Marketing
putovima NOB-a
Ima negdje u Slavoniji neko mjesto Šušnjari pored kojeg su krajem Drugog svjetskog rata partizani izvojevali veliku pobjedu i bez ikakvih žrtava zarobili mnoštvo neprijatelja i oružja. Tako se učilo u školama.
Jedna partizanska jedinica se pod okriljem noći prikrila u šumi na padini duž ceste i postavila zasjedu. Nezavisno od njih i ne znajući jedni za druge, druga partizanska jedinica se privukla s druge strane i također zalegla u zasjedu. Ujutro je naišla kolona od četiri stotine domobrana pod punom ratnom spremom na čelu sa pet-šest ustaša. Partizani su zapucali, sjurili se niz padine s obje strane vičući "Juriš!", ustaše su uzvratile vatru, a domobrani se odmah predali. Partizani su pobili ustaše, domobrane razoružali, dio domobrana im je odmah prešao, a preostali dio su partizani skinuli i pustili. U spomen na tu pobjedu preživjeli borci su se svake godine nalazili, okrenuli nekoliko janjaca i odojaka, ispili nekoliko bačvica vina i evocirali uspomene.
No iz godine u godinu su među slavljenicima izbijale sve oštrije prepirke. Naime - koja je jedinica zapravo izvojevala pobjedu? I jedni i drugi su tvrdili: da nas nije bilo, vas bi neprijatelj porazio, ali mi smo ne samo pobijedili, nego još i vas spasili! Nakon dvadeset godina, pa još pod utjecajem alkohola, toliko su se zakrvili da su došli do ruba bratoubilačkih sukoba. Istini za volju, i jedna i druga strana je tada bezumno hrabro jurnula na toliko brojnijeg neprijatelja da svaka sama za sebe nije imali nikakvih izgleda. Napokon se netko sjetio: "Ljudi, pa komandant onih domobrana koje smo zarobili živi tu nedaleko, ni desetak kilometara, idemo pa ga pitajmo!"
Štabovi obje jedinice su posjedali u aute, po jedna delegacija svake jedinice u dva auta, i svi zajedno su krenuli. Upali su čovjeku pred kuću u pola noći, izvukli ga iz kreveta i stali natezati po dvorištu da prizna: tko ga je zapravo porazio, a koga bi on hametice potukao da nisu oni drugi iskrsnuli u pomoć? Čovjek se branio na sve mile načine i nikako nije htio priznati. Napokon, kad su se raspomamljeni stari partizani već gotovo izbezumili, morao je:
- Rat se bližio kraju i nama je već bilo svega dosta… Čuli smo da su neki ljudi zamijetili partizane u šumama u blizini, pa smo izašli tražiti ih da se predamo…
- A oni ustaše?
- Njima nismo ništa rekli, to jest - rekli smo im da idemo u akciju, a oni se odmah pogurali na čelo. Nismo ih se mogli riješiti…
Predstavnici obje jedinice predvođeni ratnim štabovima složno su ga ugurali nazad u krevet i jednoglasno mu naredili da to više nikada nikome ni po koju cijenu ne oda, a zatim se vratili borcima i skrušeno izjavili da ništa nisu uspjeli saznati. Tako je povijest ostala nepromijenjena do danas.
Post je objavljen 01.09.2006. u 11:25 sati.