Marketing
dobar način da provedete subotnje prijepodne
Moram priznati, bojim se injekcija, igle. "Bojim se" je blago rečeno. Imam fobiju! Mrzim! Cijeli život sam želio dobrovoljno dati krv, ali me uvijek odvraćao strah od iglice. Čak i u vojsci, kada je jedno davanje donosilo tri dana skraćenja vojnog roka, nisam se mogao natjerati. S druge strane, mislim da svatko u životu treba barem jednom posaditi drvo, sagraditi kuću, imati dijete…, pa - između ostaloga - i dati krv, i uvijek sam se prezirao kada bih pomislio na svoju nedosljednost.
Mislio sam da je to jače od mene. Sjećam se horrora kada smo sa školom išli na cijepljenja i doktora na pregledu za regrutaciju. Usredotočio sam sve snage da ne pobjegnem, ne napravim nikakav izgred i ponašam se normalno, a kada nas se dvadesetorica poredalo ispred njega, a sestre iza njega počele pripremati iglice, okrenuo se prema meni i rekao: "Ti! Tebi nije dobro! Lezi!" Premda sam negodovao, natjerali su me leći i tek tada uboli. Kažu da sam problijedio kao kreč, a to je nešto što se ne može nadzirati.
U kinima su jedine scene tijekom kojih moram zažmiriti kada neka igla u krupnom planu ulazi u kožu. Fučkaš Aliena, Predatora, zombije, vampire i ostale. Igla! Hvala Bogu, nema opasnosti da ću postati narkoman koji se bode.
Kada je nedavno objavljeno da se Simo Mraović opako razbolio i da mu je potrebno novaca za liječenje, sa žaljenjem sam ustanovio da je to jedna od rijetkih prilika u kojoj mi je žao što se nisam obogatio. Momentalno mi situacija nije takva da bih mogao išta odvojiti, ali nadam se da će se uskoro popraviti i da ću moći nešto doprinijeti. Međutim, kada je Pranger objavio da je potrebno dati krv za Simu, nisam dvoumio. Pranger nije tip koji laprda bez veze. Ako on kaže da je potrebna krv za Simu, onda je potrebna. Proslijedio sam poziv i na svom blogu, a kako smatram da bi generali morali biti na čelu juriša, kuhari bi prvi trebali probati što su skuhali, i - općenito - onaj koji pozove trebao bi se prvi odazvati, više nije bilo uzmaka. Ako Simi treba krv, toga barem još imam! Istina da pojma nemam koja sam krvna grupa, uspio sam do sada izbjeći da se to istraži, ali ako moja krv neće odgovarati Simi, već će nekome trebati.
Da skratim priču, okrenuo sam glavu na drugu stranu da ne gledam i zabavio se fotoaparatom da ipak mogu kasnije virnuti. Tek da vam kažem, prvo vas bocnu u jagodicu prsta, a ono kasnije izvedu tako stručno da boli manje od tog prvog uboda. Ne traje duže od pet minuta, a ne morate ni gledati.
Po izlasku sam se zatekao pred gomilom bikera koji su masovno došli ove subote kolektivno dati krv. Svaka čast, bikeri! Sad me zanima je li bilo više blogera ili bikera, premda su mali izgledi da bi ih mogli nadbrojati. Očigledno su bolje organizirani nego mi, iako je nas više, ali možda baš zato.
Jesmo li mi, blogeri, snaga? Ono što rade djevojke i momci na blogu See me; feel me; touch me; heal me.... jedan je od načina koji to može pokazati.
Post je objavljen 07.10.2006. u 16:33 sati.