 Recimo, HEP. Hrvatska elektroprivreda, Bog je blagoslovio. Imaju onu zgradu u Gundulićevoj. U prizemlju dvorana za rad sa strankama u kojoj možeš s njima sklopiti ugovor, informirati se, platiti račune i dugovanja, žaliti se. Što ti više treba? Sa strankama rade od 8 do 15 sati. Procedura je jednostavna i uredna. Na ulazu u dvoranu je automat koji strankama izdaje brojeve koji su po redu. Uzmeš karticu A, B ili C, informiranje, plaćanje, ugovori, zavisno što ti treba. U dvorani je monitor koji pokazuje koju se stranku upravo obrađuje. Pričekaš da zasvijetli broj koji si dobio iznad nekog šaltera, odeš ondje i sve središ. Milina. Dođeš desetak, petnaestak minuta prije tri, pritisneš pet-šest puta na slovo A i desetak puta na slovo B. (C ti ne treba.) Spremiš ceduljice u džep. Staneš sa strane i čekaš. Točno u 15 sati automat prestaje izdavati nove brojeve. Na monitoru je recimo, broj B900, a ti imaš u džepu cedulje s B od 970 do 979. To su takozvani vrijednosni papiri. Kakve dionice?! Ovdje se igra na brzo i sigurno. U 15 sati dvije od tri blagajne na kojima primaju uplate računa, akontacije i dugovanja prestaju raditi. Službenica koja je ostala poslovati do šest sati ubere novce od stotinjak ljudi koji čekaju s brojevima, a onda se dvorana zatvara i zgrada zaključava. Od tri do šest - to je tvoje vrijeme! Otprilike u 15 sati i 5 minuta dolazi prva mušterija. Sav je zapuhan, zapljuvan, izbezumljen, na rubu infarkta. Došao je otprilike iz Sesveta, kružio centrom grada -vozeći pet kilometara na sat - sat vremena dok nije našao mjesto za parkiranje, i to kilometar dalje. Jurio da sve što prije obavi, stigao do automata za izdavanje brojeva, a ono - automat više ne radi. U blizini je ljubazni čuvar HEP-a koji objasni: automat više ne izdaje brojeve. Tko ih je dobio, dobio. Nema više za taj dan. - Pa što ću sad? - zavapi jadni čovjek. - Morate doći sutra, radimo od osam do tri - obavještava čuvar. - Pa već sam danas izgubio tri sata samo da bih došao! - vapi jadnik. - Ne mogu i sutra ponovo toliko! - Ne mogu Vam pomoći - s razumijevanjem se opravdava čuvar. Pričekaš da čovjek izađe pred zgradu, stane na pločnik pred ulazom i izgubljeno se osvrće i onda mu diskretno priđeš: - Kha! Kha! Gospodine, vidim da ste u nevolji… Na to mu objasniš. Imaš u džepu broj B979, ali nemaš vremena čekati da dođeš na red. Isto tako, vidiš da on nema vremena dolaziti ponovo sutradan. Ti, međutim, kao imaš, pa mogao bi doći bolje opremljen, s novinama, da si skratiš čekanje. Eto, za jednu razumnu nadoknadu, recimo 100 kuna, što je koliko za benzin i parking koliko bi sutra koštalo, spreman si ustupiti svoj broj. Čas posla i posao je sklopljen. Do četiri sata imaš već 500 kuna u džepu. U četiri sata i deset minuta dolazi očajna samohrana majka, vrlo dobrodržeća. Nije mogla napustiti posao prije završetka radnog vremena, nije mogla doći ranije, telefonom su joj javili od kuće da je bila elektrina ekipa i isključili struju zbog neplaćenih računa. Na poslu je posudila novce, sto kuna od jedne kolegice, dvjesto od druge, karticom na bankomatu ušla u još dublji dug, uspjela sakupiti potrebnu svotu i sad ne može uplatiti. Neće joj vratiti struju dok ne plati. Bez struje ne radi centralno grijanje. Smrznut će se djeca i stara majka. A ni sutra se ne može izvući s posla… Sve zvuči kao još jedna priča iz velegradskog podzemlja Vjenceslava Novaka. Na to stupaš na scenu u punom sjaju: - Gospođo! Eto, ustupit ću Vam svoj broj. Ja ću već nekako preživjeti do sutra… - Ona samo što ne pada na koljena da ti popuši iz zahvalnosti pred čuvarom i svim ostalim strankama koje čekaju. Imaš ti prijedlog: - Na redu je 925, a ja imam 977. Što ne odemo u kafić prekoputa i ondje pričekamo? Treba još najmanje sat vremena da dođete na red. Što da ne sjednemo i ugrijemo se toplim čajem? U kafiću se predstaviš, onim tonom kako to radi James Bond: - Urban. Josip Urban. Drago mi je. Pričekaš s njom u kafiću da dođe na red, umjesto čaja trusite travarice, platiš piće novčanicama koje se još nisu ni ugrijale kod tebe, pričekaš je u istom kafiću dok ne sredi svoje dugovanje, ako panično ne žuri kući pozoveš je na ručak. Ne treba ni napomenuti da si cijelo vrijeme ludo zabavan i šarmantan. Tješiš je da ekipe za ponovno ukapčanje struje dolaze za sat-dva nakon što se dugovi podmire. Još dok ste na ručku javlja stara majka na mobitel da su vratili struju. Između glavnog jela i deserta požališ se da te mrzi vratiti se u hladan stan, isključili su ti struju pa nema grijanja, ponudiš se otpratiti je do kuće, ako nema vremena za ručak isto tako. Kad je već otpratiš do kuće, ona te pozove da svratiš, da upoznaš malu dječicu o kojoj je pričala i staru majku i da se ogriješ. E, ako već te večeri ne jebeš, nisi ni zaslužio! A onda, postoji u gradu još i Gradska plinara, gradska groblja, ZET, ostale komunalije i još svašta. Ako si imalo snalažljiv, ne možeš propasti. |
 "Što nije dopušteno, zabranjeno je." I sad vi nađite gdje je igdje dopušteno čitanje blogova, objavljivanje postova, sir s vrhnjem i jaje na oko, brisanje stražnjice toaletpapirom, bilo što od onoga što radite od kada ustanete pa dok ne idete spavati. Tko je to dopustio i kada? Nitko i nikada. Dakle, zabranjeno je. Logika je jasna, koliko god da je nakaradna. Osniva se na sili onoga koji dopušta ili zabranjuje, koliko god da je silovanje pameti i života. Na osnovu takve birokratske sileđijske logike i ništa čudno da parkiranje u Tratinskoj od 10 do 11 sati stoji 300 kuna. Komunalno redarstvo puni blagajnu i što ih više briga! Da se razumijemo, ni u primisli ne podržavam bahate i neuviđavne tipove koji ostavljaju svoje limene ljubimce gdje god im puhne. No čak i s barabama treba civilizirano, a ne tako da se bude veća baraba od barabe. To je poseban problem, koji u iznimnim slučajevima podrazumijeva čak i upotrebu "odgojne palice", ali ono što je zabrinjavajuće u ovom slučaju je matrica u glavama onih koji su zaduženi i ovlašteni za javni red koja se ogleda u stavu "Što nije dopušteno, zabranjeno je". Ma nemoj! Pravna znanost mora da se grči pred Kolumbovim jajetom koje za nju predstavlja ovaj pravni doprinos. "Što nije dopušteno, zabranjeno je" u potki skriva stav da je cjelina života podvrgnuta zakonu, pisanim pravilima s kaznama koje netko propisuje i obznanjuje, kao da ne postoje i drugi načini kojim se regulira - ha! ha! čuj ovo! - "odvijanje i provođenje života". Ljudi usklađuju međusobne odnose i vlastito ponašanje i po drugim kriterijima, a ne samo zakonima i propisima. Slijede naputke morala, pameti, kućnog odgoja, prilagođavaju se stjecaju okolnosti i nastoje opravdati očekivanja drugih ljudi… Naravno, ako nisu zatucani birokrati kojima postoji samo ono što je prostrto crno na bijelom, a za sve ostalo su uvjereni da ne postoji. U gostima ne pišamo u vaze i tegle s cvijećem iako to nigdje u zakonu nije izričito ni dopušteno ni zabranjeno, a bogme to ne radimo ni doma (premda postoje neki zakoni pod koje bi se to moglo podvesti). Naravno, sve ovo pišem pod pretpostavkom da je novinar objektivno prenio što mu je rečeno. Pretpostavka se doimlje uvjerljivom po svemu ostalom što komunalno redarstvo radi u Tratinskoj, a i drugdje. Od nikoga ne možemo očekivati da bude savršen, tko radi taj i griješi, ali možemo očekivati da se greške priznaju i ispravljaju, ali ne da je ono što se čini suludo zapravo posljedica upravo onoga kako se problematika sagledava i načina kako se problemi nastoje ukloniti. Tako gledano, zapravo je čudo sve ono ostalo što je komunalno redarstvo dobro napravilo! Prihvativši da je novinar objektivno prenio izjavu, preostaje samo čuđenje nad samim novinarom. Kako se na licu mjesta nije dosjetio zapitati "Da se niste zabunili?" ili "Da se Vi to, možda, ne zajebavate?" Čak i kasnije, kada je na miru pisao članak, kako mu nije palo na pamet komentirati tu izjavu rečenicom ili dvije? Nije valjda da je i novinar toliko pao pod upliv G.B.-a da je povjerovao da je misliti svojom glavom, kako nije dopušteno, zapravo zabranjeno? |
 Moja baka rodila se u Mostaru, udala u Sarajevu, te još prije Drugog svjetskog rata preselila u Zagreb. Za sebe je govorila da je Bosanka, i u njezinom životu kava je imala značajnu ulogu, a način kako se priprema donijela je u miraz. Kupovala je kavu još sirovu, pa ju je svaka tri-četiri dana pekla na vatri plinske peći u kuhinji. Imala je posebnu napravu, nešto poput konzerve na dugoj željeznoj šipci koja se držala u ruci i okretala iznad plamena. Kava se pržila polako, pri čemu je cijela kuća snažno i prijatno mirisala. Nakon prženja zrna su se hladila na zraku razasuta na plitkoj taci, te je snažni miris kave bio prisutan usprkos otvorenim prozorima. Isprženu kavu trebalo je samljeti. To je bio naporan posao. Postojao je mesingani mlinac za kavu kojeg se okretalo ručno, a trebalo je znati i poseban grif kako to raditi. Naposljetku se kuhalo u bakrenoj džezvi na peći na drva, kasnije na plinskoj, pa na električnom rešou. Svatko od ukućana i gostiju dobivao je po jedan fildžan toplog napitka. Ali kakva je to kava bila! Ovo što mi danas pijemo teško se može s tim usporediti. Na taj način, dok je za pripremu trebalo barem pola sata, ako ne i tri puta više, pilo se dva do tri fildžana na dan. Kadikad ujutro, obavezno nakon ručka i kad bi stigli neki gosti, pri čemu se ona nakon ručka često odlagala dok gosti ne stignu, a u gostima se ponuda za kavu često odbijala s obrazloženjem "Hvala, već smo popili nakon ručka". Onda se u prodaji pojavila već pržena kava, a nakon toga i električni mlinci. Tek što su svi pokupovali električne mlince, počela se prodavati pržena i mljevena kava, što je cijeli proces pripreme olakšalo i ubrzalo, te omogućilo pojavu kafića. Ipak, najveću promjenu u načinu kako se pije kava i koliko je se dnevno popije donijela je velika nestašica kave početkom osamdesetih godina. Kad je iznenada, preko noći, nestalo smeđeg praha u prodavaonicama, to je bio šok. Kad bi se negdje počela prodavati, u trenu se stvarao red od stotinjak metara, a svaki kupac mogao je kupiti samo jednu vrećicu od 20 deka. Vijest da će u neki dućan narednog dana doći kava uzrokovala je da su neki ljudi čekali red zatvorenim vratima već od ponoći, zajedno sa starim roditeljima i malom dječicom, a često je to bila tek neosnovana glasina. Po kavu se putovalo u Trst, a preko granice se smjela prenijeti samo jedna kila. Kafići su opustjeli, a dobri restorani su nakon obilnog i skupog ručka posluživali i kavu. Crno tržište je procvjetalo. Nepoznati ljudi su hodali po kućama i prodavali vrećice i vreće. Romi su je nudili na Dolcu, Kvaternjaku, trešnjevačkoj tržnici, Trgu Republike, u Ilici i na tramvajskim stanicama. U Trst se putovalo češće nego ikad. Ljude je zahvatio paničan strah od nedostatka kave i svako domaćinstvo sakupilo je zalihu od barem nekoliko kila. Strah od nestašica se širio, pa kad je još ponestalo i deterdženta za pranje, jednu od obitelji koje sam posjećivao zahvatio je i strah od nedostatka senfa, vidljiv po zalihama senfa u svakom uglu. S druge strane, nikada ranije nije se kava toliko pila kao tada. Bilo kakva posjeta bilo kome, makar i na pet minuta, uzrokovala je sa se kuha nova runda kave za sve prisutne. Ulazak u bilo koji ured, (naravno, osim kao stranka,) momentalno je uzrokovao da zavrije lončić s vodom na rešou ispod police s dokumentima. Znak dobrog odgoja bilo je da se u svaku posjetu, umjesto cvijeća, odnese vrećica od deset ili dvadeset deka kave. Nakon nekoliko mjeseci opskrba kavom se normalizirala, potrošnja se donekle smanjila, ali nikada više nije pala na raniju razinu. Kao posljedica toga, danas kavu ne pijem, nego ločem, i mogu samo stenjati prisjećajući se bake koja je u njoj znala meraklijski uživati. |
 Moj je posao da uklanjam tuđe greške. Pročitala sam cijelu knjigu, uzalud. Nigdje tipfelera ni ikakve druge greške. Odlično obavljen posao, ništa nisam uradila. Nigdje traga od mene. A može i ovako: Moj je posao uklanjati tuđe greške. Pročitala sam cijelu knjigu, nigdje ni tipfelera. Odlično obavljen posao, nigdje traga od mene. Čak i da sam neku grešku previdjela, to ne bi bio moj trag, nego onoga tko ju je napravio. Bilo kako bilo, nigdje mog traga. |
 Kuća je jedna od onih velikih skladnih vila na Tuškancu građenih između dva svjetska rata, s veliki vrtom u kojemu je mramorna fontana za koju se ne sjećam da je ikada radila, pa smo se mi djeca brčkali u jezercu na njenom dnu preostalom nakon kiše. Vrt desetljećima nitko nije uređivao, pa se grmlje unutar ograde od kovanog željeza razbujalo, a drveće naraslo dok zelenilo nije sasvim zakrililo kuću. U njoj su živjeli ljudi za koje sam vjerovao da ondje žive oduvijek, ali mi je djed pričao da nije bilo tako. Kad sam bio mali, djed mi je pričao da je vilu sagradila bogata brodovlasnička obitelj s jednog od otoka. Stotinjak godina ranije bili su ribari kao i svi ostali otočani, ali se onda neki predak počeo baviti trgovinom, otvorio dućan za ostale ribare na otoku, pa malo-pomalo kupili još barki, pa prešli na veće brodove, pa su kupovali zemlju, na zemlji su im radili težaci, pa su napokon postali vlasnici gotovo cijeloga otoka, te sagradili i kuću u Zagrebu, vilu na Tuškancu, da imaju gdje odsjesti kada svrate. Zato je u fontani bio kip sirene koja je držala presahnuli ćup, a na stupovima koji su držali željeznu ogradu i danas su reljefi sidra. Neposredno prije izbijanja Drugog svjetskog rata, predviđajući što se sprema, cijela je obitelj otputovala u Južnu Ameriku. Preseli su i deset najvećih brodova na kojima je pošlo i dvije stotine i pedeset mornara, sklonili ih od rata. U domovini je ostao samo glava obitelji - nazovimo ga Brodovlasnik - da brine o imovini koja se nije mogla skloniti i o poslovima koje je trebalo voditi. Kada sam porastao, djed je spomenuo da su se širili neki tračevi da je Brodovlasnik ostao jer nije htio napustiti ljubavnicu koju nije mogao povesti sa sobom. Pred kraj rata je procijenio da je ipak sigurnije napustiti kuću na otoku i preseliti u Zagreb. Kad su partizani oslobodili grad, Brodovlasnika su odmah strpali u zatvor. Optužba - narodni neprijatelj. No možda mu je to što je došao u Zagreb ipak pomoglo jer - tko zna - da su ga uhapsili na otoku, možda bi ga odmah strijeljali. U zgradi na Novoj vesi, prekoputa "Kaptol-centra", koju danas koristi "Zagreb-film", bio je zatvor. Ondje su se Brodovlasnik i djed upoznali. U taj zatvor potrpani su uglavnom bogatiji ljudi, uglavnom pod optužbom da su narodni neprijatelji i da su surađivali s okupatorima. Uglavnom su svi streljani, a imovina im konfiscirana. Oni koji su se dobrovoljno odrekli imovine uglavnom su svi ubrzo pušteni. O boravku u zatvoru djed mi nije pričao sve dok nisam porastao. Njega je spasio strijeljanja i izvukao iz zatvora poznanik Tune Ramljak, istaknuti komunist koji je jamčio za njega. To sam ime zapamtio. Brodovlasnikom su se bavila dva isljednika, poručnik Mićko i major Raspora. I njih sam zapamtio jer sam se s njihovom djecom kasnije igrao. Da li namjerno ili slučajno, njih dvojica su djelovali kao likovi iz kriminalističkih filmova: dobar i zločesti policajac. Poručnik Mićko bio je dobar, a major Raspora zločesti. Zločesti je bio za to da se Brodovlasnika odmah strijelja jer je svaki bogataš narodni neprijatelj. Dobri je bio protiv i predlagao da Brodovlasnika puste jer nije bilo dokaza da je surađivao s okupatorima. Major je bio viši po činu, pa bi njegova prevagnula da nije stigla direktiva "odozgo" da se Brodovlasnika ne smije strijeljati, nego ga treba nagovoriti da vrati brodove iz Južne Amerike. Brodovlasnik je tražio da mu daju pasoš, pa će otići po brodove, ali to nije mogao dobiti jer nisu vjerovali da bi se vratio. Dobri isljednik je utvrdio da je Brodovlasnik za vrijeme rata pomagao pokretu otpora štiteći porodice onih koji su otišli u partizane, pa čak i šaljući partizanima raznu robu i lijekove, pa su ga u zatvoru prestali tući. Nakon nekoliko mjeseci pustili su ga na slobodu. Kad je Brodovlasnik izišao iz zatvora, otkrio je da je Narodna vlast u njegovu vilu uselila nekoliko obitelji. Zločesti major Raspora, jer je imao obitelj s djecom i doveo stare roditelje, dobio je cijeli jedan kat. Dobri poručnik bio je samac i dodijeljena mu je bio je svega jedna soba, a po drugim sobama i u stan za poslugu na tavanu useljene su neke radničke i siromašne obitelji, ratni stradalnici. Brodovlasniku je preostalo jedino da se smjesti u mali podrumski stan koji je ranije bio za vrtlara u koji nitko drugi nije htio ući. I nakon izlaska iz zatvora Narodna je vlast barem jednom mjesečno privodila Brodovlasnika i ispitivala kada će doći brodovi, a on tražio da mu izdaju putovnicu i tako su se međusobno držali u pat-poziciji. Narodna vlast na otoku nacionalizirala je svu Brodovlasnikovu imovinu: kuće, skladišta, ribarske brodice, dućane, zemlju… Ostavili su mu u vlasništvu jedino vilu u Zagrebu. Što su oni znali kakva je to kuća? Na karti Zagreba koju su gledali Tuškanac je izgledao kao daleko predgrađe, periferija, a - osim toga - morali su nekako uvažiti svima znanu činjenicu da je pomagao narodnooslobodilački pokret na otoku tokom rata. Narodna vlast je vjerovala da vrijeme radi za nju. Nisu vjerovali da će Brodovlasnik dugo izdržati bez posla i primanja. On bi zaista loše prošao da nije bilo ljudi iz njegova kraja. Svako malo dolazio je netko u Zagreb nekim poslom, često su dolazili i prodavati na tržnici, i donosili su mu košare sa sirom i usoljenim ribama, smokve, vino i maslinovo ulje ili vreće krumpira, a ostavljali mu i novce. Bili su to članovi obitelji onih dvije stotine i pedeset mornara koji su u Južnoj Americi radili za njegovu obitelj ili oni kojima je pomagao za vrijeme rata, a bilo je i ljudi koji su dobili kuće i zemlju koja je njemu ranije pripadala, pa su se tako oduživali. I premda je Brodovlasnik često i gladovao, često je njegova smočnica bila prepuna namirnica kakve se nisu mogle naći ni u oficirskim magazinima za snabdijevanje. I tako su prolazile godine. Brodovlasnik je uporno tražio pasoš, a vlast ga još upornije odbijala. U međuvremenu je uvedeno i stanarsko pravo. Svi naseljeni u kući su ga dobili i, premda je Brodovlasniku ostalo vlasništvo, nije mu ništa vrijedilo, te je u vlastitoj kući stanovao lošije nego svi ostali. Jednoga je dana major Raspora predložio Brodovlasniku da bi mu mogao pokušati pomoći preko nekih veza da nabavi pasoš. Naravno, to košta. Trebalo je potplatiti neke službenike, podmititi neke utjecajne ljude… Brodovlasnik, naravno, nije imao novaca. Zločesti je na to predložio da će on platiti, ali neka mu Brodovlasnik za to prepiše vlasništvo stana u koji se uselio. Brodovlasnik je pristao, no ni nakon godine dana nije bilo pasoša. Raspora je na to došao da mora podmazati kod još nekih ljudi, a to košta, pa neka mu prepiše i jednu sobu u kojoj su živjeli neki drugi ljudi. I tako, malo pomalo, Brodovlasnik je prenio na Rasporu vlasništvo cijele vile. Naposljetku, u drugoj polovini pedesetih godina, desetak godina nakon rata, Mićko je došao Brodovlasniku s viješću da po novim zakonima svatko može dobiti pasoš. Brodovlasnik je dao molbu i nakon nekoliko mjeseci izdana mu je putovnica s izlaznom vizom, te je tako među prvima legalno izišao iz zemlje i otišao svojima u Južnu Ameriku. Poručnik Mićko i major Raspora otišli su u civilnu službu, ali su i dalje bili utjecajni, pa su uspjeli srediti da ostali stanari iz vile dobiju druge stanove. Kako se tko od sustanara iseljavao, tako su se preostali širili, i naposljetku su u vili ostali samo njih dvojica s obiteljima jer se i Mićko u međuvremenu oženio i dobio djecu s kojima sam se igrao. Moj djed je umro i meni je žao kao cucku što mu ne mogu ispričati što je dalje bilo. Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća sve se odjednom promijenilo. Bivši major Raspora otkrio je da je veliki Hrvat i pobornik neprikosnovenosti privatnog vlasništva. Izvukao je papire i pokazao da je vlasnik cijele vile. Jedino što ga je jedilo bilo je što je bivši poručnik Mićko dobio status povlaštenog stanara i nije ga bilo lako istjerati. Na sreću, Mićko je bio Srbin, stara komunjara, jugonostalgičar i bivši oficir JNA, pa mu je Raspora toliko zagorčao život - a stari kadar zna znanje! - da se Mićko jednog dana pokupio s cijelom obitelji i otišao negdje u Srbiju odakle su i došli dvjestotinjak godina ranije. Mnogi ljudi vole šetati Tuškancem i uživaju promatrajući lijepe zgrade u zelenilu. Kad prođu pored vile u kojoj živi obitelj Raspora mogu vidjeti staroga Rasporu kako sjedi u vrtu na toplom suncu pored obnovljene fontane i uživa. To je nama naša borba dala! |
 Javio se Kuljiš-Buljiš telefonom, još onim starim na žici, koji se ne može odmaknuti daleko od utičnice. - Imaš kakvu fotku Slavice E., djevojački Radić? - Kakvu fotku? - Fotku na kojoj je gola. Što golija, to bolje. - Što ne pitaš Sanadera? - Prestao se tim baviti, sad se počeo baviti politikom. Ali pitao sam ga i nema. - A što mene pitaš? - Nema ni nitko drugi, pa sam pomislio da bi to mogao imati u svojoj arhivi… - Možda i imam, ali trebalo bi mi tri dana da pregledam negative filmova i slajdove u… - Platit ću!  - Koliko? - Mnogo, mnogo… Znaš li koliko te fotke vrijede sada kad se udala za jednog od najbogatijih ljudi na svijetu! - Pretpostavljam. A imaš li ti novaca za to platiti? - Kako da nemam?! Sakupio sam šest stotina tisuća maraka za novi projekt, naravno da imam! Gdje me nađe? Moram priznati, učas me nagovori. Nađem tražene fotografije i odnesem mu. - To! - vrisne on kad ih je vidio. - To! Objavi on fotografije u svom projektu. Svratim nakon desetak dana i pitam: - Pa dobro, a kad će stići novci? - Stići, stići… - kaže on. - Stići će. Vidiš da sam sad toliko u projektu, toliko posla, da ne stignem misliti na sve. Propadne projekt i ja ga potražim: - A moji novci? - Nemoj me sad s tim! Vidiš da sam popušio šest stotina tisuća maraka, jedva mi je ostalo za kavu! Vidim kakav je stvar i zašutim. Svako iskustvo se plaća. Koliko bi te fotografije danas vrijedile kada britanski novinari lete do Rijeke samo da bi pitali je li itko vidio Slavicu ondje? Prođe neko vrijeme i ponovo zove Kuljiš-Buljiš. - Imaš li kakve fotografije Nevenke Tuđman? - Kakve fotografije? - Što golije, to bolje. Dovoljno je već i badekostimu… - Nemam! - prekinem ga. To iskustvo sam već platio. - Možda ima Sanader. - Nema više - reće Kuljiš- Buljiš. - S tim fotkama je platio da postane intendant kazališta. Kad razmislim, negdje u kutijama u garaži ili na tavanu imam filmove s fotkama Kuljiša-Buljiša sa nudističke plaže na Rabu. Platit će što mi duguje kad-tad. ---------------------------------------------------------------------------------------- P.S. Ovaj post zaslužuje nadopunu. Deset sati nakon što sam ga postavio pogledao sam jedan od brojača kojim pratim posjećenost bloga, a kazuju i druge zanimljive podatke. Jedan od njih je koje riječi su ljudi upisali u tražilice, pa nakon toga došli na blog. Prilažem sliku posljednjih nekoliko sati. Govori više nego da išta objašnjavam, da se vidi što je danas najtraženiji pojam:  |
 Je li vam poznat ovaj lik koji vas tako prodorno gleda? Trebao bi biti... Da, general Slobodan Praljak koji u zatvoru u Hagu čeka da ga oslobode optužbi i puste kući. No sada ne kanim ni o politici, ni o suvremenoj povijesti, ni ičemu srodnom, sličnom ili bliskom, pa vas molim da na tu stranu ne navrete ni vi.  Što možemo reći o portretu? Iznenađujuće je dobro izveden. Dapače, ljudi koji znaju Praljka kažu da je ulovljen jedan njegov karakterističan izraz koji se javlja često, ali brzo, na kratko, pa ga nema mnogo na fotografijama premda je Praljak jedan od fotografiranijih suvremenika. Reklo bi se je Gotovina-slikar i dobar psiholog. U svakom zlu i neko dobro. Bez imalo ironije, nevolja u kojoj se Gotovina našao omogućila mu je da se posveti nečemu što je oduvijek želio, ali nije imao vremena. Pada mi na pamet neki paralelni svemir s neznatnim pomakom od našega, ali taj pomak je dovoljan da je u njemu Gotovina priznati slikar, a Praljak režiser dokumentarnih filmova i, recimo, snima film o suđenju Bushu u Hagu… Možda smo i mi u tom svemiru daleko zadovoljniji. |
|
Već odavno me neka vijest iz svijeta nije toliko obradovala i pobudila mi takve nade kao izbor Baracka Obame za američkog predsjednika. Čujem da je rekao da sada mora izabrati psa kojega će odvesti u Bijelu kuću, pa će uzeti nekog mješanca iz prihvatilišta za izgubljene pse, a mješanac mu odgovara jer je i sam takav. Em nije snob, em ima osjećaj za one čiji je položaj beznadan, em se zna opako našaliti na vlastiti račun. Već po tome je bolji od barem osamdeset posto ostalih šefova država. Probio se na čelo najmoćnije svjetske države brže i neočekivanije nego što je pao Berlinski zid. Hoće li i njegova pojava imati tako dalekosežne posljedice? Moć svakog pojedinca rezultat je njegovih osobnih sposobnosti, pozicije koju zauzima i konkretnog trenutka. Trenutak je takav da je svima jasno da se ne može dalje po starom, pozicija je jedna od najjačih na svijetu, a čovjek ostavlja dojam da je izuzetno sposoban i po mnogo čemu poseban. Ako itko može doći s nekim iznenađujuće dobrim rješenjem i provesti ga, onda je to on. Jergović je ispalio doskočicu da je izvjesno da ćemo se razočarati u Obamu jer je "količina nade koja se uloži u nekoga čovjeka upravo razmjerna mjeri razočaranja koje će uslijediti", no koliko god doskočica u prvi mah zgodno zvučala, ipak ne stoji. Svako neosnovano očekivanje mora uroditi razočaranjem, kao što razočaranjem može uroditi i svaka realna mogućnost koju netko propusti iskoristiti ili upropasti, te bi s tim na umu mogli reći da "količina razočaranja nekim čovjekom odgovara količini nade koju nam je pobudio", no ako su očekivanja osnovana, realna, ili ako Obama iskoristi i dio mogućnosti koje su mu se sada otvorile, razočaranja ne bi smjelo biti. |
 Da je riječ o jednom od najumnijih ljudi našeg vremena svjedoči i nekoliko citata koje ću navesti iz knjige "O dilemama suvremene povijesti" koju upravo čitam. Kierkegaard karakterizira moderno doba kao razdoblje izolacije i atomizacije, kad ljudi u međusobnim odnosima istupaju kao puki brojevi, a potvrđuju se kao izolirani pojedinci. Samo je izraz te izoliranosti, a nikako njeno prevladavanje ili negiranje, to da se pojedinci udružuju i stvaraju asocijacije, kojih se snaga mjeri brojnošću. Imale te organizacije samo nekoliko članova ili obuhvaćale stotine tisuća, uvijek su zbir brojeva, a ne savez živih, konkretnih ljudi. ….. Za mnijenje našeg doba (koje Kosik naziva i "nemisleće javno mnijenje") bilo je kakva prometna nezgoda, bilo kakva prirodna katastrofa - tragedija, a tragedija je utoliko veća i mučnija ukoliko je više ljudskih života nastradalo, tako da se čini kao da je njena suština broj, količina, mnoštvo. ….. Dvadeseto stoljeće… ponaša se prema tragičnom neprimjereno i čak neprijateljski, isključuje tragično i nadomješta ga nečim drugim, što je u stvari puki nadomjestak, tj. neistinitom imitacijom, oponašanjem tragičnog. Zbog toga što najveće nezgode i slučajne nesreće prati pridjev "tragično", može se ljudima u netragičnom vremenu činiti da su okruženi tragičnim i da na svakom koraku na njega nailaze, premda se u stvarnosti susreću samo s nezgodama, koje se reduciraju na tehničke poremećaje, što se mogu popraviti, a život je ljudi lišen sudbonosnosti i ponižen do slučajnosti. ….. Ta tvrdnja ne znači da u dvadesetom stoljeću nisu bila učinjena herojska djela. Taj iskaz samo kaže da će bilo što, što je napravljeno kao uzvišeno, veliko, hrabro, herojsko, ili je poetski i kao lijepo kreirano, trenutno biti izloženo opasnosti da bude ubačeno u proces omalovažavanja, prozaičnosti, sitničavosti, banalnosti i da u tom toku ravno-dušnosti i glachšaltovanja izgubi svojstvenost. ….. Posebnost sluganskog viđenja svijeta je u tome da sve transformira na svoju mjeru, a ona je prizemnost, i na sve gleda iz svoje perspektive i iz svoje pozicije, koja je određena prikrivenom, zatajenom ili otvorenom zavišću, sumnjičavošću i pritajenošću. …. Izvanjski izraz nepoštovanja smrti u našem su vremenu oni žalobni obredi, što imaju javno obilježje, a koje prikazuje televizija. Iskazivanje poštovanja umrlom u njima se potiskuje u pozadinu, a na prvo mjesto istupa sujetnost i častohlepnost živih, koji prisutnost na pogrebu uzimaju kao dobrodošlu priliku da bi se pokazivali i predstavljali publici. ….. Sofoklova Antigona i moguća moderna Antigona podudarne su u tome da iskoračuju iz šutećeg i zastrašujućeg pritiska, iskaču iz reda i stojeći tako osamljene izvan reda postaju ličnosti izvanredne. Iskaču iz reda da bi progovorile i postupale protiv onoga što drže da je zlo - reda. Moderna Antigona ima jedno oko više ("ein Auge zuviel"). Ona ima jedno oko više zato što ostali i drugi žmire s jednim okom ili s oba pred postojećim zlom i nisu spremni vidjeti zlo u svim njegovim oblicima. |
 Karel Kosik, najveći češki filozof i jedan od najumnijih ljudi XX stoljeća, na putu ka Jadranu zastao je na jedan dan u Zagrebu da bi sreo neke ovdašnje kolege. Šetali su centrom grada i sjeli u neku slastičarnicu. - Gle! - usklikne Karel. - Imate Masarykovu ulicu! - Što da ne? - začudiše se domaćini. - Masaryk danas u Češkoj nije previše u modi - objasni im Karel. - Tome se ne treba čuditi. Njegovo veliko djelo, zajedničku državu Čeha i Slovaka, političari su razbili, neki namjerno, neki zbog nesposobnosti, jer nitko od njih nije obdaren onom imaginacijom koja je postojala u momentu nastanka zajedničke demokratske republike 1918. godine. Mali nasljednici velikih prethodnika nisu u stanju ni sačuvati njihovo djelo, a kamoli ga nastaviti. Česi i Slovaci imaju srodan jezik, sporazumijevaju se bez prevodioca, ali su njihove povijesti, prošlost, temperament, psiha, naprosto različiti. Zajednička je država Čeha i Slovaka bio odvažan historijski eksperiment: mogu li tako različiti individualiteti živjeti zajedno? Da bi takav eksperiment uspio, trebalo je ispuniti nekoliko uvjeta. Demokracija je morala biti potpuna i dosljedna, da bi se svi u republici osjećali kao u svom vlastitom domu, nemajući potrebu da se odvoje. To da Nijemci hoće živjeti i da žive u zajedničkoj državi za njih je samorazumljivo, kao što je to i za Francuze ili Poljake. Ali zajednička država tako različitih naroda nije samorazumljiva, njena zasnovanost i postojanje zahtijevaju imaginaciju, vidovitost i mudrost. Šteta što je toga u češkim zemljama s Masarykom nestalo. I gle! - u domovini se trude da ga zaborave, a ovdje vi imate ulicu koja čuva uspomenu na njega. - Aha! - usklikne Kuvačić. - Čitao sam o tome na 23 stranici tvoje knjige "O dilemama suvremene povijesti". - Ma da - nastavi Karel. - A žao mi je što nisam više pisao o Palackyu, kojega je snašao isti zaborav zbog njegovih stalno važećih upozoravanja da će Česi bez saveznika, od kojih su Slovaci najprirodniji, postati lakim plijenom ekspanzivnih susjeda, te da im prijeti pad u položaj zavisnog protektorata ili gubernije… Mirek Tuđman koji je slučajno sjedio za susjednim stolom nije mogao ne čuti razgovor, a kako zna engleski sve je i razumio. Hitro izvuče malu crnu knjižicu, na prvu slobodnu stranicu upiše MASARYKOVA ULICA, a zatim energično prekriži s dvije debele crte što je napisao. |
 Upravo zbog slučajeva kada je poslovica neprimjenjiva, te iskustva brojnih ljudi kojima je zagorčala život, poučak te poslovice treba u cijelosti odbaciti. Nitko ne može i nije kriv zbog ičega što su uradili ili kakvi su njegovi roditelji. No kad već djeca ne nose na sebi krivicu roditelja, da li su roditelji odgovorni za ono što im čine djeca? Naravno da jesu. Do nekih godina je u nekim slučajevima to sankcionirano i zakonom. Ako desetogodišnjak razbije staklo, njegovi roditelji će to platiti. Kad i u kojim slučajevima ta roditeljska odgovornost prestaje? Ako se mlada hadezeovska karlovačka uzdanica Danijel Trupković i sin državnog tajnika u Ministarstvu obrane Željka Goršića pokažu kao bahati neodgojeni primitivci, nitko ne pita tko su roditelji rečenog Trupkovića. Niti se on bahatio pozivajući se na njih, niti su oni u tom slučaju luk jeli ni luk mirisali. Kakvog su sina odgojili, takvoga ga i imaju; njihova stvar. No slučaj Goršićeva sina očigledno se drugačije tumači. Mladac je po svemu što se zna nitko i ništa, ali - zna se - otac mu je istaknuti hadezeovac i to je dovoljno da ima novaca za bančenje, vremena za bacanje da se vuče po noćnim lokalima u sitne sate i osjeća se dovoljno moćan da radi što mu se prohtije, nesputan ni elementarnom pristojnošću kućnog odgoja. Koliko god u skandaloznom incidentu otac po ničemu ne može biti kriv jer nije ni na koji način sudjelovao, ne može ga se osloboditi krivnje što je odgojio protuhu. Ako je visoki djelatnik Ministarstva obrane tako pazio na ono što bi mu trebalo biti najdragocjenije - vlastito dijete, kako li se tek odnosi prema onome što mu je povjereno - da bude jedan od stupova državne obrane? Mogu njegovi pretpostavljeni i stranački kolege talambasiti koliko im volja da na tom mjestu boljega nema, to samo nameće pitanje kakav je on to zapravo kada im upravo takav najbolje odgovara? Goršiću je kasno da odgaja razularenog klipana, ali nije kasno da se ogradi od onoga što on radi, osudi ponašanje sina, proda auto koji potomak vozi i nadoknadi štetu vlasniku lokala. Malo kasno, ali možda posljednji čas da dripac išta shvati. Ako se to ne učini, neće shvatiti nikada i može ostati samo još gori. HDZ-u nije kasno da se ogradi od Goršića ukoliko to ne učini. Ukoliko to HDZ ne učini… No, po svemu kako su se do sada ponašali, neće. |
 Četi savjetnika, gomili analitičara, referenata i raznoraznih eksperata, te legiji stručnih i pomoćnih radnika, glavni je zadatak da predvide sve moguće eventualnosti i nađu preventivne poteze i li pripreme pravovremene odgovore. Nije moguće da nekome od njih nije pala na pamet mogućnost koju bi Obama mogao ostvariti kada preuzme vlast - uhapsiti Busha. Obama za takav potez ima dovoljno osnova, razloga i opravdanja. (Bush je bezočno lagao da Sadam ima oružje masovnog uništenja kojim kani napasti S.A.D., na osnovu laži uvalio zemlju u nevolju koja je već koštala oko tri tisuće milijardi dolara (kakav je to broj?), srozala joj ugled i utjecaj u svijetu, te svakim danom odnosi nove živote; sve da bi profitirala uska grupa njegovih bližnjih.) Time bi Bush postao prvi američki predsjednik koji bi završio predsjednikovanje pred sudom, a kada bi se već našao pred sudom, mogao bi završiti i u zatvoru. Dapače, zajedno s njima mogli bi završiti i brojni istaknuti članovi njegove stranke i moćni, bogati i utjecajni, podupiratelji, svi pod optužbom udruživanja u zločinačku organizaciju. Republikanci bi, nakon osude čelnika, mogli biti proglašeni "strankom opasnih namjera", te bi stranka do daljnjega postala beznačajna ili čak zakonom zabranjena, čime bi S.A.D. prešle na jednopartijski sistem koji bi omogućio Obami korjenite društvene zahvate. Jedini način da Bush to sigurno spriječi jest da iskoristi vrijeme dok je još na vlasti. Obamu je teško ili nemoguće ubiti. Već sad je čuvan više nego ijedan predsjednik prije njega. U skladu s naputkom "ako se ukloni čovjek - eliminira se i problem", jedino što je Bushu preostalo jest da uhapsi Obamu. Legalni nalog predsjednika S.A.D., što Bush još uvijek jeste, nitko ne smije odbiti. Obrazloženje se lagano isfabricira kao i optužba protiv Sadama. U Obaminom laptopu se navodno pronađe prepiska s Osama bin Ladenom koja se svodi na to da je Barack Osamina marioneta koja djeluje po instrukciji "Samo ti postani predsjednik, pa ćemo lako uništiti Ameriku!" Bush je već pokazao da ima dovoljno bezočnosti poslužiti se bilo kakvom izmišljotinom i đon od obraza da ga ne uzbuđuje kad ga se razotkrije nakon što je postigao što je želio. Hapšenjem Obame pod optužbom za veleizdaju dobiva mogućnost anuliranja rezultata nepovoljnih izbora i proglašenje izvanrednog stanja u kojem bi mogao pomesti oponente. Naravno da bi to bio riskantan potez, sve ili ništa, ali bez njega mu preostaje samo gore nego ništa: strepnja koji trenutak će Obama izabrati da mu smrsi konce. Ne kažem da će se sve ovo zbiti, samo spominjem kao mogućnost da se ne iznenadimo ako se zbudne. |
 Ne bih rekao da se za to nije znalo. Recimo, da ne idemo daleko, ja sam znao. Dapače, sjećam se da sam sredinom osamdesetih godina razgovarao o tome s Oskarom Davičom povodom iscrpnog napisa u dnevnim novinama o knjizi neke njemačke novinarke upravo na tu temu. Oketa je bio u Njemačkoj nakon rata, i to u onom dijelu koji su zauzeli Saveznici. Najblaže rečeno i nedvojbeno točno, ne može se reći da silovanja nije bilo i u tom sektoru. Međutim, čim se situacija koliko-toliko normalizirala, prijetnje ili upotreba sile za dobivanje seksualnih usluga su iščeznule. Čemu se upuštati u silovanje (osim ako nije posrijedi neki patološki tip) zbog onoga što se daleko kvalitetnije može dobiti vrlo jeftino? Prvo, zbog nedostatka muškaraca izginulih u ratu, Njemice su same tražile društvo mladića koji su došli s okupacionim vojskama. Drugo, vladala je oskudica, čak i glad, pa su se prostituirale s onima koji su imali što ponuditi, a to su opet bili strani vojnici. Hitlerova tlapnja o čistoj bijeloj nadrasi urodila je u konačnici velikim brojem Nijemaca-mulata. Ono što je Oskara začudilo bilo je da su pored novca za nadoknadu za seksualne usluge, Njemice prvenstveno tražile najlon čarape i cigarete. (Moguće je da su najlon čarape bile potrebne kao sredstvo za rad kojim su se zarađivale cigarete, a cigarete su se mogle zamijeniti za kruh u vrijeme kada je novac malo značio.) Ono nad čim se zgražao bilo je da su podrumi razrušenih zgrada u kojima su Nijemci živjeli bili prekrcani tepisima, goblenima, umjetninama, skupocjenim posuđem, bundama, nakitom, skupocjenim namještajem i drugim dobrima očito opljačkanim iz zemalja koje je osvojio Treći Raich, ali - umjesto da ih pokušaju prodati - brojne Njemice su se radije prostituirale da bi sačuvale nagrabljeno. Možda se šutjelo o sudbini Njemica koje su silovali Rusi da bi se izbjeglo spominjanje onih koje su silovali Amerikanci, Englezi i Francuzi. Uostalom, biti žrtva silovanja nije sramota. To je nesreća, a kao sramotu je mogu vidjeti samo primitivci. Nitko se ne voli prisjećati neugodnih događaja i najzdravije ih je što prije zaboraviti, da bi se nastavilo živjeti bez opterećenja, međutim u ovom slučaju postoji i razlog zašto je bolje sve zataškati. Nije bilo praktične mogućnosti da se kazne silovatelji, a zataškavanje lažne sramote bilo je daleko bezbolnije nego suočiti se s pravom. |
 1. Moj bivši punac radio je kulene za kojima sam patio još dugo nakon što sam prežalio sve ostalo iz prvog braka. Nažalost, niti on više radi kulene, niti je meni medicinski preporučljivo da u njima uživam, pa je od njegovih kulena ostala samo tugaljiva uspomena. Uz nezaboravne kulene, postoji i jedna njegova priča koju ne mogu zaboraviti, priča o tome kako je našao skriveno blago. U vrijeme odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata Tuškanac nije izgledao kao danas, kad su na svakom komadu zemlje posađene zgrade tako da se iz jedne u drugu zaviruje kroz prozore. I onda je to bio rezidencijalni predio vila, ali su jedna od druge bile udaljene i do stotinjak metara. Mladež iz susjedstva, desetak momaka do dvadeset godina, nisu imali drugog posla nego da neprekidno razglabaju u kojoj bi i gdje moglo biti zakopano, skriveno blago. Da ima skrivenog blaga nisu sumnjali. U mnogim su vilama prije rata stanovali bogati Židovi i kad su osjetili da dolaze gadna vremena, a nisu mogli sve ponijeti sa sobom niti je bilo sigurno sve nositi sa sobom, vrlo vjerojatno da su neki sakrili ponešto zakopavši to duboko negdje u prostranim vrtovima. Nakon Židova u iste vile uselili su ustaše. Imali su dovoljno vremena i prilika da zgrnu svašta, ali je i njihovom vremenu došao kraj. Tko zna koliko je njih prije nego su pobjegli zakopalo kakav kovčežić uz temelje vila koje su na vrat-na nos napuštali? Godine su prolazile, mladići su se svake večeri nalazili na Cmroku, pili pivu i raspravljali gdje bi moglo biti blago. Napokon im je sijevnulo. Bili su sigurni da su na pravom tragu. U jednoj od vila gotovo već na Cmroku stanovao je prije rata bogati židovski draguljar i zlatar. Kad su došli ustaše, židovski zlatar je s cijelom obitelji završio u Jasenovcu, a njegovu kuću i zlatarsku radnju dobio je jedan zaslužni ustaša. Ustaša je tokom rata nastavio voditi uhodani obrt, a poznato je da za vrijeme rata i u krizama zlatari najbolje zarađuju kad očajnici prodaju zlatne narukvice za kilu kruha, a ratni profiteri bahato razbacuju novce na svaku dranguliju koju požele. Desetak dana prije kraja rata zlatar-ustaša je nestao i vjerojatno je zaglavio na Bleiburgu, a nakon njega ostala je u kući samo njegova udovica i njihova sluškinja. Čim su partizani ušli u grad, upali su u vilu ispod Cmroka i pitaju - gdje je blago? Kakvo blago? - čudila se udovica. Pojma nema o nikakvom blagu. A zašto ste zatrpali bazen? - pitaju partizani. Pojma ona nema, udovica, njen muž je radio sve na svoju ruku, nikoga nije ništa pitao, ona ni ne zna da je zatrpao bazen. Partizani malo zagrebu lopatom po zemlji u zatrpanom bazenu i - gle! - ukaže se rub okovanog sanduka. Otvore oni sanduk, a ono sve do gore puno zlata i dijamanata, biserja i dragog kamenja. Sve odnesu. No mladići iz susjedstva nisu vjerovali da je to sve. Narodna vlast je u vilu odmah naselila još nekoliko radničkih, siromašnih i doseljeničkih obitelji, i svi su zajedno rabili kuhinju, kupaonice i zahode. Udovici su ostavili dvije sobe, bivša sluškinja je također dobila sobu, a sluškinji su se doselila i dva mlada nećaka iz Zagorja i smjestili se u garažu. Oba mladića su se odmah uklopila u lokalno društvo i zajedno sa svima razbijali glave pokušavajući dokučiti gdje bi moglo biti skriveno blago. 2. Godine su prolazile, a mladići bili sve uvjereniji da je skriveno blago negdje u blizini. Udovica ustaše-zlatara živjela je sama i teško, siromašno. Vrijeme je ionako bilo oskudno, u gradu je snabdijevanje bilo slabo, a ona nije imala nikakvih prihoda, pa je prodavala ponešto od onoga što joj je ostalo, rodbina sa sela donosila joj je povremeno nešto hrane, nešto su pomagali neki prijatelji, okopavala je dio vrta oko vile i uzgajala povrće, bila je više gladan nego sita, dok su se ostali stanari odnosili prema njoj više nego osorno. Istovremeno, da se vratila rodbini na selo barem bi se pristojnije hranila i nitko je ne bi kinjio. Mladići su se pitali - što nju uopće drži u gradu, zalijepljenu za tu vilu? Odgovor im je bio očit - zmaj čuva blago! Pet godina nakon rata odjednom je nekome sijevnuo. Tada se grijalo na drva, i udovica je svake godina kupila metar-dva da se smrzne. No njoj je ostala u dnu dvorišta i jedna šupa. U šupi su bile dvije prostorije, a jedna je do vrha bila ispunjena kladama za ogrjev, koje udovica nije dirala, nego je svake godine kupovala nova drva i pohranjivala ih u drugoj prostoriji. Blago mora da je skriveno u šupi, ispod klada! Vila stoji na padini, tako da prema ulici gleda samo jedan kat, ali sa stražnje strane ima više katova. Vrt se ruši prema šumi, a šupa je na najdaljem kraju. Mladići su pričekali da se smrači i privukli se iz šume. Organizirali su se kao da pljačkaju banku. Dvojica su kopala, dvojica trpala zemlju u vreće, dvojica odnosila vreće u šumu, rasipala po tlu i prekrivali zemlju lišćem, a dvojica se odmarala. Posebno su pazili da u tišini noći ni zvuk ne uznemiri ukućane. Kako su prišli šupi sa stražnje strane, kopali su vodoravno, pravo pod onu praznu prostoriju. Podvukavši se pod sredinu prostorije, okrenuli su prema gore, ali ih je zaustavila cementna ploča. Oblažući dlijeta i čekiće krpama da se ne čuje kako štemaju, razbili su pod šupe i ušli u nju. Prva prostorija bila je prazna. Zid koji je dijelio šupu nije dopirao do kosog krova, nego je ostavljao razmak između završetka zida i crjepova. Treće noći su kroz taj prostor, preko zida, prenijeli sva drva iz druge prostorije u prvu. I druga prostorije bila je prazna. Četvrte noći su krenuli razbijati pod u drugoj prostoriji. Ponovo pazeći da se ništa ne čuje do jutra su uspjeli iskopati okruglu rupu u cementnoj podlozi. Malo su zagrebali zemlju i ukazao se ugao metalnog okovanog sanduka. Ali već je granulo jutro i morali su se povući. 3. Kada su se našli naredne večeri da izvade sanduk, dočekala ih je loša vijest. Nećaci bivše služavke su rekli da su preko dana bili milicajci, OZNA i UDBA, KOS ili kakve je već tada takva služba djelovala, i ispitali sve stanare u vili jesu li vidjeli nešto sumnjivo. Netko je prijavio da je vidio kako se noću iz šume pojavljuju neki nepoznati ljudi i motaju naokolo, na što je narodna vlast bila vrlo podozriva. Mladići su se prepali da milicajci nisu postavili neku zasjedu u šumi kroz koju su prilazili šupi. Odlučili su da te večeri ne kopaju, pa ni narednih nekoliko dana, a služavkini nećaci, koji ionako žive u garaži vile, paziti će da li se išta oko nje događa i javiti ostalima kada se situacija sigurno smiri. Tako su se nalazili iz večeri u večer i sjedili na klupi u parku, procjenjujući kada će moći bezopasno nastaviti. I tako sve do večeri kada se služavkini nećaci nisu pojavili. Otišli su do garaže u kojoj su stanovali, nije ih bilo. Da ih nije OZNA zgrabila? Zanemarujući opasnost uvukli su se u zaključanu šupu i našli da je sanduk u zemlji otvorena poklopca i ispražnjen. Sanduk je bio dovoljno velik da su se njegovim sadržajem mogla ispuniti dva ruksaka. Nekoliko sedmica nakon toga svaki od mladića dobio je razglednicu iz Trsta koju su poslali odbjegli nećaci. Javljali su da su u nekom izbjegličkom kampu i šalju mnogo toplih pozdrava. Dva mlada momka s teškim naprtnjačama uspjeli su nekako bez papira preći granicu i dokopati se slobodnog svijeta. Šest mjeseci kasnije stigle su nove razglednice, iz Australije. Nećaci su javljali da su kupili kuću i lijepo se smjestili i svima šalju mnogo toplih pozdrava. I više se nikada nisu javili. 4. Moju bivšu punicu ta je priča jako jedila. Bio joj je to još jedan dokaz kako njezin muž cijeli život samo kopa, rinta i dirinči, a drugi se time okoriste. Do kraj ju je moglo razbjesniti kada bi bivši punac na sam njezin bijes samo smireno odgovorio "Najbolje je tako". - Kako najbolje?! Kako najbolje?! Jesu vas prevarili i uzeli vam sve ispred nosa?! A?! Punac je smireno nastavljao pripremati sastojke za kulen: - To blago ionako nije bilo naše. Bilo je to krvavo blago. Ne bi nam sreću donijelo! Što bismo mi napravili s njim? Podijelili ga, a onda netko ne bi mogao izdržati da se ne izlane, ljudi bi primijetili da iznenada imamo mnogo novaca, priča bi procurila… Sve bi nas pohapsili, blago zaplijenili, svi bi završili bez ičega na dugogodišnjoj robiji. Ovako je barem nekome koristilo. Nadam se da su ga pametno upotrijebili… Slušajući ga kako to obrazlaže vidio sam da moj bivši punac ima više životne mudrosti od toga kako se radi izuzetno dobar kulen. Čemu blago ako donese samo nevolje? I nema tog blaga na svijetu koje može donijeti blaženstva kao dobar kulen, onome tko ga smije jesti. |
 Najbliži prijatelj je kimao glavom prepun razumijevanja dok mu je tanki trak sline curio s jednog ugla usana. - Kao i u svakom braku…- počeo je obrazlagati Franjo, ako zanemarimo zaplitanja s jezikom i nejasno izgovorene riječi, te povremene značajne stanke -…imamo boljih i lošijih dana. Lošiji su baš gadni. Razgovaramo samo na pas-mater i pravo je čudo da se još nismo rastali. No dobri dani su dobri, i onda sve zaboravimo. - I što tu nije u redu? - izbulji se na njega najbliži prijatelj. - Nije! - podvikne Franjo ne primijetivši da je najbliži prijatelj jedva održao ravnotežu nakon napora da izbaci iz sebe pitanje. - Nije! - Zatim nastavi smirenije: - Kada smo kao dva goluba - nikad ne razgovaramo o razvodu! O razvodu razgovaramo samo - sve naopako! - kad su odnosi tako zatrovani da se samo svađamo. I normalno da se ništa ne možemo dogovoriti! Trebalo bi biti obrnuto. O razvodu bi trebali pričati kad smo u najboljim odnosima, pa da sve kao ljudi dogovorimo na obostrano zadovoljstvo. Franjo zašuti i prepusti se razmišljanju. Zaista, kad mu je žena već najdraže biće s kojim bi po definiciji trebao dijeliti dobro i zlo, zašto joj ne može povjeriti da mu je najdraža maštarija kako se razvode, da se često uljuljkuje u san sanjareći kako bi mu bilo dobro bez nje? Kako da ostvare međusobno povjerenje i razgovaraju kao ljudi kada joj ne može povjeriti što mu na srcu leži? Zna je, odmah bi popizdila i trebali bi dani da se normalizira. Podvikne šankeru: - Kukute! Kukute amo! Šanker odgovori mrtav-hladan: - Pojma nemam što je to, ali siguran sam da to ne držimo. |
 U svijetu koji zahvaćamo svojim osjetilima, materija je i dalje neporeciva. Svugdjeprisutna, opipljiva. Ipak, ljudski rod je razumom uspio prodrijeti i dalje, na atomsku razinu, spoznati je, pa čak i uplitati se u nju i iskorištavati zbivanja na tom nivou, što je samo potvrda prethodnog znanstvenog uvida. Prema tom uvidu, atomi su najsitnije čestice materije koje još zadržavaju njena svojstva, a čine naš svijet, naš svemir. Prisjetimo se na ovom mjestu nečega što sam već spomenuo u jednom ranijem postu: kada bi atom bio veličine ping-pong loptice i nalazio se na sredini nogometnog igrališta, prvi najbliži atom bio bi ping-pong loptica u najdaljem redu sjedala u gledalištu. Zamislimo samo tu ogromnu prazninu među atomima! Ono što osjetilima doživljavamo kao čvrsto željezo, kamen, staklo ili povezanu vodu, na atomskoj razini sastoji se gotovo od ničega! Kad već postoji toliko praznog prostora, tko nam kaže da pored bijele ping-pong loptice ne postoji i crvena, a druga crvena loptica na suprotnom kraju gledališta od druge bijele? I kao što bijele loptice, atomi, čine naš svemir, tako crvene tvore neki drugi koji istovremeno postoji na prostoru koji zauzima naš, a da među njima nema nikakvog (poznatog) dodira. Nazovimo taj mogući "crveni" svemir paralelnim svemirom, premda "paralelno" nije ponajbolja riječ jer bi paralelni svemiri bili udvojeni u svim mogućim dimenzijama, a da se zauvijek nigdje ne dodirnu. Ako postoji jedan paralelni svemir, zašto ih ne bi bilo i više? Pored crvene ping-pong loptice mogla bi se nalaziti žuta, pored žute još žutija, i tako da se iscrpu sve nijanse spektra boja. O paralelnim svemirima za sada je moguće samo spekulirati. Ako ih ima, koliko ih ima? Bezgranično, ili je broj nekim prirodnim zakonom ograničen? Ako je ograničen, da li je bliži jednoznamenkastom broju šest ili broju šest milijardi šest stotina šezdeset i šest milijuna šesto šezdeset i šest tisuća i šesto šezdeset i šest? Je li svaki od tih svemira potpuno nezavisan od svih ostalih ili među njima postoje neke veze? Da li se novi stvaraju iz starih do u beskonačnost ili pojava najnovijeg znači da se najstariji poništava? Možda se u svakoj sekundi otkako je svijeta i vijeka stvori onoliko novih svemira koliko je bilo različitih mogućnosti da se zbivanja dalje razvijaju? Recimo, iz trenutka dok ovo pišem mogu nastaviti u onaj u kojem pišem i dalje, onaj u kojem prekidam pisanje, onaj u kojem štucnem , onaj u kojem ustajem sa stolice… i tako dalje. Svaka od tih mogućnosti treba se pomnožiti sa svakom od mogućnosti koje se nalaze pred suprugom u susjednoj sobi, a svaki od ishoda s onim što bi mogao napraviti naš sinac, te sve te ishode pomnožiti s bilo čime što bi mogao napraviti naš pas, i tako - dodavanjem novih faktora - do u nedogled. To bi značilo da u svakom trenutku praktično na istom mjestu u isto vrijeme aktualno postoje sve teoretske mogućnosti tog vremena, što bi značilo da vrijeme zapravo ne postoji, nego njegov privid nastaje u kretanju svijesti od jednog fakticiteta do drugoga. U nekima od tih stvarnosti uspio sam vam objasniti što sam htio reći ovim tekstom, i vi zapanjeno i zadivljeno - dok mrtvi ustaju - ne možete suspregnuti uzvik "Tako dakle!" |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
