Marketing
iz nestašice u rasipnost
Moja baka rodila se u Mostaru, udala u Sarajevu, te još prije Drugog svjetskog rata preselila u Zagreb. Za sebe je govorila da je Bosanka, i u njezinom životu kava je imala značajnu ulogu, a način kako se priprema donijela je u miraz. Kupovala je kavu još sirovu, pa ju je svaka tri-četiri dana pekla na vatri plinske peći u kuhinji. Imala je posebnu napravu, nešto poput konzerve na dugoj željeznoj šipci koja se držala u ruci i okretala iznad plamena. Kava se pržila polako, pri čemu je cijela kuća snažno i prijatno mirisala. Nakon prženja zrna su se hladila na zraku razasuta na plitkoj taci, te je snažni miris kave bio prisutan usprkos otvorenim prozorima. Isprženu kavu trebalo je samljeti. To je bio naporan posao. Postojao je mesingani mlinac za kavu kojeg se okretalo ručno, a trebalo je znati i poseban grif kako to raditi. Naposljetku se kuhalo u bakrenoj džezvi na peći na drva, kasnije na plinskoj, pa na električnom rešou. Svatko od ukućana i gostiju dobivao je po jedan fildžan toplog napitka. Ali kakva je to kava bila! Ovo što mi danas pijemo teško se može s tim usporediti. Na taj način, dok je za pripremu trebalo barem pola sata, ako ne i tri puta više, pilo se dva do tri fildžana na dan. Kadikad ujutro, obavezno nakon ručka i kad bi stigli neki gosti, pri čemu se ona nakon ručka često odlagala dok gosti ne stignu, a u gostima se ponuda za kavu često odbijala s obrazloženjem "Hvala, već smo popili nakon ručka".
Onda se u prodaji pojavila već pržena kava, a nakon toga i električni mlinci. Tek što su svi pokupovali električne mlince, počela se prodavati pržena i mljevena kava, što je cijeli proces pripreme olakšalo i ubrzalo, te omogućilo pojavu kafića. Ipak, najveću promjenu u načinu kako se pije kava i koliko je se dnevno popije donijela je velika nestašica kave početkom osamdesetih godina.
Kad je iznenada, preko noći, nestalo smeđeg praha u prodavaonicama, to je bio šok. Kad bi se negdje počela prodavati, u trenu se stvarao red od stotinjak metara, a svaki kupac mogao je kupiti samo jednu vrećicu od 20 deka. Vijest da će u neki dućan narednog dana doći kava uzrokovala je da su neki ljudi čekali red zatvorenim vratima već od ponoći, zajedno sa starim roditeljima i malom dječicom, a često je to bila tek neosnovana glasina. Po kavu se putovalo u Trst, a preko granice se smjela prenijeti samo jedna kila. Kafići su opustjeli, a dobri restorani su nakon obilnog i skupog ručka posluživali i kavu.
Crno tržište je procvjetalo. Nepoznati ljudi su hodali po kućama i prodavali vrećice i vreće. Romi su je nudili na Dolcu, Kvaternjaku, trešnjevačkoj tržnici, Trgu Republike, u Ilici i na tramvajskim stanicama. U Trst se putovalo češće nego ikad. Ljude je zahvatio paničan strah od nedostatka kave i svako domaćinstvo sakupilo je zalihu od barem nekoliko kila.
Strah od nestašica se širio, pa kad je još ponestalo i deterdženta za pranje, jednu od obitelji koje sam posjećivao zahvatio je i strah od nedostatka senfa, vidljiv po zalihama senfa u svakom uglu.
S druge strane, nikada ranije nije se kava toliko pila kao tada. Bilo kakva posjeta bilo kome, makar i na pet minuta, uzrokovala je sa se kuha nova runda kave za sve prisutne. Ulazak u bilo koji ured, (naravno, osim kao stranka,) momentalno je uzrokovao da zavrije lončić s vodom na rešou ispod police s dokumentima. Znak dobrog odgoja bilo je da se u svaku posjetu, umjesto cvijeća, odnese vrećica od deset ili dvadeset deka kave.
Nakon nekoliko mjeseci opskrba kavom se normalizirala, potrošnja se donekle smanjila, ali nikada više nije pala na raniju razinu. Kao posljedica toga, danas kavu ne pijem, nego ločem, i mogu samo stenjati prisjećajući se bake koja je u njoj znala meraklijski uživati.
Post je objavljen 25.11.2008. u 16:05 sati.