 Kad se god razgovaralo o meni, moja baka je običavala reći, uvijek gotovo istim riječima: "Kako je bio lijep kad je bio mali! Kako je bio pametan! I dobar! Pravi anđelak!" A onda bi napravila grimasu kao da je spazila pred sobom zgaženu mačku u bljuvotini omotanu krpom za pranje podova: "A pogledajte ga sad!"Na sreću, nije me to ni najmanje pogađalo jer sam znao da tako govori iz ljubavi. A i znao sam da je imala pravo jer se dobro sjećam onog svjetlokosog dječačića, što je sanjao, što je želio, što je očekivao, kako je razmišljao i odluka koje je donosio, kao i grizodušja kada je mislio da mu se omaklo nešto krivo. Poslije kroz život, u nekoj od kasnijih reinkarnacija, kada god bih se našao u gadnoj dilemi, na nekom životnom raskršću, u iskušenju ili pod pritiskom, prisjetio bih se što sam mu obećao ili pokušao dokučiti što bi njega radovalo. Moj anđeo čuvar ima između devet i dvanaest godina, u onom je životnom razdoblju prije nego je seks digao svoju gadnu glavu, već zna sve, ali nije opterećen ničime, nema pravih grijeha, prepun je ljubavi i dobrodušnosti za sve ljude i sve na svijetu, i kada sam u nedoumici što je pravo ili krivo, pravilno ili nakaradno, dobro ili loše, uvijek se mogu pouzdati da će mi pokazati pravi put. Kada se pitam imam li snage da podnesem sve cijene i sve nedaće, on je iza mene i sokoli me. Postali smo veliki prijatelji kroz život, ja – kakav već jesam, i on – moj anđeo čuvar. I onda, odjednom, kako mi je sin rastao, odjednom je moj anđeo čuvar ponovo uskrsnuo preda mnom, stvaran, od krvi i mesa, stvaran, ali jednako anđeoski, i sada je stalno uz mene i jači sam nego sam ikada bio i nemam nikakve dileme o putu kojim zajedno idemo. |
 U rijetkim prilikama moguće je vidjeti Feđu zubara i izvan ordinacije. Recimo, kada ide u ordinaciju ili se vraća iz nje. Ako je tog dana bilo naročito mnogo pacijenata, ako se grdo izmorio i dobro zaradio, moguće je da na povratku iz ordinacije čak i sjedne na pet minuta na kavu s nekim prijateljem ako ga pozna više od četvrt stoljeća. Ima kompjuter u ordinaciji već desetak godina, a otkako i sin radi s njim spojeni su i na Internet, ali sam ipak zinuo kao da pokazujem šesticu gore lijevo kada je ničim izazvan priznao da svaki dan pogleda moj blog, što sam novoga na njega postavio.- Fantastično je koliko se otvaraš u tim tekstovima! - počeo je. - Ništa se ja ne otvaram… - prekinuo sam ga. - To je sve literatura. Izmišljotine… - Ma da - zamrkao je. - Ali mnogo od toga je ono što čovjek nikome ne bi priznao ni u četiri oka. - Nije to moja intima, nego literarne konstrukcije. Nije faktografija, nego mogućnost. Nije stvar u tome koliko se ja otkrivam, nego koliki se u tome prepoznaju. - To ti je izlika da možeš sve reći. Oštroumno. Kao, razglasim pred svima ono što se ne bih usudio priznati ikome, pa sam se tog tereta riješio, a sve mogu zanijekati. Razmislio sam o literaturi s tog gledišta. - Dobro je ako pogodim ono što je mnogima na vrhu jezika, ali još nisu iznašli način kako to formulirati. Osokoljeni time što sam napisao, mogu i oni u četiri oka nekome priznati "I ja tako…" Ako pogodim ono što je opći problem, mogu mnogima pomoći da definiraju svoj osobni, počnu o njemu razgovarati, pa ga onda možda i riješe… - Naravno - reče on. - U slučaju potrebe možeš se i ti na pozvati na ono što si napisao! Gledano tako, literatura je kao zubarija. Zub te muči, vapi za popravkom, ali ne možeš sam nego se trebaš obratiti stručnjaku da bi ti pomogao, s nadopunom da je pisac kao zubar koji si popravlja zub gledajući se u ogledalo. Dobrodošli u moju ordinaciju! |
 Prolazio sam oko podneva preko Trga Republike. Bio je jedan od onih užarenih dana kada je grad ionako poluprazan, a preostali žitelji se povuku u sjene i izdišu. Dvadesetak koraka ispred mene išla je visoka vitka djevojka u laganoj ljetnoj haljini koja vijorila oko njezinih koljena. Nisam mogao da je ne gledam. U trenutku kada je ušla usred velikog jata gusto zbijenih golubova puknuo je sa kule top koji označava podne. Golubovi su kao jedan prhnuli uvis, svi zajedno istom brzinom, kao da se od asfalta uzdiže kovitlavi sag. Kako se pernata ploha uzdizala, tako je i djevojčina lagana suknja krenula uvis otkrivajući sve više i više od elegantnih izduženih nogu, na trenutak je lebdjela potpuno raširena kao krug oko njezina pasa, a onda je sunula nagore kao izokrenuti kišobran. Tek tada se djevojka snašla i hitrim pokretima je spustila rukama dok su golubovi nastavili put oblaka. Nešto slično vidjeli smo u onoj čuvenoj sceni u filmu "Sedam godina vjernosti" kada Merlinka u bijeloj haljini stoji iznad otvora za ventilaciju podzemne željeznice. Djevojka se nije ni osvrnula, vjerojatno zbog nelagode da bi mogla vidjeti nekoga tko je svemu svjedočio, pa nije uočila da je slijedim. Nažalost se sve odvilo prebrzo da bih stigao izvući fotoaparat i dokumentirati, tako da sam unaprijed pomiren s tim da će mi malo tko vjerovati. Bio je to jedan od onih trenutaka kada smo preplavljeni spoznajom da je lijepo živjeti, kako nam život - kada se najmanje nadamo - može prirediti ugodna iznenađenja. Ispratio sam djevojku kojoj nisam ni vidio lice pogledom kao da sam je maloprije, potajice, nježno i natenane obljubio. |
OKUS USPJEHA Doktor Lović razgranao poslovanje širom svijeta. Svagdje je bio - dođe prijepodne, poslovno popriča, ode poslijepodne - ništa nije vidio. Ali je ipak svašta naučio. Odlučio je suprugu počastiti večerom u jednom od najcjenjenijih restorana svijeta. U takvim restoranima se treba pribilježiti nekoliko mjeseci unaprijed. Iskoristio je priliku kada se našao u Bruxellesu da svrati u "Royall…" (pa još nešto, kraljevski zvuči) da se dogovori za večeru. Rezervirao stol za dvoje za tri mjeseca i naručio jelo koje kuharu počinje pripremati četrnaest dana unaprijed. Za tri mjeseca pojavio se sa suprugom na vratima restorana. Supruga u posebno, za tu priliku, šivanoj dizajnerskoj večernjoj toaleti. Sjeli su za stol za koji je samo da bi se sjelo trebalo utrošiti malo bogatstvo i uz aperitiv čekali jelo. Doktoru Loviću je godilo to otmjeno odlaganje - ta nisu došli u prčvarnicu sa fast foodom! Dok mu se ugodna toplina širila iznutricom, doktor Lović je razmišljao o životu. Nije bilo lako, nije bilo lako…, ali uspio je. Sjedi na mjestu na kojemu je malo tko, ako i itko, iz njegove zemlje uopće i zavirio i očekuje jelo o kojemu ostali ne mogu ni sanjati. Dapače, dok ondje odakle je došao mnogi ljudi mogu samo maštati o sarmi, a ni pršut ni šunku nisu okusili već desetljećima, te kao vrhunac sladostrašća mogu zamišljati samo švarglu, on - doktor Lović - očekuje da ga posluže neviđenom đakonijom. Napokon su prema njihovom stolu krenula četiri konobara laganim korakom, kao baletani na usporenom filmu. Prvi je nosio dva upaljena svijećnjaka, drugi poslužavnik s posebnim jedaćim priborom, treći srebrni oval pokriven blještavom metalnom polukuglom, a četvrti flašu vina. Stigli su do njihova stola kao procesija koju su svi ostali gosti pratili pogledima. Žamor se utišao. Prvi konobar je postavio svijećnjake, te pomogao drugom da postave tanjure veličine jumbo-pizze. Treći je spustio jelo nasred stola i podigao poklopac. Nekom od gostiju otelo se u grobnoj tišini zadivljeno "Oooo…" Prva dvojica konobara su hitrim uvježbanim kretnjama podijelila specijalitet po tanjurima ukusno ga rasporedivši. Četvrti je za to vrijeme otvarao flašu s vinom… Tra-ta-ra-ta! Doktor Lović se zabuljio i nije mogao vjerovati vlastitim očima: na prostranstvu tanjura pred njim, usred ikebane od traka sirova povrća, ležale su tri šnite švargle. |
 Danima već prevrćem po radnoj sobi, a tko je vidio moju radnu sobu zna kakav je to zadatak, u potrazi za člankom izrezanim iz novina negdje sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća. U međuvremenu, dok ne izroni odnekuda, pa da mogu navesti sve točne podatke, ispričat ću o čemu u članku piše. Dakle, negdje u Kanadi postoji nekakav gradić, dovoljno mali da je u njemu smrtonosno dosadno, a dovoljno veliki da ima omanji zoološki vrt. U istom gradu postoji i oveći vojni garnizon, a vojnici su subotom i nedjeljom, kada ih puste u grad, prije nego se navečer otvore barovi, poslijepodne običavali svraćati u taj zoološki vrt. U zoološkom vrtu je živio (a možda je još uvijek živ) ogroman stari grizli-medvjed koji je dane provodio uglavnom spavajući. Spavao je naslonjen na rešetke, a njušku je proturio van između dvije šipke i hrkao sve u šesnaest. Jednoga dana je prolazila grupa vojnika i nekima od njih je palo na pamet da se oklade tko ima hrabrosti da mu gurne prste u nozdrve. Prvi koji je pokušao ostao je bez njih. Naravno, priča se učas razglasila i sljedećeg vikenda je oko kaveza s grizlijem bila gomila vojnika i svi su se čudili kako njihov kolega nije uspio povući ruku na vrijeme jer je bilo očigledno da je medvjed star i spava duboko kao da je u zimskom snu. Pala je i druga oklada i drugi vojnik je ostao bez prstiju. Mladi i obijesni vojnici su se iščuđavali i izrugivali nastradalim prijateljima. Izgledalo je nevjerojatno da nije moguće na trenutak ugurati prste u nozdrve i munjevito ih povući. Ta riječ je o desetak centimetara koliko treba da se ruka povuče izvan dohvata, o djeliću sekunde! Oklade su i dalje padale, a vojnici su i dalje gubili prste. Priča je završila kada je nastradao osamdeset i sedmi vojnik. Komanda garnizona je zabranila da vojnici posjećuju zoološki vrt. Osamdeset i sedmi! Izgleda li vam ova priča neuvjerljiva, nemoguća? Mislite li da je nevjerojatno da se nakon prva tri glupana nađe još njih osamdeset i četiri koji će pokušati istu glupost? Koliki mora da je osamdeset i sedmi glupan koji zna da je prije njega nastradalo već osamdeset i šestero?! Ne budite naivni. Ta priča se u osnovi ponavlja svakodnevno oko nas u nebrojeno navrata u najrazličitijim oblicima. Koliki su mislili "popušit ću samo jednu cigaretu, ali nikada neću propušiti"! Koliki misle da će samo probati, popušiti nešto, ušmrkati, ubosti se, ali se neće dati navući! Koliki misle "ja tako dobro vozim motor da mi se ništa ne može dogoditi"! Koliki misle, ili uopće ne misle, kad sjedaju za volan ako pritisnu pedalu gasa da su veliki frajeri kojima se svi ostali samo dive! (Naravno, uvijek se nađe jednakih budala koje im odobravaju, a kada pođe po zlu tiho se izgube.) Koliki su pomislili "sad je prilika, nitko me neće otkriti"! A znate ono "Što će nam prezervativ?" Pa znate ono "Jedna čašica neće me napraviti alkoholičarom!" "Znam kako će ispasti utakmice u nedjelju - idem do najbliže kladionice!" Koliki su uvjereni upuštajući se u raznorazne budalaštine da su svi prije njih bili glupi i nesposobni, ali će se oni uspjeti izvući bez ikakve štete! Štoviše - ovjenčati se slavom onoga koji je uspio gdje nitko drugi nije… Glupost se ne preobraća u išta pametno čak i ako uspije. Onih osamdeset i sedam vojnika odgriženih prstiju samo su kap u oceanu svakodnevne ljudske gluposti.  |
 U vojsci se pričalo da se vojnici dijele na tri vrste: one koje su djevojke ostavile odmah nakon što su otišli na odsluženje vojnog roka, one koje su djevojke ostavile najdalje sedam dana nakon što su otišli i one koji nikada nisu imali djevojku. U stvarnosti je, naizgled paradoksalno, bilo gotovo suprotno. Ne računajući one koji zaista nikada nisu imali djevojku, te one koje su djevojke vjerno sačekale, uz one koje su djevojke ostavljale tijekom vojnog roka bio je i iznenađujuće velik broj onih kojima se to dogodilo u posljednju sedmicu ili dvije, ili čak u posljednjih dva-tri dana, uključujući one koje su djevojke ostavile prvi put kad su se sreli.. Djevojke koje su vjerno odlijevale svim iskušenjima godinu, godinu i pol, da bi se predomislile neposredno prije nego je stigao onaj kojega su čekale, mogle bi se usporediti s maratoncima koji su pretrčali četrdeset i dva kilometra da bi odustali na posljednjih sto metara prije cilja. Zapravo je to sasvim logično. Dok traje trka sve se snage ulažu u to da se trči. No kad cilj postane izvjesno dosezljiv, više nije pitanje može li se to ili ne, već da li se to i dalje uopće želi. Dapače, nasuprot početka kada se kretalo prepuno snage, entuzijazma, a cilj je izgledao vrijedan svih napora, pri kraju je snaga na izmaku, u skladu s tim je i početno oduševljenje splasnulo, te se uloženi napori možda čine daleko veći od svih dobrobiti koje cilj obećava. O tome bi mogli pričati i svi oni koji su apsolvirali neki fakultet, dali sve osim posljednjeg ispita, a nakon toga nisu nikada diplomirali. Svi mogu pretrčati prvih sto metara maratonske trke. Rijetki su oni koji pretrče i posljednjih. |
|
DRUŠTVENA STRATIFIKACIJA SIROTINJA niti farbaju, niti im itko farba, niti imaju što farbati RADNIČKA KLASA preko vikenda farbaju tuđu kuću/stan da bi zaradili SREDNJA KLASA preko vikenda farbaju vlastitu kuću/stan da bi uštedjeli BOGATAŠI plaćaju da im netko ofarba kuću/stan preko vikenda, dok nisu u njemu SOBOSLIKARI farbaju i preko radnog tjedna; o njima sve samo najbolje |
 Okupili smo se da idemo gledati onaj film koji sad svi idu gledati, "Piratska riba". Čim smo ušli u auto počelo je svirati ono na što se uvijek raspekmezim, "Selma, odlaziš na fak u pet…", kao da su znali. Nažalost, karte za sve predstave bile su već rasprodane i kada se činilo da će večer propasti netko se sjetio da bismo trebali spasiti Australiju. Nisam mogla vjerovati ušima - ta Australija! Velika je kao Evropa, a ima stanovnika svega kao bivša Juga. Dvadeset milijuna, nešto malo po rubovima. A u sredini je velika pustinja, i to - kako je nekada ondje bilo more - vrlo plodne zemlje, ali bez vode, pa je sva ona plodna zemlja bez koristi, sama pustoš. Kada bi ondje bilo vode moglo bi se naseliti još MILIJARDU ljudi, a oni bi mogli proizvoditi hranu za cijelo čovječanstvo! Odmah smo našli koncepciju kako to riješiti, ne samo jednu. Dvije! Jedni su bili za to da se izgradi sprava koja bi skupljala i kondenzirala vlagu iz zraka, a drugi za to da se skrenu vlažni zračni tokovi s Južnog pola, pa da kiša sama pada. I baš kada smo bili nadomak rješenja koja je koncepcija bolja, dečke su napali spermići. To kada dečke napadnu spermići, to je gadna stvar. Vidjela sam te spermiće kako izgledaju pod mikroskopom, na televiziji. Ne mož' ni mirno sjedit, a kamoli misliti kada napadnu. Kako samo šibaju onim repovima! Budući da prosječni muški pomisle na seks svakih 53 sekunde, a neki uopće ne prestaju misliti o tome, pitanje je kako uopće uspijevaju išta drugo smisliti. Pojavila se opasnost da spermići sasvim ugroze rješenje za spas Australije! Na to se netko sjetio da, kao što postoje dobrovoljni davaoci krvi, te dobrovoljni davaoci organa, da bi mogli postojati i dobrovoljni davatelji otvora, ali su se svi usuglasili da bi bilo bolje kada bi postojale dobrovoljne davateljice otvora. Spermiće je najbolje istresti u tjelesne otvore, i tako ih neutralizirati. Kako se nekako dogodilo da sam ja bila jedina ženska u društvu, jedina s odgovarajućim tjelesnim otvorima, a još sva gnjecava od one pjesme na početku, nije preostalo ništa drugo nego da dam sve od sebe za spas Australije. Možda vremenom postanem rodonačenica novog pokreta dobrovoljnih davateljica, kao što je Florence Nightingale osnovala medicinske sestre. Pa su me predstavnici tehnološkog rješenja torbali straga, a predstavnici meteorološkog rješenja sprijeda, i tako smo se riješili spermića. Ne znam što je kasnije bilo, jesmo li spasili Australiju ili bi na tome trebalo još raditi jer sam se toliko iznurila u samoprijegornom radu da sam zaspala i sanjala sam klokane, ali sve u svemu bila je to uspješna večer koje sam provela s osobama koji mnogo znaju i od kojih sam mnogo naučila. |
 Kada se Gregor Samsa jednog jutra probudio nakon nemirnih snova, primijetio je da se u krevetu bio pretvorio u golemog kukca. Nadam se da je većini vas prva rečenica ovog teksta poznata. Ipak, da podsjetim one kojima samo zvuči poznato, ali se ne mogu sjetiti odakle je: to je prva rečenica šokantne novele Frantza Kafke "Preobražaj". Oni koji su to pročitali doživljaju ono što se dogodilo Gregoru Samsi kao izmišljotinu, bujnu maštu, fantaziju, metaforu i slično. Nažalost, imam lošu vijest. To da se netko pretvori u kukca ne samo da je moguće, nego i istinito, banalna životna činjenica koja je snašla već nebrojene pripadnike ljudskog roda, a nažalost će snaći i dobar broj vas koji ovo čitate. Među onima koji će imati sreću da dožive duboku starost bit će i mnogo onih koje će snaći nesreća da posenile, drmne ih Alzheimerova bolest ili im moždani udar ošteti sjećanje. Ako im išta od sjećanja ostane, biti će to one najsnažnije uspomene, često iz najranije mladosti ili čak djetinjstva, dok istovremeno neće moći zapamtiti što su ujutro doručkovali ili što se dogodilo prije nekoliko minuta. I takav čovjek kojemu je izbrisano sjećanje na posljednjih četrdesetak, pedesetak godina života, ujutro kada se probudi doslovno ne zna što ga je snašlo. Posljednje čega se sjeća jest da je bio… ma što - bio? Zna da on jest slađano djetešce, anđelčić, zanosna ljepotica ili muškarac u naponu snage, a nasuprot tome - potpuno neobjašnjivo - leži na leđima kao ogroman kukac koji je prevrnut na leđa i ne može se preokrenuti. Podigne ruku i pogleda je, a ono nije njegova ruka već neki sasušeni insektoidni izdanak. Pokušava nekoga dozvati, ali glas koji ispušta ni sam ne prepoznaje. To je neki jedva čujni meketavi pijuk. Neki nepoznati ljudi koji su se uzvrtjeli oko njega dodirnut će ga samo ako moraju, i to s gađenjem… Ne daj Bože da se pogleda u ogledalo! Kukac, pa kukac! ! Ono što mu je izgledalo kao nemirni snovi bile su krhotine sjećanja zaboravljenog života. I tako svakog jutra iznova, a tokom dana iz minute u minutu otkriva kako se preobrazio i ništa mu drugo, osim toga, nije jasno. |
|
KAKO POBJEDNICI GUBE  Svako malo se netko hoće pokazati pametan, pa kaže: "Povijest pišu pobjednici!"To, naravno, nije točno. Naime, pobjednici pišu povijest samo ako su pismeni. Ako su nepismeni, a žele da se povijest zabilježi, moraju naći nekoga tko zna pisati, a kako oni ne znaju, preostaje im jedino zatražiti od nekoga od poraženih da im željenu povijest zapiše. Poraženi, kako imaju posla s nepismenima, uvijek nađu načina da ih prevedu žedne preko vode, prodaju im muda pod bubrege, povuku ih za nos i na kraju zapišu ono što im je po volji. Čak i ako to nitko od njih ne traži, poraženi - ako su pismeni - ionako zapišu povijest onako kako je oni vide, za svoje potrebe. Jedini način da pobjednički barbari spriječe obrazovane poražene da išta napišu jest da ih sve pobiju, što je ipak najčešće nemoguće. S druge strane, bilo je mnogo povijesnih sukoba o kojima ne znamo ništa, gotovo ništa ili jedva nešto malo jer ni pobjednici ni poraženi ni slučajni prolaznici nisu bili pismeni. Sve u svemu, povijest pišu oni koji znaju pisati. Od zapisane povijesti pouku ionako mogu imati jedino oni koji čitaju. |
|
DIJETE KOJE NIJE NAUČILO ŽELJETI Nisam od onih koji bi tvrdili da je u moje vrijeme bilo bolje ili da bih bio zloban i zavidan ako je nekome drugome bolje, ali ne mogu ne vidjeti razlike. Recimo, koliko god mi tada upravo to smatrali normalnim i jedino mogućim, iz današnje perspektive - što se igračaka tiče - djetinjstvo mi je bilo oskudno. Što god smo poželjeli trebali smo dugo, dugo čekati da bismo dobili, a mnogo toga nismo nikad ni dobili. Nikada nisam dobio koturaljke, a prvi bicikl kupio sam si sam u dvadesetoj godini. Nasuprot tome, moj sin ne zna što bi od raznoraznih igračaka. Poplavu igračaka nemoguće je zaustaviti. Tko god dođe u posjet donese neku. Ne možeš to odbiti jer bi povrijedio ljude koji su donijeli poklon. Zatim bake, tetke, kumovi, obiteljski prijatelji… samo se natječu. Za rođendan ili božićno-novogodišnje blagdane mali dobije sadržaj omanjeg dječjeg dućana. Pa ni moja žena, majka mojeg djeteta, ni ja, nismo nevini. Često ne možemo odoljeti kupiti igračku koja nam zapne za oko naprosto zato jer se nama svidjela ili zato jer smo je mi svojevremeno, kao djeca, željeli. Pribrojimo tome još i igračke koje pokupujemo usput, katkad jednostavno zbog toga što su jeftine, kadikad da zabavimo maloga kada idemo negdje, a želimo da se zaigra i ne ometa nas. Rezultat toga je da mali od materijalnih stvari još ništa nije stigao poželjeti. U načelu, jedino što za sada u životu želi su igračke. Konkretno, najčešće mu je prva informacija da nešto uopće postoji - kada to dobije. On naprosto ne stigne išta poželjeti. Ima sve - osim same želje za bilo čim. Kako, kao svako dijete, voli dobivati darove, a ništa ga posebno ne zanima, sam čin dobivanja važniji mu je od toga što je dobio. Pitam se koliko će on zbog toga biti drukčiji od mene. U tom obilju ništa mu nema posebnu vrijednost, niti ga išta može duže vrijeme okupirati. Ako se slučajno i kadikad dogodi da nešto poželi, a ne može to isti čas imati, ne može shvatiti da je to uopće moguće. Na sreću, kako mu ništa mnogo ne znači, ako mu nešto kadikad i usfali, učas to zaboravi. Bojim se, ako će mu ikada biti do ičega stvarno stalo, a neće to moći dobiti, hoće li se moći s tim nositi?  Prijateljica koja radi u njemačkom dječjem vrtiću pričala mi je da ondje imaju kao stalnu praksu vrlo zanimljiv način kako djeci doziraju igračke. Jedan tjedan iznesu sve što imaju i puštaju djeci da brljaju sa svim. Drugi tjedan im kažu da svako dijete izabere samo jednu igračku, a zatim sklone sve ostale. I tako naizmjence… Razmišljali smo da uvedemo takvu praksu i u našu kuću, ali nismo se uspjeli maknuti dalje od razmišljanja. Bilo bi to dobro, ali kamo da sklonimo tu gomilu igračaka kojima je zatrpana dječja soba? I tko bi to stigao svaki tjedan simo-tamo? A dijete raste, nezaustavljivo i brzo, i prije će odrasti nego ćemo mi uspjeti riješiti taj i neke druge pedagoške probleme. |
|
ZAGAĐENI MIR Marin Geršković je radio za Ujedinjene nacije u Istočnom Timoru gdje su pokušavali smiriti klanja. Mirotvorci su se smjestili po lokalnim domaćinstvima i sve zasvinjili. Naime, ondje čak i velika naselja nisu imala (a vjerojatno još ni danas nemaju) odvoz kućnoga smeća. Rješavali su ga se tako da ga odnosili u rupu na najdaljem kraju dvorišta. Iz te rupe su se nahranili prvo psi, mačke i svinje, a potom kokoši i ostala kućna živad, uključujući miševe i vrapce, pa sve do mrava. Ono što je preostalo vremenom je postajalo gnojivo za povrtnjak iza kuće. No zapadnjaci su odjednom počeli producirati enormne količine otpada kakvog do tada nije bilo. Pili su vodu iz plastičnih boca koje su se bacale, jeli iz metalnih konzervi, a sve što su donijeli sa sobom bilo je zamotano u plastiku ili karton. Dodajte tome još i prazne staklene flaše, odbačene prazne kutije cigareta, kozmetiku…Što da radi pas s plastičnom bocom, mačka s konzervom, svinja s iscijeđenom tubom paste za zube ili kokoš s upotrijebljenim tamponima? Zapadnjačko smeće počelo se gomilati, a niti ga je tko odnosio, niti su domoroci mogli išta napraviti s njim. Klanje se nekako primirilo, ali je smeće ostalo zauvijek. |
 Pas u dvorištu više od svega na svijetu mrzi ogradu. S druge strane, ulicom protrči horda uličnih pasa u trci za psećim pustolovinama i on bi im se pridružio rađe no išta. Kadikad prođe i koja zanosna kujica koju bi slijedio još radije. No ograda ga sprečava i ograničava, kako joj već i samo ime kaže, na dosadno dvorište utabanih usamljeničkih staza. Kada se suoči s ogradom, kada mu se ispriječi na putu, najradije bi bio netko drugi. Recimo, vrana. Ograda ne sprečava one koji imaju krila. Zbog svega toga, ono što pas voli više od svega u životu je rupa na ogradi. Mnoge je sate proveo uzaludno pokušavajući razderati metalnu žicu, razvaliti tarabu, prokopati prolaz ispod ograde. Rupa bi mu omogućila da izjuri u pustolovine, kao i da se vrati u sigurnost dvorišta. Rupa na ogradi je najdraži pseći san i nikako ne razumije zašto mu njegovi gospodari, koje inače toliko voli jer su svemoćni i toliko dobri da ga hrane, poje, češkaju, igraju se s njim i svašta još, ne pribave i nekoliko rupa na ogradi. Nema načina da bi pas mogao pojmiti da ono što najviše voli može postojati samo zahvaljujući onome što najviše mrzi. Rupa na ogradi je moguća samo zato što postoji ograda. |
DOBRI, LOŠI I ZLI Grubo govoreći, jebači se dijele na rijetke dobre i masu loših jebača. Među onima koji znaju znanje i imaju odgovarajuće alatke, najrjeđi su oni koji cijene kada naiđu na sukladnu partnericu na nivou. Preostali su toliko ponosni na svoju izvedbu da misle kako svaka cura koju su počastili vjeruje da je zgrabila Boga za bradu i mora biti oduševljena već time što su na nju potrošili svoje vrijeme i trud. Najveći dio pacera misli otprilike isto, da im poštena ženska mora biti zahvalna već na tome što nose naokolo svoje smiješne patrljke. Zato i jesu tako beznadno niškoristi. Nasuprot njima, oni koji su svjesni koliko su loši znaju biti baš dražesni i ganutljivi u svojoj zahvalnosti što ih je takve nikakve itko prihvatio, te nastoje na sve moguće načine drugim načinima nadoknaditi ono u čemu se nisu iskazali. Generalno govoreći, ti su najkorisniji. Postoje i zli jebači, ali njih je bolje ne sresti i najbolje mjesto za njih je na psihijatriji ili u zatvoru. |
IMA NEKIH
TAJNIH VEZA Problem je jednostavan - treba prenijeti vešmašinu iz stana u podrum. Stan je na trećem katu, bez lifta. Kako će krhka gospođica Melanija to obaviti? Rješenje se samo nameće. Stiže jedan violinist nježnih, dugih prstiju, jedan neurokirurg kojemu su također ruke najvažniji instrument, jedan poduzetnik koji uvozi dječje igračke iz Kine, jedan hardveraš koji jedva išta vidi i jedan činovnik Ministarstva europskih integracija. Pozvano ih je pet iako su dovoljna četvorica, ako netko bude spriječen, ali svi su došli. Dvojica se poznaju od ranije, a ostali se međusobno upoznaju. Što je okupilo tako raznorodno društvance, po kojem su kriteriju izabrani, zašto su pristali odazvati se pozivu? Sve su to na neki način jebači gospođice Melanije. Jedan ju je tucao davno, ali je bilo tako maestralno da je ostalo nezaboravno, pa joj ništa ne može odbiti. Jednoga peče savjest što je s gospođicom Melanijom prevario suprugu, pa se iskupljuje za svoj osjećaj krivnje. Jedan je balavio po njoj u više navrata, pa se nada da bi se to moglo kad-tad ponoviti. Jedan ju je tucao nedavno, pa se pita bi li ta veza mogla prerasti u nešto ozbiljnije. Jedan je još nije okusio, ali procjenjuje da ima velikih izgleda da mu se to uskoro posreći. Uprite, jebači, uprite! Koliko god vešmašina teška i nespretna, a stube strme i neugodnih zavoja, kad se bratska srca slože - i olovo plivat može! Ona dvojica koji se poznaju od ranije upoznali su se dok su nosili klavir na treći kat uz pomoć neke druge četvorice od kojih nijedan nije pozvan ovaj put. Četvorica se moraju vratiti na posao, a jedan ostaje još pomoći prerazmjestiti neki namještaj, odgurati jedan ormar iz jedne sobu u drugu, a kauč iz druge u prvu. Navečer je gospođica Melanija pozvala na večeru jednog advokata u proputovanju i želi da joj stan blista. |
|
NEPORAŽENI GUBITNICI NEZADOVOLJNI POBJEDNICI  Velik dio vojske pobjegao je već prije bitke. Velik dio je prešao osvajačkim hordama. Neki od onih koji su se pridružili osvajačima nisu se više borili, nego su samo gledali što se dalje događa, ali neki su napadali svoje bivše suborce nesmiljenije nego itko drugi. Velik dio onih koji su ostali vjerni obrani pobijen je, velik je dio rastjeran, a najmanje je onih koji su ostali na bojnom polju ne uzmaknuvši. Vođa osvajačkih hordi je promatrao s vrha brežuljka bojno polje na kojemu je nekoliko grupica branitelja pružalo otpor opkoljeno daleko brojnijim napadačima. Okrenuo se svojim generalima i rekao: "Bitku su izgubili, vojske više nemaju, zemlju nisu sačuvali. Ne treba ih više ni napadati. Preostali su opasni borci, naši samo uzalud ginu pokušavajući ih pobiti. Istrijebit ćemo ih na druge načine. Uklonit ćemo svu hranu koju bi mogli naći, zatrovati svu vodu na njihovim putovima, spaliti skloništa u koja bi mogli doći. Biti će toliko zaokupljeni time da prežive da nam neće ni moći ni stići napraviti ikakvu štetu, a neće više dugo ni opstati. Uživajmo u pobjedi, no nećemo moći biti mirni dok je i posljednji od ovih tvrdokornih živ!" Kralj branitelja je u zastoju borbe s vrhunca uzvisine na koju je bio satjeran s malom svitom preostalih sljedbenika osmotrio bojno polje i zaključio da je bitka izgubljena, da je zemlja na milosti i nemilosti osvajačima, te da će oni malobrojni koji se i dalje bore uzalud izginuti. Naredio je stjegonoši: "Obori zastavu. Tako će preostali znati da više nismo vojska. Razumjet će posljednju komandu - svatko za sebe. Više se ne borimo da pobijedimo, preostaje samo svakome da se potrudi preživjeti. Naša borba sada postaje kako da se što više nas spasi, svatko sam za sebe, ne obazirući se na ostale." "Oborili su zastavu!", primijetio je vođa osvajačkih hordi. "Izgubili su. Počinje naše vrijeme. Ne bih volio biti u njihovoj koži. Lutat će zemljom, pa čak i svojom bivšom domovinom, kao izgnanici, kao progonjene zvijeri, bez mira i spokoja, na svakom će se koraku osvjedočavati o svom gubitku, svakoga će ga trenutka biti svjesni." Preživjeli branitelji na vrhu uzvisine gledali su kako se napadači povlače izvan dosega mačeva odakle su ih i dalje zasipali strelicama. Kralj reče: "Preostaje nam samo nada da će se naša zastava jednoga dana ponovo uzdići i oko nje se okupiti nova vojska sposobna da ponovo izvojuje slobodu, možda djeca naša, kćeri i sinovi. Sretno vam bilo, junaci!" Svi su imali razloga za nezadovoljstvo. Branitelji jer su izgubili, osvajači jer nisu uspjeli istrijebiti branitelje. Jedini koji su imali razloga za likovanje bili su lešinari. |
PARA ZA PARE Možda ste učili, a možda tog dana niste bili u školi, pa vam je promaklo: parni stroj izumio je u drugoj polovini osamnaestog stoljeća James Watt. To je dovelo do industrijske revolucije koja je promijenila lice svijeta. To, naravno, nije točno. Niti je James Watt izumio parni stroj, niti je sam izum parnog stroja išta promijenio. Parni je stroj izumljen barem pola stoljeća ranije. James Watt ga je samo usavršio. Izum parnog stroja nije promijenio ništa. Industrijsku revoluciju omogućilo je tek kada je James Watt uspio da se parni stroj počne široko primjenjivati u industriji, a rasplamsala se tek izgradnjom novog načina prijevoza ljudi i robe, to jest novim sredstvom komunikacije - željeznicom. Kad je James Watt usavršio svoj model parnog stroja, strojevi takve vrste bili su potrebni samo na dva mjesta: u rudnicima, za pokretanje pumpi za isisavanje vode i dizala, te u velikim tekstilnim pogonima za pokretanje tkalačkih stanova. U rudnicima su pogonsku snagu davali konji, a tekstilni pogoni gradili su se uz rijeke, te su se strojevi pokretali zahvaljujući snazi vode, vodenim turbinama. Vlasnici rudnika i tekstilnih postrojenja nisu bili zainteresirani za kupovanje skupe novotarije, usavršenog parnog stroja, kada im je i ovako bilo dobro. James Watt ga je bezuspješno nudio na prodaju naokolo i doživljavao samo odbijanje i ismijavanje. Revolucionarni potez Jamesa Watta nije bio ni izum ni usavršavanje parnog stroja, nego način kako ga je uspio uvesti u primjenu. Ponudio je jednom vlasniku rudnika i jednom vlasniku tekstilne tvornice da će im besplatno instalirati parni stroj. Nitko nije odbio besplatni poklon, ne primjećujući da poklon zapravo nije besplatan, pa time zapravo i nije poklon. Watt je za protuuslugu tražio samo dio viška koji će se ostvariti primjenom njegova stroja, dakle nešto što tada još nije postojalo, a ni to ne sve, nego samo dio, što se industrijalcima činilo kao ništa. Povećanje proizvodnje bilo je toliko da je dio koji je pripao Wattu bio višestruko veći od cijene koju je u početku tražio za parni stroj. Kada su drugi kapitalisti uvidjeli kako je proizvodnja na pogon parnih strojeva procvjetala, tražili su da ih i njima instalira, a kada je proizvodnja bez parnih strojeva postala nekonkurentna, James Watt ih je počeo skupo prodavati. No povećana proizvodnja na relativno ograničenim područjima bila je i besmislena i ograničena sve dok parni stroj nije dobio kotače i bio postavljen na tračnice, to jest postao željeznica. Niti se na ograničenim područjima moglo prodati onoliko koliko se moglo proizvesti, niti je na njima bilo dovoljno sirovina koliko se moglo preraditi. Tek pojavom jeftinog i brzog prijevoza na veliku daljinu stvorilo se tržište sirovina, proizvoda i radne snage, a i sama industrija se mogla premjestiti na najpovoljnije lokacije, daleko od prirodnih izvora energije. Što nas uči ova mala pričica? Prvo, ako se prisjetimo genijalnog siromašnog izumitelja Nikole Tesle i prebogatog Edisona, te Billa Gatesa, da se nikada nisu obogatili izumitelji onoliko kao oni koji su našli način primjene izuma. Drugo, da pravi pokretač razvoja nije proizvodnja nego komunikacija. Utoliko još i blogosfera čeka onoga koji će je uspjeti usmjeriti i iskoristiti na pravi način. |
GOGA I PLAČINKE Vratila se Goga nakon prvog sudara s novim frajerom. Bili su kod njega doma. - I…? I…? I…? - pitaju cimerice sve ustreptale. - Odlično bilo! Učio me raditi palačinke! - I, jesi naučila? - ponadale se cimerice. Dojadilo im da samo one kuhaju, a drugo što zna, to znaju. A Goga će zadovoljno: - Ne. Ali sam vidjela da on zna! |
 U najnovijem "Nacionalu", broj 564 od 5. rujna ove, 2006 godine, na str. 9, srednji stupac, deveti red s lijeve strane, nalazi se značajno priznanje jednog od najistaknutijih hrvatskih suvremenih novinara. Kupite ili posudite "Nacional" i uvjerite se vlastitim očima! Zavrijedilo je. Pazite, ne kaže da je svojevremeno povjerovao u neku glupost ili mu se omakla neka, što se svakom pametnom čovjeku može dogoditi. Ne kaže ni da je bio glup, pa se opametio, odrastao, obrazovao, prosvijetlio ili štogod slično. Ne, vrlo je precizan. Glup, glup bio i nema naznake da će se to promijeniti - uspio je shvatiti. Treba mu vjerovati. Sada, kad se riješio iluzija o svojoj pameti, preostaju mu samo novi medijski uspjesi. |
 Da se razumijemo… Strašno je, uzbuđujuće i iscrpljujuće, promatrati bilo koju prometniju pješačku ulicu bilo kojeg većeg grada. Kad nagrnu uparađene ženskinje, ne možeš vjerovati kakve su i koliko ih ima! Odakle samo izviru? Ne stigneš neku ni dobro osmotriti, a već iskrsne druga, još bolja! Međutim, očigledno zavarava. Kad se vratiš u svoja četiri zida, osim dvije-tri posebno upečatljive i dvije-tri koje otprije znaš, sve ostale se u sjećanju sliju u jedan lik s figurom jedne od stotinu, strukom druge, grudima i nogama koje su derivat svih grudiju i nogu koje si odmjerio, te frizurom i očima nekolicine koje si zapamtio. I ta žena je fantastična, bukvalno fantastična! Zahvaljujući napredku tehnologije, širokoj dostupnosti digitalnih fotoaparata, pa uz dobre svjetlosne uvjete, moguće je provjeriti kolektivnu ženu. Nema filma - samo škljocaš! Čim se dođe kući, slike se stave u računalo i svaku od prolaznica moguće je na miru razgledati. Uvjerenje da ulice vrve savršenim ženama rasprši se u trenu. Da se razumijemo, ima ih prekrasnih, ne bi protiv ijedne riječ rekao, ali malo, jako malo. One druge sirene otkrivaju se kao razočaranja: jedna ima noge kao čaplja, druga nema struka, treća hoda na kratkim nogama, četvrta gaca kao patka, peta ima spuštenu stražnjicu, šesta nema sise, sedma je zrikava… Dobro, da se razumijemo, sve bih ih jeb'o, ali to naprosto nije to što je čovjek vjerovao da je vidio. Pa kako? Jednostavno. Prosječni uspaljeni heteroseksualac kao prvo neke kategorije osoba na ulici jedva da zamjećuje, a kamoli pamti: to su starci, djeca, domaćice s cekerima, policajci, poštari, prosjaci, čistači, te one jadnice grbave, šepave, bez oka i slično. Svi su oni djeluju samo pozadina, kao ona satenska na kojoj u draguljarnicama izlažu eksponate. Drugo, najveći broj onih koje zamjećuje gadure su koje znaju svoj posao: ističu ono što su im prednosti, a prikrivaju nesavršenosti i mane. I kad se čovjek zabulji u onu koja prilazi, sav ustrepti od onoga što mu prvo padne u oči, ne stigne ni prijeći od onoga istaknutog na ono prikriveno, a već druga nailazi i privlači pogled. I tako iznova i iznova i rezultat je da sve izgledaju fantastično. To je spontana nesvjesna kolektivna zavjera! Zato je nezahvalan položaj razglašenih ljepotica poput Nikoline Pišek i sličnih - dvosjekli mač. Da se razumijemo, Nikolina jest izuzetno privlačno žensko stvorenje. Njih svatko posebno podrobno odmjeri, pa uz malu dozu zluradosti, zlobe i zavisti, mora otkriti i neku sitnicu koja mu se ne sviđa. Kolektivna žena ima izrazito konstruktivnu ulogu u seksualnom životu naroda. Navodna dilema - da li gledati ono što ne može jebati, ili jebati ono što ne može gledati - za muškarca u reproduktivnim godinama uopće nije dilema. Naime, on radi ono što mora. Gleda, jer ne može drukčije, a pri tome se toliko raspomami da je spreman zadovoljiti se na onome što mu je raspoloživo, kakvo bilo da bilo. Da se razumijemo, da nema kolektivne žene, već odavno bismo izumrli. |
|
HEJ, JOE!
U nedjelju navečer su zatulile sirene za zračnu uzbunu nad Zagrebom, a dvadesetak kilometara dalje Slovenci su odmah zatvorili granicu i zamračili je. U roku od odmah stvorila se kolona od desetak kilometara duž koje su krenuli slovenski policajci i upozoravali sve da pogase sva svjetla. Nada se vraćala sa suprugom iz šopinga u Grazu i nenadano su se našli blokirani sa svih strana ne znajući ni što se događa ni koliko će čekati. Iz daljine, s hrvatske strane, počelo je praštanje protuavionskih topova i mitraljeza. Nakon nekoliko minuta suprug reče "Idem pogledati što se događa!" i prije nego je stigla uzviknuti "Ma kamo ćeš sada?!" izađe i nestane. Nada je sjedila i čekala, a svakakve su joj misli padale na pamet. Da kolona i krene, ona ne zna pokrenuti auto čak ni da ga samo ukloni. S druge strane, naokolo je bio samo crnilo iz kojega je moglo svašta iskrsnuti. Napokon više nije mogla izdržati, izađe i ona iz automobila, ostavi ga otključanog, krene duž kolone neosvijetljenih vozila u kojima su sjedili jednako unezvjereni ljudi i počne zazivati: - Jovo! Jo-vo! Jooo-vooo! JoOoOoO-vOoOoooo…! Tulila je tako tapkajući u mrkloj tami uz mračnu kolonu zaustavljenih vozila sve dok se iznenada on stvori pored nje, sruči se poput orlušine, zgrabi je za ramena, protrese i izdere se: - Što ti je, luda ženo?! Kakav Jovo?! Jebo te Jovo! Ja sam Joe! Đo! Đo! Đo! I tako je dobio ime, od milja Johnny. |
 Fra Zovko se zavalio na postelju nakon boguugodnog dana ispunjenog dobrim djelima. Tek što se opustio, a prostorija se ispuni nadzemaljskom svjetlošću, tišina se zgusne kao da su se zidovi razmaknuli na kilometre, a u uglu se ukaže poznati lik.Fra Zovku se ote: "Nemoguće!" Potajice se uštine da ne sanja. - Misliš da sam holografska projekcija, a? - podsmješljivo će pridošlica, a bilo je točno tako. - Nemoj da te klepim za uho, da vidiš koliko sam stvaran! Fra Zovko se baci na koljena i sklopi ruke kako je red u takvim prilikama, sveudilj vireći ispod oka u čemu je trik. Njegov nezvani gost se odobrovolji. - Reći ću ti jednom i samo jednom: tebe sam odabrao da kažeš svijetu istinu! - Skrivena kamera, ha! - uzvikne fra Zovko. Uzvišeno lice se namrgodi. Desnom rukom mu pokaže rajske dveri, a lijevom svih devet krugova pakla. Fra Zovko se skršen sruči podno svoje postelje. - Nadam se da sad vidiš da nema vrdanja! - prijekorno će božanski glas. - Ali, sve sam radio u Tvoju slavu, a protiv mrskih komunista! - propišti fra Zovko. - U najboljoj namjeri! I bilo je toliko čudotvornih ozdravljenja… - Samo nemoj Meni pričati o samozavaravanju, autosugestiji, kolektivnoj histeriji i placebo-efektu! - presiječe ga glas. - Ne možeš ni pojmiti kakvu si zbrku, frku i kaos napravio u planovima Providnosti sa svojom pišljivom slobodnom voljom i privatnom inicijativom! Sad sam morao i osobno, glavom i bradom potegnuti dovde da to ispravim. I ne pitaj se "zašto", znam da se pitaš! Neshvatljivi su putovi Gospodnji! - Tko će mi sve ovo vjerovati? - zakuka fra Zovko. - Kako ću…? - Tvoj problem! - hladno će odgovor s visina. - Ti se sve zakuhao, red je da sve i pokusaš. Postupi po naređenju! - i nestade Ga. Fra Zovko ostade izmožden na podu, kao da je preko njega prešao parni valjak, pitajući se da li da se raduje ili očajava što je izabran za mučenika i ima li načina da promijeni zanimanje. |
|
ELEMENTARNA NEPOGODA Uz moju je još tri obitelji živjelo u staroj kući. Kuća je bila na atraktivnoj lokaciji, na povelikoj parceli, prostrana, ali već toliko trošna da se nije isplatilo popravljati je, s tim da nismo niti imali novca da bi je popravili. Preciznije, živjeli smo u ruševini, s neumitnim izgledima da ćemo ostati zarobljeni u njoj dok se ne sruši. Onda je donesen onaj zakon o otkupu društvenih stanova. Ukazala se nada da bismo se svi zajedno mogli na sjajan način izvući. Otkupit ćemo stanove tako i tako jer bi samo krajnja budala propustila da za desetinu cijene postane vlasnik stana u kojem stanuje, kakav je da je. Zatim ćemo svi zajedno prodati cijelu kuću jer ćemo tako dobiti znatno bolju cijenu nego da prodajemo stan po stan. Kako je kuća bila zanimljiva građevinskim investitorima, odmah su nas počeli opsjedati. Samo posljednje sedmice prije isteka roka za otkup došlo ih je pet. Dva su bila idi mi-dođi mi, ali tri su bila vrlo ozbiljna. Respektabilne firme s ponudom jednom boljom od druge. Prvi su nudili četiri stotine tisuća maraka za cijelu kuću sa zemljom, dovoljno da svi pokupujemo nove stanove kakvi nam trebaju. Drugi su nudili da će srušiti kuću, sagraditi novu, a u toj novoj će svatko dobiti potpuno nov stan veličine onoga koji je prije imao, pa ako tko hoće, može taj novi prodati po trostrukoj cijeni od onoga što bi dobio za stari stan. Treći su nam ostavili mogućnost izbora: tko hoće novce, dobije novce, tko hoće novi stan, dobije stan, a moguće su i kombinacije. Svi smo živnuli. Iznenada nam ni ruševina odjednom nije bila toliko mrska kada smo povjerovali da ćemo je se uskoro riješiti. Prošao je rok za otkup, svi smo u zakonskom roku poslali zakonom tražene zahtjeve, jedino čiča koji je stanovao u najmanjem stanu nije. Ostali smo osupnuti: - Nisi poslao zahtjev za otkup?! - Nisam. - Zašto, pobogu?! - Zato. I što mu reći, osim da mu razbiješ glavu o zid, a i to nije imalo nikakvog smisla jer se ništa ne bi moglo time popraviti? Da nije do zadnjeg dana tvrdio da će on otkupiti, netko drugi bi se ponudio otkupiti u njegovo ime. Da nije do zadnjega dana tvrdio da nema problema s plaćanjem, kao što i nije bilo jer je mogao zatražiti otkup na kredit na dvadeset godina, ne samo da bismo mu posudili novce - poklonili bismo mu. Njegov je stan bio daleko najmanji u zgradi, cijena za njega bila je gotovo simbolična. Ćetiri tisuće maraka, ništa u usporedbi s onim što smo trebali dobiti. Što mu reći osim "glupane!", a ni od toga nikakve koristi. Prestali smo s njim ikako razgovarati, da nam se ne omakne da ga u razgovoru prikoljemo. A bili smo kivni i na sebe same jer smo bili tako blesavi da nismo ozbiljno računali s tim kolika budaletina živi među nama. Kako je jedan stan u kući ostao u državnom vlasništvu, svi zainteresirani investitori su pobjegli kao vrag od tamjana. Zašto bi se natezali s državnom administracijom kad ima mnoštvo kuća koje mogu kupiti bez muke? Preostalo nam je samo prodavati svaki svoj stan, ali tko će kupiti išta u ruševini? Za onoliko koliko bi mogli dobiti ne bismo mogli kupiti išta, a kamoli iole pristojnoga. Tako i dalje svi živimo unutra, a kuća je iz dana u dan sve trošnija i uskoro će se srušiti sama od sebe i svi ćemo biti na cesti. Mi ostali ćemo se još kako-tako snaći, ipak smo svi mlađi svijet s pristojnim zaposlenjima, ali čiča… ne znam kako će. Već je star i nikakav, a i penzija mu je nikakva. Umjesto da živi u novom stanu s dovoljno novaca do kraja života, tražiti će prenoćište u skloništu za beskućnike iza Kolodvora, ako ga i ondje prime. To je osobina gluposti - to je elementarna nepogoda, katastrofa! Nesputana razularena prirodna sila. Prvo ožeže glupana, a zatim sve oko njega koji na bilo koji način o njemu ovise, što su mu bliže i što ovisniji to opakije. |
 Ima negdje u Slavoniji neko mjesto Šušnjari pored kojeg su krajem Drugog svjetskog rata partizani izvojevali veliku pobjedu i bez ikakvih žrtava zarobili mnoštvo neprijatelja i oružja. Tako se učilo u školama.Jedna partizanska jedinica se pod okriljem noći prikrila u šumi na padini duž ceste i postavila zasjedu. Nezavisno od njih i ne znajući jedni za druge, druga partizanska jedinica se privukla s druge strane i također zalegla u zasjedu. Ujutro je naišla kolona od četiri stotine domobrana pod punom ratnom spremom na čelu sa pet-šest ustaša. Partizani su zapucali, sjurili se niz padine s obje strane vičući "Juriš!", ustaše su uzvratile vatru, a domobrani se odmah predali. Partizani su pobili ustaše, domobrane razoružali, dio domobrana im je odmah prešao, a preostali dio su partizani skinuli i pustili. U spomen na tu pobjedu preživjeli borci su se svake godine nalazili, okrenuli nekoliko janjaca i odojaka, ispili nekoliko bačvica vina i evocirali uspomene. No iz godine u godinu su među slavljenicima izbijale sve oštrije prepirke. Naime - koja je jedinica zapravo izvojevala pobjedu? I jedni i drugi su tvrdili: da nas nije bilo, vas bi neprijatelj porazio, ali mi smo ne samo pobijedili, nego još i vas spasili! Nakon dvadeset godina, pa još pod utjecajem alkohola, toliko su se zakrvili da su došli do ruba bratoubilačkih sukoba. Istini za volju, i jedna i druga strana je tada bezumno hrabro jurnula na toliko brojnijeg neprijatelja da svaka sama za sebe nije imali nikakvih izgleda. Napokon se netko sjetio: "Ljudi, pa komandant onih domobrana koje smo zarobili živi tu nedaleko, ni desetak kilometara, idemo pa ga pitajmo!" Štabovi obje jedinice su posjedali u aute, po jedna delegacija svake jedinice u dva auta, i svi zajedno su krenuli. Upali su čovjeku pred kuću u pola noći, izvukli ga iz kreveta i stali natezati po dvorištu da prizna: tko ga je zapravo porazio, a koga bi on hametice potukao da nisu oni drugi iskrsnuli u pomoć? Čovjek se branio na sve mile načine i nikako nije htio priznati. Napokon, kad su se raspomamljeni stari partizani već gotovo izbezumili, morao je: - Rat se bližio kraju i nama je već bilo svega dosta… Čuli smo da su neki ljudi zamijetili partizane u šumama u blizini, pa smo izašli tražiti ih da se predamo… - A oni ustaše? - Njima nismo ništa rekli, to jest - rekli smo im da idemo u akciju, a oni se odmah pogurali na čelo. Nismo ih se mogli riješiti… Predstavnici obje jedinice predvođeni ratnim štabovima složno su ga ugurali nazad u krevet i jednoglasno mu naredili da to više nikada nikome ni po koju cijenu ne oda, a zatim se vratili borcima i skrušeno izjavili da ništa nisu uspjeli saznati. Tako je povijest ostala nepromijenjena do danas. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
