petak, 31.05.2024.
Vježbaj!!!!! Zvizda ti......
Baš sam se od srca nasmijala kad mi je Anđela predložila da idemo u teretanu. Dok sam se ja doslovno njoj iscerila u facu, ona je bila skroz ozbiljna. Nije odustajala od paklenog plana da se nas dvije upišemo u teretanu. Dobro bi nam došlo oba dvije malo tjelovježbe jer ja sam ionako sva fizički gnjila (to ja kažem) , a ona cijele dane provodi u autu, a i kaže da se u posljednje vrijeme jako udebljala. I tako dok sam slušala njene ideje i planove koje je ona do detalja razradila, u jednom trenutku mi je došlo da zaplačem kad sam se sjetila da se meni želje uvijek ostvaruju, ali ne onda kad ih ja želim nego malo sa zakašnjenjem. Koliko sam samo željela otići baš u teretanu da i ja malo uz nečiju pomoć vježbam na spravama koje su meni pristupačne. Ali, jbga, nikad nisam našla nekog da bi sa mnom išao u teretanu. Ne znam jeli to iz srama da ih'ko vidi sa mnom ili zbog nedostatka vremena. Ja ću vjerovati u ovo drugo. A Anđela je stvarno htjela sa mnom ići u teretanu i to je ona predložila baš kao najnormalniju stvar. Čak je u jednom trenutku rekla da će i njen muž ići sa nama. A to mi je tek izvuklo suze od smijeha na lice jer stvarno mi je bilo presmiješno kad sam samo i pomislila kako nas troje ulazimo u dvoranu sa spravama i fensi šmensi facama koji su svoje poglede uprli u nas... Mislim da bi to njemu bilo prvi, a ujedno i zadnji put da ide sa nama trenirati. A t i uopće da ide negdje s nama. Znali bi o ćemu pričam kad bi poznavali njenog muža koji je sportski tip za razliku od nas dvije .No, šalu na stranu činjenica je da se vježbati mora. Jer kako se ono kaže „u zdravom tijelu- zdrav duh“. Nakon kratkog pregovaranja što ćemo i kako ćemo, odustali smo od teretane. Ali to ne znači da smo odustale i od vježbanja. Dva dana smo se premišljale, a onda me Anđela zajedno sa Điđijem sjela u auto i odvezle smo se do Višnjika na popularno zvane Banine. Banine su športski centar na otvorenom koji je prepun različitih sadržaja za vježbanje i Banine su omiljeno okupljalište Zadrana. Ako hoćeš biti in i fensi, ajde trčati na Banine. I eto mene i Anđele ispred Banina. Nakon što je Anđela parkirala , sa zadnjeg sjedišta auta izvukla je svoje, nego kako nego, fensy tenisice. Gledala sam ju u čudu jer što će joj tenisice,. Ne bi da ćemo mi trčati po stazi i rekla sam joj da slobodno ostane u šlapama. Naravno, da me nije poslušala i obukla je svoje nove bijelo-lila tenisice. Plan nam je bio šetati i to do sprava na otvorenom. S obzirom da nisam imala u svom obzoru nikakve sprave, pokušala sam Anđelu odgovoriti od šetanja. Teško mi je hodati, ne mogu. Ipak smo krenule na stazu kad mi je rekla da se blizu sprava nalazi kafić. Uuuuuuuuu, to je ta čarobna riječ koja me pali; Kava…. A može i kola. I korak po korak, mic po mic, tražeći zid da se naslonim jer ravnoteža mi je fiju briju, mi smo se približavale spravama. Otežavajuća okolnost je bio Điđi koji je Anđelu vukao na sve strane. Ja sam bila ljuta što već kad hodam, moj pametni sat ne broji korake. Jer moj pametni sat je toliko glup da ne prepoznaje moje korake kad sam s hodalicom. Anđela mi kaže da stavim hodalicu pod biciklu, ali će mi onda pametnjaković od sata javiti da sam prespora. Ma ebeš takav sat! Bitno je da smo se mi dočepali sprava. Nije bitno što ja ne mogu pokreniti niti jednu, bitno je da sam ja na spravama i da ja sad STVARNO vidim kafić. Ali ni od kafića ništa jer kafić iako je samo za članove kluba, primit će nas, ali neće pasa. Pošto pas ne smije biti na travnjaku, nećemo ni nas dvije piti kavu. Bojkotiramo kafić i njegova glupa pravila. Pa važnije je da je Điđi u kafiću nego nas dvije. Vraćamo se spravama. Ipak sam uspjela pomaknuti jednu i to točno 1ipo centimetar. Za početak odlično-kaže Anđela. I tako pune sportskog duha i elana, uputile smo se istim putem nazad. Sunce je pičilo sve u šesnaest, i kao da nam nije smetalo i kao da oba dvije smijemo na sunce, mi smo hrabro koračale naprijed pravo do Anđelinog auta. Pogledah u pametnjakovića od sata koji kaže da smo se točno jedan sat zadržale na Baninama. Istina da nismo baš puno prešle (kilo)metara, ali za mene je to uspjeh. Bravo Ja! Bravo Anđela! Bravo Điđi što nam nisi pobjegao kad smo te pustile s uzice. A sad Anđela vozi do prvog kafića- izdah oštru naredbu svojoj asistentici i asistentica posluša svoju šeficu. Ebala je šefica, al' se sprda i ona sa mnom kad me tako naziva. U kafiću smo se svo troje zavalili od umora(sunca) u sjedalice. A Điđi je i zaspao. Nismo se baš iskazale u našem treningu, ali ja sam bila jako zadovoljna. Osjećala sam se full dobro. I obje smo zaključile da nastavljamo sa našim treninzima i da nema predaje……naravno, kad se odmorimo…. Za koji dan… možda tjedan ili mjesec…..
- 20:10 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
srijeda, 15.05.2024.
Fra Andrija
Nisam od onih osoba koje se grle i ljube sa svojim prijateljima i familijom. Jednostavno ja to ne znam. A nije da ne želim nego očito imam problem s iskazivanjem emocija, a pritom ne računam na ono moje plakanje i kod sretnih i kod tužnih događaja ili na ono moje stalno smijanje pa i u onim trenucima kad se to ne bi smjelo. To plakanje i smijanje ja računam pod poremećaj u ponašanju, ali nemam nikakvog utjecaja na te refleksne emocije. One su mi i otežavajuća okolnost jer mom sugovorniku tj. osobi pored mene uvijek otkrivam moje pravo stanje i osjećaje iako bi ga/ih ponekad željela sakriti. Ne trebam ni izgovoriti riječ već samo pomislim na nešto što u meni izaziva sjećanja, tugu ili veliku radost, ja zaplačem u trenu. Ali isto tako ću sugovornika bez problema i ikakvog promišljanja poslati u pič mač ako to osjetim u trenutku. A ludara totalna, ali što ću kad sam takva. I motorika ruku mi nije baš najjača strana pa grljenje izbjegavam kad god je to moguće.
Ali ovu zimu šetajući se (čitaj; vozikajući se) po Branimirovoj obali susrela sam ga i nakon par izmijenjenih rečenica k'o iz topa sam provalila;
„Mogu li Vas zagrliti?!“
I širom je pružio ruke i čvrsto me zagrlio. Bio je to onaj pravi očinski zagrljaj koji ću dugo pamtiti.
I ja sam pomalo nespretno, ali podjednako čvrsto zagrlila fra Andriju.
Uff koliko emocija u tom zagrljaju ima. Cijelo moje djetinjstvo i mladost mi se vratila u tih nekoliko desetaka sekundi. Pa kako neće kad je fra Andrija doslovno odgojio generacije i generacije mladih na Voštarnici gdje je bio župnik župe Srce Isusovo u Zadru. Da nije bilo fra Andrije posebno u tim ratnim godinama ko zna što bi bilo s nama tada mladim ljudima. Ne znam točno, ali fra Andrija je bio u našoj župi preko petnaest godina. Nas mlade je okupljao i u zajednici mladih „MiR i dobro“ i cijeli naš život bio je prožet radom i djelovanjem te zajednice. Tu su nastala brojna prijateljstva za cijeli život. Fra Andrija je u ratu osnovao i Pro Vitu- zajednicu koja je spašavala nerođenu djecu od abortusa i pomagala te majke u odluci da donesu novi život na svijet. Fra Andrija je iako ima disleksiju i disgrafiju napisao brojne duhovne knjige i održao stotine i stotine duhovnih obnova i vježbi, gostovao u raznim medijima iako je uvijek djelovao ka tih i povučen fratar i sam za sebe je govorio da je nikakav govornik. Ali njegove propovijedi su bile (i jesu) svetinja. Ka dicu nas je uvijek okupljao oko sebe i stalno nas je „mlatio“ onim konopom sa čvorovima na svojoj fratarskoj mantiji. Uživali smo ka dica biti sa fra Andrijom, a i kasnije ka cure i dečki. Fra Andrija je držao sat vjeronauka onog dana kad je meni pozlilo i kad me moždani udar učinio osobom s invaliditetom. Tako da se nisam te godine krizmala sa svojom generacijom nego me fra Andrija Krizmao nekoliko godina kasnije kad sam se malo oporavila. Moj brat nakon srednje škole nije nikako htio ići na Sv Misu i materi je to bila najveća bol i neprestano je prebirala među prstima zrnca krunice sa molitvom da joj sina vrati u Crkvu. Kako živimo dvjesto metra od Crkve, fra Andrija je često znao onako nenametljivo Matu odvući u Crkvu. Jednom prilikom je iz dvorišta izvukao Matu i prijatelja da mu pomognu premjestiti orgulje za nekakav transport. Mate se samo smijao jer je i sam bio svjestan da zajedno sa krevetom teži 20 kila…. Ali fra Andrija je rekao da se ne boji i da on može to i gle čuda, Mate i prijatelj su sami prenijeli teške orgulje. Od tog dana Mate je na sav glas svima pripovijedao o čudesnim moćima fra Andrije….
Nisam baš baš u potpunosti vjerovala bratu, ali i sama znam da fra Andrija ima ono nešto što većina svećenika i ljudi ne posjeduje.
Pa i sama sam bila u prilici čuti fra Andriju gdje govori „ u jezicima“.
A mama je blagoslivljala fra Andriju za sve i za svu onu pomoć što je pružio mojoj obitelji. A nismo bili nešto extra povezani s fra Andrijom. On je takav bio za sve župljane i za sav narod.
Mama se uvijek prisjećala jednog Velikog petka ratnih godina kad kaže da doslovno nije imala što skuhati za ručak. Novaca nije bilo i jako smo teško živjeli tada što se tiče materijalnih stvari (a ja sam mislila da imam najsretnije djetinjstvo). I bila je na rubu suza tog dana jer izlaza nije bilo i onda je netko pozvonio na vrata. Nakon što ih je mama otvorila ugledala je fra Andriju koji joj je samo pružio vrećicu i otišao. Vrećica je bila puna ribe. Kako je znao?!- Uvijek smo se pitali jer nije on nas posjećivao osim u vrijeme blagoslova kuća.
A i meni je iz Francuske nabavljao tablete….i kašice iz Pro vite……spojio me s logopdicom. Ma previše je sjećanja. Šugave emocije.
I tako šetam ja Branimirovom obalom ovaj vikend i pafff na fra Andriju.
Ne zna se čiji je osmijeh bio veći moj ili njegov.
- Padre, kako ste?- upitam
- A kako?! Po starački…- nasmije se fra Andrija (rođ.1949)
- Ma jeeee….. vidim ja Vas kako vozite biciklu bolje nego ijedan mladić- izustim i onda me preplave emocije, ali sam ipak uspjela izgovoriti:
- Ja sam tako ponosna na Vas…- i nisam dovršila rečenicu zbog tih šugavih emocija- a on se nasmije i kaže.
- I ja na tebe….
I nastavimo svatko svojim putem, a ja si nikako nisam mogla oprostiti što nisam uspjela dovršiti rečenicu da sam ponosna na njega i da mu čestitam na nagradi Za životno djelo dobivenoj u Travnju ove godine od Zadarske Županije. Eto, jel to bilo teško izgovoriti?!
Šugave emocije nikad mi ne daju da dovršim stvar onako do kraja. Fujjj!
- 19:43 -
utorak, 14.05.2024.
Opet ja po istom
„Različitosti treba uvažavati“- rečenica je koju često i prečesto možemo čuti na gotovo svakom koraku i u svim segmentima života. Osobno sam ju toliko puta ponovila da mi polako prelazi u floskulu.
Ali ne! Za mene to nije samo isprazna fraza nego je to jednostavno način mog života. I nije to samo zato jer sam i sama osoba s invaliditetom, dakle različita, nego jednostavno živim i prihvaćam različitost.
Rekli su mi da je on Šiptar-miči se od njega!
On ti je peder-miči se od njega!
Ona ti je kurva-ne pozdravljaj ju na ulici!
Ono ne zna ni koji je spol- potjeraj ju ili ga; što li je već!
On je musliman- miči se od njega!
On ti je bio u zatvoru-miči se od njega!
Zašto se javljaš škovacinu na ulici?!
Zašto si dobra sa čistačicom na poslu?!
Makni se od nje, ona ti je psihički bolesna.
Ne daj ništa prosjaku…neka radi
Zašto se javljaš tom pijancu i beskućniku?!!!
Ovo su samo od nekih rečenica koje svakodnevno čujem i koje mi doslovno nabijaju na nos ti neki moji dušebrižnici. Kao mlađa još sam im se i pravdala;
…ali to je moj susjed dostupan za pomoć 24 sata
…ali to je moj prijatelj i nije me briga s kim spava
…. ali ona je sirotinja teška i brižna majka svojoj djeci
….ako mi je ona pružila ruku i rekla žensko ime, tko sam ja da kažem drukčije?!
…..samo je jedan Bog
…..da, odgulio je nekoliko godina iza rešetaka jer je preuzeo krivnju za svog prijatelja
……ti smetlari meni uljepšavaju dan
…..te žene nisu imale sriče da se školuju ka ja
…..ali ona je završila fakultet i nije se snašla
….ali bolest i neimaština su ga prisilili na to
….ali i on je jednom imao obitelj i posao
Iza svakoga ovog ALI stoji jedna priča. Stoji jedan život.
Nikom se više ne opravdavam zašto se s nekim družim ili zašto nešto prihvaćam. No, još uvijek me zabole sva ova pitanja koje po mom skromnom mišljenju proizlaze iz neznanja. Iako smo u 21. stoljeću i dostupna su nam sva moguća obrazovanja i razne tehnologije, još uvijek je jako puno neukih ljudi. I nažalost, iz tog svog neznanja postaju bahati, bezobrazni i puni predrasuda. Sve je dobro dok tim svojim predrasudama i postupcima ne nanose zlo drugim ljudima, ali …..Ma ja i za njih imam opravdanje.
Kad bi se svi mi držali one „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“, ovaj svijet bi bio savršen. Ali (opet ali) savršenosti nema. I zato su tu različitosti koje bar ako ne uvažavamo u potpunosti, nastojimo im se približiti.
I da, različitosti treba uvažavati.
- 10:45 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
