskost .čovječnost I poštenje, no ljudi se odmetnuli I sina Božjeg razapeli , majku njegovu , Mariju protjerali ,te je ona skrivena u noći pohodila Izrael. Kada je vidio da ljudi ne prezaju I ne vjeruju sina svoga uzdigne sebi. I danas kada vidim kako se pune crkve I kako se zavist ,jal sve više šire, pitam se sve više da li je blizu vrijeme kada će On doći u ime svojeg Oca I popraviti stvar. Od Bizanta do danas imamo razne verzije uzašašća Njegovoga ,no, da li nas on zaista zagovara kod Oca svojeg, pitanje je. POneki put, bez obzira na dobra djela pojedinaca , pitam se da li je spreman oprostiti nam sve pakosti! Nekako sve izgleda I sve više liči na pogrdu I huljenje nego kao prava vjera, ona čista , skromna vjera ,bez kipova I kazališne predstave ,kakvu je propovijedao Isus, sa palminim granama , hodajući okolo, učeći ljude samo jednom, skromnosti. Ne bih sada pisao naširoko I nadugačko I poslanstvu, nego bih samo poželio mir u srcima, ljubav, ne mržnju , nego dobrotu, a ne raskoš I onda će on možda doći na zemlju ,vratiti se u ime Oca I pomoći nam da I mi zaslužimo ono što zovemo Carstvo Nebesko. Dok čekamo “popravak” ,I da ne izgubimo nadu u dobrotu, štujemo pravog Boga I Sina njegovog ostanimo samo sa puno ljubavi u srcu jedni prema drugima Sretan Uskrs  |
08.04.2023., subota
Isus Krist
|
Od toliko crkvi već me sve hvata panika da bum počel gledati ukriž.Da mi oči ne počneju bežati,ali nedajBože rata,mogel bi koristiti za frontalni ,ne bi mi neprijatelj pobegel. Putovanjima uokolo,svime onime što sam vidio,imam raznih doživljaja i anegdota,pogotovo ilitiga po novome poglavito sa babama trećerednicama koje se uporno mole i ponavljaju sveusrdnu molitvu,ali i njima valjda oči bežiju u križ ,pa vide usput ko kaj dela i ko se kak moli,pa je uredno i opomena od istih koje su duboko zagrezle u molitvu,ko ona kaj je videla tam negde neko Ukazanje,pa sagradila vilu.Takve fine gospodje,selo –grad,skrušeno sjede,mole i onda najednom ko iz topa,što vi slikate!Tako mi se isto desilo,u crkvi u Hreljinu iznad Rijeke da je baba zaurlala na mene da sam joj zgasil električne orgulje i da ne smijem slikati.Na to sam joj ja odvratio da jesam zgasil orgulje i da sam baš zbog toga ušao u crkvu jer sam znao da bu ona baš taj čas orgijala po njima,a kaj se tiče slikanja to je druga stvar,o tome si bumo malo pospikali.Na to su one druge rekle,daj pusti čovika a ča bi ti on ugasil orgulje i pusti ga neka slika,na što se ova smirila,ali me strelila pogledom dok god nisam izašao van.Ona mene,ja nju, e to je rat!! U zimu,u štalici rodio se sinek,lepo su došla tri kralja,donijeli su darove,ali svi skupa u toj noći,dok je zvezda repatica jedrila nebom nisu znali da bu mali kad tad upoznal i jednog Rimljana Poncija i druge ljude dobre volje,sve redom ko one babe u crkvama,koji budu tom malome došli glave.Ustvari kad ovak gledam,Ponček niš ni mogel protiv domaćih zavojevača i sličnih,jer su ga tak stisli da je moral postupiti po zakonu i malog razapeti.Ljudi ko ljudi,dobrog u lance,a zloča vlada i dalje.Silna je ta potreba ljudska za zlom,ne prepoznajući dobro,potreba za jalom,zavišću i uništavanjem svega dobrog,tako da kad se ovako gleda ,a stara je dobro poznata,narod ima upravo takvu vlast kakvu i zaslužuje i to vredi i do današnjih dana,a isprike tipa On je platio naše grehe,bojim se da na smrtnom i inom času ne bi ju palile baš jako kod Presvetlog,a teško će mnogi i proći Petricu na vratima,pa sedili svi mi skupa u crkvi danima i noćima bez da idemo doma na koricu i vodu. Tamo na križu u bolovima u teškim ranama,na vrućini,dok je jedna majka tiho plakala,taj je tada,kažu ,33-godišnjak samo zavapio i time rekao sve do dana današnjega : „ oprosti im oče jer ne znaju što čine...“ a ostalo je Sodoma i Gomora! Ne bih sada o tradiciji,o kićenju jelke i farbanju jaja,jer je to tak poganski da me sve jeza hvata i obleva me hladni znoj,ali kak je red i kako je to sve skupa zaživjelo onda se i ja u ovo doba godine spremam pofarbati si jaja,da bi mi doma bila za ukras i fest hercig dekoraciju na stolu uz šunku i hreneka.Sve po redu i zakonu ,da ne bi negdo rekel,pogle komunjara,nije si jaja pofarbal!! Jenput se prekrižila,tri puta pljunula u stranu protiv uroka!!!Zavrtila na peti sam zaboravil,ali si sve skupa morete zorno predočiti!! No ipak kad se nađem na terenu,ipak se malo lecnem,što ako je stvarno i bilo to sve skupa,što ako i priče i legende i mitovi,naravno napisani ljudskom rukom,a ruka se čovjeku lako omakne i nešto nadopiše,sam ili uz instrukciju i što ako zaista taj mali u zimi rođen,premda se i o tome vodi svašta,a u proljeće umro i Uzašao ipak gleda na nas sve i sprema nam kod Boga Svevišnjega Zagovor da nas Ovaj ne pošalje u pakao,vrag pekleni,nego ipak da uživamo u Njihovom društvu,da sve bude cvjetno i šareno,a ne samo vatra!Što onda! Dobar je strah koga ima,pa se tako i ja uputim kratkom molitvom – bok,došel sam ti,kak si? Kaj ima? Kaj delaš?Buš čuval ipak sve moje?A zadnje vrijeme – čuj,uskoro Ti šaljem svoga Maxa,buš ga pazil? Sve vjere ovog svijeta priznaju da se rodio za naše spasenje,ali isto tako sve vjere i ratuju jedna protiv druge i naravno s time i protiv njegovog nauka,ali ipak ga mole!Kaj to nije licemjerje?Pa on je rekao da se volimo,da se cijenimo i poštujemo! Ali mi smo sve izokrenuli kak se nama sviđa! U samim počecima priče nisu niti bizantska niti zapadna ikonografija prikazivale u liturgijskom smislu ovu najvažniju kršćansku temu – Uskrsnuće,nego su to sve skupa prikazivali na drugačiji način.Bizantska ikonografija prikazivala je smrt Isusa i dizanje iz groba kao prelazak u Limb,a to se gledalo i do srednjevjekovlja,sam prelazak u Limb Kristovim Uskrsnućem kao čin koji se automatski dogodio.Slično tome se i u zapadnim dijelovima tako prikazivalo i da se samo Uskrsnuće dogodilo smrću,pa se Kristov grob prikazuje kao građevina otvorenih vrata,u kojoj se vidi prazan sarkofag i odloženi povoji u koje je mrtvi Krist bio umotan.U helenističkom smislu ili načinu građevina je prikazana kao rotonda na stupovima sagrađena nad četvrtastom bazom,a ispred nje sjedi anđeo i taj anđeo pokazuje na prazan grob.U sirskom tipu Kristov je grob predstavljen ciborijem iz crkve u Jeruzalemu.Kroz stoljeća se povijest priče mijenja,a tek u 14 stoljeću počinje i današnji prikaz toga događaja. Isus Krist odlazi svojem ocu na nebo : Kada to reče,bi na njihove oči uzdignut u zrak, i oblak ga ote očima njihovim.Dok su očiju uprtih u nego gledali kako odlazi,odjednom stadoše kraj njih dva čovjeka i bijelu i rekoše im : Ljudi Galilejci,zašto stojite i gledate u nebo?Ovaj isti isus koje je uznesen na nebo između vas,opet će se vratiti isto onako kako ste ga vidjeli da odlazi na nebo“ Mnogi vjeruju da će se vratiti i mole se tome,ali i dobar je strah koga ima,jer možda taj Isus više neće htjeti platiti naše grijehe,a puno ih je.........  Oznake: isus krist, Uskrs, Uskrs / Easter |
Uskrsnuće
|
Đizs Krajst Superstar Otpevala je jedna židovska vokalna skupina na davnoj euroviziji.Kak su prošli ne sećam se,ali je pesmica sikak bila lepa.Se šikala rekli bi ,ilitiga bila je čeče. Moja je mama počela delati pincu,a to naravno odmah znači,provjeriti amortizere na autu,napumpati gume,a tome jednako glasi : 200 jaja ( farbanje,razbijanje,kolači,punjena i s.) 15 kilof oraha,12 kg lješnjakof,10 kg šunke da se ne veli,ako nam tko dojde čestitati da nismo vernici,26 kila mladog luka,5 kg rotkvica,80 kg šećera (razne potrebe),56 vrećica pecilnog praška,16 kutija normabela,12 kutija lexaurina,87 kutija antidepresiva i općenarodna more početi.Pa ti reci da Isus nije bil komunista!Svakako superstar! Ja ipak ,uprkos gužvama u dućanu,ko pred smak sveta,armagedon sveopći,verujem da si On to nije tak zamislil kad je hodal okolo sa palminim lišćem i mahal svenazočnima,nego je onako jednostavno zvao ljude da vjeruju u Boga,a ne u sveopću žderaču i pijaču,kako se danas to želi prikazati,jer je on siročeko bil gladan na onom križu na kojem su ga razapeli ,pa si je Dobriša to ovak zapisal : Nedjeljom oci napune krčme, A majke crkvene lađe, I krste se prstima tvrdim od posla, Da utjeha s neba im sađe. Govori čovjek u lijepom ornatu Ručavši ručak svoj tečni Da će ih Isus kralj siromaha, Povest u život vječni. I da će med anđelima živjet, I da će bit srećni. Sam taj koga čekamo na sudnji dan,da ustane i presudi u samoj je hijerhiji moći drugi po redu,odmah zdesna do Boga i naravno kao njegov sin i Onaj koji je platio naše grijehe,ima tu moć i dozvolu kazne upravo na taj dan koji se čeka već stoljećima.Mene čudi da se već nije i digao prije,što su ljudi bili i jesu kadri učiniti od svijeta.Krist – Khristos po grčki pomazanik,prikazan je u svim fazama svojeg ovozemljaskog života,sa zadnjim trenom Uskrsnuća na nebo i taj prikaz mijenja se ipak kroz stoljeća,a temelji se najviše na onim prvim vremenima pojave kršćanstva,ali i kao pretskazanja „testimonia“ koja se odnose na Krista.Na oblikovanju samog Krista oslanjamo se na nekoliko stvari : Crkvene spise – patristika Traktati visokog srednjeg vijeka – skolastika Meditacije svetaca – mistika I naravno ono što crkva uz naredbe i zabrane propovijeda – dogmastika.Postoji tu još puno toga kao pučka vjerovanja i vizije vizionara.No,objasniti taj put to djelovanje,mogu samo oni čvrste vjere,koja zagovara kao i On,ljubav,bratstvo,praštanje,ali se ipak kroz vrijeme to jako izobličilo,pa se danas najčešće srećemo sa onom lažnom vjerom koja širi mržnju,licemjerstvo i primitivizam.U onim danima kad je sam Bog vidio da polako od njegove ideje se udaljava,kad je ljudski rod već dobrano zagrezao u mržnju,pohlepu,on šalje sina svoga da čovjeka pouči kako živjeti i vjerovati u Boga,kako i što činiti dobro i da objasni ljudima uopće Božji naum.No,ljudi su otišli predaleko,otgrnuli se od ideje i izdali sina božjeg,a on sam taj pristupa kao nevina žrtva kako bi otkupio grijehe svijeta.Možda je nekako i on napravio lošu stvar,ne namjerno naravno ,kad je osnovao crkvu i predao je svojim apostolima,a on sam ostaje u njoj po svome Duhu.Od zvijezde repatice,pretskazanja o Sinu božjem kojeg se čeka,kroz njegov život ,krštenja na rijeci Jordan,razapeća i konačno Uskrsnuća možemo jedino nagađati ili vjerovati napisanome,od starog do novog zavjeta,ali onu čistu vjeru i vjerovanje nosimo jedino u samom sebi. Po svome radu,pričama i prispodobama koje je širio,kroz „neka baci kamen“pa do suza Marije Magdalene koja pere noge Kristu,ostaje pravi Poslanik na ovom svijetu ljubavi sve do onog trena kad je tim svojim riječima i djelima zaslužio carstvo nebesko. Eto i Krist svojim djelima nije mogao probiti ljudsku zloću i zavist,licemjerje,nego su i njega izdali i porekli i to oni kojima je najviše vjerovao.Nikakve molitve po građevinama neće sprati naš grijeh,dok jedino i samo ne zagrlimo Njegovu ideju sveopćeg dobra i mira.I badava sve korizme i odricanja,kad tih odricanja smo jedino svjesni kad se treba odglumiti,a ne vjerovati čvrsto.Nikakve čokolade,alkoholi ne mogu oprati našu izdaju prema Sinu Božjem koji je naše grijehe uzeo na sebe,kako bi nama olakšao pristup onom našem posljednjem trenu dolaska kod samog Vrhovnika na zadnji čin našeg života. Ajde da probamo prestati biti „vjernici“ i budemo samo ljudi!Jer samo čovjek ,dobar i pošten može biti i slika i prilika Onom na visinama koji odlućuje o svemu. Sretan Uskrs  Oznake: Uskrs, Uskrs / Easter |
10.03.2023., petak
De Piennes Vrbovec
|
Vrbovec grobnica obitelji de Piennes Grobnica obitelji d’Havlin et de Piennes podignuta je 1912. godine na gradskom groblju u Vrbovcu na poticaj markiza de Piennesa, vlasnika vrbovečkog dvorca i posjeda. Konstruirana je od betona te obložena crnim granitom, uz primjenu arhitektonskih elemenata klasicizma. Istaknuti detalji su kanelirani stupovi i krovna piramidalna forma unutar koje je kupola obložena zlatnim mozaikom. Projekt je nastao unutar arhitektonskog poduzeća Kovačić i Ehrlich, a autorstvo se pripisuje arhitektu Viktoru Kovačiću. Ovdje zamru sve tišine. Ovdje srce kuca jače. Ovdje se misli roje i u njima razgovaramo s Našima koji su u nebeskim vrtovima. ovdje je LJubav Dostojanstvo i Križ - početak i kraj Vječnosti.     Oznake: groblja, Vrbovec, Hrvatska, posjet |
06.03.2023., ponedjeljak
Dobriša Cesarić
|
„ Kad bih morao izabrati samo jednu pjesmu koja će predstavljati moje pjesništvo , bio bi to „Povratak“ – govorio je Dobriša Cesarić za života. Umro je u Zagrebu 1980 godine, teško bolestan, dijabetes je učinio svoje. Oni koji ga nisu čitali ili nisu voljeli čitati ipak će se uvijek rado sjetiti barem početka „gle malu voćku poslije kiše...“ i to će biti sasvim dovoljno da ga se sjetimo,jer je ipak u nama ostavio trag, koliko god ga voljeli ili ne voljeli čitati ili koliko god ne volimo poeziju uopće. Ja sam nekako više vezan za onaj dio njegove socijale, one na marginama , sa sjetom na neke dane, kao lije na uglu petrolejska lampa ili one čak mračnije i tmurnije u kojoj gleda na život. Iz jednog potpuno drugog ugla sa Nove Vesi u kojoj je živio, on se spušta niže ,do Save i ostavlja nam tragove života ,onog života punog jada, tuge i patnje,ali vrlo realnog, pored kojeg i mi prolazimo, a da se ne osvrnemo. Kraj kućica, koje me sjećaju sela, Žalosne, hladne kućerine - Tu se na oknima vječito zrače Uboge crvene perine, A ljudi kroz poniženja idu Dok jad ih u grob ne rine. Kad u sobu stupiš, potresu se stakla I prljave daske na tlima. Na stijenama soba umjesto slika Pjega od vlage ima, A kada ti najbolji ponude stolac, Stide se jer se klima. Na oknima kržljave fuksije cvatu U zraku punom sjete. Djevojka jedna u šarenoj bluzi Sjedi i čarapu plete, Pjevuckajuć neku tugaljivu pjesmu Iz stare operete. Ariju, koju zaboravi grad, Zapjeva neko tu, u tišini Svojega okna, u crveno veče, Kao što pučanin puši u Kini Opijum, kada ga popuše svi, Svi bogataši i mandarini. A žene rade, vječito rade, I rade i djecu doje, I rijetko i nerado u grad povedu Dečke i kćerkice svoje, A kada kroz bogate ulice idu, One se izloga boje. Jer tamo ima malih mašina I lutaka na hrpe, I sve je to lijepo, i sve je to ljepše No njihova lopta od krpe, I samo im želje na oči navru, I djeca i matere trpe. Tramvaj je pred njima petnaest koraka, One se boje već prijeći. Neko ih grubo na ulici gurne, One ne vele ni riječi - Davno su one već navikle na to Da ih se gura i gnječi. Maleno zvonce na vrat'ma dućana Nije tek igračka puka. Stupi l' u dućan, nenajavljen zvukom, Prosjak il čovjek iz puka, Mogla bi zgrabiti žemlju sa tezge Kakva siromašna ruka. Pred zrcalom, koje iskrivljuje lice, Kosu po starinski dijele Djevojke, koje na nezgrapne noge Navlače čarape bijele - Jeftine čarape, čarape krasne, Samo ako su cijele. A kada se koja ljepotica nađe, Jedan se drugome prijete Zaljubljenici iz cijeloga kraja Derući za njom pete, A nje se nauživa mladić iz grada, I ostavi i nju, i dijete. Nedjeljom oci napune krčme, A majke crkvene lađe, I krste se prstima tvrdim od posla Da utjeha s neba im sađe, Pa ako i nemaju kod kuće kruha Za svijeću se mora da nađe. Govori čovjek u lijevom ornatu - Ručavši ručak svoj tečni - Da će ih Isus, kralj siromaha, Povest u život vječni, I da će med anđelima živjet, I da će biti srećni. Pa ako te amo dovela šetnja U jedan sunčani dan, Sa smiješkom na licu i svjetlom u duši, Bez njih ćeš otići van, I zaman ćeš htjeti obnoviti radost - Uzaman.  Oznake: pjesme, Zagreb, Zagreb beli grad |
03.03.2023., petak
Ivan Krstitelj Tkalčić
|
Uče nas od djetinjstva da je povijest učiteljica života, no, kako stisnuti veliku povijest u malo redaka knjige i reći baš sve ,a da se ne ode predaleko, da ne pobjegne misao i da se pri tome ostane i objektivan u pisanju ili kazivanju ,a da se to kasnije ne prostre u krčma savjetima i igranja gluhog telefona, kada učiteljica života ustvari postane izmišljotina ili što jest najgore, pretvori se u trač ili izmišljotinu pola načutu negdje usput u kakvoj pijanoj glavi. S time se bore svi povjesničari koji žele zorno i stvarno prikazati povijest upravo onako kako se je desila ili samo sa kratkom mišlju kako se ona ustvari mogla dogoditi ako je samo malo prevedemo subjektivno. Ima grešaka slučajnih, ali ima jako puno namjernih. U tim namjernim mi živimo danas, a to nikako nije dobro, jer gubimo osnove postojanja i osnove ponosa ovom našom surovom, po tko zna koji put , pišem ili kažem , krvavom. Ako bi autor povijesne kakve knjige krenuo u stvarnu , onu zapisanu povijest bez svoje ideologije ,poštujući materijal, upravo mu se desi da u jednom trenu stane i sam sebe zapita, gdje je kraj ili početak ili da li smo sve već sve rekli o zbivanjima u prošlosti na način da ona ostane i čvrsta, postojana i da uči. Nećemo se to pitati, ali svakako trebamo povijest učiti dobro otvorenih očiju ili ušiju da bi ona i doprla upravo onakva stvarna kakva bi i trebala biti . Sada dok ovo pišem, razmišljam kako ustvari napisati ovaj tekst, a poslije jedne kratke šetnje po Novoj Vesi, onoj koja ja oduvijek tu , oduvijek zagrebačka. Ustvari ves-selo, bila je selo koje je pripadalo zagrebačkom Kaptolu, a onda kako se grad širio, postala je ulica, još jedna poveznica između kvartova. O njoj neću sada, vratit ću se ,mada dosta toga i znamo. Na jednoj kući dočekao me spomen na onoga koji se upravo od svoje rane mladosti borio sa poviješću. Već prije navršene 21 godine života,a završio je bogosloviju Ivan Krstitelj Tkalčić imao je dovršen rukopis prvog udžbenika iz povijesti Hrvatska povjestnica. Bilo je to 1861 godine, vrijeme buđenja hrvatske političke scene, onaj zanos hrvatske mladosti , građanstva koje je povjerovalo da slabljenje centralne Austrijske vlasti znači istom i otvaranje puta Hrvatskom kraljevstvu i s time naravno i autonomiji. Između borbi i raskoraka u političkoj reali i radikalnih težnji rađala se i hrvatska histiografija. Tkalčić se rodio u Zagrebu i bio za njega doživotno vezan. 1862 godine se zaredio za svećenika da bi godine 1867 bio kapelan u Sisku,nakon čega se vraća u Zagreb i kao kaptolski prebendar obnaša razne crkvene funkcije. Povjesničar Ivan Krstitelj Tkalčić pišući svoju radnju 0 stanju više nastave u Hrvatskoj prije, a osobito za Pavlinah ocrtavši stanje sjemenišnih, samostanskih i grad-skih škola ovako nastavlja: Ali od svih spomenutih sredovječnih redovah, samo jedan je shvatio svoju dužnost, koju je imao prema ovoj zemlji, koja ga je u svoje krilo pozvala i čiji su ga sinovi obilato posjedom nagradili, a to je bio red pavlinski. Dok je tako životarila zagrebačka sjemenišna škola i omeđašena bila samo na izobrazbu klera: da se ovo veliko pomanjkanje višeg naobraženja odstrani, a otvori novo vrelo pouke, pristupno i svjetskoj mladeži, zamisli i ponukom ljepoglavskogapriora Marka rodom iz Dubrave, koji bijaše pietate, eruditione, zelo et industria conspicuus, otvori se u pitomom Zagorju u samostanu ljepoglavskom oko godine 1503. prva javna gimnazija i za svjetsku mladež, koju su polazili sinovi mnogobrojnih plemića iz brdovitog Zagorja i ravne Podravine. Ova Ijepoglavska gimnazija, tim se je mogla sjajnije razvijati, jer je u izobilju bilo učiteljskih sila, a u tom prostranom samostanu nalazila se i obilna knjižnica, kojom se učeća mladež služila, pa i onako držana na okupu i pod stegom mogla se većma posvetiti knjizi. Prior Marko upravljao je ovim školskim zavodom sedam godina, kada se puno zaslužan za narod prestavio godine 1510. -Petnaest samo godina nakon njegove smrti mogahu vrijedni njegovi nasljednici neprekidno nastavljati njim zasnovano djelo, ali tada, uslijed poraza na mohačkom polju i dugotrajnih borba među Ferdinandom, nadvojvodom austrijskim, i Ivanom Zapoljom, vojvodom erdeljskim, te odatle nastavših i velikih turskih vojna, u kojih je Hrvatska izgubila zapadnu Slavoniju, Ijepoglavska se gimna-zija zatvoriti morala. Ovo bijaše ne samo ogroman udarac po prosvjetu u Hrvatskoj, već s njega je zaprijetila opasnost i samoj katoličkoj vjeri, jer, kako opaža Pavlin Josip Bedeković, počeo se protestantizam u drugoj polovici 16. vijeka uvlačiti u Hrvatsku tim, što se djeca siromašnih domaćih plemića pošiljala u protestantske njemačke i ugarske gimnazije i akademije, a školovala troškom stališa protestantskih ili podporom bogatih sljedbenika ove nove vjere. Sr. Ivan Krstitelj Tkalčić, o stanju više nastave u Hrvatskoj prije ,a osobito za Pavlinah, Zagreb 1888. Izvornik na pergameni sa zelenkasto-crvenom svilenom vrpcom i ostatcima visećeg pečata bio je prije uHrvatskom državnom arhivu u Acta monasterii Lepoglava, sv. I. br. 19, a sada je u Ugarskom državnom arhivu D. L. 34. 760. Orisavši Ivan Krstitelj Tkalčić loše stanje javne nastave u Hrvatskoj, u koju je nadro protestantizam, nastavlja: Da se tomu zlu doskoči i da se domaća najviša naobrazba i za svjetsku mladež uzpostavi, pritekao joj je u pomoć red pavlinski. U tom redu živjela je jošta bila uspomena na prvu ljepoglavsku gimnaziju, te plemstvo, zalazeće rado u mirne zidove ljepoglavske željelo je, da se opet ondje nastavi obuka za mladu plemčad. Ovoj plemenitoj želji bje doskora i zadovoljeno, jer učeni i pobožni Pavlin Stjepan Trnavljanin (rođen je bio u Trnavi u župi sv. Simunskoj kod Zagreba), pošto bi sa časti ljepoglavskog vikara, koju je već godine 1569. obnašao, izabaran bio godine 1576. generalom pavlinskim, da u svojoj domovini i za nju uspješnije djelovati može, prenese odmah prve godine generalsko sijelo iz budimskog samostana sv. Lovre u Liepuglavu. Znanstveni i književni rad Ivana Krst. Tkalčića 1844.—1905. ticao se i crkvene i svjetovne povijesti hrvatske. U prvom pogledu prikazuje nam on povijest zagrebačke biskupije, članova kaptola, stolne crkve i njezina obreda, zatim povijest slavenskoga bogo-služja i napokon povijest hrvatskih samostana. U drugom pogledu bavi se on poglavito Zagrebom i njegovom poviješću, a onda hrvatskom povjesnicom uopće. U Obzoru, pisao je Tkalčić o zagrebačkoj katedrali. Tako je g. 1895. opisao Riznicu prvostolne crkve zagrebačke., a g. 1901. (br. 153.) Sredovječne utvrde oko zagrebačke prvostolne crkve., Zastava grada Zagreba. (Obzor., 1902. br. 101). Jedanaest svezaka povjesnih spomenika grada Zagreba, koje je on uredio, neiscrpivo su vrelo ne samo za povijest grada Zagreba i njegove biskupije, nego i za povi-jest hrvatsku uopće. Tkalčić se bavio i općom hrvat-skom povijesti, napisao je kratku Hrvatsku povijes-nicu. (u Zagrebu 1861.), u kojoj se rišu dogadjaji HrvaLa od najstarijega doba pa sve do g. I851. Nakon odlaska zloglasnog Kheuna – bana hrvatske, novi zagrebački gradonačelnik Milan Amruš dao je suglasnost da se Ivana Krstitelja Tkalčića proglasi počasnim građaninom. Sama ceremonija bila je dogovorena za 11 svibanj 1905 godine u znak proslave njegova 65 rođendana, ali je Tkalčić preminuo toga jutra ne primivši priznanje.  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad, povijest, Obrazovanje |
