Nino Purger i Vlaho Gospar potucali su se već nekoliko mjeseci po Indiji kada su odlučili u Kathmandu. Nisu se baš mogli sjetiti kako, kada i zašto su to odlučili, ali zatekli su se na putu s ruksacima na leđima i navrli ne odustati. Potucali su se strašnim lokalnim vlakovima i autobusima danima, a napokon i hodali danima, recimo - dva dana pješke, iako je to možda bilo samo od ujutro do kasnog popodneva, i našli se na nekoj goloj visoravni, nadaleko i naširoko nigdje nikoga i ničega, osim u daljini vrhovi Himalaja, a na vrhu brijega ispred njih nekakva kamena kućica. To je bila granica Nepala. Uspnu se njih dvojica do kućice, a ispred nje red od gotovo stotinjak takvih sličnih kao i oni, polijegali po zemlji i čekaju da ih puste u Nepal. Bili su to uglavnom Amerikanci, pa Englezi, pa Nijemci, Francuzi i Belgijanci, a bio je i Japanaca. Sve je to pristojan svijet koji zna što je red, a još inficirani istočnjačkom nirvanom, strpljivo čekaju. Pitaju naši koliko čekaju. Pa tako već dva dana…
Kako su Nino i Vlaho ipak naši ljudi, prvo oni obiđu kućicu, vire kroz prozore i vide da nema nikoga unutra. Obiđu još jedanput i vide da se jedan prozor odostraga da otvoriti. Uđu oni u graničnu postaju, malko pogledaju uokolo i gle! Nađu carinske i granične pečate u jednoj ladici, a na vješalici neke kapute koji su izgledali kao uniforme.
Nino sjedne za pisaći stol, a Vlaho otvori vrata i počne pozivati jednoga po jednoga od onih što su čekali u prašini neka uđu. Svakom udare pečate u putovnice i uzmu im po pet dolara. Dvojici-trojici konfisciraju neku drogu, izgrde ih, ali ih nisu maltretirali više od toga. Strenđeri svi sretni i zahvalni, natovare naprtnjače, otpraše ka "krovu svijeta" i razmile se Nepalom na sve strane. Napokon i Nino i Vlaho udare jedan drugome pečate, daju jedan drugome po pet dolara, uredno zatvore pograničnu postaju i zapute se za ostalima.
