Već odavno me neka vijest iz svijeta nije toliko obradovala i pobudila mi takve nade kao izbor Baracka Obame za američkog predsjednika.

Čujem da je rekao da sada mora izabrati psa kojega će odvesti u Bijelu kuću, pa će uzeti nekog mješanca iz prihvatilišta za izgubljene pse, a mješanac mu odgovara jer je i sam takav. Em nije snob, em ima osjećaj za one čiji je položaj beznadan, em se zna opako našaliti na vlastiti račun. Već po tome je bolji od barem osamdeset posto ostalih šefova država.

Probio se na čelo najmoćnije svjetske države brže i neočekivanije nego što je pao Berlinski zid. Hoće li i njegova pojava imati tako dalekosežne posljedice?

Moć svakog pojedinca rezultat je njegovih osobnih sposobnosti, pozicije koju zauzima i konkretnog trenutka. Trenutak je takav da je svima jasno da se ne može dalje po starom, pozicija je jedna od najjačih na svijetu, a čovjek ostavlja dojam da je izuzetno sposoban i po mnogo čemu poseban. Ako itko može doći s nekim iznenađujuće dobrim rješenjem i provesti ga, onda je to on.

Jergović je ispalio doskočicu da je izvjesno da ćemo se razočarati u Obamu jer je "količina nade koja se uloži u nekoga čovjeka upravo razmjerna mjeri razočaranja koje će uslijediti", no koliko god doskočica u prvi mah zgodno zvučala, ipak ne stoji. Svako neosnovano očekivanje mora uroditi razočaranjem, kao što razočaranjem može uroditi i svaka realna mogućnost koju netko propusti iskoristiti ili upropasti, te bi s tim na umu mogli reći da "količina razočaranja nekim čovjekom odgovara količini nade koju nam je pobudio", no ako su očekivanja osnovana, realna, ili ako Obama iskoristi i dio mogućnosti koje su mu se sada otvorile, razočaranja ne bi smjelo biti.