Sanjao sam krasan san. Jedan od onih upečatljivih, realističkih snova kojih se kasnije sjećamo jednakom snagom i jasnoćom kao da su se zaista dogodili. U snu je bio predivan ljetni dan. Sjedio sam u svom kafiću na uobičajenom mjestu i iznenada mi je otac je ušao na vrata, no mjesto da sjedne za moj stol, stao je ispred mene i rekao: "Hajdemo po sestru." Ja sam rekao: "Ona je na poslu." Stari je odgovorio: "Neka. Znam. Hajdemo po nju."
Upali smo sestri u ured u pola radnog vremena. "Ostavi posao", rekao je tata. "Imam sjajnu ideju!" I sav je blistao. "Idemo na izlet!" Ona je, ozarena, istog trena počela spremati papire u ladice i podizati se od pisaćeg stola… Ovdje se san prekinuo.
Probudio sam se u suzama. Nas troje nikada nismo išli zajedno na izlet. Čak ni u snu. I ima još toliko toga što nas troje, koliko god smo se voljeli, nikada nismo zajedno uradili.
On je umro, ona je umrla, djeca u obitelji postali su odrasli ljudi, neka nova djeca su se rodila, ali nas troje više nikada, nikada, nikada, nikada, nikada nećemo ništa više zajedno. I zato, sine moj, samo reci što ti padne na pamet.
Idemo!
Post je objavljen 26.03.2006. u 20:43 sati.