Marketing
dubinska pedagogija
Ima na otoku Brabu školica koja se zove brabska školica. U nju utjeraju malu djecu još prije svitanja i dobro zaključaju. Sve su joj prozore zakovali debelim daskama i strogi pozornici paze da nitko ne izvrti rupicu ili viri kroz zaboravljene pukotine.
Djeca u toj školici uče mirno sjedenje, tiho govorenje, poslušno vladanje, ponizno pozdravljanje i da je Zemlja ravna ploča koja pliva na slanoj vodi u velikom lavoru koji nose tri kornjače.
Neka djeca su dobra. Tih je najviše. Njih glade po glavi, čohaju iza uha, šopaju ih bombonima i hvale na sva usta. Ta prolaze sve razrede bez zastajkivanja i kasnije postaju doktori, suci, inžinjeri, direktori...
Neka djeca su zločesta. Samo vrebaju priliku da virnu među daske i poslije viču: "Svašta smo vidjeli! Vidjeli smo ljude i drveće i čudne strojeve... Vidjeli smo drugu djecu koja ne idu u školicu..." Ta djeca ne savladaju ni mirno sjedenje, ni poslušno ustajanje, a naročito ne tiho govorenje i nikada ne mogu zamisliti sliku zemlje na tri kornjače (i u velikom lavoru) i kad Učitelji odbace svaku nadu da će ih ičemu provesti, izbace ih iz školice. Poslije se ne zna što se s njima događa. Nasreću, takvih je malo.
A najmanje je onih koji doduše uglavnom znaju što ih se pita, iako često ne mogu odgovoriti baš najbriljantnije, koji čim pozornik okrene leđa priskaču pukotinama i šutke bulje van. Tek kadikad vrisnu te moraju za kaznu u kut. To su ti što izbuše najviše rupica.
Zatim, kad svi odrastu i puste ih iz školice, jedni se budući direktori, inžinjeri, doktori... nikako ne mogu snaći. "Vidi, ljudi nisu plosnati! Vidi..." I dosta su dugo kao izgubljeni. Drugi budući inžinjeri, gradonačelnici, doktori, suci... dolaze pred rascvjetane livade i kliču: "Kako je lijepo živjeti u ovako divnom i bogatom herbariju!" Treći - ništa.
Te treće pozovu Učitelji učitelja na terasu na krovu najviše zgrade, pokazuju im drugove koji se rastrčavaju na sve strane svijeta i govore im odprilike ovako: "Lahko je naučiti kad te netkho uči. I da smo otvorili prozorah mnogo bi bilo pametnih, a malo učenijah. A ovom svijetu su pametni potrebiti kao lijek - u strogo ograničenim malim količinamah.
Ovaj je svijet tu i zatho ga cijenite. Možda bi vamah odgovarao neki drugi, drugačiji... i zato ga ne trebate voliti. Dovoljno je da uživate plodovah i radostah koje vam nudi!"
Na to neki od učenika kažu: "Ne želimo živjeti u ovakvom svijetu niti se pomiriti sa budućnošću!"
Neki ne kažu ništa već se tiho i sa smješkom izgube.
Učitelji učitelja kažu onima koji još ne znaju kamo će: "Ne budite ludah! Ne budite ludah! Ne budite ludah!"
Neki od učenika ne prestaju pitati: "A postoje li Učitelji učitelja učitelja?"
Oni ostaju gore na terasi i dugo, dugo pregovaraju.
Post je objavljen 23.03.2006. u 11:16 sati.