Marketing
tuškanačke legende
1.
Moj bivši punac radio je kulene za kojima sam patio još dugo nakon što sam prežalio sve ostalo iz prvog braka. Nažalost, niti on više radi kulene, niti je meni medicinski preporučljivo da u njima uživam, pa je od njegovih kulena ostala samo tugaljiva uspomena. Uz nezaboravne kulene, postoji i jedna njegova priča koju ne mogu zaboraviti, priča o tome kako je našao skriveno blago.
U vrijeme odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata Tuškanac nije izgledao kao danas, kad su na svakom komadu zemlje posađene zgrade tako da se iz jedne u drugu zaviruje kroz prozore. I onda je to bio rezidencijalni predio vila, ali su jedna od druge bile udaljene i do stotinjak metara. Mladež iz susjedstva, desetak momaka do dvadeset godina, nisu imali drugog posla nego da neprekidno razglabaju u kojoj bi i gdje moglo biti zakopano, skriveno blago.
Da ima skrivenog blaga nisu sumnjali. U mnogim su vilama prije rata stanovali bogati Židovi i kad su osjetili da dolaze gadna vremena, a nisu mogli sve ponijeti sa sobom niti je bilo sigurno sve nositi sa sobom, vrlo vjerojatno da su neki sakrili ponešto zakopavši to duboko negdje u prostranim vrtovima. Nakon Židova u iste vile uselili su ustaše. Imali su dovoljno vremena i prilika da zgrnu svašta, ali je i njihovom vremenu došao kraj. Tko zna koliko je njih prije nego su pobjegli zakopalo kakav kovčežić uz temelje vila koje su na vrat-na nos napuštali?
Godine su prolazile, mladići su se svake večeri nalazili na Cmroku, pili pivu i raspravljali gdje bi moglo biti blago. Napokon im je sijevnulo. Bili su sigurni da su na pravom tragu.
U jednoj od vila gotovo već na Cmroku stanovao je prije rata bogati židovski draguljar i zlatar. Kad su došli ustaše, židovski zlatar je s cijelom obitelji završio u Jasenovcu, a njegovu kuću i zlatarsku radnju dobio je jedan zaslužni ustaša. Ustaša je tokom rata nastavio voditi uhodani obrt, a poznato je da za vrijeme rata i u krizama zlatari najbolje zarađuju kad očajnici prodaju zlatne narukvice za kilu kruha, a ratni profiteri bahato razbacuju novce na svaku dranguliju koju požele. Desetak dana prije kraja rata zlatar-ustaša je nestao i vjerojatno je zaglavio na Bleiburgu, a nakon njega ostala je u kući samo njegova udovica i njihova sluškinja.
Čim su partizani ušli u grad, upali su u vilu ispod Cmroka i pitaju - gdje je blago? Kakvo blago? - čudila se udovica. Pojma nema o nikakvom blagu. A zašto ste zatrpali bazen? - pitaju partizani. Pojma ona nema, udovica, njen muž je radio sve na svoju ruku, nikoga nije ništa pitao, ona ni ne zna da je zatrpao bazen.
Partizani malo zagrebu lopatom po zemlji u zatrpanom bazenu i - gle! - ukaže se rub okovanog sanduka. Otvore oni sanduk, a ono sve do gore puno zlata i dijamanata, biserja i dragog kamenja. Sve odnesu.
No mladići iz susjedstva nisu vjerovali da je to sve. Narodna vlast je u vilu odmah naselila još nekoliko radničkih, siromašnih i doseljeničkih obitelji, i svi su zajedno rabili kuhinju, kupaonice i zahode. Udovici su ostavili dvije sobe, bivša sluškinja je također dobila sobu, a sluškinji su se doselila i dva mlada nećaka iz Zagorja i smjestili se u garažu. Oba mladića su se odmah uklopila u lokalno društvo i zajedno sa svima razbijali glave pokušavajući dokučiti gdje bi moglo biti skriveno blago.
2.
Godine su prolazile, a mladići bili sve uvjereniji da je skriveno blago negdje u blizini. Udovica ustaše-zlatara živjela je sama i teško, siromašno. Vrijeme je ionako bilo oskudno, u gradu je snabdijevanje bilo slabo, a ona nije imala nikakvih prihoda, pa je prodavala ponešto od onoga što joj je ostalo, rodbina sa sela donosila joj je povremeno nešto hrane, nešto su pomagali neki prijatelji, okopavala je dio vrta oko vile i uzgajala povrće, bila je više gladan nego sita, dok su se ostali stanari odnosili prema njoj više nego osorno. Istovremeno, da se vratila rodbini na selo barem bi se pristojnije hranila i nitko je ne bi kinjio. Mladići su se pitali - što nju uopće drži u gradu, zalijepljenu za tu vilu? Odgovor im je bio očit - zmaj čuva blago!
Pet godina nakon rata odjednom je nekome sijevnuo. Tada se grijalo na drva, i udovica je svake godina kupila metar-dva da se smrzne. No njoj je ostala u dnu dvorišta i jedna šupa. U šupi su bile dvije prostorije, a jedna je do vrha bila ispunjena kladama za ogrjev, koje udovica nije dirala, nego je svake godine kupovala nova drva i pohranjivala ih u drugoj prostoriji. Blago mora da je skriveno u šupi, ispod klada!
Vila stoji na padini, tako da prema ulici gleda samo jedan kat, ali sa stražnje strane ima više katova. Vrt se ruši prema šumi, a šupa je na najdaljem kraju. Mladići su pričekali da se smrači i privukli se iz šume. Organizirali su se kao da pljačkaju banku. Dvojica su kopala, dvojica trpala zemlju u vreće, dvojica odnosila vreće u šumu, rasipala po tlu i prekrivali zemlju lišćem, a dvojica se odmarala. Posebno su pazili da u tišini noći ni zvuk ne uznemiri ukućane.
Kako su prišli šupi sa stražnje strane, kopali su vodoravno, pravo pod onu praznu prostoriju. Podvukavši se pod sredinu prostorije, okrenuli su prema gore, ali ih je zaustavila cementna ploča. Oblažući dlijeta i čekiće krpama da se ne čuje kako štemaju, razbili su pod šupe i ušli u nju. Prva prostorija bila je prazna.
Zid koji je dijelio šupu nije dopirao do kosog krova, nego je ostavljao razmak između završetka zida i crjepova. Treće noći su kroz taj prostor, preko zida, prenijeli sva drva iz druge prostorije u prvu. I druga prostorije bila je prazna.
Četvrte noći su krenuli razbijati pod u drugoj prostoriji. Ponovo pazeći da se ništa ne čuje do jutra su uspjeli iskopati okruglu rupu u cementnoj podlozi. Malo su zagrebali zemlju i ukazao se ugao metalnog okovanog sanduka. Ali već je granulo jutro i morali su se povući.
3.
Kada su se našli naredne večeri da izvade sanduk, dočekala ih je loša vijest. Nećaci bivše služavke su rekli da su preko dana bili milicajci, OZNA i UDBA, KOS ili kakve je već tada takva služba djelovala, i ispitali sve stanare u vili jesu li vidjeli nešto sumnjivo. Netko je prijavio da je vidio kako se noću iz šume pojavljuju neki nepoznati ljudi i motaju naokolo, na što je narodna vlast bila vrlo podozriva.
Mladići su se prepali da milicajci nisu postavili neku zasjedu u šumi kroz koju su prilazili šupi. Odlučili su da te večeri ne kopaju, pa ni narednih nekoliko dana, a služavkini nećaci, koji ionako žive u garaži vile, paziti će da li se išta oko nje događa i javiti ostalima kada se situacija sigurno smiri. Tako su se nalazili iz večeri u večer i sjedili na klupi u parku, procjenjujući kada će moći bezopasno nastaviti. I tako sve do večeri kada se služavkini nećaci nisu pojavili.
Otišli su do garaže u kojoj su stanovali, nije ih bilo. Da ih nije OZNA zgrabila? Zanemarujući opasnost uvukli su se u zaključanu šupu i našli da je sanduk u zemlji otvorena poklopca i ispražnjen. Sanduk je bio dovoljno velik da su se njegovim sadržajem mogla ispuniti dva ruksaka.
Nekoliko sedmica nakon toga svaki od mladića dobio je razglednicu iz Trsta koju su poslali odbjegli nećaci. Javljali su da su u nekom izbjegličkom kampu i šalju mnogo toplih pozdrava. Dva mlada momka s teškim naprtnjačama uspjeli su nekako bez papira preći granicu i dokopati se slobodnog svijeta.
Šest mjeseci kasnije stigle su nove razglednice, iz Australije. Nećaci su javljali da su kupili kuću i lijepo se smjestili i svima šalju mnogo toplih pozdrava. I više se nikada nisu javili.
4.
Moju bivšu punicu ta je priča jako jedila. Bio joj je to još jedan dokaz kako njezin muž cijeli život samo kopa, rinta i dirinči, a drugi se time okoriste. Do kraj ju je moglo razbjesniti kada bi bivši punac na sam njezin bijes samo smireno odgovorio "Najbolje je tako".
- Kako najbolje?! Kako najbolje?! Jesu vas prevarili i uzeli vam sve ispred nosa?! A?!
Punac je smireno nastavljao pripremati sastojke za kulen:
- To blago ionako nije bilo naše. Bilo je to krvavo blago. Ne bi nam sreću donijelo! Što bismo mi napravili s njim? Podijelili ga, a onda netko ne bi mogao izdržati da se ne izlane, ljudi bi primijetili da iznenada imamo mnogo novaca, priča bi procurila… Sve bi nas pohapsili, blago zaplijenili, svi bi završili bez ičega na dugogodišnjoj robiji. Ovako je barem nekome koristilo. Nadam se da su ga pametno upotrijebili…
Slušajući ga kako to obrazlaže vidio sam da moj bivši punac ima više životne mudrosti od toga kako se radi izuzetno dobar kulen. Čemu blago ako donese samo nevolje? I nema tog blaga na svijetu koje može donijeti blaženstva kao dobar kulen, onome tko ga smije jesti.
Post je objavljen 07.11.2008. u 11:37 sati.