U petnaestom stoljeću Samarkand je bio jedna od prijestolnica svijeta, jedan od najljepših gradova koji su ikada postojali. U njemu je stolovao Timurlenk, znan i zabilježen u povijesnim dokumentima i knjigama kao Timur Veliki i Timur Osvajač. Jednom prilikom kada je krenuo sa svojom vojskom u novi osvajački pohod, njegova supruga, predivna Bibi-Chanum je smislila kako će iskoristiti vrijeme dok ga čeka. Sazvala je sve svoje arhitekte, iskusne u gradnji velikih reprezentativnih građevina, i pokazala im svoje crteže mošeje koja je trebala biti okrunjena veličanstvenom kupolom, većom od svega do tada viđenoga. Mošeja je, kako je već bio red, trebala biti izgrađena u slavu božju, gradnja je zabaviti dok nema Timura i ostati kao veličanstven dokaz njezine ljubavi prema njemu. Arhitekti su pohvalili ljepotu crteža, ali su ocijenili da su željene dimenzije samo diletantske tlapnje i da je tako nešto nemoguće izgraditi.
Bibi-Chanum im je na to pokazala svoju riznicu, te su oni odmah rekli da će svakako napraviti sve onako kako se traži.
Gradnja je napredovala po planu i kada je, nakon nekoliko godina, stigao glasnik s viješću da će se Timur s vojskom vratiti u grad za sedam dana, preostalo je još četiri dana da se cijeli posao završi. Preostao je još samo završni, najdelikatniji dio građevine, završetak kupole koje je natkrivala cijelu građevinu. No kako ništa ne prolazi bez vraga, bio je jedan jedini arhitekt koji je znao sagraditi tako veliku kupolu i bez njega je bilo nemoguće završiti. On je od prvog dana bio opčinjen ljepotom Timurove kraljice i cijelo se vrijeme nadao da će ona, budući su provodili mnogo vremena zajedno, prepoznati njegovu čežnju i da će, onako usamljena, potražiti utjehu u njegovom zagrljaju. Na vijest o Timurovom dolasku sve su mu nade propale, u očaju je odlučio zaigrati na sve ili ništa i suočio je kraljicu s izravnom ucjenom: zatražio je od Bibi-Chanum da mu se poda ili neće završiti građevinu.
Prelijepa Bibi-Chanum se našla suočena s jednostavnom, ali teškom dilemom: da bi pružila svom voljenom dokaz veličine svoje ljubavi morala ga je iznevjeriti. Ako je željela ostati vjerna, njezin dokaz ljubavi ne bi zasjao u punom sjaju. Timur se ne bi mogao othrvati sumnji što li je ona radila dokle ga nije bilo.
… i Bibi-Chanum je skrušeno otišla u arhitektove odaje, gdje je on uživao u njoj tri dana i tri noći, a onda je požurio izvršiti obećano i kada je Timur ulazio na čelu vojske u grad bio je zadivljen veličanstvenom plavom kupolom koja je natkrivljala sve ostale građevine. Pitao je što je to, a kada su mu rekli da je to dokaz ljubavi njegove voljene žene, bio je van sebe od sreće.
Timur je tim više bio iznenađen i razočaran što mu Bibi-Chanum nije izašla u susret, čak ni kada je došao do dvora. Otišao ju je potražiti i našao je ucviljenu. Bibi je bez oklijevanja priznala da ga nije dočekala jer se ne smatra dostojnom da mu bude žena i sve mu priznala. No Timura nisu uzalud nazvali Veliki. Sjeo je, razmislio, a zatim zagrlio Bibi-Chanum i izjavio da je ono što je učinila veći dokaz ljubavi od svega ostaloga što je napravila, uključujući i veličanstvenu kupolu koja se presijavala nad gradom nestvarnim plavim sjajem. Zatim je naredio straži da uhvati arhitekta i skrati ga za glavu.
No ni arhitekt nije bio od jučer. U potaji je sagradio umjetna krila i kada mu je straža navrla na vrata, bez pitanja po što su došli uzverao se na krov, raširio krila, vinuo se pod oblake i odletio daleko, daleko, preko granice Timurova carstava, daleko van njegova dohvata.
Ta stara uzbekistanska legenda je najvrjednije što sam donio iz Samarkanda. Ima i danas vrijedno naravoučenije: ako ste prisiljeni graditi, čuvajte se arhitekata!