petak, 31.05.2024.
Vježbaj!!!!! Zvizda ti......
Baš sam se od srca nasmijala kad mi je Anđela predložila da idemo u teretanu. Dok sam se ja doslovno njoj iscerila u facu, ona je bila skroz ozbiljna. Nije odustajala od paklenog plana da se nas dvije upišemo u teretanu. Dobro bi nam došlo oba dvije malo tjelovježbe jer ja sam ionako sva fizički gnjila (to ja kažem) , a ona cijele dane provodi u autu, a i kaže da se u posljednje vrijeme jako udebljala. I tako dok sam slušala njene ideje i planove koje je ona do detalja razradila, u jednom trenutku mi je došlo da zaplačem kad sam se sjetila da se meni želje uvijek ostvaruju, ali ne onda kad ih ja želim nego malo sa zakašnjenjem. Koliko sam samo željela otići baš u teretanu da i ja malo uz nečiju pomoć vježbam na spravama koje su meni pristupačne. Ali, jbga, nikad nisam našla nekog da bi sa mnom išao u teretanu. Ne znam jeli to iz srama da ih'ko vidi sa mnom ili zbog nedostatka vremena. Ja ću vjerovati u ovo drugo. A Anđela je stvarno htjela sa mnom ići u teretanu i to je ona predložila baš kao najnormalniju stvar. Čak je u jednom trenutku rekla da će i njen muž ići sa nama. A to mi je tek izvuklo suze od smijeha na lice jer stvarno mi je bilo presmiješno kad sam samo i pomislila kako nas troje ulazimo u dvoranu sa spravama i fensi šmensi facama koji su svoje poglede uprli u nas... Mislim da bi to njemu bilo prvi, a ujedno i zadnji put da ide sa nama trenirati. A t i uopće da ide negdje s nama. Znali bi o ćemu pričam kad bi poznavali njenog muža koji je sportski tip za razliku od nas dvije .No, šalu na stranu činjenica je da se vježbati mora. Jer kako se ono kaže „u zdravom tijelu- zdrav duh“. Nakon kratkog pregovaranja što ćemo i kako ćemo, odustali smo od teretane. Ali to ne znači da smo odustale i od vježbanja. Dva dana smo se premišljale, a onda me Anđela zajedno sa Điđijem sjela u auto i odvezle smo se do Višnjika na popularno zvane Banine. Banine su športski centar na otvorenom koji je prepun različitih sadržaja za vježbanje i Banine su omiljeno okupljalište Zadrana. Ako hoćeš biti in i fensi, ajde trčati na Banine. I eto mene i Anđele ispred Banina. Nakon što je Anđela parkirala , sa zadnjeg sjedišta auta izvukla je svoje, nego kako nego, fensy tenisice. Gledala sam ju u čudu jer što će joj tenisice,. Ne bi da ćemo mi trčati po stazi i rekla sam joj da slobodno ostane u šlapama. Naravno, da me nije poslušala i obukla je svoje nove bijelo-lila tenisice. Plan nam je bio šetati i to do sprava na otvorenom. S obzirom da nisam imala u svom obzoru nikakve sprave, pokušala sam Anđelu odgovoriti od šetanja. Teško mi je hodati, ne mogu. Ipak smo krenule na stazu kad mi je rekla da se blizu sprava nalazi kafić. Uuuuuuuuu, to je ta čarobna riječ koja me pali; Kava…. A može i kola. I korak po korak, mic po mic, tražeći zid da se naslonim jer ravnoteža mi je fiju briju, mi smo se približavale spravama. Otežavajuća okolnost je bio Điđi koji je Anđelu vukao na sve strane. Ja sam bila ljuta što već kad hodam, moj pametni sat ne broji korake. Jer moj pametni sat je toliko glup da ne prepoznaje moje korake kad sam s hodalicom. Anđela mi kaže da stavim hodalicu pod biciklu, ali će mi onda pametnjaković od sata javiti da sam prespora. Ma ebeš takav sat! Bitno je da smo se mi dočepali sprava. Nije bitno što ja ne mogu pokreniti niti jednu, bitno je da sam ja na spravama i da ja sad STVARNO vidim kafić. Ali ni od kafića ništa jer kafić iako je samo za članove kluba, primit će nas, ali neće pasa. Pošto pas ne smije biti na travnjaku, nećemo ni nas dvije piti kavu. Bojkotiramo kafić i njegova glupa pravila. Pa važnije je da je Điđi u kafiću nego nas dvije. Vraćamo se spravama. Ipak sam uspjela pomaknuti jednu i to točno 1ipo centimetar. Za početak odlično-kaže Anđela. I tako pune sportskog duha i elana, uputile smo se istim putem nazad. Sunce je pičilo sve u šesnaest, i kao da nam nije smetalo i kao da oba dvije smijemo na sunce, mi smo hrabro koračale naprijed pravo do Anđelinog auta. Pogledah u pametnjakovića od sata koji kaže da smo se točno jedan sat zadržale na Baninama. Istina da nismo baš puno prešle (kilo)metara, ali za mene je to uspjeh. Bravo Ja! Bravo Anđela! Bravo Điđi što nam nisi pobjegao kad smo te pustile s uzice. A sad Anđela vozi do prvog kafića- izdah oštru naredbu svojoj asistentici i asistentica posluša svoju šeficu. Ebala je šefica, al' se sprda i ona sa mnom kad me tako naziva. U kafiću smo se svo troje zavalili od umora(sunca) u sjedalice. A Điđi je i zaspao. Nismo se baš iskazale u našem treningu, ali ja sam bila jako zadovoljna. Osjećala sam se full dobro. I obje smo zaključile da nastavljamo sa našim treninzima i da nema predaje……naravno, kad se odmorimo…. Za koji dan… možda tjedan ili mjesec…..
- 20:10 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
