Ja sam, izrazimo se dobrohotno, momak koji već duže vremena traje. Već je nekoliko generacija žena koje sam ispratio tako da sam ih znao kao curice, gledao kako se rascvjetavaju, divio im se kad su bile punom sjaju i svjedočio kako su ocvale.
Nisam ni ja više ružica, dapače, a ni tučak mi više nije drčan kao što je nekada bio.
U ovom razdoblju života dogodilo mi se već nekoliko desetaka puta da sam nakon dugog vremena sreo neku od tih žena s kojima sam svojedobno prijateljevao, bivših dobrih kolegica ili dugogodišnjih poznatih za koje bih nekad dao ne znam što! I, kako riječ vuče riječ, u nekom trenutku priznam:
- A znaš li ti kako zbog tebe nisam jeo ni spavao, i ruke mi drhtale, lutao noću ulicama kao opsjednut, mislio samo o tebi kao da si me urekla! I što bih sve dao samo da…
A na to mi one kažu:
- Pa što nisi pitao?
Sada mi to kažu! Bilo je tisuću razloga zbog kojih nisam pitao, a svi se svode na to da nisam vjerovao da sam imao ikakvih izgleda. I što mi koristi da nakon dvadeset, trideset godina saznam da sam trebao samo pitati…Kog vraga nisu dale nikakav znak, nikakav mig ohrabrenja kada je bilo tomu vrijeme, u pravi čas? Ili jesu, a ja propustio uočiti? Ili su se i one bojale da bih ih mogao odbiti?
Koja smo mi ljudi smiješna bića?! Svi bi htjeli, a malo tko se usudi poduzeti prvi korak. Zbog mnoštva razloga nećemo i kada bismo htjeli; ako smo uvjereni da ne možemo, uvjeravamo se da nećemo. Ljudi su vrsta razapeta kontradiktornošću potreba i želja...
Stanite! Pričekajte! Imam pitanje za Vas!
Post je objavljen 29.03.2006. u 20:12 sati.