srijeda, 15.05.2024.
Fra Andrija
Nisam od onih osoba koje se grle i ljube sa svojim prijateljima i familijom. Jednostavno ja to ne znam. A nije da ne želim nego očito imam problem s iskazivanjem emocija, a pritom ne računam na ono moje plakanje i kod sretnih i kod tužnih događaja ili na ono moje stalno smijanje pa i u onim trenucima kad se to ne bi smjelo. To plakanje i smijanje ja računam pod poremećaj u ponašanju, ali nemam nikakvog utjecaja na te refleksne emocije. One su mi i otežavajuća okolnost jer mom sugovorniku tj. osobi pored mene uvijek otkrivam moje pravo stanje i osjećaje iako bi ga/ih ponekad željela sakriti. Ne trebam ni izgovoriti riječ već samo pomislim na nešto što u meni izaziva sjećanja, tugu ili veliku radost, ja zaplačem u trenu. Ali isto tako ću sugovornika bez problema i ikakvog promišljanja poslati u pič mač ako to osjetim u trenutku. A ludara totalna, ali što ću kad sam takva. I motorika ruku mi nije baš najjača strana pa grljenje izbjegavam kad god je to moguće.
Ali ovu zimu šetajući se (čitaj; vozikajući se) po Branimirovoj obali susrela sam ga i nakon par izmijenjenih rečenica k'o iz topa sam provalila;
„Mogu li Vas zagrliti?!“
I širom je pružio ruke i čvrsto me zagrlio. Bio je to onaj pravi očinski zagrljaj koji ću dugo pamtiti.
I ja sam pomalo nespretno, ali podjednako čvrsto zagrlila fra Andriju.
Uff koliko emocija u tom zagrljaju ima. Cijelo moje djetinjstvo i mladost mi se vratila u tih nekoliko desetaka sekundi. Pa kako neće kad je fra Andrija doslovno odgojio generacije i generacije mladih na Voštarnici gdje je bio župnik župe Srce Isusovo u Zadru. Da nije bilo fra Andrije posebno u tim ratnim godinama ko zna što bi bilo s nama tada mladim ljudima. Ne znam točno, ali fra Andrija je bio u našoj župi preko petnaest godina. Nas mlade je okupljao i u zajednici mladih „MiR i dobro“ i cijeli naš život bio je prožet radom i djelovanjem te zajednice. Tu su nastala brojna prijateljstva za cijeli život. Fra Andrija je u ratu osnovao i Pro Vitu- zajednicu koja je spašavala nerođenu djecu od abortusa i pomagala te majke u odluci da donesu novi život na svijet. Fra Andrija je iako ima disleksiju i disgrafiju napisao brojne duhovne knjige i održao stotine i stotine duhovnih obnova i vježbi, gostovao u raznim medijima iako je uvijek djelovao ka tih i povučen fratar i sam za sebe je govorio da je nikakav govornik. Ali njegove propovijedi su bile (i jesu) svetinja. Ka dicu nas je uvijek okupljao oko sebe i stalno nas je „mlatio“ onim konopom sa čvorovima na svojoj fratarskoj mantiji. Uživali smo ka dica biti sa fra Andrijom, a i kasnije ka cure i dečki. Fra Andrija je držao sat vjeronauka onog dana kad je meni pozlilo i kad me moždani udar učinio osobom s invaliditetom. Tako da se nisam te godine krizmala sa svojom generacijom nego me fra Andrija Krizmao nekoliko godina kasnije kad sam se malo oporavila. Moj brat nakon srednje škole nije nikako htio ići na Sv Misu i materi je to bila najveća bol i neprestano je prebirala među prstima zrnca krunice sa molitvom da joj sina vrati u Crkvu. Kako živimo dvjesto metra od Crkve, fra Andrija je često znao onako nenametljivo Matu odvući u Crkvu. Jednom prilikom je iz dvorišta izvukao Matu i prijatelja da mu pomognu premjestiti orgulje za nekakav transport. Mate se samo smijao jer je i sam bio svjestan da zajedno sa krevetom teži 20 kila…. Ali fra Andrija je rekao da se ne boji i da on može to i gle čuda, Mate i prijatelj su sami prenijeli teške orgulje. Od tog dana Mate je na sav glas svima pripovijedao o čudesnim moćima fra Andrije….
Nisam baš baš u potpunosti vjerovala bratu, ali i sama znam da fra Andrija ima ono nešto što većina svećenika i ljudi ne posjeduje.
Pa i sama sam bila u prilici čuti fra Andriju gdje govori „ u jezicima“.
A mama je blagoslivljala fra Andriju za sve i za svu onu pomoć što je pružio mojoj obitelji. A nismo bili nešto extra povezani s fra Andrijom. On je takav bio za sve župljane i za sav narod.
Mama se uvijek prisjećala jednog Velikog petka ratnih godina kad kaže da doslovno nije imala što skuhati za ručak. Novaca nije bilo i jako smo teško živjeli tada što se tiče materijalnih stvari (a ja sam mislila da imam najsretnije djetinjstvo). I bila je na rubu suza tog dana jer izlaza nije bilo i onda je netko pozvonio na vrata. Nakon što ih je mama otvorila ugledala je fra Andriju koji joj je samo pružio vrećicu i otišao. Vrećica je bila puna ribe. Kako je znao?!- Uvijek smo se pitali jer nije on nas posjećivao osim u vrijeme blagoslova kuća.
A i meni je iz Francuske nabavljao tablete….i kašice iz Pro vite……spojio me s logopdicom. Ma previše je sjećanja. Šugave emocije.
I tako šetam ja Branimirovom obalom ovaj vikend i pafff na fra Andriju.
Ne zna se čiji je osmijeh bio veći moj ili njegov.
- Padre, kako ste?- upitam
- A kako?! Po starački…- nasmije se fra Andrija (rođ.1949)
- Ma jeeee….. vidim ja Vas kako vozite biciklu bolje nego ijedan mladić- izustim i onda me preplave emocije, ali sam ipak uspjela izgovoriti:
- Ja sam tako ponosna na Vas…- i nisam dovršila rečenicu zbog tih šugavih emocija- a on se nasmije i kaže.
- I ja na tebe….
I nastavimo svatko svojim putem, a ja si nikako nisam mogla oprostiti što nisam uspjela dovršiti rečenicu da sam ponosna na njega i da mu čestitam na nagradi Za životno djelo dobivenoj u Travnju ove godine od Zadarske Županije. Eto, jel to bilo teško izgovoriti?!
Šugave emocije nikad mi ne daju da dovršim stvar onako do kraja. Fujjj!
- 19:43 -
