OKUS USPJEHA Doktor Lović razgranao poslovanje širom svijeta. Svagdje je bio - dođe prijepodne, poslovno popriča, ode poslijepodne - ništa nije vidio. Ali je ipak svašta naučio. Odlučio je suprugu počastiti večerom u jednom od najcjenjenijih restorana svijeta. U takvim restoranima se treba pribilježiti nekoliko mjeseci unaprijed. Iskoristio je priliku kada se našao u Bruxellesu da svrati u "Royall…" (pa još nešto, kraljevski zvuči) da se dogovori za večeru. Rezervirao stol za dvoje za tri mjeseca i naručio jelo koje kuharu počinje pripremati četrnaest dana unaprijed. Za tri mjeseca pojavio se sa suprugom na vratima restorana. Supruga u posebno, za tu priliku, šivanoj dizajnerskoj večernjoj toaleti. Sjeli su za stol za koji je samo da bi se sjelo trebalo utrošiti malo bogatstvo i uz aperitiv čekali jelo. Doktoru Loviću je godilo to otmjeno odlaganje - ta nisu došli u prčvarnicu sa fast foodom! Dok mu se ugodna toplina širila iznutricom, doktor Lović je razmišljao o životu. Nije bilo lako, nije bilo lako…, ali uspio je. Sjedi na mjestu na kojemu je malo tko, ako i itko, iz njegove zemlje uopće i zavirio i očekuje jelo o kojemu ostali ne mogu ni sanjati. Dapače, dok ondje odakle je došao mnogi ljudi mogu samo maštati o sarmi, a ni pršut ni šunku nisu okusili već desetljećima, te kao vrhunac sladostrašća mogu zamišljati samo švarglu, on - doktor Lović - očekuje da ga posluže neviđenom đakonijom. Napokon su prema njihovom stolu krenula četiri konobara laganim korakom, kao baletani na usporenom filmu. Prvi je nosio dva upaljena svijećnjaka, drugi poslužavnik s posebnim jedaćim priborom, treći srebrni oval pokriven blještavom metalnom polukuglom, a četvrti flašu vina. Stigli su do njihova stola kao procesija koju su svi ostali gosti pratili pogledima. Žamor se utišao. Prvi konobar je postavio svijećnjake, te pomogao drugom da postave tanjure veličine jumbo-pizze. Treći je spustio jelo nasred stola i podigao poklopac. Nekom od gostiju otelo se u grobnoj tišini zadivljeno "Oooo…" Prva dvojica konobara su hitrim uvježbanim kretnjama podijelila specijalitet po tanjurima ukusno ga rasporedivši. Četvrti je za to vrijeme otvarao flašu s vinom… Tra-ta-ra-ta! Doktor Lović se zabuljio i nije mogao vjerovati vlastitim očima: na prostranstvu tanjura pred njim, usred ikebane od traka sirova povrća, ležale su tri šnite švargle. |
DRUŠTVENA STRATIFIKACIJA SIROTINJA niti farbaju, niti im itko farba, niti imaju što farbati RADNIČKA KLASA preko vikenda farbaju tuđu kuću/stan da bi zaradili SREDNJA KLASA preko vikenda farbaju vlastitu kuću/stan da bi uštedjeli BOGATAŠI plaćaju da im netko ofarba kuću/stan preko vikenda, dok nisu u njemu SOBOSLIKARI farbaju i preko radnog tjedna; o njima sve samo najbolje |
ZAGAĐENI MIR Marin Geršković je radio za Ujedinjene nacije u Istočnom Timoru gdje su pokušavali smiriti klanja. Mirotvorci su se smjestili po lokalnim domaćinstvima i sve zasvinjili. Naime, ondje čak i velika naselja nisu imala (a vjerojatno još ni danas nemaju) odvoz kućnoga smeća. Rješavali su ga se tako da ga odnosili u rupu na najdaljem kraju dvorišta. Iz te rupe su se nahranili prvo psi, mačke i svinje, a potom kokoši i ostala kućna živad, uključujući miševe i vrapce, pa sve do mrava. Ono što je preostalo vremenom je postajalo gnojivo za povrtnjak iza kuće. No zapadnjaci su odjednom počeli producirati enormne količine otpada kakvog do tada nije bilo. Pili su vodu iz plastičnih boca koje su se bacale, jeli iz metalnih konzervi, a sve što su donijeli sa sobom bilo je zamotano u plastiku ili karton. Dodajte tome još i prazne staklene flaše, odbačene prazne kutije cigareta, kozmetiku…Što da radi pas s plastičnom bocom, mačka s konzervom, svinja s iscijeđenom tubom paste za zube ili kokoš s upotrijebljenim tamponima? Zapadnjačko smeće počelo se gomilati, a niti ga je tko odnosio, niti su domoroci mogli išta napraviti s njim. Klanje se nekako primirilo, ali je smeće ostalo zauvijek. |
DOBRI, LOŠI I ZLI Grubo govoreći, jebači se dijele na rijetke dobre i masu loših jebača. Među onima koji znaju znanje i imaju odgovarajuće alatke, najrjeđi su oni koji cijene kada naiđu na sukladnu partnericu na nivou. Preostali su toliko ponosni na svoju izvedbu da misle kako svaka cura koju su počastili vjeruje da je zgrabila Boga za bradu i mora biti oduševljena već time što su na nju potrošili svoje vrijeme i trud. Najveći dio pacera misli otprilike isto, da im poštena ženska mora biti zahvalna već na tome što nose naokolo svoje smiješne patrljke. Zato i jesu tako beznadno niškoristi. Nasuprot njima, oni koji su svjesni koliko su loši znaju biti baš dražesni i ganutljivi u svojoj zahvalnosti što ih je takve nikakve itko prihvatio, te nastoje na sve moguće načine drugim načinima nadoknaditi ono u čemu se nisu iskazali. Generalno govoreći, ti su najkorisniji. Postoje i zli jebači, ali njih je bolje ne sresti i najbolje mjesto za njih je na psihijatriji ili u zatvoru. |
IMA NEKIH
TAJNIH VEZA Problem je jednostavan - treba prenijeti vešmašinu iz stana u podrum. Stan je na trećem katu, bez lifta. Kako će krhka gospođica Melanija to obaviti? Rješenje se samo nameće. Stiže jedan violinist nježnih, dugih prstiju, jedan neurokirurg kojemu su također ruke najvažniji instrument, jedan poduzetnik koji uvozi dječje igračke iz Kine, jedan hardveraš koji jedva išta vidi i jedan činovnik Ministarstva europskih integracija. Pozvano ih je pet iako su dovoljna četvorica, ako netko bude spriječen, ali svi su došli. Dvojica se poznaju od ranije, a ostali se međusobno upoznaju. Što je okupilo tako raznorodno društvance, po kojem su kriteriju izabrani, zašto su pristali odazvati se pozivu? Sve su to na neki način jebači gospođice Melanije. Jedan ju je tucao davno, ali je bilo tako maestralno da je ostalo nezaboravno, pa joj ništa ne može odbiti. Jednoga peče savjest što je s gospođicom Melanijom prevario suprugu, pa se iskupljuje za svoj osjećaj krivnje. Jedan je balavio po njoj u više navrata, pa se nada da bi se to moglo kad-tad ponoviti. Jedan ju je tucao nedavno, pa se pita bi li ta veza mogla prerasti u nešto ozbiljnije. Jedan je još nije okusio, ali procjenjuje da ima velikih izgleda da mu se to uskoro posreći. Uprite, jebači, uprite! Koliko god vešmašina teška i nespretna, a stube strme i neugodnih zavoja, kad se bratska srca slože - i olovo plivat može! Ona dvojica koji se poznaju od ranije upoznali su se dok su nosili klavir na treći kat uz pomoć neke druge četvorice od kojih nijedan nije pozvan ovaj put. Četvorica se moraju vratiti na posao, a jedan ostaje još pomoći prerazmjestiti neki namještaj, odgurati jedan ormar iz jedne sobu u drugu, a kauč iz druge u prvu. Navečer je gospođica Melanija pozvala na večeru jednog advokata u proputovanju i želi da joj stan blista. |
PARA ZA PARE Možda ste učili, a možda tog dana niste bili u školi, pa vam je promaklo: parni stroj izumio je u drugoj polovini osamnaestog stoljeća James Watt. To je dovelo do industrijske revolucije koja je promijenila lice svijeta. To, naravno, nije točno. Niti je James Watt izumio parni stroj, niti je sam izum parnog stroja išta promijenio. Parni je stroj izumljen barem pola stoljeća ranije. James Watt ga je samo usavršio. Izum parnog stroja nije promijenio ništa. Industrijsku revoluciju omogućilo je tek kada je James Watt uspio da se parni stroj počne široko primjenjivati u industriji, a rasplamsala se tek izgradnjom novog načina prijevoza ljudi i robe, to jest novim sredstvom komunikacije - željeznicom. Kad je James Watt usavršio svoj model parnog stroja, strojevi takve vrste bili su potrebni samo na dva mjesta: u rudnicima, za pokretanje pumpi za isisavanje vode i dizala, te u velikim tekstilnim pogonima za pokretanje tkalačkih stanova. U rudnicima su pogonsku snagu davali konji, a tekstilni pogoni gradili su se uz rijeke, te su se strojevi pokretali zahvaljujući snazi vode, vodenim turbinama. Vlasnici rudnika i tekstilnih postrojenja nisu bili zainteresirani za kupovanje skupe novotarije, usavršenog parnog stroja, kada im je i ovako bilo dobro. James Watt ga je bezuspješno nudio na prodaju naokolo i doživljavao samo odbijanje i ismijavanje. Revolucionarni potez Jamesa Watta nije bio ni izum ni usavršavanje parnog stroja, nego način kako ga je uspio uvesti u primjenu. Ponudio je jednom vlasniku rudnika i jednom vlasniku tekstilne tvornice da će im besplatno instalirati parni stroj. Nitko nije odbio besplatni poklon, ne primjećujući da poklon zapravo nije besplatan, pa time zapravo i nije poklon. Watt je za protuuslugu tražio samo dio viška koji će se ostvariti primjenom njegova stroja, dakle nešto što tada još nije postojalo, a ni to ne sve, nego samo dio, što se industrijalcima činilo kao ništa. Povećanje proizvodnje bilo je toliko da je dio koji je pripao Wattu bio višestruko veći od cijene koju je u početku tražio za parni stroj. Kada su drugi kapitalisti uvidjeli kako je proizvodnja na pogon parnih strojeva procvjetala, tražili su da ih i njima instalira, a kada je proizvodnja bez parnih strojeva postala nekonkurentna, James Watt ih je počeo skupo prodavati. No povećana proizvodnja na relativno ograničenim područjima bila je i besmislena i ograničena sve dok parni stroj nije dobio kotače i bio postavljen na tračnice, to jest postao željeznica. Niti se na ograničenim područjima moglo prodati onoliko koliko se moglo proizvesti, niti je na njima bilo dovoljno sirovina koliko se moglo preraditi. Tek pojavom jeftinog i brzog prijevoza na veliku daljinu stvorilo se tržište sirovina, proizvoda i radne snage, a i sama industrija se mogla premjestiti na najpovoljnije lokacije, daleko od prirodnih izvora energije. Što nas uči ova mala pričica? Prvo, ako se prisjetimo genijalnog siromašnog izumitelja Nikole Tesle i prebogatog Edisona, te Billa Gatesa, da se nikada nisu obogatili izumitelji onoliko kao oni koji su našli način primjene izuma. Drugo, da pravi pokretač razvoja nije proizvodnja nego komunikacija. Utoliko još i blogosfera čeka onoga koji će je uspjeti usmjeriti i iskoristiti na pravi način. |
GOGA I PLAČINKE Vratila se Goga nakon prvog sudara s novim frajerom. Bili su kod njega doma. - I…? I…? I…? - pitaju cimerice sve ustreptale. - Odlično bilo! Učio me raditi palačinke! - I, jesi naučila? - ponadale se cimerice. Dojadilo im da samo one kuhaju, a drugo što zna, to znaju. A Goga će zadovoljno: - Ne. Ali sam vidjela da on zna! |
U najnovijem "Nacionalu", broj 564 od 5. rujna ove, 2006 godine, na str. 9, srednji stupac, deveti red s lijeve strane, nalazi se značajno priznanje jednog od najistaknutijih hrvatskih suvremenih novinara. Kupite ili posudite "Nacional" i uvjerite se vlastitim očima! Zavrijedilo je. Pazite, ne kaže da je svojevremeno povjerovao u neku glupost ili mu se omakla neka, što se svakom pametnom čovjeku može dogoditi. Ne kaže ni da je bio glup, pa se opametio, odrastao, obrazovao, prosvijetlio ili štogod slično. Ne, vrlo je precizan. Glup, glup bio i nema naznake da će se to promijeniti - uspio je shvatiti. Treba mu vjerovati. Sada, kad se riješio iluzija o svojoj pameti, preostaju mu samo novi medijski uspjesi. |
HEJ, JOE!
U nedjelju navečer su zatulile sirene za zračnu uzbunu nad Zagrebom, a dvadesetak kilometara dalje Slovenci su odmah zatvorili granicu i zamračili je. U roku od odmah stvorila se kolona od desetak kilometara duž koje su krenuli slovenski policajci i upozoravali sve da pogase sva svjetla. Nada se vraćala sa suprugom iz šopinga u Grazu i nenadano su se našli blokirani sa svih strana ne znajući ni što se događa ni koliko će čekati. Iz daljine, s hrvatske strane, počelo je praštanje protuavionskih topova i mitraljeza. Nakon nekoliko minuta suprug reče "Idem pogledati što se događa!" i prije nego je stigla uzviknuti "Ma kamo ćeš sada?!" izađe i nestane. Nada je sjedila i čekala, a svakakve su joj misli padale na pamet. Da kolona i krene, ona ne zna pokrenuti auto čak ni da ga samo ukloni. S druge strane, naokolo je bio samo crnilo iz kojega je moglo svašta iskrsnuti. Napokon više nije mogla izdržati, izađe i ona iz automobila, ostavi ga otključanog, krene duž kolone neosvijetljenih vozila u kojima su sjedili jednako unezvjereni ljudi i počne zazivati: - Jovo! Jo-vo! Jooo-vooo! JoOoOoO-vOoOoooo…! Tulila je tako tapkajući u mrkloj tami uz mračnu kolonu zaustavljenih vozila sve dok se iznenada on stvori pored nje, sruči se poput orlušine, zgrabi je za ramena, protrese i izdere se: - Što ti je, luda ženo?! Kakav Jovo?! Jebo te Jovo! Ja sam Joe! Đo! Đo! Đo! I tako je dobio ime, od milja Johnny. |
ELEMENTARNA NEPOGODA Uz moju je još tri obitelji živjelo u staroj kući. Kuća je bila na atraktivnoj lokaciji, na povelikoj parceli, prostrana, ali već toliko trošna da se nije isplatilo popravljati je, s tim da nismo niti imali novca da bi je popravili. Preciznije, živjeli smo u ruševini, s neumitnim izgledima da ćemo ostati zarobljeni u njoj dok se ne sruši. Onda je donesen onaj zakon o otkupu društvenih stanova. Ukazala se nada da bismo se svi zajedno mogli na sjajan način izvući. Otkupit ćemo stanove tako i tako jer bi samo krajnja budala propustila da za desetinu cijene postane vlasnik stana u kojem stanuje, kakav je da je. Zatim ćemo svi zajedno prodati cijelu kuću jer ćemo tako dobiti znatno bolju cijenu nego da prodajemo stan po stan. Kako je kuća bila zanimljiva građevinskim investitorima, odmah su nas počeli opsjedati. Samo posljednje sedmice prije isteka roka za otkup došlo ih je pet. Dva su bila idi mi-dođi mi, ali tri su bila vrlo ozbiljna. Respektabilne firme s ponudom jednom boljom od druge. Prvi su nudili četiri stotine tisuća maraka za cijelu kuću sa zemljom, dovoljno da svi pokupujemo nove stanove kakvi nam trebaju. Drugi su nudili da će srušiti kuću, sagraditi novu, a u toj novoj će svatko dobiti potpuno nov stan veličine onoga koji je prije imao, pa ako tko hoće, može taj novi prodati po trostrukoj cijeni od onoga što bi dobio za stari stan. Treći su nam ostavili mogućnost izbora: tko hoće novce, dobije novce, tko hoće novi stan, dobije stan, a moguće su i kombinacije. Svi smo živnuli. Iznenada nam ni ruševina odjednom nije bila toliko mrska kada smo povjerovali da ćemo je se uskoro riješiti. Prošao je rok za otkup, svi smo u zakonskom roku poslali zakonom tražene zahtjeve, jedino čiča koji je stanovao u najmanjem stanu nije. Ostali smo osupnuti: - Nisi poslao zahtjev za otkup?! - Nisam. - Zašto, pobogu?! - Zato. I što mu reći, osim da mu razbiješ glavu o zid, a i to nije imalo nikakvog smisla jer se ništa ne bi moglo time popraviti? Da nije do zadnjeg dana tvrdio da će on otkupiti, netko drugi bi se ponudio otkupiti u njegovo ime. Da nije do zadnjega dana tvrdio da nema problema s plaćanjem, kao što i nije bilo jer je mogao zatražiti otkup na kredit na dvadeset godina, ne samo da bismo mu posudili novce - poklonili bismo mu. Njegov je stan bio daleko najmanji u zgradi, cijena za njega bila je gotovo simbolična. Ćetiri tisuće maraka, ništa u usporedbi s onim što smo trebali dobiti. Što mu reći osim "glupane!", a ni od toga nikakve koristi. Prestali smo s njim ikako razgovarati, da nam se ne omakne da ga u razgovoru prikoljemo. A bili smo kivni i na sebe same jer smo bili tako blesavi da nismo ozbiljno računali s tim kolika budaletina živi među nama. Kako je jedan stan u kući ostao u državnom vlasništvu, svi zainteresirani investitori su pobjegli kao vrag od tamjana. Zašto bi se natezali s državnom administracijom kad ima mnoštvo kuća koje mogu kupiti bez muke? Preostalo nam je samo prodavati svaki svoj stan, ali tko će kupiti išta u ruševini? Za onoliko koliko bi mogli dobiti ne bismo mogli kupiti išta, a kamoli iole pristojnoga. Tako i dalje svi živimo unutra, a kuća je iz dana u dan sve trošnija i uskoro će se srušiti sama od sebe i svi ćemo biti na cesti. Mi ostali ćemo se još kako-tako snaći, ipak smo svi mlađi svijet s pristojnim zaposlenjima, ali čiča… ne znam kako će. Već je star i nikakav, a i penzija mu je nikakva. Umjesto da živi u novom stanu s dovoljno novaca do kraja života, tražiti će prenoćište u skloništu za beskućnike iza Kolodvora, ako ga i ondje prime. To je osobina gluposti - to je elementarna nepogoda, katastrofa! Nesputana razularena prirodna sila. Prvo ožeže glupana, a zatim sve oko njega koji na bilo koji način o njemu ovise, što su mu bliže i što ovisniji to opakije. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)