Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

očevi, sinovi i stranke

Mnogo je zla nanijeto mnogim ljudima jer se slijepo vjerovalo poslovici "Jabuka ne pada daleko od stabla". Nije poslovica bez vraga, ipak ju je neko drevno iskustvo iznjedrilo, ali ju je i vrijeme uvelike obezvrijedilo. Drugi su uvjeti života, na drugačiji se način generacije odgajaju, pa čak i sama poslovica ukazuje da je treba razumjeti više kao naznaku vjerojatnosti nego kao izvjesnost. "Ne pada daleko" nikako ne znači "stalno na isto mjesto". Plodovi jabuke koja raste na vrhu brijega otkotrljat će se niz padinu, dok će onoj koja raste u udolini biti sakupljeni oko stabla. Usprkos svim zamjerkama, stara narodna mudrost je ipak pametnija od onih koji su je tumačili i primjenjivali, često zagorčavajući život onima koji su ni krivi ni dužni ispaštali zbog grijehova i "grijehova" roditelja i predaka. Pa čak ako se i u većini slučajeva pokaže da "jabuka ne pada daleko od stabla" (vidi slučaj mladog Koradea), nepravda je tim veća što se "jabuka" na koju se poučak primjenjuje dalje "otkotrljala".

Upravo zbog slučajeva kada je poslovica neprimjenjiva, te iskustva brojnih ljudi kojima je zagorčala život, poučak te poslovice treba u cijelosti odbaciti. Nitko ne može i nije kriv zbog ičega što su uradili ili kakvi su njegovi roditelji.

No kad već djeca ne nose na sebi krivicu roditelja, da li su roditelji odgovorni za ono što im čine djeca?

Naravno da jesu. Do nekih godina je u nekim slučajevima to sankcionirano i zakonom. Ako desetogodišnjak razbije staklo, njegovi roditelji će to platiti. Kad i u kojim slučajevima ta roditeljska odgovornost prestaje?

Ako se mlada hadezeovska karlovačka uzdanica Danijel Trupković i sin državnog tajnika u Ministarstvu obrane Željka Goršića pokažu kao bahati neodgojeni primitivci, nitko ne pita tko su roditelji rečenog Trupkovića. Niti se on bahatio pozivajući se na njih, niti su oni u tom slučaju luk jeli ni luk mirisali. Kakvog su sina odgojili, takvoga ga i imaju; njihova stvar. No slučaj Goršićeva sina očigledno se drugačije tumači. Mladac je po svemu što se zna nitko i ništa, ali - zna se - otac mu je istaknuti hadezeovac i to je dovoljno da ima novaca za bančenje, vremena za bacanje da se vuče po noćnim lokalima u sitne sate i osjeća se dovoljno moćan da radi što mu se prohtije, nesputan ni elementarnom pristojnošću kućnog odgoja.

Koliko god u skandaloznom incidentu otac po ničemu ne može biti kriv jer nije ni na koji način sudjelovao, ne može ga se osloboditi krivnje što je odgojio protuhu. Ako je visoki djelatnik Ministarstva obrane tako pazio na ono što bi mu trebalo biti najdragocjenije - vlastito dijete, kako li se tek odnosi prema onome što mu je povjereno - da bude jedan od stupova državne obrane? Mogu njegovi pretpostavljeni i stranački kolege talambasiti koliko im volja da na tom mjestu boljega nema, to samo nameće pitanje kakav je on to zapravo kada im upravo takav najbolje odgovara?

Goršiću je kasno da odgaja razularenog klipana, ali nije kasno da se ogradi od onoga što on radi, osudi ponašanje sina, proda auto koji potomak vozi i nadoknadi štetu vlasniku lokala. Malo kasno, ali možda posljednji čas da dripac išta shvati. Ako se to ne učini, neće shvatiti nikada i može ostati samo još gori. HDZ-u nije kasno da se ogradi od Goršića ukoliko to ne učini. Ukoliko to HDZ ne učini…

No, po svemu kako su se do sada ponašali, neće.









Post je objavljen 12.11.2008. u 22:28 sati.