Marketing
kako do novaca i tucačine
Recimo, HEP. Hrvatska elektroprivreda, Bog je blagoslovio. Imaju onu zgradu u Gundulićevoj. U prizemlju dvorana za rad sa strankama u kojoj možeš s njima sklopiti ugovor, informirati se, platiti račune i dugovanja, žaliti se. Što ti više treba?
Sa strankama rade od 8 do 15 sati. Procedura je jednostavna i uredna. Na ulazu u dvoranu je automat koji strankama izdaje brojeve koji su po redu. Uzmeš karticu A, B ili C, informiranje, plaćanje, ugovori, zavisno što ti treba. U dvorani je monitor koji pokazuje koju se stranku upravo obrađuje. Pričekaš da zasvijetli broj koji si dobio iznad nekog šaltera, odeš ondje i sve središ. Milina.
Dođeš desetak, petnaestak minuta prije tri, pritisneš pet-šest puta na slovo A i desetak puta na slovo B. (C ti ne treba.) Spremiš ceduljice u džep. Staneš sa strane i čekaš.
Točno u 15 sati automat prestaje izdavati nove brojeve. Na monitoru je recimo, broj B900, a ti imaš u džepu cedulje s B od 970 do 979. To su takozvani vrijednosni papiri. Kakve dionice?! Ovdje se igra na brzo i sigurno.
U 15 sati dvije od tri blagajne na kojima primaju uplate računa, akontacije i dugovanja prestaju raditi. Službenica koja je ostala poslovati do šest sati ubere novce od stotinjak ljudi koji čekaju s brojevima, a onda se dvorana zatvara i zgrada zaključava. Od tri do šest - to je tvoje vrijeme!
Otprilike u 15 sati i 5 minuta dolazi prva mušterija. Sav je zapuhan, zapljuvan, izbezumljen, na rubu infarkta. Došao je otprilike iz Sesveta, kružio centrom grada -vozeći pet kilometara na sat - sat vremena dok nije našao mjesto za parkiranje, i to kilometar dalje. Jurio da sve što prije obavi, stigao do automata za izdavanje brojeva, a ono - automat više ne radi.
U blizini je ljubazni čuvar HEP-a koji objasni: automat više ne izdaje brojeve. Tko ih je dobio, dobio. Nema više za taj dan.
- Pa što ću sad? - zavapi jadni čovjek.
- Morate doći sutra, radimo od osam do tri - obavještava čuvar.
- Pa već sam danas izgubio tri sata samo da bih došao! - vapi jadnik. - Ne mogu i sutra ponovo toliko!
- Ne mogu Vam pomoći - s razumijevanjem se opravdava čuvar.
Pričekaš da čovjek izađe pred zgradu, stane na pločnik pred ulazom i izgubljeno se osvrće i onda mu diskretno priđeš:
- Kha! Kha! Gospodine, vidim da ste u nevolji…
Na to mu objasniš. Imaš u džepu broj B979, ali nemaš vremena čekati da dođeš na red. Isto tako, vidiš da on nema vremena dolaziti ponovo sutradan. Ti, međutim, kao imaš, pa mogao bi doći bolje opremljen, s novinama, da si skratiš čekanje. Eto, za jednu razumnu nadoknadu, recimo 100 kuna, što je koliko za benzin i parking koliko bi sutra koštalo, spreman si ustupiti svoj broj. Čas posla i posao je sklopljen. Do četiri sata imaš već 500 kuna u džepu.
U četiri sata i deset minuta dolazi očajna samohrana majka, vrlo dobrodržeća. Nije mogla napustiti posao prije završetka radnog vremena, nije mogla doći ranije, telefonom su joj javili od kuće da je bila elektrina ekipa i isključili struju zbog neplaćenih računa. Na poslu je posudila novce, sto kuna od jedne kolegice, dvjesto od druge, karticom na bankomatu ušla u još dublji dug, uspjela sakupiti potrebnu svotu i sad ne može uplatiti. Neće joj vratiti struju dok ne plati. Bez struje ne radi centralno grijanje. Smrznut će se djeca i stara majka. A ni sutra se ne može izvući s posla… Sve zvuči kao još jedna priča iz velegradskog podzemlja Vjenceslava Novaka.
Na to stupaš na scenu u punom sjaju:
- Gospođo! Eto, ustupit ću Vam svoj broj. Ja ću već nekako preživjeti do sutra… - Ona samo što ne pada na koljena da ti popuši iz zahvalnosti pred čuvarom i svim ostalim strankama koje čekaju.
Imaš ti prijedlog:
- Na redu je 925, a ja imam 977. Što ne odemo u kafić prekoputa i ondje pričekamo? Treba još najmanje sat vremena da dođete na red. Što da ne sjednemo i ugrijemo se toplim čajem?
U kafiću se predstaviš, onim tonom kako to radi James Bond:
- Urban. Josip Urban. Drago mi je.
Pričekaš s njom u kafiću da dođe na red, umjesto čaja trusite travarice, platiš piće novčanicama koje se još nisu ni ugrijale kod tebe, pričekaš je u istom kafiću dok ne sredi svoje dugovanje, ako panično ne žuri kući pozoveš je na ručak. Ne treba ni napomenuti da si cijelo vrijeme ludo zabavan i šarmantan. Tješiš je da ekipe za ponovno ukapčanje struje dolaze za sat-dva nakon što se dugovi podmire. Još dok ste na ručku javlja stara majka na mobitel da su vratili struju. Između glavnog jela i deserta požališ se da te mrzi vratiti se u hladan stan, isključili su ti struju pa nema grijanja, ponudiš se otpratiti je do kuće, ako nema vremena za ručak isto tako. Kad je već otpratiš do kuće, ona te pozove da svratiš, da upoznaš malu dječicu o kojoj je pričala i staru majku i da se ogriješ. E, ako već te večeri ne jebeš, nisi ni zaslužio!
A onda, postoji u gradu još i Gradska plinara, gradska groblja, ZET, ostale komunalije i još svašta. Ako si imalo snalažljiv, ne možeš propasti.
Post je objavljen 29.11.2008. u 08:41 sati.