ELEMENTARNA NEPOGODA
Uz moju je još tri obitelji živjelo u staroj kući. Kuća je bila na atraktivnoj lokaciji, na povelikoj parceli, prostrana, ali već toliko trošna da se nije isplatilo popravljati je, s tim da nismo niti imali novca da bi je popravili. Preciznije, živjeli smo u ruševini, s neumitnim izgledima da ćemo ostati zarobljeni u njoj dok se ne sruši.
Onda je donesen onaj zakon o otkupu društvenih stanova. Ukazala se nada da bismo se svi zajedno mogli na sjajan način izvući. Otkupit ćemo stanove tako i tako jer bi samo krajnja budala propustila da za desetinu cijene postane vlasnik stana u kojem stanuje, kakav je da je. Zatim ćemo svi zajedno prodati cijelu kuću jer ćemo tako dobiti znatno bolju cijenu nego da prodajemo stan po stan.
Kako je kuća bila zanimljiva građevinskim investitorima, odmah su nas počeli opsjedati. Samo posljednje sedmice prije isteka roka za otkup došlo ih je pet. Dva su bila idi mi-dođi mi, ali tri su bila vrlo ozbiljna. Respektabilne firme s ponudom jednom boljom od druge. Prvi su nudili četiri stotine tisuća maraka za cijelu kuću sa zemljom, dovoljno da svi pokupujemo nove stanove kakvi nam trebaju. Drugi su nudili da će srušiti kuću, sagraditi novu, a u toj novoj će svatko dobiti potpuno nov stan veličine onoga koji je prije imao, pa ako tko hoće, može taj novi prodati po trostrukoj cijeni od onoga što bi dobio za stari stan. Treći su nam ostavili mogućnost izbora: tko hoće novce, dobije novce, tko hoće novi stan, dobije stan, a moguće su i kombinacije. Svi smo živnuli. Iznenada nam ni ruševina odjednom nije bila toliko mrska kada smo povjerovali da ćemo je se uskoro riješiti.
Prošao je rok za otkup, svi smo u zakonskom roku poslali zakonom tražene zahtjeve, jedino čiča koji je stanovao u najmanjem stanu nije. Ostali smo osupnuti:
- Nisi poslao zahtjev za otkup?!
- Nisam.
- Zašto, pobogu?!
- Zato.
I što mu reći, osim da mu razbiješ glavu o zid, a i to nije imalo nikakvog smisla jer se ništa ne bi moglo time popraviti? Da nije do zadnjeg dana tvrdio da će on otkupiti, netko drugi bi se ponudio otkupiti u njegovo ime. Da nije do zadnjega dana tvrdio da nema problema s plaćanjem, kao što i nije bilo jer je mogao zatražiti otkup na kredit na dvadeset godina, ne samo da bismo mu posudili novce - poklonili bismo mu. Njegov je stan bio daleko najmanji u zgradi, cijena za njega bila je gotovo simbolična. Ćetiri tisuće maraka, ništa u usporedbi s onim što smo trebali dobiti. Što mu reći osim "glupane!", a ni od toga nikakve koristi. Prestali smo s njim ikako razgovarati, da nam se ne omakne da ga u razgovoru prikoljemo. A bili smo kivni i na sebe same jer smo bili tako blesavi da nismo ozbiljno računali s tim kolika budaletina živi među nama.
Kako je jedan stan u kući ostao u državnom vlasništvu, svi zainteresirani investitori su pobjegli kao vrag od tamjana. Zašto bi se natezali s državnom administracijom kad ima mnoštvo kuća koje mogu kupiti bez muke? Preostalo nam je samo prodavati svaki svoj stan, ali tko će kupiti išta u ruševini? Za onoliko koliko bi mogli dobiti ne bismo mogli kupiti išta, a kamoli iole pristojnoga. Tako i dalje svi živimo unutra, a kuća je iz dana u dan sve trošnija i uskoro će se srušiti sama od sebe i svi ćemo biti na cesti.
Mi ostali ćemo se još kako-tako snaći, ipak smo svi mlađi svijet s pristojnim zaposlenjima, ali čiča… ne znam kako će. Već je star i nikakav, a i penzija mu je nikakva. Umjesto da živi u novom stanu s dovoljno novaca do kraja života, tražiti će prenoćište u skloništu za beskućnike iza Kolodvora, ako ga i ondje prime.
To je osobina gluposti - to je elementarna nepogoda, katastrofa! Nesputana razularena prirodna sila. Prvo ožeže glupana, a zatim sve oko njega koji na bilo koji način o njemu ovise, što su mu bliže i što ovisniji to opakije.
Post je objavljen 02.09.2006. u 19:20 sati.