Vrućina, sparina, sjedim oznojen za pisaćim stolom gol do pasa, sav ljepljiv… Niotkuda ni dašak svježine. Ali zato se u hladnjaku hladi osvježavajuće bezalkoholno gazirano piće. To je ono pravo! Piće naše mladosti!
Ustajem i glavinjam do kuhinje, otvaram vrata hladnjaka, vadim plastičnu bocu s plastičnim zavrtnim čepom. Doduše, u mladosti je bila staklena s metalnim zatvaračem. Neka. Hladna i tvrda, obla i teška, leži na dlanu kao neki moćni kurac koji obećava nenadmašnu ejakulaciju.
Sjedam ponovno za pisaći stol, jednom rukom držim flašu ledenog muzirajućeg pića, drugom lagano počinjem zakretati čep unaprijed ustreptao u očekivanju trenutka kada će mi piće poteći u grlo. Još malo i… Pššššššššššššššššššššššššššššš! Eruptivnom snagom tekućina je provrla ispod još neuklonjenog čepa i - pšššššššššššš! zalila sve unaokolo i - ššššššššššššššt! U trenu sam bio mokar od brade do koljena, a na stolu je ležao otvoren laptop Toshiba Satellite A30…
Bilo je to najskuplje piće koje sam popio u životu.
Post je objavljen 09.03.2006. u 15:49 sati.