tuškanačke legende

petak, 21.11.2008.

Ja znam kuću, djed je znao priču. On je znao imena jer je poznavao ljude, ja se nisam trudio zapamtiti jer mi nisu ništa značila, ali priču nisam zaboravio.

Kuća je jedna od onih velikih skladnih vila na Tuškancu građenih između dva svjetska rata, s veliki vrtom u kojemu je mramorna fontana za koju se ne sjećam da je ikada radila, pa smo se mi djeca brčkali u jezercu na njenom dnu preostalom nakon kiše. Vrt desetljećima nitko nije uređivao, pa se grmlje unutar ograde od kovanog željeza razbujalo, a drveće naraslo dok zelenilo nije sasvim zakrililo kuću. U njoj su živjeli ljudi za koje sam vjerovao da ondje žive oduvijek, ali mi je djed pričao da nije bilo tako.

Kad sam bio mali, djed mi je pričao da je vilu sagradila bogata brodovlasnička obitelj s jednog od otoka. Stotinjak godina ranije bili su ribari kao i svi ostali otočani, ali se onda neki predak počeo baviti trgovinom, otvorio dućan za ostale ribare na otoku, pa malo-pomalo kupili još barki, pa prešli na veće brodove, pa su kupovali zemlju, na zemlji su im radili težaci, pa su napokon postali vlasnici gotovo cijeloga otoka, te sagradili i kuću u Zagrebu, vilu na Tuškancu, da imaju gdje odsjesti kada svrate. Zato je u fontani bio kip sirene koja je držala presahnuli ćup, a na stupovima koji su držali željeznu ogradu i danas su reljefi sidra. Neposredno prije izbijanja Drugog svjetskog rata, predviđajući što se sprema, cijela je obitelj otputovala u Južnu Ameriku. Preseli su i deset najvećih brodova na kojima je pošlo i dvije stotine i pedeset mornara, sklonili ih od rata.

U domovini je ostao samo glava obitelji - nazovimo ga Brodovlasnik - da brine o imovini koja se nije mogla skloniti i o poslovima koje je trebalo voditi.

Kada sam porastao, djed je spomenuo da su se širili neki tračevi da je Brodovlasnik ostao jer nije htio napustiti ljubavnicu koju nije mogao povesti sa sobom. Pred kraj rata je procijenio da je ipak sigurnije napustiti kuću na otoku i preseliti u Zagreb.

Kad su partizani oslobodili grad, Brodovlasnika su odmah strpali u zatvor. Optužba - narodni neprijatelj. No možda mu je to što je došao u Zagreb ipak pomoglo jer - tko zna - da su ga uhapsili na otoku, možda bi ga odmah strijeljali.

U zgradi na Novoj vesi, prekoputa "Kaptol-centra", koju danas koristi "Zagreb-film", bio je zatvor. Ondje su se Brodovlasnik i djed upoznali. U taj zatvor potrpani su uglavnom bogatiji ljudi, uglavnom pod optužbom da su narodni neprijatelji i da su surađivali s okupatorima. Uglavnom su svi streljani, a imovina im konfiscirana. Oni koji su se dobrovoljno odrekli imovine uglavnom su svi ubrzo pušteni.

O boravku u zatvoru djed mi nije pričao sve dok nisam porastao. Njega je spasio strijeljanja i izvukao iz zatvora poznanik Tune Ramljak, istaknuti komunist koji je jamčio za njega. To sam ime zapamtio. Brodovlasnikom su se bavila dva isljednika, poručnik Mićko i major Raspora. I njih sam zapamtio jer sam se s njihovom djecom kasnije igrao. Da li namjerno ili slučajno, njih dvojica su djelovali kao likovi iz kriminalističkih filmova: dobar i zločesti policajac. Poručnik Mićko bio je dobar, a major Raspora zločesti.

Zločesti je bio za to da se Brodovlasnika odmah strijelja jer je svaki bogataš narodni neprijatelj. Dobri je bio protiv i predlagao da Brodovlasnika puste jer nije bilo dokaza da je surađivao s okupatorima. Major je bio viši po činu, pa bi njegova prevagnula da nije stigla direktiva "odozgo" da se Brodovlasnika ne smije strijeljati, nego ga treba nagovoriti da vrati brodove iz Južne Amerike.

Brodovlasnik je tražio da mu daju pasoš, pa će otići po brodove, ali to nije mogao dobiti jer nisu vjerovali da bi se vratio. Dobri isljednik je utvrdio da je Brodovlasnik za vrijeme rata pomagao pokretu otpora štiteći porodice onih koji su otišli u partizane, pa čak i šaljući partizanima raznu robu i lijekove, pa su ga u zatvoru prestali tući. Nakon nekoliko mjeseci pustili su ga na slobodu.

Kad je Brodovlasnik izišao iz zatvora, otkrio je da je Narodna vlast u njegovu vilu uselila nekoliko obitelji.

Zločesti major Raspora, jer je imao obitelj s djecom i doveo stare roditelje, dobio je cijeli jedan kat. Dobri poručnik bio je samac i dodijeljena mu je bio je svega jedna soba, a po drugim sobama i u stan za poslugu na tavanu useljene su neke radničke i siromašne obitelji, ratni stradalnici. Brodovlasniku je preostalo jedino da se smjesti u mali podrumski stan koji je ranije bio za vrtlara u koji nitko drugi nije htio ući.

I nakon izlaska iz zatvora Narodna je vlast barem jednom mjesečno privodila Brodovlasnika i ispitivala kada će doći brodovi, a on tražio da mu izdaju putovnicu i tako su se međusobno držali u pat-poziciji.

Narodna vlast na otoku nacionalizirala je svu Brodovlasnikovu imovinu: kuće, skladišta, ribarske brodice, dućane, zemlju… Ostavili su mu u vlasništvu jedino vilu u Zagrebu. Što su oni znali kakva je to kuća? Na karti Zagreba koju su gledali Tuškanac je izgledao kao daleko predgrađe, periferija, a - osim toga - morali su nekako uvažiti svima znanu činjenicu da je pomagao narodnooslobodilački pokret na otoku tokom rata.

Narodna vlast je vjerovala da vrijeme radi za nju. Nisu vjerovali da će Brodovlasnik dugo izdržati bez posla i primanja. On bi zaista loše prošao da nije bilo ljudi iz njegova kraja. Svako malo dolazio je netko u Zagreb nekim poslom, često su dolazili i prodavati na tržnici, i donosili su mu košare sa sirom i usoljenim ribama, smokve, vino i maslinovo ulje ili vreće krumpira, a ostavljali mu i novce. Bili su to članovi obitelji onih dvije stotine i pedeset mornara koji su u Južnoj Americi radili za njegovu obitelj ili oni kojima je pomagao za vrijeme rata, a bilo je i ljudi koji su dobili kuće i zemlju koja je njemu ranije pripadala, pa su se tako oduživali. I premda je Brodovlasnik često i gladovao, često je njegova smočnica bila prepuna namirnica kakve se nisu mogle naći ni u oficirskim magazinima za snabdijevanje.

I tako su prolazile godine. Brodovlasnik je uporno tražio pasoš, a vlast ga još upornije odbijala.

U međuvremenu je uvedeno i stanarsko pravo. Svi naseljeni u kući su ga dobili i, premda je Brodovlasniku ostalo vlasništvo, nije mu ništa vrijedilo, te je u vlastitoj kući stanovao lošije nego svi ostali.

Jednoga je dana major Raspora predložio Brodovlasniku da bi mu mogao pokušati pomoći preko nekih veza da nabavi pasoš. Naravno, to košta. Trebalo je potplatiti neke službenike, podmititi neke utjecajne ljude… Brodovlasnik, naravno, nije imao novaca. Zločesti je na to predložio da će on platiti, ali neka mu Brodovlasnik za to prepiše vlasništvo stana u koji se uselio.

Brodovlasnik je pristao, no ni nakon godine dana nije bilo pasoša. Raspora je na to došao da mora podmazati kod još nekih ljudi, a to košta, pa neka mu prepiše i jednu sobu u kojoj su živjeli neki drugi ljudi. I tako, malo pomalo, Brodovlasnik je prenio na Rasporu vlasništvo cijele vile.

Naposljetku, u drugoj polovini pedesetih godina, desetak godina nakon rata, Mićko je došao Brodovlasniku s viješću da po novim zakonima svatko može dobiti pasoš. Brodovlasnik je dao molbu i nakon nekoliko mjeseci izdana mu je putovnica s izlaznom vizom, te je tako među prvima legalno izišao iz zemlje i otišao svojima u Južnu Ameriku.

Poručnik Mićko i major Raspora otišli su u civilnu službu, ali su i dalje bili utjecajni, pa su uspjeli srediti da ostali stanari iz vile dobiju druge stanove. Kako se tko od sustanara iseljavao, tako su se preostali širili, i naposljetku su u vili ostali samo njih dvojica s obiteljima jer se i Mićko u međuvremenu oženio i dobio djecu s kojima sam se igrao.

Moj djed je umro i meni je žao kao cucku što mu ne mogu ispričati što je dalje bilo.

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća sve se odjednom promijenilo. Bivši major Raspora otkrio je da je veliki Hrvat i pobornik neprikosnovenosti privatnog vlasništva. Izvukao je papire i pokazao da je vlasnik cijele vile. Jedino što ga je jedilo bilo je što je bivši poručnik Mićko dobio status povlaštenog stanara i nije ga bilo lako istjerati. Na sreću, Mićko je bio Srbin, stara komunjara, jugonostalgičar i bivši oficir JNA, pa mu je Raspora toliko zagorčao život - a stari kadar zna znanje! - da se Mićko jednog dana pokupio s cijelom obitelji i otišao negdje u Srbiju odakle su i došli dvjestotinjak godina ranije.

Mnogi ljudi vole šetati Tuškancem i uživaju promatrajući lijepe zgrade u zelenilu. Kad prođu pored vile u kojoj živi obitelj Raspora mogu vidjeti staroga Rasporu kako sjedi u vrtu na toplom suncu pored obnovljene fontane i uživa. To je nama naša borba dala!

- 10:26 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>