Karel Kosik i doba brojeva

petak, 14.11.2008.

Primio sam jučer e-mail poruku s pitanjem da tko je taj Karel Kosik i odakle mi tvrdnja da je on jedan od najumnijih ljudi našeg vremena. Pitanje zaslužuje javni odgovor. Karel Kosik (1927-2003) poznat je našoj filozofskoj čitalačkoj publici prije svega po svom glavnom filozofskom djelu "Dijalektika konkretnog", a mnogi ga znaju i osobno jer je dolazio na Praxisovu "Kočulansku ljetnu školu".

Da je riječ o jednom od najumnijih ljudi našeg vremena svjedoči i nekoliko citata koje ću navesti iz knjige "O dilemama suvremene povijesti" koju upravo čitam.

Kierkegaard karakterizira moderno doba kao razdoblje izolacije i atomizacije, kad ljudi u međusobnim odnosima istupaju kao puki brojevi, a potvrđuju se kao izolirani pojedinci. Samo je izraz te izoliranosti, a nikako njeno prevladavanje ili negiranje, to da se pojedinci udružuju i stvaraju asocijacije, kojih se snaga mjeri brojnošću. Imale te organizacije samo nekoliko članova ili obuhvaćale stotine tisuća, uvijek su zbir brojeva, a ne savez živih, konkretnih ljudi.
…..
Za mnijenje našeg doba (koje Kosik naziva i "nemisleće javno mnijenje") bilo je kakva prometna nezgoda, bilo kakva prirodna katastrofa - tragedija, a tragedija je utoliko veća i mučnija ukoliko je više ljudskih života nastradalo, tako da se čini kao da je njena suština broj, količina, mnoštvo.
…..
Dvadeseto stoljeće… ponaša se prema tragičnom neprimjereno i čak neprijateljski, isključuje tragično i nadomješta ga nečim drugim, što je u stvari puki nadomjestak, tj. neistinitom imitacijom, oponašanjem tragičnog. Zbog toga što najveće nezgode i slučajne nesreće prati pridjev "tragično", može se ljudima u netragičnom vremenu činiti da su okruženi tragičnim i da na svakom koraku na njega nailaze, premda se u stvarnosti susreću samo s nezgodama, koje se reduciraju na tehničke poremećaje, što se mogu popraviti, a život je ljudi lišen sudbonosnosti i ponižen do slučajnosti.
…..
Ta tvrdnja ne znači da u dvadesetom stoljeću nisu bila učinjena herojska djela. Taj iskaz samo kaže da će bilo što, što je napravljeno kao uzvišeno, veliko, hrabro, herojsko, ili je poetski i kao lijepo kreirano, trenutno biti izloženo opasnosti da bude ubačeno u proces omalovažavanja, prozaičnosti, sitničavosti, banalnosti i da u tom toku ravno-dušnosti i glachšaltovanja izgubi svojstvenost.
…..
Posebnost sluganskog viđenja svijeta je u tome da sve transformira na svoju mjeru, a ona je prizemnost, i na sve gleda iz svoje perspektive i iz svoje pozicije, koja je određena prikrivenom, zatajenom ili otvorenom zavišću, sumnjičavošću i pritajenošću.
….
Izvanjski izraz nepoštovanja smrti u našem su vremenu oni žalobni obredi, što imaju javno obilježje, a koje prikazuje televizija. Iskazivanje poštovanja umrlom u njima se potiskuje u pozadinu, a na prvo mjesto istupa sujetnost i častohlepnost živih, koji prisutnost na pogrebu uzimaju kao dobrodošlu priliku da bi se pokazivali i predstavljali publici.
…..
Sofoklova Antigona i moguća moderna Antigona podudarne su u tome da iskoračuju iz šutećeg i zastrašujućeg pritiska, iskaču iz reda i stojeći tako osamljene izvan reda postaju ličnosti izvanredne. Iskaču iz reda da bi progovorile i postupale protiv onoga što drže da je zlo - reda.

Moderna Antigona ima jedno oko više ("ein Auge zuviel"). Ona ima jedno oko više zato što ostali i drugi žmire s jednim okom ili s oba pred postojećim zlom i nisu spremni vidjeti zlo u svim njegovim oblicima.

- 10:42 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>