 Alfredu stiže glas da mu je majka na samrti. Valiant ga prati kroz oluju do bijedne nastambe daleko na rubu šume gdje je Alfred odrastao u krajnjem siromaštvu. Majka na samrtničkoj postelji priznaje Alfredu da je ona prva žena surovog pokojnog Vernona, da nije mogla otrpjeti njegovu svirepost, te je pobjegla ponijevši sa sobom i njegova prvorođenog sina - Alfreda. Njezina je osveta da je Alfred postao sluga u zamku Vernonovih, izložen svačijem maltretiranju, te da će zatim - kao bivši sluga - postati gospodar. U potkrjepu svojih riječi predaje Alfredu pergamente koji svjedoče o njegovu porijeklu, koji kazuje tko je on, te o pravu da naslijedi zamak i oženi se s Gwendoline. Valiant i Alfred se vraćaju do zamka u dramatičnom trenutku. Sir Berkeley i Gwendoline su se zaputili preko rijeke na pogreb, ali u mraku i oluji ne mogu vidjeti ulaz u luku. Svega jedna buktinja je upaljena, a druga se, zbog kiše i vjetra, nikako ne može razgorjeti. Bljesak munja otkriva užasnutim ljudima na obali kako krhka lađica plovi u propast. Na to Alfred iz njedara vadi suhe pergamente i s njima pripali drugu buktinju. Gwendoline je spašena, pada u zagrljaj voljenom Williamu, a Alfred ostaje sluga do kraja života… …da ne duljim, to je priča mog života. Barem dvadesetak puta sam napravio nešto kao da sam siroti Alfred, nešto što je bilo ekvivalent onome što je on napravio, a ti su potezi odredili sve ono što se odvijalo između. I često se pitam da li me se priča o nesebičnom Alferedu dojmila zato jer sam već bio takav tip čovjeka ili mi se ona toliko svidjela da je odredila kako ću se dalje razvijati. Zanimljiv lik u priči je William. Ako mu Valiant ispriča što se dogodilo, da li će kavalirski ustupiti starijem bratu sve što mu pripada? Ne budimo naivni. Prije će ga, kao gospodar života i smrti svojih podanika, skratiti za glavu. Da li će se William pobrinuti da se barem donekle oduži sirotom sluzi? Nema načina. Takvim oduživanjem bi zapravo priznao da je nepravedno zasjeo na uzurpirano mjesto, a nakon priznanja više nikada ne bi mogao biti smiren da Alfred neće zatražiti što je njegovo. Zato je Alfredu najbolje da nitko nikada ne sazna za njegovu žrtvu. Naročito ne Gwendoline… |
|
Šećući s psom u kasne noćne sate Tuškancem, skrenuh na Krležin Gvozd (koji se tada još nije nazivao Krležinim) i pred jednom od onih starih krasnih vila naiđem na gomilu izbačenog papira, ostavljenog da ga ujutro pokupe smetlari. Ophrvan strasnom navadom kopanja po bilo čemu štampanom, (što starije to bolje,) zaveden prilikom da u toj inače slabo prometnoj slijepoj ulici zasigurno neće naići nikakav prolaznik, neometano se prepustim pregledavanju odbačenog blaga.
Pronađoh i izdvojih nekoliko prilično uščuvanih raritetnih knjiga i brošura, podebeo snop antikvitetnih razglednica i čestitki, nekoliko bizarnih publikacija, dio intimne prepiske dviju mladih gospođica između 1904. i 1911. godine, nekoliko starih kalendara i sličnih poslastica za knjiške moljce. Sve to potrpah u plastične vrećice i jedva noseći odvukoh kući da pažljivo razgledam. Nakon prvog pregleda odbacio sam više od polovine plijena, međutim, ono što me je najviše uzbudilo bio je snop listova istrgnutih iz nekih dnevnih novina. Ponio sam ih jer sam već na cesti uočio da su starih datuma, sa kraja devetsto i tridesetih i početka devetstočetrdesetih. Smireno ih razgledajući uzdrhtao sam od uzbuđenja: bile su to samo naslovne strane, a naslovi, koji su se uglavnom protezali cijelom širinom stranice, bili su gotovo odreda krajnje dramatični. ULTIMATUM ENGLESKE NJEMAČKOJ ako Reich ne obustavi operacije protiv Poljske i ne obustavi svoje čete na granici BRITANIJA ĆE OBJAVITI NJEMAČKOJ RAT ---------------------------------------------------------------- OPĆA MOBILIZACIJA i opsadno stanje u Francuskoj __________________________ ATENA JAVLJA NOVU OFANZIVU TALIJANSKIH SNAGA ---------------------------------------------------------------- PALA JE TVRĐAVA EBEN EMAEL koju su smatrali neosvojivom ---------------------------------------------------------------- LONDON BOMBARDIRAN Međutim, ti listovi su me i zbunili: zašto je netko rezao, sakupljao i čuvao samo prve stranice? Dobro, to bih još i mogao razumjeti: novine su dokument povijesti, prve stranice su najvažnije, a spremati cijele novine može biti neekonomično. Ali, među tim zaista dramatičnim naslovima, nalazili su se i neki sasvim beznačajni. Na primjer: KRVOPROLIĆE U SVETICAMA! (Potukla se noževima neka kartaška družina; jedan teže i dvojica lakše ranjena.) Ili, "Jutarnji list" od 19.IX 1939: U DANAŠNJIM VREMENIMA NAJBOLJE JE RADITI I ŠUTITI - izjava ministra dra. J. Šuteja u Sarajevu - Okreni, obrni, brojni značajni naslovi očito su nedostajali. Po kojem kriteriju je rađen izbor naslova? Što je ta osoba smatrala tako važnim da vrijedi sačuvati? Rasprostro sam naslovne stranice po podu sobe, poredao ih kronološkim slijedom, zasjeo u sredinu i zadubio se u njih. Koji ih sistem povezuje? Kakvu logiku skrivaju? Radi li se o tome da neke stranice naprosto nedostaju? Ali, zašto su, u tom slučaju, ove druge, bezvezne, ovdje? Nikako nisam mogao dokučiti. Radio program je noćnu muziku zamijenio jutarnjim vijestima, sve pepeljare sam ispunio opušcima i u sobi se već jedva moglo disati. Počelo se razdanjivati... Odlučio sam odustati "do daljnjega", otvoriti prozorčić i otići na spavanje. Sakupljajući rasprostrte novinske listove i presavijajući ih da zauzmu što manje prostora na pretrpanim policama, nenadano i slučajno uočio sam odgovor koji sam do tada bezuspješno tražio. Među člancima na poleđinama naslovnih stranica nalazili su se i nastavci jedne stalne rubrike: "PRIOPČUJE URANUS... dolaze teške konstelacije Marsa sa Jupitrom, sa Saturnom i sa Uranom... mutacije Jupitra sa Venerom..." Horoskop! Videći oko sebe samo bezumlje, nepoznat netko se priklonio neracionalnom kako bi sačuvao razum, te se pouzdavao u zvijezde da će mu se dogoditi samo ono što je tamo zapisano, da je, uostalom, sve što se događa tek dio kretanja svemirskog mehanizma u kojem se ništa ne zbiva bez razloga i postoji smisao. |
Ja sam, izrazimo se dobrohotno, momak koji već duže vremena traje. Već je nekoliko generacija žena koje sam ispratio tako da sam ih znao kao curice, gledao kako se rascvjetavaju, divio im se kad su bile punom sjaju i svjedočio kako su ocvale.
Nisam ni ja više ružica, dapače, a ni tučak mi više nije drčan kao što je nekada bio. U ovom razdoblju života dogodilo mi se već nekoliko desetaka puta da sam nakon dugog vremena sreo neku od tih žena s kojima sam svojedobno prijateljevao, bivših dobrih kolegica ili dugogodišnjih poznatih za koje bih nekad dao ne znam što! I, kako riječ vuče riječ, u nekom trenutku priznam: - A znaš li ti kako zbog tebe nisam jeo ni spavao, i ruke mi drhtale, lutao noću ulicama kao opsjednut, mislio samo o tebi kao da si me urekla! I što bih sve dao samo da… A na to mi one kažu: - Pa što nisi pitao? Sada mi to kažu! Bilo je tisuću razloga zbog kojih nisam pitao, a svi se svode na to da nisam vjerovao da sam imao ikakvih izgleda. I što mi koristi da nakon dvadeset, trideset godina saznam da sam trebao samo pitati…Kog vraga nisu dale nikakav znak, nikakav mig ohrabrenja kada je bilo tomu vrijeme, u pravi čas? Ili jesu, a ja propustio uočiti? Ili su se i one bojale da bih ih mogao odbiti? Koja smo mi ljudi smiješna bića?! Svi bi htjeli, a malo tko se usudi poduzeti prvi korak. Zbog mnoštva razloga nećemo i kada bismo htjeli; ako smo uvjereni da ne možemo, uvjeravamo se da nećemo. Ljudi su vrsta razapeta kontradiktornošću potreba i želja... Stanite! Pričekajte! Imam pitanje za Vas! |
 |
|
Mladi i naivni ljudi idealiziraju da bi u ljubavi i braku partneri trebali biti potpuno iskreni, površni psiholozi pripovijedaju da u takvim odnosima ne bi smjelo biti tajni, a neodgovorni publicisti propagiraju raznorazne budalaštine. Nasuprot tome, onaj tko poznaje život zna da je dobro odmjerena količina laži, licemjerja i prikrivanja često vrlo dobrodošla.
Recimo, moja supruga i ja smo teški ovisnici o cigaretama, nema dvojbe da nam to škodi na razne načine i vrlo rado bismo se toga odvikli. Ona popuši do dvije kutije cigareta na dan; ja i više od tri. Često kujemo planove kako bismo se oslobodili, još češće razgovaramo o tome, a kadikad i nešto pokušamo. Prošle godine čak oko tri mjeseca kao nismo pušili. Trudili smo se svojski i zaista - već nakon desetak dana oboje smo se osjećali osjetno bolje. Ono što joj nisam htio priznati bilo je da se ipak nisam u potpunosti ostavio cigareta. Nisam mogao izdržati i u potaji sam dnevno popušio tri, pet ili sedam komada. Kasnije sam saznao da je i ona svakodnevno popustila dva ili tri puta. Međutim, oboje smo to skrivali jedno od drugoga. I tako je to trajalo sve dok se jednog dana, u apstinencijskoj krizi, nismo tako posvađali da smo se našli na rubu razvoda. Na to smo izvukli svaki po svoju skrivenu kutiju, pripalili, te nadoknadili sve što smo propustili. Šteta. Da smo uspjeli nastaviti glumiti jedan pred drugim, ona bi i dalje popušila svoje tri cigarete, što je osjetno bolje od dvije kutije, ja svojih pet komada, što je bolje nego šezdeset, koliko ih ima u tri pakovanja, i nema sumnje da bi to bilo bolje u svakom pogledu. |
|
U posljednje vrijeme je bilo nekoliko postova koji su opisivali susrete i upoznavanja blogera u stvarnom životu. Rajna i Hera su se tucnule autima, ali umjesto da se počupaju, prepoznale su se i slizale u trajnu simbiozu. Ariston i Miss su se dogovorili za sastanak, te oboje na svojim blogovima opisali ta iskustva. Blogeri su masovno pohrlili pročitati što svi oni imaju reći o toku i dojmovima susreta u RL, te ostavili brojne komentare. To me je ponukalo da i ja iznesem svoje svježe iskustvo.
PART ONE Oni koji redovnije prate moj blog znaju da svakoga dana postavim novi tekst, te su mogli primijetiti da ga u petak nije bilo. Naime, nije mi uspijevalo spojiti se na Internet. Napokon sam zvao telefonom službu tehničke podrške. Momak koji se javio bio je vrlo ljubazan. Po njegovim naputcima pokušavao sam sve i svašta, ali se veza nikako nije htjela uspostaviti. Napokon je zatražio da mu kažem koje je moje korisničko ime, čuo sam kroz slušalicu klikanje tipkovnice, i objavio mi je da je našao uzrok problema: "Niste platili račun za posljednja tri mjeseca, pa vam je uskraćen pristup na mrežu!" Odmah sam se bacio na kasicu-prasicu moga osmogodišnjeg sina i izvadio četiri stotine i dvadeset kuna, koliko je iznosio dug, umjesto toga sam mu ostavio cedulju da sam toliko posudio, odjurio u najbližu poštu i platio zaostale račune, te svratio do najbližeg provajderovog prodajnog centra. Ondje me je dočekala neka vrlo ljubazna djevojka, objasnio sam joj što mi se dogodilo, pokazao joj potvrde o uplaćenim računima, a ona ih otišla faksirati u centralu. Na pitanje kada ću biti ponovo uključen u virtualnu zajednicu odgovorila je "Odmah!" Žurno sam se vratio kući razmišljajući putem o novom postu kojeg sam nakanio napisati, nestrpljivo uključio kompjuter, ali - ništa. Veza se i dalje nije dala uspostaviti. PART TWO Nazvao sam službu za korisnike i požalio se da još nisam ponovo uključen. Neki vrlo ljubazni glas mi je rekao da su iz te službe poslali nalog tehničkom odjelu koji je zadužen za održavanje veza. Pitao sam kada ću mi onda Internet biti ponovo dostupan. Ljubazni glas je odgovorio "Odmah". Rekoh: "Evo, je'n, dva, tri! Jedno odmah je već prošlo! Kada će to 'odmah' biti?" Ljubazni glas je odgovorio "Uskoro". Nisam bio zadovoljan odgovorom koliko god bio ohrabrujući, pa sam pronašao broj centrale, a centrala me spojila s tehničkim odjelom. Ondje se javio neki manje srdačan, ali ipak ljubazan glas kojemu sam ispričao sve što se dogodilo i pitao kada će mi pristup Internetu biti ponovo omogućen. Odgovor je glasio "Čim stignemo!" Taj odgovor mi se svidio još manje nego prethodna dva. "Možete li mi reći, barem otprilike, kada bi moglo biti to 'čim stignemo'?", insistirao sam. "Ne. Da znate koliko takvih naloga imamo! A stalno novi pristižu!", izjadao mi se ljubazni glas. To mi se najmanje svidjelo. "Dakle", rekoh. "Budimo realni. Stignem li se otuširati prije nego ću ponovno moći na Internet?" Svakako, ocijenio je sugovornik, stignem se otići i okupati na more! "Ako ćemo biti realni…", procjenjivao je. "Sada je petak navečer; danas više nećemo stići. U subotu i nedjelju ne radimo…" Zanijemio sam. Na to, na granici očaja, doživio sam trenutak božanske inspiracije i zapitao: "Oprostite, a ima li neki bloger među vama?" Ljubazni glas je krzmao nekoliko trenutaka prije nego je odgovorio: "…Evo, sada ću vas prespojiti." PART THREE Javio mi se neki hemafroditski glas za koji nisam mogao odrediti ni da li je muški ili ženski, a ni da li pripada živoj osobi ili automatu. Nisam oklijevao: "Čujte, možda bi me mogli znati pod nadimkom Babl. Svakodnevno ispisujem blog u kojem Čovjek-vadičep sreće Ženu-ribu." I nakon toga iznesem svoj problem. "O, Babl!", uskliknuo je glas. "Kako da ne?! Ja sam Brabonjak! Svakodnevno svratim pogledati što je novoga na tom blogu iskrsnulo i već sam se čudio da danas nije bilo ničega… Kad god nemam što raditi na poslu, što se rijetko događa i kratko traje, svratim do nekoliko omiljenih blogova da vidim mogu li ostaviti neki komentar…Do Svjetioničarke, Prangera, Typewritera, Djevojke za 1 dan… Nemam toliko vremena da se posvetim pisanju svog bloga, ali za neki kraći komentar se uvijek nađe…" Prekinuo sam izlaganje i zapitao kada bih mogao očekivati da ću moći objaviti naredni tekst. "Evo, čim stignemo! Uskoro! Odmah!" Uglavnom, dogovorili smo se naći na kavi i javljam vam da, nakon kraćeg zastoja, blog Čovjeka-vadičepa ide dalje. |
|
Sanjao sam krasan san. Jedan od onih upečatljivih, realističkih snova kojih se kasnije sjećamo jednakom snagom i jasnoćom kao da su se zaista dogodili. U snu je bio predivan ljetni dan. Sjedio sam u svom kafiću na uobičajenom mjestu i iznenada mi je otac je ušao na vrata, no mjesto da sjedne za moj stol, stao je ispred mene i rekao: "Hajdemo po sestru." Ja sam rekao: "Ona je na poslu." Stari je odgovorio: "Neka. Znam. Hajdemo po nju."
Upali smo sestri u ured u pola radnog vremena. "Ostavi posao", rekao je tata. "Imam sjajnu ideju!" I sav je blistao. "Idemo na izlet!" Ona je, ozarena, istog trena počela spremati papire u ladice i podizati se od pisaćeg stola… Ovdje se san prekinuo. Probudio sam se u suzama. Nas troje nikada nismo išli zajedno na izlet. Čak ni u snu. I ima još toliko toga što nas troje, koliko god smo se voljeli, nikada nismo zajedno uradili. On je umro, ona je umrla, djeca u obitelji postali su odrasli ljudi, neka nova djeca su se rodila, ali nas troje više nikada, nikada, nikada, nikada, nikada nećemo ništa više zajedno. I zato, sine moj, samo reci što ti padne na pamet. Idemo! |
|
> Upoznao sam ga prije četvrt stoljeća u Crnoj Gori, kamo se vratio uživati američku veteransku penziju. Sudjelovao je u svim velikim zračnim bitkama Drugog svjetskog rata. Otac i on su otišli još prije nego je izbio u Kaliforniju kopati zlato, a završili kopajući kanale s Kinezima, pa je bio jedan od prvih dobrovoljaca za vojsku koji su se javili. Učestvovao je u zračnim bitkama za prevlast nad Pacifikom, letio nad Sjevernom Afrikom, Sicilijom, Italijom, prekidali su nacističke linije opskrbe ruskog fronta i na kraju je sudjelovao u višemjesečnim bombardiranjima Nürnberga, Kölna, Dresdena i Berlina. Od svih tih povijesnih bitaka nije se sjećao ničega. Naime, sve ih je prespavao. Bio je repni mitraljezac na B-17, "letećoj tvrđavi". Tipična akcija odvijala se uvijek po ustaljenom slijedu. Kretali su obično s mrakom. On se na početku leta kroz usku cijev, kroz koju se moglo provući samo četveronoške, uvlačio u svoju kabinu na samom repu aviona. Kako je dane provodio u vojničkim kantinama ispijajući nepregledne količine piva, onako utopljenog u kožnoj avijatičarskoj jakni jednolično drndanje motora učas je uspavalo. Veliki avion je imao dvije posade: transportnu i borbenu. Transportna ekipa je vozila sat, dva, tri, četiri, pet, šest sati, a prije same borbe posade su se zamjenjivale. Jedni ili drugi trebali su ga probuditi, ali su u žaru neposredno predstojeće bitke to obavezno zaboravljali. Na ušima je imao slušalice kroz koje su ga trebali buditi, te zbog njih nije čuo ni prve detonacije protuavionskih projektila koje su ih dočekivale. Njihov avion je ispuštao bombe visoko nad ciljevima i olakšan bježao pod okriljem zaštite lovaca. Dok bi bombe pale, oni su već bili daleko. Budile su ga tek eksplozije na tlu i jedino što je još stigao bilo je ispratiti pogledom gradove koji su gorjeli u noći ostajući sve dalje iza njih. |
 Ima na otoku Brabu školica koja se zove brabska školica. U nju utjeraju malu djecu još prije svitanja i dobro zaključaju. Sve su joj prozore zakovali debelim daskama i strogi pozornici paze da nitko ne izvrti rupicu ili viri kroz zaboravljene pukotine. Djeca u toj školici uče mirno sjedenje, tiho govorenje, poslušno vladanje, ponizno pozdravljanje i da je Zemlja ravna ploča koja pliva na slanoj vodi u velikom lavoru koji nose tri kornjače. Neka djeca su dobra. Tih je najviše. Njih glade po glavi, čohaju iza uha, šopaju ih bombonima i hvale na sva usta. Ta prolaze sve razrede bez zastajkivanja i kasnije postaju doktori, suci, inžinjeri, direktori... Neka djeca su zločesta. Samo vrebaju priliku da virnu među daske i poslije viču: "Svašta smo vidjeli! Vidjeli smo ljude i drveće i čudne strojeve... Vidjeli smo drugu djecu koja ne idu u školicu..." Ta djeca ne savladaju ni mirno sjedenje, ni poslušno ustajanje, a naročito ne tiho govorenje i nikada ne mogu zamisliti sliku zemlje na tri kornjače (i u velikom lavoru) i kad Učitelji odbace svaku nadu da će ih ičemu provesti, izbace ih iz školice. Poslije se ne zna što se s njima događa. Nasreću, takvih je malo. A najmanje je onih koji doduše uglavnom znaju što ih se pita, iako često ne mogu odgovoriti baš najbriljantnije, koji čim pozornik okrene leđa priskaču pukotinama i šutke bulje van. Tek kadikad vrisnu te moraju za kaznu u kut. To su ti što izbuše najviše rupica. Zatim, kad svi odrastu i puste ih iz školice, jedni se budući direktori, inžinjeri, doktori... nikako ne mogu snaći. "Vidi, ljudi nisu plosnati! Vidi..." I dosta su dugo kao izgubljeni. Drugi budući inžinjeri, gradonačelnici, doktori, suci... dolaze pred rascvjetane livade i kliču: "Kako je lijepo živjeti u ovako divnom i bogatom herbariju!" Treći - ništa. Te treće pozovu Učitelji učitelja na terasu na krovu najviše zgrade, pokazuju im drugove koji se rastrčavaju na sve strane svijeta i govore im odprilike ovako: "Lahko je naučiti kad te netkho uči. I da smo otvorili prozorah mnogo bi bilo pametnih, a malo učenijah. A ovom svijetu su pametni potrebiti kao lijek - u strogo ograničenim malim količinamah. Ovaj je svijet tu i zatho ga cijenite. Možda bi vamah odgovarao neki drugi, drugačiji... i zato ga ne trebate voliti. Dovoljno je da uživate plodovah i radostah koje vam nudi!" Na to neki od učenika kažu: "Ne želimo živjeti u ovakvom svijetu niti se pomiriti sa budućnošću!" Neki ne kažu ništa već se tiho i sa smješkom izgube. Učitelji učitelja kažu onima koji još ne znaju kamo će: "Ne budite ludah! Ne budite ludah! Ne budite ludah!" Neki od učenika ne prestaju pitati: "A postoje li Učitelji učitelja učitelja?" Oni ostaju gore na terasi i dugo, dugo pregovaraju. |
 Što ako ti klokan uskoči u kadu? Što će ostati od intimnosti tvog pranja kada se nađeš usred takvog stanja? Što reći? Frktati? Rzati? Lijevu nogu grčiti, a desnom trzati? Klokan, sav srebren, mrka pogleda, bulji u te kroz leće artiljerijskog dvogleda? Za njega si prazan pucketavi tv-ekran smetnjama na vezama i bezstrujicom preklan. |
 U jednoj od onih ulica trošnih malih zgrada između Autobusnog kolodvora i Radničke ceste koju još nisu srušili, ali skoro će, u jednoj od onih birtija za koje nitko ne zna kako se zovu jer nitko od gostiju ne ide nikamo drugamo, pa mu to ni ne treba znati, dolazi svakodnevno i penzioner Đarčžekš. On je većinu svog radnog vijeka, sve do mirovine, proveo kao službenik u akademiji, tada zvanoj Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, skraćeno JAZU. Đarčžekš je svakodnevno tempiran da dočeka deset sati, a od deset sati nadalje je već toliko natopljen gemištima da živi manje-više u svojoj stvarnosti, što mu je duboko ukorijenjeno još iz vremena kada je bio radni čovjek, te nema načina da bi dva puta za redom na isti način izgovorio svoje prezime. Đarčžekš više od svega mrzi kompjutore. - Što će meni ti - kompjuteri?! Hvala Bogu, nikada mi nisu trebali i nikada mi neće trebati! Što su svi poludili za tim kompjuterima?! Kome to treba? To su sve pomodne igrarije! Budalaštine! Znam to od kada sam prvi puta čuo za njih, odmah sam to znao! A ja sam čuo za njih prije od svih! Još na početku osamdesetih godina, ako ne i prije, dok još nitko nije ni čuo za ikakve kompjutore, stiglo je nama u Akademiju nekakvo pismo nekakve američke asosijeišn: pitali su kakva specifična slova postoje u JUGOSLAVENSKOM JEZIKU jer da rade nekakve tablice… Ako čovjek dovoljno dugo ostane s Đarčžekšom naslonjen na šank može razabrati da je ustvari to bio upit onih koji su sačinjavali ASCII tablice, a svatko tko je radio već na računalima pogonjenim operativnim sistemom DOS zna kakve je nevolje izazivalo jer u ASCII tablicama nije bilo č, ć, š, ž i đ, nevolje koje ni danas nisu sasvim uklonjene. Đarčžekš je pokazao pismo uvaženim akademicima koji su se toliko uvrijedili na američko bahato neznanje da se nisu udostojali ni odgovoriti. Amerikanci su urgirali da ne mogu čekati, na što su im akademici s visoka odgovorili da ne mogu udovoljiti njihovom zahtjevu jer "jugoslavenski jezik" ne postoji, a takve barabe im je bilo ispod časti podučavati da u svim južnoslavenskim jezicima, uključujući slovenski i makedonski, postoje č, š, ž i đ, a da nj i lj ni ne spominjemo. Kasnije su stizala slična pisma od nekakvih američkih kompanija: "…nekakav A-Be-Ce…, ma ne, nekakav MMM…, ili je to bilo ABM…? Ma nekakav IBM, što ja znam!" Đarčžekš im je sam odgovarao ni ne uznemiravajući akademike. I zato su ASCII-tablice kodova napravljene bez č, ć, š, ž i đ. Nakon toga su se korisnici kompjutora u bivšoj Jugoslaviji, od Triglava do Đevđelije, još desetljećima borili s dijakritičkim znakovima. Tko se sjeća? Na tastaturi piše jedno, pritisneš tipku, a ono ispadne nešto drugo; uspiješ napisati slovo koje želiš, ali na ekranu se vidi nešto treće; napokon na ekranu imaš besprijekoran tekst, a iz printera ispadaju besmislene čvrčke… A da ne spominjemo ako dokument sačinjen u jednom programu otvoriš u drugome… Kaos! Iz tog vremena je velikom broju kompjutoraša ostala navada da pišu slova bez čvrknjica, tj. c, s, z i d umjesto onih koje bi trebalo, i to se prenijelo i na one generacije koje se nisu niti susrele sa DOS-om, što je umanjilo razinu opće pismenosti kao rijetko što prije toga. O svoj toj kompjuterskoj zbrci akademici nikada nisu saznali jer oni ionako ni danas ne upotrebljavaju kompjutere, a ako neki slučajno i upali osobno računalo, eksplodira mu, pa o tome drugi dan pišu novine. Đarčžekš je otišao u penziju i pije negdje u labirintu onih malih ulica zapadno od Autobusnog kolodvora i sasvim spontano se dalje od jedanaest predstavlja samo u nekoj varijanti prezimena Dar… Darc… Darcz… Darczeks! |
Između seksualne revolucije šezdesetih godina prošlog stoljeća i pojave AIDS-a, u najbolje vrijeme u povijesti zapadne civilizacije za biti mlad i u punoj snazi, boravio sam u nekoliko navrata, i to na duža razdoblja, u S.A.D.-u. Iznenadio sam se kada sam prvi puta ušao u prostrani automobil slađane Kim i spazio ono na što sam kasnije naišao u mnogo navrata. Po podu inače urednog vozila kotrljalo se nekoliko staklenki coca-cole. Ne limenki, nego staklenih flaša. Bilo ih je i punih i praznih.
Američkim tinejdžerima auto je nužno osnovno seksualno pomagalo. Autom se odvezu u drive-in kino, na parkiralište, u park iza grma, na livadu, u šumu… U njemu ili na njemu se ljubakaju, drpaju, padaju teški petinzi ili tucanja. Neposredno nakon spolnog akta učesnica izbaci donji dio još ogoljenog tijela iz automobila i ostane ležati oslonjena gornjim dijelom leđa na sjedalo. Muškarac, ako je kavalir, otvori bočicu popularnog napitka i doda joj. Ona palcem ili kažiprstom pritisne otvor bočice, dobro je promućka, a zatim ugura vrh… znate gdje. Kada se ukloni prst, tekućina šikne i sve ispere. Što ne ispere, to pobije. Naposljetku sve iscuri na asfalt ili u travu. Ako se isti postupak primjenjuje kod kuće, iznad kade, ili u hotelskoj sobi, iznad umivaonika, važno je napomenuti da coca-cola ne smije biti iz hladnjaka! Naravno da ispiranje coca-colom nije najbolje sredstvo za kontracepciju na svijetu, ali - ako nema drugoga, daleko je bolje nego ništa. |
 Bibi-Chanum im je na to pokazala svoju riznicu, te su oni odmah rekli da će svakako napraviti sve onako kako se traži. Gradnja je napredovala po planu i kada je, nakon nekoliko godina, stigao glasnik s viješću da će se Timur s vojskom vratiti u grad za sedam dana, preostalo je još četiri dana da se cijeli posao završi. Preostao je još samo završni, najdelikatniji dio građevine, završetak kupole koje je natkrivala cijelu građevinu. No kako ništa ne prolazi bez vraga, bio je jedan jedini arhitekt koji je znao sagraditi tako veliku kupolu i bez njega je bilo nemoguće završiti. On je od prvog dana bio opčinjen ljepotom Timurove kraljice i cijelo se vrijeme nadao da će ona, budući su provodili mnogo vremena zajedno, prepoznati njegovu čežnju i da će, onako usamljena, potražiti utjehu u njegovom zagrljaju. Na vijest o Timurovom dolasku sve su mu nade propale, u očaju je odlučio zaigrati na sve ili ništa i suočio je kraljicu s izravnom ucjenom: zatražio je od Bibi-Chanum da mu se poda ili neće završiti građevinu.  Prelijepa Bibi-Chanum se našla suočena s jednostavnom, ali teškom dilemom: da bi pružila svom voljenom dokaz veličine svoje ljubavi morala ga je iznevjeriti. Ako je željela ostati vjerna, njezin dokaz ljubavi ne bi zasjao u punom sjaju. Timur se ne bi mogao othrvati sumnji što li je ona radila dokle ga nije bilo.… i Bibi-Chanum je skrušeno otišla u arhitektove odaje, gdje je on uživao u njoj tri dana i tri noći, a onda je požurio izvršiti obećano i kada je Timur ulazio na čelu vojske u grad bio je zadivljen veličanstvenom plavom kupolom koja je natkrivljala sve ostale građevine. Pitao je što je to, a kada su mu rekli da je to dokaz ljubavi njegove voljene žene, bio je van sebe od sreće. Timur je tim više bio iznenađen i razočaran što mu Bibi-Chanum nije izašla u susret, čak ni kada je došao do dvora. Otišao ju je potražiti i našao je ucviljenu. Bibi je bez oklijevanja priznala da ga nije dočekala jer se ne smatra dostojnom da mu bude žena i sve mu priznala. No Timura nisu uzalud nazvali Veliki. Sjeo je, razmislio, a zatim zagrlio Bibi-Chanum i izjavio da je ono što je učinila veći dokaz ljubavi od svega ostaloga što je napravila, uključujući i veličanstvenu kupolu koja se presijavala nad gradom nestvarnim plavim sjajem. Zatim je naredio straži da uhvati arhitekta i skrati ga za glavu. No ni arhitekt nije bio od jučer. U potaji je sagradio umjetna krila i kada mu je straža navrla na vrata, bez pitanja po što su došli uzverao se na krov, raširio krila, vinuo se pod oblake i odletio daleko, daleko, preko granice Timurova carstava, daleko van njegova dohvata. Ta stara uzbekistanska legenda je najvrjednije što sam donio iz Samarkanda. Ima i danas vrijedno naravoučenije: ako ste prisiljeni graditi, čuvajte se arhitekata! |
 Kadikad se probudim usred noći iz najdubljeg sna, iznenada potpuno razbuđen, preplavljen stravom koja prodire do srži, kao da me sama smrt takla i prenula. U glavi mi je samo jedno: umrijet ću, neizbježno ću umrijeti i svega će nestati. Neučinkovito se tješiti da neću znati da ležim duboko u mraku hladne i vlažne zemlje, daleko od svega, ili da stanice moga tijela neće znati ništa o tome da ih proždire vatra. U mladosti sam znao ležati satima, raskidan nepodnošljivim mislima i drhteći od straha, osut hladnim znojem, ali onda sam iznašao kako tome doskočiti. Smrt? Imam ja recept i za nju! Već odavno, ako mi se to dogodi, bez oklijevanja skočim iz kreveta, upalim svjetlo, odem pred najbliže ogledalo i zagledam se u sebe. Neusporedivo je strašnije ako ležiš u mraku, zatvorenih očiju. Strava kreće iz tebe i širi se do krajnjih granica svemira. Sve će to nestati! Kada je svjetlo i gledaš, već si sjeb'o smrt 50%! Odjurim do ogledala i zagledam se sam sebi u oči, a zatim pažljivo proučavam svaku pojedinost svog lica. Gledajući se izvana, kao nekog drugoga, izgledam sasvim kao drugi dragi ljudi koji su umrli. Ljudi s kojima sam živio, prijateljevao, družio se, koje sam volio i sa kojima sam želio ostati zauvijek, ali ih je smrt otela. Jednako imamo oči, jednako pore na koži, slične linije lica, iste uvojke kose… Odmah mi je lakše: ako su mogli oni, mogu i ja. Ako su oni, onda to nije strašno. To su bili ljudi koje sam volio za života, koje i dalje volim, i misleći na njih nemam straha da ih slijedim. Dapače, osjećam smirenje iz pomisli da ću im se jednoga dana pridružiti, makar u ništavilu, te time osloboditi prostor za potpuni razvoj onih koje volim još i više i koji će me naslijediti. Uz takav pristup se godinama potreba za takvim primirivanjem sve rjeđe javljala, a otkako sam ostario - posljednje desetljeće - ne sjećam se da sam ijednom stao pred ogledalo osim da se obrijem, počešljam ili štogod slično. Uvjeren sam da oni koji istinski ne vole ne mogu savladati strah od smrti, koliko god se zavaravali lažnim nadama ili trudili odagnati svaku primisao o njoj. Preko dana je još moguće zaigrati se ritualima ili zabaviti životnim igrarijama, ali po noći, u mraku, nema ničega s čim bi se moglo istisnuti neželjene misli i opsesivna zamišljanja. A ako se ne savlada strah od smrti, protrati se prilika okusiti život bez zadrške u svoj njegovoj punoći. Ako se ne može odagnati strah od smrti, voleći samo sebe, umire se od strave još za života. |
 |
 Upravo sam se nalazio nasred proplanka kada sam začuo zvuk koji se približava preko krošnji i krovova. Prešao je točno iznad mene. Noć je bila svijetla, podigao sam glavu, i premda sam po zvuku točno mogao slijediti gdje mu je izvor, ništa nisam uočio. S mjesta na kojem sam zastao vidio sam barem četvrtinu neba, moj osjećaj je govorio da to što prolazi leti otprilike desetak do petnaestak metara iznad tla, zvuk je bio tiši dok nije izbio nad proplanak i ponovo se utišao kad je zamakao na drugu stranu, sve dok nije nestao, no dok je bio nada mnom bio je jednako snažan kao da prolazi automobil. Sve zajedno nije trajalo duže od dvadesetak sekundi ni kraće od desetak. Očekivao sam da ću vidjeti neku pticu. Na južnoj Floridi su na dva-tri metra iznad mene prelijetali pelikani i sjećam se kako je to zvučalo slično, flap-flap-flap-flap-flap, jedino što nije bilo tako snažno i tako metalno. Osim toga, noćne ptice su nečujne. Mnogo puta su preko mene preletjele velike sove. One proklize kao sjene, kao duhovi. No ako to nije bilo od mahanja krilima nego ptičje glasanje? Nikada nisam čuo pticu koja se tako javlja, to je najmanje pet sekundi bilo iznad mene, a ništa nisam vidio. Ptica tako snažnog glasa morala bi biti najmanje veličine rode, a tako nešto ne bi moglo proći nezamijećeno. Ima li koji ornitolog, biolog ili lovac koji ovo čita, pa da mu moj opis djeluje poznato ili na nešto ukazuje? Ne vjerujem da će mi se ikada više pružiti prilika da ponovno svjedočim tako nečemu, pa da riješim zagonetku, no upravo to što nisam ama baš ništa vidio, a bilo što zemaljskog porijekla bilo bi vidljivo, usađuje mi sumnju da me je možda u niskom, brišućem letu preletio NLO, engleski - UFO, ili popularno - leteći tanjur. Upravo to što ga nisam vidio, mogao bi biti znak da sam ga sreo. Neki nepoznati, nama čudni likovi možda upravo u ovom trenutku analiziraju skupljene podatke i pitaju se kakvo je to bilo četveronožno stvorenje koje je obigravalo oko nekakvog ukipljenog i zblesavljenog bića i kako protumačiti taj prizor. |
 Ima već petnaestak godina da su se dvije riječi izgubile iz javnog opticaja, nitko ih ne rabi i kao da su zaboravljene. To se izvelo tim lakše što su se u prethodnim desetljećima upotrebljavale i prečesto, tako da su se ofucale, profanirale, izgubile na značenju i težini, koristile kao fraze i ogadile. Te dvije riječi su REVOLUCIJA i KONTRAREVOLUCIJA. Govori se da su partizani, komunisti, antifašisti i ini svojevremeno pobijedili, preuzeli vlast, zasjeli…, ali se propušta spomenuti da su proveli revoluciju. Isto tako se sada govori "pobijedila demokracija", da je društvo u tranziciji, spominje se "ostvarenje tisućljetnog sna", ali se kao vrag od tamjana bježi od toga da se sve to nazove pravim imenom - kontrarevolucija. To su činjenice koje nije moguće relativizirati da su takve po nečijem viđenju ili da je to nečije mišljenje, a po nečijem mišljenju nije tako. Da bismo ustvrdili da se dogodila revolucija koja je nakon pedesetak godina krahirala pobjedom kontrarevolucije, nije potrebno pozivati se na elementarnu sociološku i politološku literaturu. Dovoljno je pogledati u bilo koji rječnik hrvatskog jezika, rječnik stranih riječi, leksikon ili enciklopediju i pročitati značenje proskribiranih izraza. Oni koji vjeruju u postojanje vraga tvrde da je njegova najveća pobjeda kad uvjeri ljude da ne postoji, da ga nema. Tako je i konačna pobjeda kontrarevolucije ako zavara ljude da se nije ni dogodila. |
 Već deset godina popušim najmanje tri kutije cigareta na dan, a pušač sam barem još toliko vremena. Dotjerao sam do toga da se jedva mogu popeti na prvi kat, i to laganim korakom, a onda se moram oporavljati barem pet minuta prije nego mogu nekome pozvoniti na vrata. Što je najgore, zapravo mi najčešće cigareta više uopće niti ne šmeka. Nije mi ni do novca koji na taj način pretvorim u dim; rado bih plaćao i dvostruko više da se mogu riješiti te ovisnosti. U ovom stanju izluđenosti iznenada mi je sijevnulo kakva mi je žena potrebna! I zašto! Viđao sam u filmovima, a na Internetu se može naići na fotografije sijaset žena takve sorte. Vitka, visoka, čvrsta, elastična; dugonoga, vretenastog mišićja, na visokim petama u čizmicama do koljena ili više od polovine butina, u mrežastim čarapama; u minisuknji ili bez nje; zategnuta u kožni korzet ili nehajno razgolićena; kratke dječačke frizure ili s pundžom… Zapanjujuće lijepa, tako da ti se noge odsijeku kada je vidiš i ostaneš bez daha i teksta; da bi sve, a ne možeš ništa. Takva jedna da me uzme pod svoje, iskusna, energična, maštovita, perverzna, zahtjevna, razmažena, drska, odlučna, nezaustavljiva i nemilosrdna, opasna gospodarica, neumoljiva krotiteljica i slatka mučiteljica; Ksantipa, Wanda, Tanana; da me baci u lance i maltretira kako joj padne na pamet, od jutra do sutra, preko tjedna, subotom, nedjeljom i praznicima, da mi ne dozvoli ni trenutak mira ili da me drži u kavezu i ne obazire se na sva moja preklinjanja; da me zaposli time da joj služim bez sekunde odmora i beskonačno je zadovoljavam; da sam joj rob, zarobljenik, igračka ili zvijer koju kroti; da stoji nada mnom sa dugačkom šibom ili bičem i surovo me opali kad joj paše ili joj štogod nije po volji… Da mi ne da pušiti i gazi me ko opušak dok mi ne ogadi pušenje za vječna vremena! |
 Nakon što je Jugoslavija počela davati pasoše svojim građanima da mogu putovati u inozemstvo, a prije nego se zračni putnički promet rasplamsao, moj djed je prihvatio poziv svoje braće iz Amerike da ih napokon posjeti. Putovao je tri sedmice do New Yorka brodom "Hrvatska". Da se brod nije zvao "Hrvatska", nikada ga ne bi bili uspjeli nagovoriti na takav put. Među putnicima je zatekao još nekoliko Hercegovaca i učas su se zbližili. Obiteljske legende su neprecizne. Pristali su negdje u Tangeru ili Casablanci, negdje u Tunisu, Alžiru ili Maroku, uglavnom u nekom velikom lučkom gradu jedne od zemalja Magreba, te izašli prošetati i razgledati. Djed je iskoristio priliku da svrati na brijanje. Svježe izbrijan platio je koliko je pisalo na nekakvom kartonu koji je glumio cjenik i zaputio se prema izlazu, na što mu je brico dobacio: - Mon servis! Kako se u francuskom onaj "s" na kraju riječi ne izgovara, moj djed je čuo nešto sasvim drugo, pa je odgovorio: - Ne! Ne Srbi! - uz energično niječno mahanje glave. - Hrvati! Hrvati! Hrvati! - uz ponosno podizanje šake i pogleda spram nebesima. No arapski brico je zapriječio djedu put i počeo ponavljati nešto što je zvučalo kao "Serbi! Serbi!" Djedu je šiknula krv u glavu i uz bojni poklič "Hrvati! Hrvati!" zgrabio je bricu za vrat da ga nauči pameti. Na sreću je u društvu bio jedan koji je razumio francuski, pa je objasnio djedu da je napojnica ne samo uobičajena, nego i obavezna u tom dijelu svijeta. Djed je problijedio slušajući objašnjenje, a onda još gore pocrvenio kada je shvatio, te je odmah prestao daviti berberina. Izvadio je i pružio mu takvu novčanicu da je brico još sto i pedeset metara trčao za njima klanjajući se. Razgledavajući grad putnici na proputovanju zašli su duboko u kasabu, gdje su sve teže izmicali nasrtljivim prosjacima. Naposljetku su se našli na kraju neke slijepe ulice, a za petama im se već natiskala gomila ne više prosjaka, nego nekih rabijatnih muškarčina u spavaćicama, mrkih lica i s turbanima na glavi, koja je potpuno ispunila ulicu, a iz susjednih kuća su vidjeli i nove kako iskaču i pristižu noseći močuge. Kad su oni najbliži izvadili noževe i jatagane, moj djed i njegovi prijatelji su uvidjeli da je vrag odnio šalu. Na to se zbilo nešto što si moj djed nije mogao oprostiti do kraja života, ali - kako je bio istinoljubiv - nije skrivao ni umanjivao svoju blamažu. Netko od naših se dosjetio i uzviknuo: "Tito! Jugoslavija!" U času su svi vikali "Tito! Jugoslavija! Tito! Jugoslavija!" nadglasujući povike prijeteće gomile i zaista - gomila se zaustavila kao da se sudarila s nevidljivom preprekom i zanijemila. Vidjevši da njihovi povici imaju učinka, pritjerani uza zid, naši su se derali iz petnih žila "Tito! Jugoslavija!", sve dok i gomila nije prihvatila to skandiranje i zamalo su svi kao djeca vikali "Tito! Jugoslavija! Tito! Jugoslavija!" Noževi, mačete, jatagani i batine nestali su pod spavaćicama i završilo je tako da su ih svi oni Arapi ispratili na sigurno, kroz cijeli grad, kroz luku, a putem su se pridruživali sve novi i novi i svi su cijelo vrijeme uzvikivali "Tito! Jugoslavija!". Na kraju su se pridružili i neki sa zurlama i talambasima, i tako je ta parada, na čelu s djedom i njegovim prijateljima stigla do broda, brod je dignuo sidro i krenuo u vrli novi svijet, u nove pustolovine. |
 Milena je točno u devet sati iznijela kremu od avokada s jogurtom zamjećujući kako svi prisutni pri tome odmjeravaju njezine grudi. Bila je svjesna da ima veće sise od svih žena u društvu. Zoran je razmišljao kako se sastaju već godinama i kako bi bilo baš zanimljivo da se jednom svi skinu goli, ali je rekao da ga oduvijek zbunjuje je li avokado voće ili povrće. Branka je mislila da je baš zagorjela i da bi joj pasao seks na brzinu čak i s vlastitim mužem, ali je rekla da ona misli kako voće raste na drveću, a povrće ne, pa je - prema tome - avokado voće. Davor je mislio kako Milena ima fenomenalne sise i da bi bilo baš zanimljivo poigrati se s njima, ali je rekao podrugljivo: "Kao jagoda!" To je potaklo Davorku, koja se upravo pitala kako bi izgledalo milovanje s drugom ženom i kako bi to bilo poigrati se s velikim Mileninim sisama, da ustvrdi da je voće slatko, a povrće nije. Zoran je razmišljao kako Davorka ima baš jebežljiva mala usta sa svilenkastim usnicama i bisernim zubićima i kako bi bio baš užitak ugurati u njih svoj debeli izdanak, pa ju je odmah poklopio usklikom: "Kao limun!" Vesna je bila zabavljena pomišlju da nikada u životu nije oprobala grupni seks s dvojicom-trojicom muškaraca, da je to baš zanima i zdvojila neće li joj proći seksualni vijek a da to ne iskuša, pa je predložila novu definiciju: "Povrće raste na zemlji, a voće na drveću…" Na to je Davor, koji je upravo zamišljao kako izgleda gola Branka, na leđima i s podignutim raširenim nogama, ponovo uzviknuo: "Kao jagoda!" Sviben je razmišljao kako su mu jaja toliko prepuna da bi mogao trknuti na zahod i olakšati se, pa se ljutito obrecnuo: "Ma jeb'la te jagoda!" Ivo se taj tren sjetio kako je tucao jednom jednu Jagodu i kako je bilo baš dobro, pa je rekao da misli da voće ima košticu, a povrće nema. Vesni je upravo palo na pamet da bi mogla, recimo za Novu godinu, izvesti za društvo striptiz na stolu, ali je spomenula paradajz koji ima male koštice i bananu koja ih uopće nema. Ivo je razmišljao da osim svoje žene nije potucao niti jednu drugu ženu iz društva i očajavao zar zaista nema izgleda za tako nešto, da bi to baš bilo lijepo, te da bi mogao barem Milenu da se barem donekle utješi, ali je rekao da se, po njegovu mišljenju, povrće kuha ili može kuhati, a voće se jede sirovo. Milena se prisjetila da se u firmi pojavio baš privlačan mlađi čovjek i da bi mogla jednom pristati na neki od njegovih poziva da se nađu nakon radnog vremena, ali je podsjetila prisutne da se pekmezi kuhaju. Branka je procjenjivala da se nikada ne bi podala Zoranu, eventualno bi mu dopustila da je oralno zadovolji, vjerojatno bi barem pri tome bila pošteđena njegovog iritantnog blebetanja, a rekla je da smatra da se kod voća jede plod, a kod povrća stabljika ili korijenje. Ivo se pitao zašto pričaju o bezvezarijama koje nikoga ne zanimaju, umjesto da lijepo rasprave tko će koga prcati; recimo da žene koje imaju PMS pošalju pripremati večeru, a one koje nemaju naguze na stol i prče po redu…., no napomenuo je jedino da se paradajz i paprika opiru takvoj podjeli. Na to je netko ispričao neki glupi i neduhoviti vic u kojemu Mujo na kraju rokne Fatu, pa su svi prasnuli u gromoglasan smijeh i dugo im je trebalo dok su se primirili dovoljno da su mogli dalje normalno razgovarati. |
 Poznam roditelje Bojane Gregorić, pa tako znam i nju otkada je bila mala curica. No tek prije nekoliko godina smo se službeno upoznali, a kako i ona mene vjerojatno zna iz viđenja otkako pamti, želeći biti ljubazna, rekla je pri upoznavanju: - Vi vrlo dobro izgledate za svoje godine! Moram priznati, čovjek je jeftin. Ulovila me na lijevoj nozi jednostavnim komplimentom, no nisam joj mogao zamjeriti jer nije bilo zlonamjerno, pa sam samo huknuo: - Da. Naročito ako uzmete u obzir da je pola moje generacije već mrtvo! Kasnije sam se prisjetio što sam bubnuo. Istina je da izgledam bolje od polovice preostalih ljudi svoje generacije, ali je isto tako istina da sam bio neispavan, neobrijan, neuređen, otprilike u svom najgorem izdanju. Njene su riječi mogle značiti da inače dobro izgledam, ili čak da mogu odlično izgledati ako se naspavam, dotjeram i ako sam dobre volje, kako me je katkad vidjela. S druge strane, zdravlje i kondicija su mi sigurno gori nego polovini mojih vršnjaka; previše pušim, neuredno živim. No kako sam do četrdeset i pete bio u profesiji u kojoj je statistička godina smrtnosti tada bila četrdeset dvije i pol godine, dobro sam prošao. Imam fotografije na kojima sam s grupom prijatelja i kolega, nas pet-šest ili sedam-osam, snimljenih ne tako davno (desetak godina), a ja sam jedini još živ od svih na slici. Utoliko je moja izjava imala veću težinu od lepršave doskočice u ćaskanju. Iz svega sam zaključio da je dovoljno da se suočim s lijepom ženom - odmah provru sokovi, sve u meni živne, odmah se oraspoložim, inspirira me kao muza - pa sam sposoban i sebe iznenaditi što mi sve pada na pamet i što sve mogu. |
 U međuvremenu sam se našao u prilici da upoznam Hrvoja Petrača i provedem s njim otprilike desetak minuta. Kako sam podigao pogled i odmjerio ga, bilo mi je jasno tko je preda mnom. Bio je vrlo pristojan i uglađen, no ma koliko god Pukanić trubio u svim svojim glasilima kako je riječ o uglednom poduzetniku, što god sam kasnije pročitao o njemu u drugim novinama nije me iznenadilo. "Hoćeš reći da si ga pročitao prije nego je zinuo?", pitao je stari. Aha, klimnuo sam glavom. Pa kako? "Zaboravljaš", upozorio sam oca, "…ipak sam ja četvrt stoljeća bio novinar i upoznao sve i svakoga, raznorazne ljude, i ne treba mi mnogo da svakoga smjestim gdje mu je mjesto i da znam kako se prema kome ponašati…" Kada je mojem sinu bilo sedam godina, sjedili smo jedno ljeto na terasi nekog restorana kad mali odjednom reče: "Tata, pogledaj kolače koje nose onim gangsterima!" Okrenem se i pogledam za susjedni stol, kad tamo sjede - prepoznao sam po fotografijama koje sam viđao po novinama - Dino Pokrovac, zatim onaj tip što je prerovao džipom tratinu oko HNK i još dvojica-trojica sličnih, u međuvremenu svi pobijeni. "Kako znaš da su gangsteri?", zapitam ga. "Pa vidim!", odgovori klinac bez imalo krzmanja. E, to je već previše! I za staroga i za sebe imam prihvatljivo objašnjenje, ali za sina nema objašnjenja. Ostajem pitajući se ne prikrivaju li objašnjenja ono što se ničim se može objasniti. |
 Oduvijek sam osjećao sklonost poeziji, tj. pjesništvu. Toliko me ispunjavala i nadahnjivala da sam jednog dana odlučio i sam se okušati na tom polju. Marno sam pokušavao sve i svašta, ali uskoro je postalo očito da su sve dobre stvari već odavno napisane, a i objavljene. Dapače, mnoge su čak i uglazbljene!. Taj Jesenjin, pa Lorca, Tin Ujević, pa još nekolicina sličnih - to su bili skribomani! Pa tek Jasenko Houra, Jura Stublić i Milko Valent! Nakon njih nije preostalo ništa poetskoga vrijednoga zapisati! Pao sam u tešku depru. No onda sam doživio čas prosvjetljenja! Pao mi je na pamet kopernikanski obrat. Odlučio sam slijediti svijetli primjer naše vlade koja nas uvodi u Europu. I mi konja za trku imamo! Ako već ne mogu smisliti ništa novo, nema toga dobroga što ja ne bih mogao pokvariti! I tako sam napisao svoju prvu pjesmu:  tč i tč jedan slp št u njem zn moj mala kp? i gle! - jena du u vod se stva i sja i dr u tisuć ša! taj sn o slp da bi mogo sja i moja kp poma ga tka Međutim, s tim nisam bio u potpunosti zadovoljan. Smjer je bio dobar, ali osjećao sam u sebi da mogu i dalje. Tako sam napisao i pjesmu SL:  tč i tč jean sl št u njm zn oj mla kp? i gl! - je d u vo se stv i sj i dr u tisu ša! ta sn o sl da b mgo sja i moj kp pom ga tk Pročitajte to pažljivo, riječ po riječ, slovo po slovo. Pokušajte izgovoriti pjesmu na glas. Izrecitirajte je neznancu u liftu. Osjetiti ćete snagu poezije. Međutim, kada sam već krenuo, nije bilo razloga stati na pola puta. Radikalno ili nikako! Tako sam napisao i pjesmu S. Ona glasi ovako:  t i t jn s š u nj z mo ma k? i g! - jn d u vo se st i s i d u ti š! t sn o s d b mo sj i mo k po ga t To je ono pravo! To! Ničega suvišnoga, a svega sasvim dovoljno. Napokon sam bio zadovoljan. Recitirao sam si svoju pjesmu S iznova i iznova, uspavljivao se njome kao djelotvornom mantrom, osluškujući kako se kroz nju čuje huk moćnog slapa poezije kojega i moja kaplja pomaže tkati! |
Vrućina, sparina, sjedim oznojen za pisaćim stolom gol do pasa, sav ljepljiv… Niotkuda ni dašak svježine. Ali zato se u hladnjaku hladi osvježavajuće bezalkoholno gazirano piće. To je ono pravo! Piće naše mladosti!
Ustajem i glavinjam do kuhinje, otvaram vrata hladnjaka, vadim plastičnu bocu s plastičnim zavrtnim čepom. Doduše, u mladosti je bila staklena s metalnim zatvaračem. Neka. Hladna i tvrda, obla i teška, leži na dlanu kao neki moćni kurac koji obećava nenadmašnu ejakulaciju. Sjedam ponovno za pisaći stol, jednom rukom držim flašu ledenog muzirajućeg pića, drugom lagano počinjem zakretati čep unaprijed ustreptao u očekivanju trenutka kada će mi piće poteći u grlo. Još malo i… Pššššššššššššššššššššššššššššš! Eruptivnom snagom tekućina je provrla ispod još neuklonjenog čepa i - pšššššššššššš! zalila sve unaokolo i - ššššššššššššššt! U trenu sam bio mokar od brade do koljena, a na stolu je ležao otvoren laptop Toshiba Satellite A30… Bilo je to najskuplje piće koje sam popio u životu. |
 Privatni film u trajanju od dvije minute snimljen priručnim amaterskim sredstvom - koji navodno prikazuje Renatu Sopek - odnedavno kruži Internetom i može se nabaviti na svakoj boljoj domaćoj porno web stranici. Na filmu Renata cucla nešto nalik odebljoj hrenovci, povremeno sa senfom. Uočljivo je da je to ona jer nosi masku kakvu najavljivačice vremenske prognoze nose prije nastupa da bi sačuvale šminku, a povremeno mrmlja nešto poput "Sunce mu njegovo!", "Grom gromova!" i "Azorska anticiklona!" Bloger Drkoniks izložio je svoju stručnu ekspertizu snimljenog uratka: "Uvjeren sam da je to Renata! Upravo tako sam je zamišljao nebrojeno puta!"Gospođica Renata Sopek u ekskluzivnoj izjavi zanijekala je da je ona na snimci: "To nisam ja! To je Aleksandra Mindoljević!" U nekim masturbatorskim krugovima smatra se da je glavna uloga na filmu zapravo povjerena Mili Elegović-Balić koja glumi Bojanu Gregorić. |
 Izlazeći iz tramvaja preskočio sam lokvu i krenuo pločnikom provlačeći se između parkiranih automobila dok je neugodno hladan vjetar brijao ulicom. U susret mi je dolazio omanji čovjek u velikom kaputu podignute kragne i nisko nabijene kape. Mimoišli smo se i tek nakon desetak metara mi je sijevnulo - to je bio Pero Kvrgić! Onako iznenada, na ulici, nekostimiranog i bez i maske, nisam ga prepoznao. |
 Tajno društvo postoji. Ime tajnog društva je "Tajno društvo". Tajno društvo nema ni svrhu ni cilj ni program rada ni opravdanje. Ono je tu tek da bude, pa kad je već tu - neka je! Tajno društvo nema ni statut ni programska načela ni poslovnik. O njemu postoje samo mišljenja od kojih ni dva ne trebaju biti ista. Što će se raditi odlučuje se ujutro za podne, u podne za popodne, popodne za navečer, a navečer za drugi dan, ali samo u grubim crtama. Odluke se ne donose da bi se slijedile, ali može tko voli. Član može postati svatko tko hoće, ali ne treba ako neće. Ako neće - tko ga šljivi?! Ako hoće - tko ga šiša?! Član se postaje tako da se na pitanje "Jesi li ti član tajnog društva 'Tajno društvo'?" odgovori "Nisam". To je ujedno i jedini znak prepoznavanja među članovima. Drugih znakova prepoznavanja nema, da ih netko ne bi prepoznao i raskrinkao društvo. Član tajnog društva "Tajno društvo" nije Siniša Knaflec, koji je na izričito pitanje je li član odgovorio da jest. Također, član tajnog društva "Tajno društvo" možda nije Vladimir Tomić, koji je odgovorio isto, ali je bilo očigledno da se nalazio pod pogubnim Knaflecovim utjecajem. Član tajnog društva "Tajno društvo" nema ni dužnosti ni obaveze. Svatko si sam dodjeljuje titulu i mjesto u hijerarhiji "Tajnog društva". Muško ili žensko pristupa tajnom društvu "Tajno društvo" potvrđujući svoju volju da radi što mu padne na pamet, što ga volja ili što mu se prohtije, već prema prilici. Član tajnog društva "Tajno društvo": - ničim ne odaje da je član tajnog društva; - radi sve što bi i inače, da ne bi ispao sumnjiv; - svojom aktivnošću i angažiranjem na svim poljima određuje sadržaj i oblik rada tajnog društva; - angažira se u organizacijama i organima tajnog društva raspravljajući o bilo čemu, daje svoja mišljenja i prijedloge i kadikad neposredno provodi njihovo provođenje; - svestrano se informira o društvenim pitanjima i pitanjima svog položaja i perspektive, kako bi mogao što uspješnije izgrađivati svoje stavove; - vrhunac tajnosti postiže se kada član ili članica ni sami nisu svjesni tko su ustvari, a u vezi s tajnim društvom. Član treba, i bilo bi lijepo, ali ne mora ako neće, plaćati članarinu. Članarina se skuplja na licu mjesta. Sakupljač je dužan, ali bez kamata, otići po kave, naručiti ih i donijeti. U ovom posljednjem netko mu može pomoći. Tko nije zadovoljan kako ga društvo tretira može se žaliti Upravi vodovoda, Vodovodna 12, Zagreb. Žalbe slati pismenim putem, u zatvorenoj koverti, na kovertu svakako staviti adresu, a u gornji desni ugao prednje strane zalijepiti poštansku marku, po mogućnosti sa slikom žabe. Članstvo prestaje ili ne prestaje, ali to nitko ne zna, pošto je sve u vezi tajnog društva "Tajno društvo" najveća moguća tajna. U krajnjem slušaju društvo može isključiti nepodnošljivog člana pljuskanjem, udaranjem noge u guzicu, kljuvanjem u potkoljenicu, pljuvanjem i sl. Dnevni sastanci održavaju se dnevno, tjedni tjedno, mjesečni mjesečno, a godišnji godišnje. Moguće je održati više godišnjih sastanaka godišnje. Godišnji sastanci mogu biti skupštine, zasjedanja, sabori, tabori, sobranja, kongresi, konvencije, itd. Tajno društvo nema određenog sjedišta, već se kao njegovo sjedište može uzeti svako mjesto na kojem sjedi bilo koji član. Tajno društvo nema posebno područje djelovanja, već se kao njegovo primarno područje djelovanja može smatrati prostor na dohvat ruke svakog člana, kao sekundarno područje djelovanja može se smatrati prostor u dosegu kamenice bačene od bilo kojeg člana, a kao tercijalno sve u dometu glasova članova tajnog društva "Tajno društvo" (u daljnjem tekstu: TD"TD"). Kao područje djelovanja TD"TD" smatraju se svi prostori upravo zaposjedani, kao i oni jednom već zaposjednuti, tako i oni koji će tek biti zaposjednuti. Tajno društvo se širi. - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - Za tajno društvo "Tajno društvo": - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - stražmeštar _______ __________ |
 U odnosu prema štakorima cijela Europa, uključujući Hrvatsku, iako možda donekle s izuzetkom Albanije, pokazuje tipičnu europsku kolonijalnu bahatost. Pozivajući se na slobodu govora, a prešutno joj u praksi pridodajući i slobodu deratizacije, Europljani se ne zaustavljaju ondje gdje njihova sloboda vrijeđa i ugrožava slobodu drugih nasrćući na njihove svetinje. Na primjeru štakora, Europljani svakodnevno gaze svetinju osam stotina milijuna do milijarde hinduista, za koje je štakor sveta životinja, a ni budisti - kojih je barem još toliko - ne gledaju s odobravanjem ubijanje bilo koje životinje. Ganesh, indijski bog sa slonovskom glavom, uvijek se pojavljuje na leđima svetog štakora. Na sreću, hinduisti nisu (za sada) divlji svijet koji bi odmah nasrnuo na oskrnavitelje njihovih svetinja i zaletavali se avionima u nebodere. Sve oni srede mirno i pristojno. Recimo, ako netko slučajno ubije kojeg od dvadeset tisuća rattus rattusa koji obitavaju u hindiustičkom hramu u Deshnoku, može se iskupiti tako da prinese hramu kip štakora u prirodnoj veličini napravljen od solidnog zlata. Tek ako to propusti učiniti izlaže se hinduističkim sankcijama drugim sredstvima. Dakle, može Europa, pa i Hrvatska, ismjehivati i trovati štakore koliko hoće, ali bi trebali pripremiti i dovoljno zlata za nadoknade povrijeđenih vjerskih osjećaje kada stigne odštetni zahtjev. |
 Tako smo jednog poslijepodneva sjedili u sjeni ispod nadstrešnice ispred Gradske kavane na tadašnjem Trgu Republike. Grad je bio užaren, trg prazan. Tek povremeno bi širokom plohom između kuća omamljen jarom žurno proglavinjao neki prolaznik kao da se sklanja od snajperske prijetnje, a na drugom kraju trga sakupljale su se grupice ljudi i nestajale s prvim tramvajem. Sjedili smo jedan pored drugoga ni ne gledajući se, kao dvije rastopljene figure od plastelina. Naručivao sam po čašu s dva deci mineralne, gledao kao se mjehurići uzdižu, a kada bi i posljednji nestao, ispio bih je i naručio novu. Iznenada, nakon što najmanje sat vremena nismo prozborili ni riječi, bez ikakvog povoda obojica istovremeno progovorismo uglas: - Champs-Élysés! Elizejska polja! Trgnuli smo se kao da nas je stresla struja, naglo razbuđeni zvjerali na sve strane bismo li uočili bilo kakav otponac koji je kod obojice mogao izazvati istu reakciju, ali ništa: sve pusto, nikakav francuski turist u blizini, nikakva francuska pjesma niodkuda ne dopire, nikakav plakat ili razglednica s Eiffelovom kulom u vidokrugu, ništa. Dapače, ja uopće ne govorim francuski. Nikakva tema povezana s Francuskom, Parizom, a kamoli Elizejskim poljanama nije iskrsnula ni jedanput otkako smo zajedno počeli zgubidaniti. Naprosto smo u isto vrijeme pomislili isto i poželjeli izreći što nam je bilo na umu. Da nema štogod u onim pričama o telepatskom prenošenju misli? Dva dugogodišnja prijatelja, dvije bliske osobe, u istom stanju i raspoloženju, na dohvat jedan drugome… Zašto u takvoj situaciji i nemjerljivo slabi elektronski impulsi u živčanim putovima ne bi bili razmjenjivi? S druge strane, kada se ipak dogodi nešto što se slučajno može dogoditi samo s vjerojatnošću od jedan naspram nekoliko milijuna, dakle, što možemo tumačiti da se slučajno ni ne može dogoditi, upravo to da se dogodilo može nas zavesti da izračunavamo vjerojatnost slučaja i zaključujemo da je događaj nemoguć bez nekih dodatnih, neuobičajenih objašnjenja. Čudno je ono što ne razumijemo. Ako pokušamo razumjeti gdje se nema što razumjeti, nužno ispadne čudno. Ako to čudno pokušamo protumačiti, svako tumačenje vodi u besmislicu ili rasulo, do suludosti ili krajnje budalaštine. Tomića smo pokopali dvije tisuće i pete, a ja bih rado znao da li je nekome pričao o toj zgodi, da znam mogu li se na ikoga pozvati ako je ikada ikome ponovo ispričam. |
|
ZAJEBANTI Ne bi čovjek očekivao, kako to može?! Pa sad ti imaj povjerenja, vjeruj ljudima! Zajebo me civilizirano izgledajući bijelac. Muški smo, i ja sam mu ukazao povjerenje kao muškarac muškarcu, ali me naguzio. Hrvati smo, ali me zajebo. Katolici smo, ali me zajebo. Sugrađani smo, ali me zajebo. Navijamo za isti klub, ali me zajebo. Susjedi smo, ali me zajebao grdno. Vršnjaci smo, zajebo me u igri. Rođaci smo, ali me zajebao kao nitko nikoga svog. Blizanci smo, ali me zajebo. Sam sam sebe sjebao više no ikoga i više no što me je itko zajebao. |
 Banuo sam Zorou fotografu upravo kada se spremao u okupirano Sarajevo. Torba s fotografskom opremom i filmovima je već bila spremna, a na stolu je bilo razastrto sve ostalo što je upravo nastojao ugurati u naprtnjaču. Pred njim je bilo noćno pješačenje kroz šumu preko planine, provlačenje kroz podzemni hodnik i pretrčavanje preko aerodromske piste pod snajperskom i mitraljeskom vatrom, pa nije mogao mnogo ponijeti. - Za sebe ne nosim ništa. Ostat ću desetak dana, i kako svi drugi, tako ću i ja… Na stolu su pored snopa pisama koje će osobno uručiti i vrećice s lijekovima bilo još dvije flaše whiskeya, dvije flaše dobrog vina, najnoviji "Playboy", tri šteke "Marlbora", kutija havanskih cigara, nekoliko malih staklenki kavijara, nekoliko pari najlonki, četiri-pet CD-ova s najnovijom glazbom, desetak čokoladi i kutija bajadera, nekoliko vrećica bombona…i još niz sitnica iz tog vica. - Jesi li siguran da je ovo što si pripremio ono što je ljudima najpotrebnije? - Naravno. Ne mogu im prenijeti ništa što bi im bilo stvarno potrebno. Ne mogu im donijeti mir. Ne mogu ponijeti dovoljno hrane i vode ni za jednoga, a kamoli za sve. Ali zato im mogu donijeti malo životne radosti…To im je potrebnije od svega. Treba im podstreka da izdrže, okrepe za snagu… Često se toga sjetim. Imam svoj krov nad glavom, kompjuter pred sobom, hvala Bogu - zdrav sam i u pristojnoj formi, svira moja omiljena muzika, ali nešto nedostaje… nešto nedostaje … Malo životne radosti. A ne znam tko bi mi to donio, ni kako bi to izgledalo. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
