Marketing
znak prepoznavanja
Razletio se Parnger naokolo i napokon pronašao dobre ljude voljne psa primiti i udomiti, neku staru gospođu i njezinu još stariju majku. Dao im psa i ode.
Nakon nekoliko godina se vratio. Čuo je u međuvremenu da je psu upala sjekira u med: da se gospođe brinu o njemu ne mož' bolje, uredno ga šeću, posebno kuhaju za njega, maze ga i češkaju od jutra do navečer. Poželio ih Pranger posjetiti da vidi psa i sam se osvjedoči kako mu je.
Nazvao, najavio se, došao u posjetu. Vidi, pas ima svoju fotelju ispred televizora, između dvije gospođe, raširio se kao beg, gleda ga onim bokserskim licem s ljudskim izrazom i ničim ne pokazuje da ga je prepoznao. Bio ga je onjušio kada je došao, kao bilo koga drugoga, a nakon toga se držao kao da ga nema. Jedino u jednom trenutku, na zaprepaštenje obje gospođe, ode u najdalji dio stana i vrati se s nekom gumenom lutkom, sjedne pred Pangera, pogleda ga u oči, spusti mu izgriženu igračku u krilo, te se vrati nazad na svoje mjesto i nadalje se ponašao kao da se ništa nije dogodilo.
- To mu je najdraža igračka i stalno je sakriva po stanu. Posebno mu je dragocjena! Nitko je ne smije dirati. Nikome je ne bi dao ni za živu glavu!
Pranger je malo prevrtao po rukama izgriženu lutku, a kada se digao da ode ostavio ju je i više nikada nije navratio.
Post je objavljen 15.10.2006. u 16:52 sati.