 Ohrabren prijateljskom podrškom pojavio sam se kod doktora u Vinogradskoj. Taj je nonšalantno rekao "Skinite hlače!" i namjestio me na stol. Stol je izgledao otprilike kao ginekološki, jedino što sam na njemu bio na koljenima i laktovima, a ne na leđima. Bilo je ljeto, vrućina, prozor otvoren, ordinacija u prizemlju. Kada sam se oslonio čelom o stol vidio sam sve naopako: svoj goli trbuh, meštriju koja je visila na njegovom najdaljem kraju, a preko svega toga ljude koji su prolazili uz zgradu s vanjske strane, ni tri metra udaljeni. Doktor reče "Pričekajte trenutak!" i izađe. I nema ga. Očekujući da će se vratiti svakoga trenutka nisam se micao iz položaja u kojemu me je ostavio, sve razmišljajući o strahotama koje me očekuju, i ciljao prolaznike naprčenom stražnjicom, preko klatećeg visuljka kao preko nišana. Uglavnom su prolazili zaokupljeni svojim brigama gledajući pred sebe ili u pod i tek su se rijetki koji su svrnuli pogled trznuli kada su spazili razjapljeni šupak kako ih mjerka iz zasjede. Napokon se doktor vrati, ali ne sam. Podignem glavu, a uz njega je stajala najljepša doktorica koju sam vidio u životu, nešto mlado u bijeloj kuti, nadzemaljsko, anđeosko, plavokoso... On procijedi: – Doveo sam mladu kolegicu. Nadam se da nemate ništa protiv da ona pogleda kako se to radi? Iz suha grla uspio sam procijediti samo nešto poput idiotskog grgljanja "Aghrhbrljh…", što je on protumačio kao suglasnost, u čemu je bio u pravu jer se nisam imao petlju buniti i sve mi je bilo svejedno osim onoga što mi predstoji, a nenadana pojava me je tako kresnula da osim o njoj nisam mogao o ičemu drugome misliti. Tko sam ja da stajem na put obrazovanju i znanosti?! Njih dvoje zađoše iza mene i ondje su me nešto pipkali, dirkali, štipkali, gurkali, došaptavali se i dok još nisam domislio kako izmamiti njezin telefonski broj, sve očekujući da padnem u nesvijest, doktor reče: – Gotovo je. Kako gotovo? - zgranem se. A strašna bol, a bečenje očiju, a padanje u nesvijest? Ništa od toga? Zašto se već danima preznojavam duševno se pripremajući? Zar je dovoljno prisustvo svega jedne neformalne miss svijeta koja mi se pokroviteljski blagonaklono smješka da me totalno anestezira? Pitaju me kasnije prijatelji kako je bilo. Ma što da vam pričam, drugari! Odlično! Mogu vam preporučiti! |
|
NA PRAGU OTKRIĆA
Prizor iz svakodnevnice primitivnog odjela za istraživanje i razvoj:  metoda pokušaja i pogrešaka Kako bijaše u početku tako i danas i na vjeke vjekova… |
 Kada sam bio dijete igrali smo se time praveći kuglice i raznorazne likove. Kuglice su se mogle osušiti, stvrdnuti i upotrebljavati kao špekule. U to doba nije bilo plastelina i fimomase, pa je ta zemlja bila jedino s čim se moglo na taj način igrati po vani. Po kući je za istu svrhu služilo tijesto preostalo nakon razvlačenja za savijače. Tijesto je imalo tu prednost da se na kraju igre moglo i pojesti, a bilo ih je koji su jeli i zemlju. Legenda u koju smo vjerovali je kazivala da ti čvorovi zemlje nastaju tako da ih izseru gliste, a - istini za volju - ne znam ni kako bi drugačije nastali. Šetao sam prije neki dan livadom i nakon dugog vremena ponovo ugledao nakupine glističjih govana. Osjećao sam da se u njim krije nekakva poruka, nešto što sam davno znao, pa zaboravio, ali se nisam mogao prisjetiti. |
 |
 Mrtvom su književniku otvorili memorijalni muzej. Živi je književnik istjeran iz stana jer nije mogao plaćati račune. // Mrtvom su književniku objavili n-to izdanje sabranih djela. Živi književnik već desetak godina ne uspijeva objaviti što je napisao. // O mrtvome književniku organiziraju se simpoziji koji ga slave. Niz ljudi osniva svoje egzistencije na tome što prešućuju živoga. // Za mrtvog književnika žale što nije uspio više napisati. Za živog književnika škrguću zubima ako uspije štogod objaviti. // Mrtvom su književniku podigli spomenik. Živoga pljuju i nagrđuju mu lik. // U memorijalnom muzeju zaposlili su još dva čovjeka. Živi ne može zaraditi toliko da bi preživio. Samo je mrtav književnik dobar književnik! |
 Tvoj djed bio je sudac koji je zamišljao da sa svakom presudom izgrađuje pravedniji siguran svijet u kojemu će dobri ljudi biti zaštićeni od nepravdi i nasilja. I ja sam proveo velik dio života u maštanjima iz kojih sam crpio snagu. Čak i kada me krvnički bolio zub zamišljao sam da sam ranjeni ratnik koji usprkos strašnim ranama ustrajava na zadatku koji će donijeti pobjedu u obrani protiv zvjerskih osvajača, i to mi je pomagalo zaspati. Sine moj, ne mogu ti ostaviti bogatstvo da budeš cijeloga života materijalno osiguran, ni položaj na kojemu bi cijeloga života bio zaštićen i bezbrižan, nikakvo imanje koje bi bilo zaklonjen otok van dosega vjetrova nepredvidive sudbine. U ovom nesigurnom svijetu ne mogu ti ostaviti ništa što bi te zauvijek osiguravalo i omogućavalo pristojan život. Ne mogu te poštedjeti globalnog zatopljavanja, ekonomskih krahova, saobraćajnih udesa, nepravdi i gluposti ni opakih bolesti. Jedino u što se mogu pouzdati da će tvoji snovi biti ljepši od mojih, da će ti davati snagu da se možeš sa svime suočiti i sve izdržati. Sine, mašta je ono ključno što ljudsku svijest dijeli od životinjske. I zato je najviše što ti mogu dati moj trud i želje da izrasteš u što boljeg čovjeka. Kada mene više ne bude, snivat ćeš ti. |
 Nakon frizerke Suzana je svratila do Amyna ureda, izvukla je u kafić i prodiskutirale su frizerkin savjet. I Amy je potvrdila da bi već bio red da se Joško nagradi. Po povratku na posao Amy je nazvala Barbaru koja poznaje Joška, a ona je pričala sve najbolje o njemu i suglasila se da je zaslužio dobiti malo pičke. Suzana je za to vrijeme bila u slastičarnici s Gogom i Klarom i obje su smatrale da je vrlo značajno što je Amy podržala frizerkino mišljenje, te su dogovorile da Suzana svrati poslijepodne do Klare i posudi onu zelenu haljinu koja joj tako dobro stoji. Čim su se rastale Goga je nazvala Barbaru i obje su se bile mišljenja da je Amy kokoš, ali da je ovaj put u pravu. Barbara je nakon toga nazvala Klaru i rekla joj što je čula, pa su razmotrile slučaj sa još nekih stanovišta i zaključile da nema prepreka da Suzana obraduje Joška, o čemu je Klara obavijestila Amy. Suzana je srela na Cjetnom trgu Veru koja joj je rekla da je čula da će večeras dati Jošku, ali da bi je htjela upozoriti da pri tome treba biti oprezan, iako se ne bi smjelo propustiti. Sjele su na kavu i razgovarale o nekim čisto tehničkim pojedinostima. Pridružila im se i Natalija koja je imala nekoliko poučnih primjera što se dogodilo raznim poznatim i nepoznatim kada su se prvi put podale. Suzana se vratila kući i nazvala Lidiju u Bjelovar da je obavijestio što je odlučila i zatraži mišljenje. Razgovarale su duže od pola sata i napokon je i Lidija rekla da ideja nije loša. U međuvremenu je Natalija razgovarala s Gogom, pa se javila Suzani da je obavijesti što su pričale. Sestra se vratila kući s Martinom i Martina je rekla da Joško vozi baš dobar auto i da bi to mogli obaviti u autu. Sestra je bila protiv toga i ponudila da će navečer otići u kino da ostane stan slobodan, što su sve tri prihvatile kao najbolje rješenje. Zbog toga je Suzana hitno skočila do Prkljače da uzme nekoliko prezervativa jer su svi smatrali da nije sigurno da će ih Joško imati sa sobom. Prkljača je upozorila Suzanu da mora pripaziti da pri svemu djeluje dostojanstveno, kao dama, a ne kao ona flundra Goga koju se čuje i na ulicu kad počne vrištati. Suzana je otišla u kupaonicu i legla u kadu, no zazvonio je mobitel. Bila je to Snježana koja ju je obavijestila da joj Branka, Sunčica, Banana i ona daju zeleno svjetlo. Sestra je za to vrijeme telefonski konzultirala Pikicu, Dubravku i pedera Bracu i svi su mislili da je kucnuo pravi čas. Nije više ostalo mnogo vremena, te je sestra zamolila susjedu Teu da je prebaci autom do Klare da uzme onu zelenu haljinu, a putem su pomno proanalizirale sve okolnosti i Tea je upozorila da bi Joško mogao postati nezadovoljan ako navečer napokon ne dobije i odlučiti se za tko zna što. Na parkiralištu su ogreble jedan auto, no - zamisli! - to je bila Joškova sestrična koja je rekla da je Joško već van sebe i da nije red da ga Suzana toliko dugo vuče za nos. Sestra je ipak stigla vratiti se na vrijeme sa zelenom haljinom, a u posljednji tren je nazvala Lidija i poručila da bjelovarska sekcija podržava odluku i drži fige. U vrijeme kada je Joško rekao da će doći, sestra, Amy, Klara i Vera našle su se kod Banane opskrbljene filmovima iz videoteke, otvorile flašu likera i počele čekati da im Suzana javi kako je sve prošlo. Vedrana je odlučila da neće nigdje ni izlaziti, nego će ostati kući dok sve ne sazna, pa da može objaviti na blogu. Točno u dvadeset sati Joško je pozvonio noseći buket cvijeća i pitajući se da li će se njegova višemjesečna opsada i nasrtanje na Suzanu isplatiti, gonjen nadom da će te večeri konačno uspjeti, ali i razdiran nevjericom da će mu se posrećiti. |
 Iznenadili smo se otkuda je preko noći iznikla, a bila je uređena više kao butik, šminkerski frizerski salon ili galerija slika. Plodovi u izlogu, pregledno posloženi, privikli nas da uđemo, a unutra - nema što nema! Bez obzira na doba godine, bilo je svega osim lubenica i šumskih jagoda, a jedno ljepše od drugoga. U trenu smo se svi usaglasili. Kupit ćemo bolesnoj prijateljici od svega po malo, pa ako ona neće moći pojesti, neka počasti bolesnike u sobi. Dapače, ponudili su nam i lijepe košare od pletenog šiblja, pa smo izabrali od svake vrste voća po jedan komad i natrpali košaru, a prodavačica je još to omotala blještavim ukrasnim papirom i šarenim vrpcama. Izgledalo je da bolje ne može izgledati, pa smo platili bez rogoborenja što košta da košta. Prijateljica se obradovala poklonu, a kada smo razmotali papir, voće je izgledalo kao iz rajskog vrta. Svaka voćka savršena, boje snažne, blještavo kao lakirano i uglancano. Kruška, jabuka, breskva, banana, papaja, narandža, mandarina, vrtne jagode, grožđe… Začu se i tihi glas: - Ja bih to probao… Nakon kratke konzultacije izvjesna ishoda usaglasismo se da smo ionako donijeli toliko toga da bi bilo šteta da propadne. Razrezasmo prvo krušku na kriške i svatko je uzeo komadić. Imala je okus na karton. Ogulimo narandžu. Bila je bez soka, a okusa na slamu. Breskva je po okusu zapravo bila najsličnija nekakvoj plastelinu. Banane su podsjećale na novinski papir. Bobe grožđa podsjećale su u ustima na šmrklje. Ipak, u svemu su dominatan okus i tekstura materije podsjećali na nekakvu nedefiniranu repu. To se nije moglo jesti. Zapanjeno i razočarano gledali smo u raskupusano voće pitajući se bi li to svinje jele. Da je bilo od plastike, ukrasno, ne bismo se čudili. Ovako - što je to? Odakle? Pred nama se na očigled izložila razlika između izgleda i suštine, pojavnosti i bitka. - To je okus svijeta koji dolazi… koji je već tu! - reče prijateljica i opusti se na krevetu. - A sad odlazite i ostavite me da umrem. A kad umrem, aranžirajte me da izgledam kao Claudija Schiffer. |
 Ipak, škola je izuzetno značajna i korisna i u njoj djeca zaista nauče bitne stvari koje će im kasnije u životu koristiti. Recimo, vide da su učiteljice i učitelji stalno na rubu štrajka zbog malih plaća, odjeveni skromnije nego kumice i prekupci na placu, čuju da sveučilišni profesori imaju penzije od kojih ne mogu ni preživjeti, vide što svakodnevno moraju trpjeti od malih vragova kojima ne mogu stati na kraj i pitaju se kakvoga je dobra školovanje donijelo tim ljudima koji nisu uspjeli ništa bolje u životu nego da ostanu i raditi na školama. Recimo, vide da je školski namještaj pohaban, ploča se raspada, u toaletnim prostorijama nema toaletpapira, a u susjedstvu se podižu nove crkve, stadioni, banke, renoviraju sjedišta stranaka i niču raskošne kuće primitivaca koji se nikakvim obrazovanjem ne mogu podičiti, pa čak ni kućnim odgojem. Recimo, svakodnevno svjedoče da je najvažnije doći na vrijeme i ne stvarati nikakvih problema onima koji te ocjenjuju, da se za bolji odgovor dobiva lošija ocjena ako nisi simpatičan, da je važnije imati sreće kod izvlačenja pitanja nego sve naučiti, da ravnateljev nećak može raditi što god hoće, da je bolje dati odgovor koji se traži nego onaj za koji se zna da je ispravan, mnogo toga… Gledaju mali ljudi, gledaju, slušaju i zaključuju. Nisu ni gluhi, ni slijepi, ni blentavi. Vide da ih se jedno uči, a stvarnost je sasvim nešto drugo i, ako su imalo pametni, pripremaju se kroz školu za tu stvarnost, kaotičnu, neracionalnu, nepravednu i mrsku, uče kako ostvariti što više svojih želja u neželjenom svijetu među jednako nezadovoljnim ljudima kao što su i oni. |
 Kako su Nino i Vlaho ipak naši ljudi, prvo oni obiđu kućicu, vire kroz prozore i vide da nema nikoga unutra. Obiđu još jedanput i vide da se jedan prozor odostraga da otvoriti. Uđu oni u graničnu postaju, malko pogledaju uokolo i gle! Nađu carinske i granične pečate u jednoj ladici, a na vješalici neke kapute koji su izgledali kao uniforme. Nino sjedne za pisaći stol, a Vlaho otvori vrata i počne pozivati jednoga po jednoga od onih što su čekali u prašini neka uđu. Svakom udare pečate u putovnice i uzmu im po pet dolara. Dvojici-trojici konfisciraju neku drogu, izgrde ih, ali ih nisu maltretirali više od toga. Strenđeri svi sretni i zahvalni, natovare naprtnjače, otpraše ka "krovu svijeta" i razmile se Nepalom na sve strane. Napokon i Nino i Vlaho udare jedan drugome pečate, daju jedan drugome po pet dolara, uredno zatvore pograničnu postaju i zapute se za ostalima. |
 Faraon je u starom Egiptu bio kralj, a smatrali su ga i Bogom. Kao takav je jebao koga je stigao, i u bukvalnom i u prenesenom značenju. Bogu i kralju u istoj osobi bilo je nemoguće išta odbiti. Ništa čudno, faraoni su imali mnoštvo djece. Od sinova je još i bilo nekakve koristi. Mogli su pratiti faraone u lovovima i ratovima, preuzimati državne i crkvene poslove i dužnosti, ići u diplomatske misije i slično, a neki od njih su odgajani za nasljednike. No od kćeri nije bilo gotovo nikakve vajde, osim da ih se uda za nekoga koga se želi na taj način nagraditi ili vezati, ili oboje. Dvojbeno je kolika je to bila nagrada jer su žene ionako zapetljana stvorenja, a još ako su bile kraljeve princeze koje su vjerovale da su Božje kćerke, teško da je postojao toliki miraz koji bi to nadoknadio. Faraonske princeze živjele su u doba kada su žene smatrane i često tretirane otprilike kao kućna stoka, ali se to nije odnosilo na njih. One su živjele u palačama, u za to doba najvećem luksuzu, okružene četama robova. Njima se apsolutno ništa nije moglo odbiti. Em su i same bile božanstva, boginje, a boginjama se ne smije protusloviti, em su bile kraljeve kćerke, pa im se i nije smjelo išta odbiti, em su mogle platiti da si priušte što bi god poželjele, em robovi ionako nisu imali prava da se bune. No kako princeze nisu imale nikakvog posla, najgora svakodnevna muka bila im je dosada, a osnovni cilj kako se što bolje zabaviti. U takvim okolnostima jedna od najomiljenijih zabava bila im je jebavanje uzduž i poprijeko od jutra do večeri. Nažalost, sve ima svoju cijenu. Neprekidno orgijanje rezultiralo je spolnim bolestima koje su neštedimice udjeljivale dalje naokolo, a što je još gore i neželjenim trudnoćama. Trudnoće su bile naročito nezgodne jer su po defaultu bile nemoguće: ta kako bi boginja zatrudnjela sa smrtnim čovjekom? Zbog toga su primalje koje su u potaji porađale faraonke bile naročito na cijeni, a smrtnost pri tajnim pobačajima je bila među faraonskim kćerkama vrlo raširena. Umirale su mlade, ali bi se moglo reći da su se prije toga itekako naživjele. |
 Povede se razgovor: kako je kad se umre? Razni trkeljaju svašta. Ja znam. Kad umreš - nema više ništa. Da ne idem daleko, znam to jer mi se nekoliko puta dogodilo. Ne čudim se da vam čudno zvuči što kažem, ali ako razmislite, uvjeren sam da se i mnogima od vas to dogodilo. Na primjer, ispričat ću jedan takav slučaj. Spavao sam. Iznenada je zazvonio telefon. Očekivao sam važan poziv, a bio u sam u velikom stanu i trebalo je dosta vremena da bih stigao do telefona, te sam se uplašio da bi onaj koji naziva mogao prekinuti prije nego mu se javim. Naglo sam skočio: u silovitom i brzom zamahu uspravio se u sjedeći položaj, u nastavku istog pokreta zabacio noge na stanu da dosegnem pod i ispravio se poput opruge… No zaboravio sam da je prozor otvoren i svom snagom tresnuo čelom o rub prozorskog krila. U djeliću trenutka bljesnulo mi je iza čela, sve se zamračilo i izgubio sam svijest. Na sreću, pao sam natraške, leđima na krevet s kojega sam se tako silovito odrazio. Ne znam koliko sam dugo ležao bez svijesti, vjerojatno ne duže od nekoliko minuta. Polako sam dolazio sebi i prvo čega se sjećam bila je strašna glavobolja. Dobro, to je dobro završilo, ali nije bilo nužno da se završi tako. Možda, da je udarac bio samo za nijansu snažniji, možda se nikada više ne bih povratio. I eto, tako se umire. U saobraćajnim udesima, u ratu, u obračunima kriminalaca, u raznim nesrećama, samoubojice… Mnogi se ugase prije nego stignu shvatiti da se išta događa. I to je bila smrt. Mala smrt. Kratkotrajna. Ali smrt je takva. Ništa. Apsolutno ništa. Ono što kolaju razne priče kako se ljudi sjećaju raznoraznih pojava nakon što se probude iz kliničke smrti ili sličnih stanja, to su samo sjećanja na postepeno gašenje osjetila ili mistifikatorske izmišljotine. Onaj kome snajperski metak raznese mozak, kada bi se kojim čudom mogao ponovo sastaviti i oživjeti, ne bi se sjećao ama baš ničega iz vremena kada je bio mrtav. Smrt je samo to. Za onoga tko je umro prestanak svega. Ni više ni manje od ništa.  |
 Slučajni namjernici su se u početku čudili napisima, ali nisu se mogli suzdržati da se ne smijuckaju kada bi naišli na kuću na kojoj je pisalo MOJA. Stanovnici sela su pogledima propraćali prolaznike i nisu se smješkali. Srećom, rat nije došao do sela. Linija borbi zaustavila se na oko pedesetak sigurnih kilometara od njega. Ipak, kada je rat završio, sve srpske kuće bile su napuštene, minirane i razrušene, a sve hrvatske kuće opljačkane. Jedino je MOJA bila nadograđena.  |
 Bol je, koliko god neugodna i neželjena, dobra pojava u životu. Nedostatak boli jedan je od najgorih i najapsurnijih poremećaja koji može snaći čovjeka. Bez boli se ne bismo znali ni mogli sačuvati od ozljeda koje bi naš uništile. Satrli bi se ništa ne osjećajući. Bol je, ona nepodnošljiva, dobra i što se tiče smrti. Kad nam kucne čas, ne bi bilo loše da mu bol prethodi, bol opaka, iako što kraće to bolje. Pomisao o smrti, koja zna biti zastrašujuća, ako je bol dovoljno opaka može se pretvoriti u želju da se sve što prije svrši. Smrt umjesto odbojne postaje željena. Ne samo da se pomirimo s njom nego je i jedva čekamo! Ima ljudi koji vjeruju da tek nakon smrti slijedi ono pravo, život vječni u blaženstvu ili zasluženoj kazni. O kako su naivni, a naivnost je glupa! Najbolja stvar kod smrti je upravo to da nakon nje - apsolutno ništa. I ništa ne boli… |
 Prijatelj kazuje: - Ostarjeh, a još mi nikad golub-listonoša nije donio pismo. Možda ga nije napisala ona koja me voljela, a možda ga samo nije poslala, premda je bilo napisano. Ili je ptica zalutala. Ili ja nisam bio ondje gdje je doletjela kada je doletjela… Prijatelju, imam za tebe lošu pomisao, ali ti je ne želim reći: možda te ona koju zoveš dragom zapravo nikada nije ni voljela. |
BOL I SEX Boli. Presjeklo me u leđima, uštinulo krvnički, boli, boli i boli. Boli kad stojim, boli kad sjedim, boli kad ležim. Boli kad se krećem i boli kad mirujem. Od boli ne mogu zaspati, a kad zaspem vjerojatno se u snu pomaknem pa me bol probudi. I tako danima… Inače je dobro. Ono što mladež brine da li je za seks potreban moćni organ, neodoljivi šarm, poznavanje tehnika i poza, kvalitetna predigra, deset načina kako prići djevojci i dvadeset sigurnih recepata da zadobijete njegovu ljubav, kako ukloniti prištiće, kako i kada prvi puta i kako izbjeći zasićenje u seksualnom životu, sve te i takve stvari, sve je to bez veze. Postoji jedna nezaobilazna stvar nužna ne samo za dobar seks, nego i za ikakav seks. Da ne boli… |
 Titograd je bio jedino republičko središte koje je zadržalo korso. Navečer se svi dotjeraju, pa šeću glavnom ulicom gore-dolje, pa nazad, pa tako cijelu večer. Moje društvo se ukotvilo na pločniku sa strane i promatrali smo šarenu promenadu koja je tekla pored nas. Moram priznati, odlično su izgledali. Visoki, vitki, dotjerani… Ženske - jedna bolja od druge. Budući u uniformi bio sam maksimalno ugrožen, uspaljen kao sam vrag, te je nailazak svake nove ljepotice djelovao kao udarac čekića u čelo, a one su išle jedna za drugom u neprekidnom nizu. Slinio sam, cvilio i trzao se kao neurastenik na rubu kolapsa. Moje društvo - mrtvi hladni. Odjednom se oni svi unezvjeriše. Živnuše, uznemiriše se, počeše se trkati, dobacuju jedan drugome: "Eno je! Vidi je! Kako ide! Ajooooj! Kakva li je!" Pomislim - kakva mora da je ta koja je sve druge zasjenila?! Izbuljim se u smjeru koji su mi naznačivali, ali ništa nisam vidio. - Pa kako? Gdje je? - Ondje! Ondje! Kako ne vidiš?! Buljim ja i ne vidim ništa. - Eno! Preko puta! Sada je pored izloga… Opet je ne vidim ništa. Pomislim da je netko lud ili me zajebavaju. Prave se da vide nešto što ne postoji da bi me izbezumili. - Točno nasuprot. Sad je pored drveta. Ajoj! Kako miješa guzicom! Ajoj! Kako hoda! I tada spazim. S druge strane široke glavne ulice, u sjeni uza zid, vukla se neka baba u crnom, otprilike šezdesetogodišnjakinja, sva u crnom, zabrađena crnom maramom, ogromne guzice i masivnih slonovskih nogu, očigledno s naporom savlađujući svaki korak. Tek tada sam pomislio da me zajebavaju. Preko ovog cvijeta mladosti, prirodnih i društvenih ljepota, paradne seksi odjeće i kovitlaca lepršavih sukanja i dugih nogu oni cvile za onakvom babetinom! Ali njihovo ushićenje bilo je tako iskreno da nisam mogao vjerovati. Napokon shvatim. Sve ove ljepotice - one su samo za gledanje. Svaka je u društvu brata ili zaručnika ili nekog rođaka, ne možeš ni pristupiti. Pa i ako imaš sreću početi s nekom hodati - ništa prije braka! Prvo višegodišnje zaruke, isključiva vjernost u nejebici, a zatim vjenčanje, pa onda imaš priliku umočiti. Gledati ih samo je mučenje, bolje ih ni ne gledati. A ona baba - ona se troši! |
 |
 Uzrok tome nije samo to što je svojevremeno sve bilo daleko skuplje i nabavljalo se uz daleko više napora, nego i zato što se danas naši dućani malo ili nimalo razlikuju od onih vani, a i gradovi u kojima su ti dućani su sve sličniji. Nekoć je odlazak preko granice bio izlet u svijet u kojemu su ulice bile čiste, fasade na kućama održavane i obnavljane, automobili se zaustavljali pred semaforima, umjesto gostionica i birtija postojali su bifei i kafići, prodavači se nisu s prezirom izderavali na mušterije, a konobari na goste, moglo se birati između trideset vrsti osvježavajućeg pića i izabrati "Coca-colu"… Bio je to uljuđen i uglancan svijet naspram našeg rabijatnog i ofucanog. Utoliko je i nošenje svake krpice iz tog svijeta bilo jasno isticanje transparenta kojim se izražavalo negodovanje sa svime što nam se nije sviđalo u vlastitom okružju i demonstrativno isticanje priželjkivanja ljepšeg i prijatnijeg svijeta. Danas i kod nas izgleda maltene kao vani, ali je taj izgled odraz suštine koja je uspjela spojiti i pomiješati sve najgore od autohtono domaćeg i importirano uvezenoga. Što danas nositi kako bismo pokazali da vjerujemo da i domaće i strano imaju i dobrih strana i da jedva čekamo da i one dođu do izražaja? |
 Razletio se Parnger naokolo i napokon pronašao dobre ljude voljne psa primiti i udomiti, neku staru gospođu i njezinu još stariju majku. Dao im psa i ode. Nakon nekoliko godina se vratio. Čuo je u međuvremenu da je psu upala sjekira u med: da se gospođe brinu o njemu ne mož' bolje, uredno ga šeću, posebno kuhaju za njega, maze ga i češkaju od jutra do navečer. Poželio ih Pranger posjetiti da vidi psa i sam se osvjedoči kako mu je. Nazvao, najavio se, došao u posjetu. Vidi, pas ima svoju fotelju ispred televizora, između dvije gospođe, raširio se kao beg, gleda ga onim bokserskim licem s ljudskim izrazom i ničim ne pokazuje da ga je prepoznao. Bio ga je onjušio kada je došao, kao bilo koga drugoga, a nakon toga se držao kao da ga nema. Jedino u jednom trenutku, na zaprepaštenje obje gospođe, ode u najdalji dio stana i vrati se s nekom gumenom lutkom, sjedne pred Pangera, pogleda ga u oči, spusti mu izgriženu igračku u krilo, te se vrati nazad na svoje mjesto i nadalje se ponašao kao da se ništa nije dogodilo. - To mu je najdraža igračka i stalno je sakriva po stanu. Posebno mu je dragocjena! Nitko je ne smije dirati. Nikome je ne bi dao ni za živu glavu! Pranger je malo prevrtao po rukama izgriženu lutku, a kada se digao da ode ostavio ju je i više nikada nije navratio.  |
 U jednom su navratu razglasili da su izumili posebne naprave kojim mogu otkriti kada netko sluša zabranjene radio-postaje. Da bi potkrijepili prijetnju, gradovima su u vrijeme proskribiranih emisija prijeteći kružili zlokobni furgoni na koje su bile nakalemljene SF antene. Mnogi od potajnih slušatelja su se prepali i prestali pratiti britanske emisije. Britanskim propagandistima bilo je jasno da one koji su bili toliko tehnički neobrazovani da su mogli u to povjerovati nije bilo moguće argumentima uvjeriti da je to nemoguće. Zato nisu trošili vrijeme i napore da ih razuvjere, nego su primijenili princip "klin se klinom izbija" i lansirali jednaku besmislicu. Britanci su ustvrdili da je dovoljno na radioprijemnik položiti najobičniji metalni ključ (kakvih ima u svakom domaćinstvu) i nitko ne može otkriti koja se stanica sluša. Uostalom, to je bilo i istina jer je takvo otkrivanje bilo ionako nemoguće. Preplašeni Nijemci su odahnuli, položili ključeve na radioprijemnike i nastavili slušati zabranjene emisije. |
 Kad smo krenuli u vrtić, kao najmlađi morali smo uvažavati starije, sklanjati im se s puta i prepuštati ljuljačke i lopte. Zvali su nas prdeki. Tek što smo mi postali najstariji i okusili slast da mi možemo maltretirati one mlađe, morali smo krenuti u školu. Prvo što se sjećam o školi jest da smo mi bili prvaščići, a oni iz trećeg i četvrtog razreda su nas maltretirali kad god im se pružila prilika. Jedva smo dočekali da mi krenemo u četvrti razred, ali je to kratko trajalo. Nakon toga smo promijenili turnus i krenuli u školu istovremeno sa šestim, sedmim i osmim razredima, i ponovo smo bili najmlađi. Tek što smo postali osmaši, neprisnoveni vladari osnovne škole, trebalo je krenuti u srednju. Sa strahopoštovanjem smo ušli u nove zgrade i našli se pod vlašću maturanata. Oni su bili zastrašujuće veliki, kao odrasli, a djevojke su im imale sise. Strpljivo smo podnosili tri godine, da se i mi domognemo tog položaja, ali je sve bilo pokvareno time da su nam od prvog dana četvrtog razreda tupili kako je to najvažnija godina zbog pripreme za fakultet. Na fakultet smo ušli kao brucoši i sa zavišću gledali one na završnim godinama i vječne apsolvente. Netko brže, netko kraće, završili smo i to i svi se našli na zavodu za zapošljavanje gdje su nam govorili: "Strpite se, što rogoborite? Vi ste ovdje tek godinu dana…" Mi, muški, morali smo u vojsku. Ondje snu nas iskusni vojnici odmah stavili pod svoje prebacujući nam sve najgadnije zadatke. Zvali su nas "gušteri" ili "fazani". Nakon vojske smo se počeli zapošljavati. Naravno, kao pripravnici… Pokupovali smo aute i postali novi vozači. Preseli smo se u drugi grad, a starosjedioci nas već nekoliko desetljeća smatraju došljacima i nazivaju "novopridošli". I evo me sad u staračkom domu. I što čujem? "Što? Imaš tek sedamdest i osam godina! Pravi mladić! Lako je tebi, ti si najmlađi, daj - trkni po šibice…" Ah, kako je krasno onima najstarijima! Leže ko povrće, za ništa ne haju, utaknute u njih cjevčice, ne moraju ni žvakati i nitko im ništa ne može. |
 Ljudi koji ne znaju imenovati sve ono što uoče prenesu to tako da ispričaju priču u kojoj nešto kroz radnju, zbivanja i preokrete izbija na vidjelo. Da psiholog priča psihijatru vjerojatno bi rekao svega jednu riječ i sve bi obojici bilo jasno, ali ja bih ispričao anegdotu o čovjeku koji kada god se susretne s nekim teškim problemom umjesto da išta napravi počne govoriti o nekom filmskom liku koji je to nekako uspio riješiti na ekranu, i to bi bilo smiješno i zabavno i svi bi saslušali do kraja i sve bi im bilo rečeno. Tako kroz priču možemo reći više nego što nam rječnik dozvoljava, više od ograničenja pojmovima koje znamo verbalizirati. Onaj kojem se nešto dogodilo ili je nečemu svjedočio, može to ispričati i priča može poput štafete ići od čovjeka do čovjeka dok ne stigne do onoga koji će je protumačiti i razumjeti. Pričale su se priče u pećinama i savanama, u palačama i potleušicama, u novinama, knjigama i filmovima, šire se preko Interneta. Naša civilizacija visoko cijeni podatke, a priče zanemaruje. No koliko god ih je sklona previdjeti i umanjiti im značenje, priče su neiskorjenjive. Uostalom, podatci su sami za sebe razumljivi prvenstveno ili isključivo stručnjacima, a priče razumiju svi. |
FILOZOF
USRED KAOSA >  U mađarskoj pobuni 1956. godine, kada su se pokušali iščupati iz kandži sovjetskog bloka, istaknutu ulogu imao je i György Lukács, jedan od najvećih filozofa dvadesetog stoljeća. Sovjetska vojska je krvavo ugušila ustanak, nakon čega je instalirana prosovjetska vlada koja je provodila najcrnji teror. U oružanim borbama poginulo je nekoliko tisuća Mađara, nakon sloma je nekoliko stotina tisuća izbjeglo iz Mađarske, a nad preostalima su provođene svakodnevne represalije. Vođama i učesnicima ustanka održana su brojna suđenja, a uobičajene kazne bile su smrtna, te doživotna i višegodišnja robija. Jedan od rijetkih kojima se praktički ništa nije dogodilo bio je György Lukács, iako su daleko manje poznate ličnosti i daleko beznačajniji učesnici ustanka stradali neusporedivo gore.Najprihvatljivije je objašnjenje što je György Lukács, porijeklom plemić punoga imena Georg Bernhard von Lukács von Szegedin, bio istinski komunist-idealist. Kada su se po pobjedi komunizma u Mađarskoj nakon završetka Drugog svjetskog rata pristaše novog režima požurili zauzeti najbolje vile i stanove, Lukács je ostao živjeti u skromnom malom stanu pretrpanom knjigama. Dok su ostali zasjedali na značajne državne i društvene pozicije, on se nastavio baviti filozofijom, čime se nikome nije mogao osobno zamjeriti. Lukácsov stan bio je toliko skroman da nitko nije poželio u njega useliti, a kako su provoditelji represalija bili prezaposleni proganjanjem onih na čijim su se mjestima mogli raširiti, na Lukácsa nitko nije stigao trošiti vrijeme. |
 Pred školom ga je pokazao dečkima, pa su sprejem špricali djevojčice pod suknju i tako. Ne bu se kučke razmnožavale, ha, ha, ha! Onda je zvonilo za početak nastave. U natezanju se papirnati omot oko metalne konzerve raskidao i spao. Antun se ponovo dokopao spreja, gurnuo ga pod školsku klupu, ugurao i torbu i nastava je počela. Kada je došao već drugi odmor, u zbornici su se zapitali gdje je Antunova učiteljica. Poslali su domarku da pogleda. Ona otvori vrata razreda, a unutra svi spavaju, uključujući učiteljicu presavijenu preko katedre. I ne samo da spavaju, nego se nikoga ne može ni probuditi! Nasta strka. Dojurila hitna pomoć, vatrogasci, milicija, a stigli je i vojna ABH (antibiolokško hemijska) jedinica s gasmaskama. Učenike na čelu s učiteljicom odnijeli na nosilima u bolnicu. Dva dana se nisu probudili. Iz bolnice javili - svi su otrovani. Policija pretražila cijeli razred i pronašli onu konzervu, praznu, od spreja ispod klupe. U laboratoriju analizirali - bojni otrov! Još se Antun nije ni probudio, a odveli mu majku i oca na miliciju. Znate li što je ovo? - pokazuju im konzervu spreja. Na njoj nema omotnice, ništa ne piše, zlokobno izgleda. Pojma nemamo, vele roditelji. Ovo je nađeno ispod klupe vašeg sina! - kažu im. Nikad vid'li! - vele roditelji. I tako se natežu. Dva dana. I dve noći. Nakon dva dana se Antun probudio. Oko kreveta su već čekali milicajci da ga ispitaju. Prizna on: SPREJ PROTIV RAZMNOŽAVANJA RASNIH PASA! Milicajci odmah u stanicu, pa na majku i oca: mali priznao da je to donio od kuće! Kažu roditelji - nije moguće! Mali je još u bunilu… Odakle vam bojni otrov? - navalili milicajci. Kakve su vam veze s ekstremnom neprijateljskom emigracijom? Ma ni s ekstremnom, ni s neprijateljskom, a kamoli emigracijom! - niječu roditelji. Jeste li članovi neke organizacije udružene protiv socijalističkog poretka, ravnopravnosti naroda i narodnosti i općeprihvaćenog samoupravljanja? Roditelji ostali bez teksta. Je li vam netko u bliskom rodu za vrijeme Drugog svjetskog rata bio u redovima okupatora ili domaćih izdajnika? Imate li kontakte sa svjetskim terorizmom? Bader-Mainhof ništa, a?! Kako vam sin onda nosi u školu bojne otrove? Nekako se spomene i SPREJ PROTIV RAZMNOŽAVANJA RASNIH PASA. Aaaaaa, veli Antunov stari, to mi nekako zvuči poznato… "Kupili smo u 'Lovcu'", kaže majka. "Kad se kujica tjera, naspreja se s tim ispod repa, pa je psi neće…" Ha, ha, ha, vele milicajci, nas ste našli zajebavati?! "Idite u 'Lovac', pa provjerite", kaže im stara. "Nismo mi vesla sisali!", kažu isljednici. I natežu se oni tako još dva dana. I noći. I još ih nekoliko puta i klepili. Napokon ode jedan milicajac u "Lovac" i zatraži: "Dajte mi SPREJ PROTIV RAZMNOŽAVANJA RASNIH PASA." Trgovkinja mrtva-hladna kaže "Izvol'te", zapakira konzervu spreja, naplati je i uruči. Milicajci s konzervom odmah u vojni laboratorij, ondje pomirišu i kažu - bojni otrov. I to neki gadni, sva sreća da ga u konzervi i nije bilo odviše. Vrate se milicajci u stanicu i kažu Antunovim roditeljima "Slobodni ste". Izlaze njih dvoje iz stanice, ali stari nije mogao izdržati jer su dva dana govorili da su nabavili stvar u "Lovcu" i da se to može učas provjeriti, vrati se usred stanice i izdere se: - Znate što? Znate ono što se pričaju vicevi da su milicajci glupi ko noć? E pa - ne da su svi ti vicevi istiniti, nego ste još i gluplji! A svi uokolo poniknuli čelima do pisaćih stolova i pokrili se ušima i nitko ni da bekne. A dok su starci bili u stanici, a Antun u bolnici, kujici u vrtu koja se tjerala preko ograde preskočio neki džukac bez pedigrea i napravio joj šest slatkih pesića. |
 Najviše nas je začudila crna kava. Skuhali smo je gustu da je žlica mogla stajati u njoj, ali kada smo upalili svu rasvjetu postala je providna kao čaj. Riješili smo to tako da smo je zamijenili s crnim tušem, a Koka Kovačević je tren prije snimanja ubacio nekoliko zrnca nekakve kemikalije, pa se iz šalice izvijao fini vidljivi trak dima, kao da je kava maloprije pripremljena. Sladoled je bio gadan! Džaba sve hlađenje u studiju, dok smo aranžirali scenu sav se rastopio, a glumci su se ulijepili od glava do peta da je strahota. Imali smo originalne štapiće i kornete, pa smo sladoled napravili od plastelina, a glumci su ga lizali sve u šesnaest! Najgore je bilo kada je jedan direktor marketinga zahtijevao da za glavnu glumicu u spotu uzmemo njegovu nećaku. Ta je bila gadna kao napoj. Izredali su se na njoj frizer, kozmetičar, stilist, kostimograf i mađioničar, ali usprkos redaljki i dalje je bila gadna. Našarafili smo mekocrtaće na objektive, snimali je u slow motionu, ono kako se kosa rasipa, ni u jednom trenu je nismo lovili u totalu nego sve detalje iz neuobičajenih uglova i ispala je fatalna da su nam još mjesecima stizala pisma raspomamljenih drkađija. I tako mi to. Posao je posao. Ono kad na ekranu vidite nešto da vam sline poteku, bolje da ne znate što je to ustvari. Jedino što bih kadikad rado znao kako rade drugi. Recimo, kad gledam televizijske vijesti često se pitam što je ekipa izvela… |
 Bolji poznavatelji medicine ipak smatraju da se nedvojbena učinkovitost liječenja neplodnosti nerotkinja prije mogla pripisati tome što je u Daruvaru bila stalno stacionirana i jedna austrougarska husarska regimenta. |
 Moram priznati, bojim se injekcija, igle. "Bojim se" je blago rečeno. Imam fobiju! Mrzim! Cijeli život sam želio dobrovoljno dati krv, ali me uvijek odvraćao strah od iglice. Čak i u vojsci, kada je jedno davanje donosilo tri dana skraćenja vojnog roka, nisam se mogao natjerati. S druge strane, mislim da svatko u životu treba barem jednom posaditi drvo, sagraditi kuću, imati dijete…, pa - između ostaloga - i dati krv, i uvijek sam se prezirao kada bih pomislio na svoju nedosljednost. Mislio sam da je to jače od mene. Sjećam se horrora kada smo sa školom išli na cijepljenja i doktora na pregledu za regrutaciju. Usredotočio sam sve snage da ne pobjegnem, ne napravim nikakav izgred i ponašam se normalno, a kada nas se dvadesetorica poredalo ispred njega, a sestre iza njega počele pripremati iglice, okrenuo se prema meni i rekao: "Ti! Tebi nije dobro! Lezi!" Premda sam negodovao, natjerali su me leći i tek tada uboli. Kažu da sam problijedio kao kreč, a to je nešto što se ne može nadzirati. U kinima su jedine scene tijekom kojih moram zažmiriti kada neka igla u krupnom planu ulazi u kožu. Fučkaš Aliena, Predatora, zombije, vampire i ostale. Igla! Hvala Bogu, nema opasnosti da ću postati narkoman koji se bode. Kada je nedavno objavljeno da se Simo Mraović opako razbolio i da mu je potrebno novaca za liječenje, sa žaljenjem sam ustanovio da je to jedna od rijetkih prilika u kojoj mi je žao što se nisam obogatio. Momentalno mi situacija nije takva da bih mogao išta odvojiti, ali nadam se da će se uskoro popraviti i da ću moći nešto doprinijeti. Međutim, kada je Pranger objavio da je potrebno dati krv za Simu, nisam dvoumio. Pranger nije tip koji laprda bez veze. Ako on kaže da je potrebna krv za Simu, onda je potrebna. Proslijedio sam poziv i na svom blogu, a kako smatram da bi generali morali biti na čelu juriša, kuhari bi prvi trebali probati što su skuhali, i - općenito - onaj koji pozove trebao bi se prvi odazvati, više nije bilo uzmaka. Ako Simi treba krv, toga barem još imam! Istina da pojma nemam koja sam krvna grupa, uspio sam do sada izbjeći da se to istraži, ali ako moja krv neće odgovarati Simi, već će nekome trebati. Da skratim priču, okrenuo sam glavu na drugu stranu da ne gledam i zabavio se fotoaparatom da ipak mogu kasnije virnuti. Tek da vam kažem, prvo vas bocnu u jagodicu prsta, a ono kasnije izvedu tako stručno da boli manje od tog prvog uboda. Ne traje duže od pet minuta, a ne morate ni gledati.  Po izlasku sam se zatekao pred gomilom bikera koji su masovno došli ove subote kolektivno dati krv. Svaka čast, bikeri! Sad me zanima je li bilo više blogera ili bikera, premda su mali izgledi da bi ih mogli nadbrojati. Očigledno su bolje organizirani nego mi, iako je nas više, ali možda baš zato.     Jesmo li mi, blogeri, snaga? Ono što rade djevojke i momci na blogu See me; feel me; touch me; heal me.... jedan je od načina koji to može pokazati. |
ZNANJE I RAZUMIJEVANJE
Svako malo oglasi se netko tko bi se želio pokazati pametan, ili čak netko dobronamjeran, ali naivan: "Znanje je moć!", "U znanju je budućnost!" ili čak "Samo nas znanje može spasiti!" Time samo pokazuju da neznalice ne znaju što je znanje, pa ga ili negiraju ili precjenjuju. Znanje bez razumijevanja je tek dogma, kao i svaka dogma ograničenog opsega i dometa, a kadikad čak i štetno. Znanje možemo objasniti usporedbom s množenjem. Saznanje je znati da su 4 X 4 = 16, a znanje je skup svih saznanja koja čine tablicu množenja. Znalci sve to nabiflaju, a bolji znalci znaju čak i rješenja množenja nekih dvoznamenkastih brojeva. Problem nastaje ako netko nije bio u školi kada se učilo 6 X 9, pa mu ostane rupa u obrazovanju, kao i ako je učitelj iz tko zna kojih razloga podučavao da su 3 X 7 = 26, pa se tako zapamtilo. Ideal znalaca je voditelj "Kviskoteke" koji zna sva rješenja, zatim senilni akademik, a vrhunac je idiot savant. Zbog toga su ljudi često, pouzdavajući se u vlastito znanje, sposobni bubnuti nevjerojatne budalaštine, nakon kojih je jedino moguće pitati "Razumiješ li ti što govoriš?" Od običnog glupana daleko je gori kvaziobrazovani glupan, ali je obrazovani glupan bez premca. Razumijevanje nasuprot znanju nije mehaničko usvajanje podataka, gotovih rezultata i nekritičko slijeđenje recepata, nego shvaćanje zašto je nešto i kako je takvo kao što jeste. U usporedbi s množenjem, onaj koji razumije ne zna unaprijed rješenja, ali shvaća prirodu brojeva i princip množenja, pa vlastitim snagama može riješiti svaki zadatak. Samo za neznalicu znanje može biti cilj. Za onoga koji razumije ono je tek neophodna građa, polazište. Nije potrebno znati sve. Treba znati dovoljno. Mjera dovoljnosti je ona količina znanja koja omogućava razumijevanje. Ako ste razumjeli što sam govorio… |
POGREŠNA PROCJENA Joanne "Jo" Rowling, autor serije romana o Harryu Potteru, prva je od književnika zaradila više od MILIJARDU dolara pisanjem, i to u manje od deset godina. Počela je pisati u besparici nakon što ju je ostavio prvi muž, portugalski televizijski novinar Jorge Arantes. Jorge je ostavio Joanne zato jer je bio nezadovoljan što ona nije ništa zarađivala. |
|
Vjerojatno su mnogi ovo već vidjeli, ali zbog onih koji nisu ne mogu odoliti da to ovdje instaliram. HITLER U KADI jedan je od onih uradaka zbog kojih je vrijedno i korisno imati ADSL vezu. Zbog ovoga odgađam objavljivanje svoje današnje priče...
|
SAVRŠENA LUBENICA Gospodin Ajmokac je jedva dočekao sezonu lubenica. Čim mu je žena rekla da je vidjela prve na placu, odmah joj je rekao da već sutra donese jednu. Nakon ručka ju je svečano razrezao na kriške, nestrpljivo odgrizao povelik komad i zamalo ga ispljunuo: - Što je ovo? Goru lubenicu nisam nikada okusio! Ni okus ni miris ni… ništa. Mora da su još nedozrele! Dogovorili su se da pričekaju desetak dana, a onda je žena nakon nedjeljnog ručka iznijela i lubenicu. Djeca su se bacila na nju kao izgladnjela, ali se gospodin Ajmokac mrštio: - Ženo, znaš li ti kupiti lubenicu? To je umijeće - odabrati zrelu! Treba kuckati po njoj, pa ona koja šuplje odjekuje, ta je dobra! Sutradan je žena donijela drugu. Gospodin Ajmokac nije pojeo više od nekoliko zalogaja. - Nije dobra. Možda i jest zrela, ali nije dovoljno slatka. Treba razlikovati muške od ženskih lubenica. Ženske su one koje imaju ovu točku nasuprot peteljke veću, a muške je imaju minimalnu. Ženske su slađe! Sva sreća da su djeca u slast sve smazala. I naredna lubenica im je bila dovoljno slasna, ali se gospodin Ajmokac ponovo ljutio: - Pa što je to? Pa zar od tolikih lubenica ne znaš pogoditi onu koja vrijedi? Jesi li kuckala? Jesi. Jesi li provjerila da li je ženska ili muška? Jesi. Trebaš i noktom malko zagrebati koru. Zrele lubenice imaju zelenilo na kori tanko kao opna i jasno odijeljeno, a onaj bijeli dio ispod površine je bijeli, bijeli… Žena se već naljutila. Kad je iznijela na stol narednu lubenicu unaprijed je najavila: - Sve sam napravila kako si rekao! I kuckala i grebala i okretala! Čak sam tražila i da mi izrežu komadić i probala! Samo sad reci da nešto ne valja! Gospodin Ajmokac se sledenio i šutke pojeo krišku koju je dobio. Žena ga je upitno gledala spremna da eksplodira, te je samo primijetio u pola glasa: - Ima previše koštica… U nedjelju su išli kumovima na ručak. Okupilo se podosta uzvanika jer se slavila neka godišnjica. Muškarci su sjedili na jednom kraju stola, žene na drugom. Nakon obilna obroka domaćica je iznijela i voće. Na zaprepaštenje gospođe Ajmokac on je navalio kao da nije maloprije ručao, i pritom izvikivao: - To! To je taj okus! Ovakvu još ove godine nisam jeo! To tražim! Molim te, Milice - obraćao se domaćici - …poduči moju suprugu kako odabrati lubenicu! Gospođa Ajmokac i domaćica Milica su jedna pored druge prale suđe, te gospođa Ajmokac zapita: - Molim te, kakva je to lubenica zbog koje se moj muž tako raspametio? Domaćica kratko odgovori: - Dinja. |
 |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
