Bezuvjetna radost

To znači da smo izašli iz zatvora uobičajenog i uvjetovanog načina življenja kakvo je u tzv . matrixu .

Prozor u tu dimenziju postojanja može biti npr. meditacija, no takvo iskustvo kratko traje i opet se vraćamo u uvjetovanost dualnog postojanja.

Potpuno duhovno probuđena osoba živi van marixa i dualnosti. Njeno tijelo više ne egzistira u elektromagnetskom polju, mada je prisutna u ovom svijetu.

Ljudi se mogu nesvjesno bojati takve osobe, jer ona emitira nešto što je njima nepoznato i što ugrožava njihovu sigurnost unutar poznatih programa bivanja.
Čini mi se da je takav slučaj i sa Alminom, mistikom, koja ne privlači, upravo zato, veliki broj duhovnih tragatelja.
Svi žele duhovno napredovanje, no koliko ljudi je spremno potpuno umrijeti za dotadašnji način funkcioniranja.
To umiranje i oslobađanje od starih programa, ne mora biti naglo i stoga zastrašujuće, nego postupno korak po korak.
Počinje se sa razumijevanjem ili proširenjem percepcije i onda sa što češćim direktnim iskustvima.
I ovaj tekst ima tu namjeru da postupno pomiče naše dotadašnje granice.

U dualnosti je poznat simbol križa, koji možemo i ovako promatrati : horizontalna linija predstavlja memoriju, a okomita linija predstavlja interpretaciju te memorije.

Van matriksa ili „ van zatvorene kutije „ nema više odvojenosti ova dva elementa memorije i interpretacije. Oni se sjedinjuju u kugli i istovremene su. Znači ne postoji više memorija kakvu znamo, koja je pod zakonitostima linearnog vremena, niti linearni način razmišljanja.

Van matrixa rečenica, koju izgovaramo ne ide iz automatske reprodukcije memoriranog sadržaja i iz uvjetovanih programa i sjećanja.

Mi unaprijed ne znamo što će biti izgovoreno, jer je to trenutni izraz božanskog jedinstva.
Dakle, nema oslanjanja na memoriju. Nema pripreme govora.
Živimo u trenutku i nenaporno izgovaramo ono što je primjereno.
Dakle, to ne dolazi iz naše ograničene kolekcije starih individualnih i kolektivnih zapisa, nego iz beskonačnog bazena božanske trenutne kreacije najviše inteligencije, koja je savršeno usklađena sa cjelovitošću.
Dakle, tu nema linearnog vremena, jer misao i riječ izviru iz božanskog izvora ili božanske cjelovitosti.

Almine je u početku bila zabrinuta, jer izgovarajući neku rečenicu nije više postojalo linearno pamćenje njenog početka.
Kada se prije davno Almine vraćala iz zone van matrixa u matrix nije postojala rekolekcija tamošnjih događaja i iskustava, slično kao kada smo u dubokom snu.

Gubitak pamćenja znači gubitak kontrole maloga ja, a to nas sve najviše plaši.

Kada se otpuste očekivanja da funkcioniramo na stari linearni način, onda bez napora bude izgovoreno ono što treba biti.
Tu više nema nepristranog promatrača lineanog tijeka misli, što pretpostavlja odvojenost i dualni odnos, jer su promatrač i promatrano jedno.
To se onda može nazvati bezuvjetnim povjerenjem u savršeno odvijanje trenutka.

To što malo ja, koje je instrument u cjelovitosti, ne pamti više linearno, ne znači da je u beskonačnom božanskom izbrisan trag tog „pamćenja „.
Ono je dostupno u onom trenu, kada je to adekvatno i primjereno savršenosti trenutka.
To je kao da više nemamo individualnog i kolektivnog akaša zapisa, nego puno veću banku podataka s bezbrojem mogućnosti, koje mogu biti u trenutku izražene.
Ta banka podataka je samo potencijal za moguću manifestaciju ili izražavanje i nije memorija kao što je to unutar matrixa.
U svakom trenu se kreira nešto novo i svježe.

Ako je to već prethodno izgovorena riječ ili misao, ona nije došla iz memorije , nego kao nova kreacija trenutka.

To je kao kada klavirista ponovo udari po istoj tipki i proživljava taj zvuk kao novu i svježu kreaciju trenutka.
U tom trenu mu nije potrebno sjećanje na predivan ton susjedne, tipke koju je maloprije dodirnuo.
On punom pažnjom živi samo u bezvremenom trenutku kreacije zvuka pojedine tipke.

Kada bi dozivao memoriju prethodne tipke, ona bi postala veo, koji zamagljuje živost trenutka u kome dodiruje sada ovu tipku.
To svi inače radimo kada veo misli prošlosti prekriva sadašnji trenutak.
Tako živimo po diktatu i sadržaju tih iluzornih velova, umjesto u živom novom trenutku.

Dakle , ako deklarativno želimo duhovno napredovanje i buđenje, koliko daleko smo spremni ići ?

Želimo li ostati u matrixu, koji će imati ugodniji i ljepši scenario ili se zaista probuditi van velova iluzije ?

Možemo li potpuno otpustiti svaku kontrolu i prepustiti se neznanom i nepoznatom u trenutku ?

Jesmo li spremni ostati bez memorije, koja nas vezuje na prošla lijepa i poznata iskustva i načine funkcioniranja ?

Jesmo li spremni otpustiti sve svoje identifikacije ?

Oznake: matrix, van kutije