Marketing
.
U jednoj od onih ulica trošnih malih zgrada između Autobusnog kolodvora i Radničke ceste koju još nisu srušili, ali skoro će, u jednoj od onih birtija za koje nitko ne zna kako se zovu jer nitko od gostiju ne ide nikamo drugamo, pa mu to ni ne treba znati, dolazi svakodnevno i penzioner Đarčžekš. On je većinu svog radnog vijeka, sve do mirovine, proveo kao službenik u akademiji, tada zvanoj Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, skraćeno JAZU. Đarčžekš je svakodnevno tempiran da dočeka deset sati, a od deset sati nadalje je već toliko natopljen gemištima da živi manje-više u svojoj stvarnosti, što mu je duboko ukorijenjeno još iz vremena kada je bio radni čovjek, te nema načina da bi dva puta za redom na isti način izgovorio svoje prezime. Đarčžekš više od svega mrzi kompjutore.
- Što će meni ti - kompjuteri?! Hvala Bogu, nikada mi nisu trebali i nikada mi neće trebati! Što su svi poludili za tim kompjuterima?! Kome to treba? To su sve pomodne igrarije! Budalaštine! Znam to od kada sam prvi puta čuo za njih, odmah sam to znao! A ja sam čuo za njih prije od svih! Još na početku osamdesetih godina, ako ne i prije, dok još nitko nije ni čuo za ikakve kompjutore, stiglo je nama u Akademiju nekakvo pismo nekakve američke asosijeišn: pitali su kakva specifična slova postoje u JUGOSLAVENSKOM JEZIKU jer da rade nekakve tablice…
Ako čovjek dovoljno dugo ostane s Đarčžekšom naslonjen na šank može razabrati da je ustvari to bio upit onih koji su sačinjavali ASCII tablice, a svatko tko je radio već na računalima pogonjenim operativnim sistemom DOS zna kakve je nevolje izazivalo jer u ASCII tablicama nije bilo č, ć, š, ž i đ, nevolje koje ni danas nisu sasvim uklonjene.
Đarčžekš je pokazao pismo uvaženim akademicima koji su se toliko uvrijedili na američko bahato neznanje da se nisu udostojali ni odgovoriti. Amerikanci su urgirali da ne mogu čekati, na što su im akademici s visoka odgovorili da ne mogu udovoljiti njihovom zahtjevu jer "jugoslavenski jezik" ne postoji, a takve barabe im je bilo ispod časti podučavati da u svim južnoslavenskim jezicima, uključujući slovenski i makedonski, postoje č, š, ž i đ, a da nj i lj ni ne spominjemo. Kasnije su stizala slična pisma od nekakvih američkih kompanija: "…nekakav A-Be-Ce…, ma ne, nekakav MMM…, ili je to bilo ABM…? Ma nekakav IBM, što ja znam!" Đarčžekš im je sam odgovarao ni ne uznemiravajući akademike. I zato su ASCII-tablice kodova napravljene bez č, ć, š, ž i đ. Nakon toga su se korisnici kompjutora u bivšoj Jugoslaviji, od Triglava do Đevđelije, još desetljećima borili s dijakritičkim znakovima. Tko se sjeća? Na tastaturi piše jedno, pritisneš tipku, a ono ispadne nešto drugo; uspiješ napisati slovo koje želiš, ali na ekranu se vidi nešto treće; napokon na ekranu imaš besprijekoran tekst, a iz printera ispadaju besmislene čvrčke… A da ne spominjemo ako dokument sačinjen u jednom programu otvoriš u drugome… Kaos! Iz tog vremena je velikom broju kompjutoraša ostala navada da pišu slova bez čvrknjica, tj. c, s, z i d umjesto onih koje bi trebalo, i to se prenijelo i na one generacije koje se nisu niti susrele sa DOS-om, što je umanjilo razinu opće pismenosti kao rijetko što prije toga.
O svoj toj kompjuterskoj zbrci akademici nikada nisu saznali jer oni ionako ni danas ne upotrebljavaju kompjutere, a ako neki slučajno i upali osobno računalo, eksplodira mu, pa o tome drugi dan pišu novine. Đarčžekš je otišao u penziju i pije negdje u labirintu onih malih ulica zapadno od Autobusnog kolodvora i sasvim spontano se dalje od jedanaest predstavlja samo u nekoj varijanti prezimena Dar… Darc… Darcz… Darczeks!
Post je objavljen 21.03.2006. u 22:13 sati.