nedjelja, 17.09.2006.

pedagoška problematika


DIJETE KOJE NIJE


NAUČILO ŽELJETI


Nisam od onih koji bi tvrdili da je u moje vrijeme bilo bolje ili da bih bio zloban i zavidan ako je nekome drugome bolje, ali ne mogu ne vidjeti razlike. Recimo, koliko god mi tada upravo to smatrali normalnim i jedino mogućim, iz današnje perspektive - što se igračaka tiče - djetinjstvo mi je bilo oskudno. Što god smo poželjeli trebali smo dugo, dugo čekati da bismo dobili, a mnogo toga nismo nikad ni dobili. Nikada nisam dobio koturaljke, a prvi bicikl kupio sam si sam u dvadesetoj godini.

Nasuprot tome, moj sin ne zna što bi od raznoraznih igračaka. Poplavu igračaka nemoguće je zaustaviti. Tko god dođe u posjet donese neku. Ne možeš to odbiti jer bi povrijedio ljude koji su donijeli poklon. Zatim bake, tetke, kumovi, obiteljski prijatelji… samo se natječu. Za rođendan ili božićno-novogodišnje blagdane mali dobije sadržaj omanjeg dječjeg dućana. Pa ni moja žena, majka mojeg djeteta, ni ja, nismo nevini. Često ne možemo odoljeti kupiti igračku koja nam zapne za oko naprosto zato jer se nama svidjela ili zato jer smo je mi svojevremeno, kao djeca, željeli. Pribrojimo tome još i igračke koje pokupujemo usput, katkad jednostavno zbog toga što su jeftine, kadikad da zabavimo maloga kada idemo negdje, a želimo da se zaigra i ne ometa nas.

Rezultat toga je da mali od materijalnih stvari još ništa nije stigao poželjeti. U načelu, jedino što za sada u životu želi su igračke. Konkretno, najčešće mu je prva informacija da nešto uopće postoji - kada to dobije. On naprosto ne stigne išta poželjeti. Ima sve - osim same želje za bilo čim. Kako, kao svako dijete, voli dobivati darove, a ništa ga posebno ne zanima, sam čin dobivanja važniji mu je od toga što je dobio.

Pitam se koliko će on zbog toga biti drukčiji od mene. U tom obilju ništa mu nema posebnu vrijednost, niti ga išta može duže vrijeme okupirati. Ako se slučajno i kadikad dogodi da nešto poželi, a ne može to isti čas imati, ne može shvatiti da je to uopće moguće. Na sreću, kako mu ništa mnogo ne znači, ako mu nešto kadikad i usfali, učas to zaboravi. Bojim se, ako će mu ikada biti do ičega stvarno stalo, a neće to moći dobiti, hoće li se moći s tim nositi?

Image Hosted by ImageShack.us

Prijateljica koja radi u njemačkom dječjem vrtiću pričala mi je da ondje imaju kao stalnu praksu vrlo zanimljiv način kako djeci doziraju igračke. Jedan tjedan iznesu sve što imaju i puštaju djeci da brljaju sa svim. Drugi tjedan im kažu da svako dijete izabere samo jednu igračku, a zatim sklone sve ostale. I tako naizmjence…

Razmišljali smo da uvedemo takvu praksu i u našu kuću, ali nismo se uspjeli maknuti dalje od razmišljanja. Bilo bi to dobro, ali kamo da sklonimo tu gomilu igračaka kojima je zatrpana dječja soba? I tko bi to stigao svaki tjedan simo-tamo?

A dijete raste, nezaustavljivo i brzo, i prije će odrasti nego ćemo mi uspjeti riješiti taj i neke druge pedagoške probleme.
- 21:05 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker